Gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera

Ranije ovoga tjedna Crkva je proslavila blagdan Majke Božje Lurdske. Osim po ukazanjima Blažene Djevice Marije, Lurdsko svetište poznato je po brojnim čudesnim ozdravljenjima koja se nastavljaju sve do današnjega dana.

Čuda su važan znamen prave religije, kao što kaže sv. Robert Bellarmin: "ubi est verum miraculum, ibi sit vera fides" ("gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera"). Sv. Robert o tome govori u drugom svesku De controversiis, gdje raspravlja o koncilima i o vojujućoj Crkvi, u IV. knjizi o obilježjima prave Crkve (De notis Ecclesiae, cap. 14.):

"Jam quod attinet ad secundum, quod miraculum sit testimonium sufficiens, et ubi est verum miraculum, ibi sit vera fides, facile probari potest. Si quidem vera miracula non possunt fieri, nisi Dei virtute; dicitur enim miraculum, quod superat vires omnium creaturarum, et ideo omnibus creaturis est mirabile, et propterea etiam in Scripturis dicuntur testimonia Dei, ut supra vidimus. Quare, quod miraculo confirmatur, Dei testimonio confirmatur, Deus autem non potest esse testis mendacii, igitur quod miraculo confirmatur verum sit necesse est."

("A što se tiče druge tvrdnje: da je čudo dovoljno svjedočanstvo, i gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera; to se lako može dokazati. Naime, ako se prava čuda mogu dogoditi samo po Božjoj snazi; jer se čudom naziva ono što nadilazi snage svih stvorenja, pa je zato čudesno svim stvorenjima, i zbog toga se i u Pismima nazivaju Božjim svjedočanstvima, kao što smo gore vidjeli. Stoga, što se potvrđuje čudom, potvrđuje se Božjim svjedočanstvom: a Bog ne može biti svjedok laži; dakle, što se potvrđuje čudom, nužno je istinito.")

Katolička Crkva je u svim stoljećima obilovala čudima, koja na očigledan način pokazuju da je ona jedina prava Crkva.  

Više od 160 godina lurdska čuda stoje kao živo svjedočanstvo istinitosti Katoličke Crkve i katoličkog nauka. U Hrvatskoj je osobito bl. Ivan Merz poznat po isticanju lurdskih čuda kao dokaza istinitosti Katoličke Crkve. Merz je osobno svjedočio čudesnim ozdravljenjima u Lurdu. O tome je napisao i knjižicu Najnovija čudesa u Lurdu. Pogledat ćemo malo kasnije neke izvatke iz te knjižice, koji pokazuju kako blaženik na temelju lurdskih čuda dokazuje istinitost katoličkog nauka i katoličkog morala.

No, kako bismo shvatili bl. Ivana Merza, moramo prvo poznavati tradicionalni nauk Crkve, koji je i Merz dobro poznavao i koji je uvijek slijedio do najsitnijih detalja.

Stoga, trebamo na početku pogledati što Prvi vatikanski koncil naučava o čudima, a zatim što o čudima govore pojedini istaknuti katolički teolozi: papa Benedikt XIV., sv. Robert Bellarmin, Josip Stadler i Réginald Garrigou-Lagrange.

Nauk Crkve o čudima

Prvi vatikanski koncil naučava u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (24. travnja 1870.):

"Ut nihilominus fidei nostrae obsequium rationi consentaneum esset, voluit Deus cum internis Spiritus Sancti auxiliis externa iungi revelationis suae argumenta, facta scilicet divina, atque imprimis miracula et prophetias, quae cum Dei omnipotentiam et infinitam scientiam luculenter commonstrent, divinae revelationis signa sunt certissima et omnium intelligentiae accommodata."

("Kako bi ipak služba naše vjere bila u skladu s razumom, Bog je htio s unutarnjim pomoćima Duha Svetoga združiti vanjske dokaze svoje objave, to jest božanska djela, i to prije svega čuda i proročanstva; kako ona zorno pokazuju Božju svemoć i beskrajno znanje, najsigurniji su znakovi božanske objave i prilagođeni svačijem razumijevanju.")

Glede tog nauka, isti dokument donosi kanon koji osuđuje one koji negiraju da se vjerodostojnost prave religije pokazuje vanjskim znakovima (čudima i proročanstvima):

"Si quis dixerit, revelationem divinam externis signis credibilem fieri non posse, ideoque sola interna cuiusque experientia aut inspiratione privata homines ad fidem moveri debere; anathema sit."

("Ako netko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, i da se zato ljudi trebaju poticati na vjeru samo po iskustvu svakog pojedinca ili po privatnom nadahnuću; neka bude proklet.")

Nakon toga, slijedi kanon koji osuđuje one koji negiraju čuda:

"Si quis dixerit, miracula nulla fieri posse, proindeque omnes de iis narrationes, etiam in sacra Scriptura contentas, inter fabulas vel mythos ablegandas esse; aut miracula certo cognosci nunquam posse, nec iis divinam religionis christianae originem rite probari; anathema sit."

("Ako netko kaže da ne može biti nikakvih čuda, pa da zato sva pripovijedanja o njima, pa i ona koja su sadržana u Svetom pismu, treba odložiti među bajke i mitove, ili da se čuda nikada ne mogu sigurno spoznati, i da se po njima ne može ispravno dokazati božansko podrijetlo kršćanske religije; neka bude proklet.")

Važnost ovog nauka isticala se i u kasnijim dokumentima Svete Stolice. Papa sv. Pio X. odredio je u motupropriju Sacrorum Antistitum (1910. godine) da je svaki svećenik dužan položiti Antimodernističku prisegu.
U Antimodernističkoj prisezi svećenik, između ostaloga, priseže da priznaje čuda i proročanstva kao najsigurniji dokaz božanskog podrijetla kršćanske religije:

"Secundo, externa revelationis argumenta, hoc est facta divina, in primisque miracula et prophetias admitto et agnosco tamquam signa certissima divinitus ortae christianae Religionis, eademque teneo aetatum omnium atque hominum, etiam hujus temporis, intelligentiae esse maxime accommodata."

("Drugo, vanjske dokaze objave, to jest, božanska djela, i to prije svega, čuda i proročanstva, prihvaćam i priznajem kao najsigurnije znakove božanskog podrijetla kršćanske religije, i držim da su isti najprikladniji shvaćanju svih vremena i ljudi, također i ljudi ovoga vremena.") 

Nakon što smo ukratko vidjeli službeni nauk Crkve, pogledajmo kako pojedini katolički teolozi tumače pojedine dijelove tog nauka.

Svrha ili cilj čuda

U nauku o čudima nezaobilazan je autoritet: papa Benedikt XIV. (1675.-1758.), koji je kao teolog napisao najdetaljnije djelo o procesu beatifikacije i kanonizacije svetaca pod nazivom De servorum Dei beatificatione et canonizatione. Budući da u procesu beatifikacije i kanonizacije čuda imaju vrlo važnu ulogu, Benedikt XIV. posvetio je mnogo pozornosti temi čuda.

Kao i u svim Božjim djelima, prvotna svrha čuda jest slava Božja. Na temelju Svetoga pisma, Benedikt XIV. ovako dokazuje tu istinu (De servorum Dei beatificatione et canonizatione, lib. IV., p. I., cap. 4.):

"Finis generalis primarius miraculorum est gloria Dei, cum hic sit finis omnium operum ipsius: quapropter Proverb. 16. 4. legitur: Universa propter semetipsum operatus est Dominus; et Joan. 11. 4. Christus loquens de Lazaro infirmo a se resuscitando ait: Infirmitas haec non est ad mortem, sed pro gloria Dei, ut glorificetur Filius Dei per eam, Marthae autem subjicenti vers. 39. Domine, jam foetet quatriduanus in monumento; Salvator respondit: Nonne dixi tibi, quoniam, si credideris, videbis gloriam Dei?"

("Općenita prvotna svrha čuda jest slava Božja, jer je to svrha svih njegovih djela. Zbog toga se čita u Izrekama 16, 4: Sve je radi sebe učinio Gospodin; i Iv 11, 4, govoreći o bolesnom Lazaru, kojega je trebao uskrisiti, Krist kaže: Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. A Marti koja je dodala u 39. stihu: Gospodine, već zaudara, četvrti je dan u grobu, Spasitelj je odgovorio: Nisam li ti rekao: Ako budeš vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?")

Zatim Benedikt XIV. dodaje da čuda služe dokazivanju istinitosti vjerskog i moralnog nauka, te svetosti pojedine osobe (u procesu kanonizacije):

"Inter fines miraculorum secundarios, qui tamen ad primarium ordinantur, recensentur tum confirmatio pro ostendenda veritate doctrinae Fidei et morum, tum attestatio verae sanctitatis alicujus. Cum Deus Moysen misisset ad populum, et ad Pharaonem in Aegypto, Moyses ait: Non credent mihi, nec audient vocem meam, uti habetur Exodi 4. 1. Deus autem ostendit ei omnia signa seu miracula, quae facturus erat coram populo et Pharaone..."

("Među drugotnim svrhama čuda, koje su ipak usmjerene prema prvotnoj svrsi, ubrajaju se i potvrda za pokazivanje istinitosti nauka vjere i morala, kao i svjedočanstvo o pravoj svetosti nekog [čovjeka]. Kada je Bog poslao Mojsija narodu i faraonu u Egiptu, Mojsije je rekao: Neće mi vjerovati, niti će poslušati moj glas, kao što stoji u Izl 4, 1. No, Bog mu je pokazao sve znakove ili čuda koja će učiniti pred narodom i faraonom...")

Benedikt XIV. pokazuje kako i u Novom zavjetu čuda služe za dokazivanje istinitosti nauka:

"Rursus Marci 16. 17. Christus Dominus miracula exhibuit uti signa verae fidei: Signa autem eos, qui crediderint, haec sequentur: In nomine meo daemonia ejicient, linguis loquentur novis, serpentes tollent, ibique Evangelista ait, Deum miraculis confirmasse veritatem rerum, quae ab Apostolis praedicabantur: Domino cooperante, et sermonem confirmante, sequentibus signis: et Sanctus Paulus miracula recenset inter signa sui Apostolatus 2. ad Corinth. 12. vers. 12. Signa tamen Apostolatus mei facta sunt super vos in omni patientia, in signis, et prodigiis, et virtutibus."

("Napokon, kod Marka 16, 17, Krist Gospodin pokazuje čuda kao znakove prave vjere: A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, govorit će novim jezicima, uzimat će zmije, i ondje evanđelist kaže da je Bog čudima potvrđivao istinitost stvari koje su apostoli propovijedali: Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. I sveti Pavao ubraja čuda među znakove svojeg apostolstva u 2. Korinćanima, 12, 12: Znamenja pak mojega apostolstva ostvarena su među vama u posvemašnjoj postojanosti, u znakovima, i čudesima, i silnim djelima.")

Treba reći da i čuda koja Bog daje kao potvrdu svetosti nekog čovjeka, treba također gledati kao dokaz za istinitost prave vjere. Jer nitko ne može biti svet bez prave vjere, kao što kaže sv. Robert Bellarmin (De notis Ecclesiae, lib. IV., cap. 14.):

"Nam, cum miracula fiunt ad gloriam alicujus Sancti demonstrandam, illa miracula ostendunt, eum hominem vere esse Sanctum. Cum autem nemo sit vere sanctus sine vera fide: Justus autem meus ex Fide vivit, Hebr. 10. 38. eadem miracula ostendunt, et confirmant veram fidem."

("Naime, kada se čuda događaju kako bi pokazala slavu nekog sveca, ta čuda pokazuju da je taj čovjek zaista svet. No, kako nitko nije zaista svet bez prave vjere: Pravednik će moj živjeti iz vjere, Heb 10, 38, ista čuda pokazuju i potvrđuju pravu vjeru.")

Réginald Garrigou-Lagrange piše u svojoj knjizi De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita (vol. II., Rim, 1950., p. 74.):

"Finis miraculi debet esse semper gloria Dei quia miraculum est opus Dei, et ordo finium debet correspondere ordini agentium. Ad gloriam Dei concurrit miraculum, prout confirmat vel doctrinam a Deo revelatam vel sanctitatem alicuius servi Dei."

("Svrha čuda uvijek treba biti slava Božja, jer je čudo djelo Božje i red svrha treba odgovarati redu uzroka. Čudo se zbiva na slavu Božju ukoliko potvrđuje ili nauk koji je Bog objavio ili svetost nekog sluge Božjega.")

Čuda dokazuju i svetost Katoličke Crkve kao zajednice.
Sluga Božji Josip Stadler piše u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880., str. 224.):

"Ecclesiam romanam esse sanctam probatur etiam ex miraculorum dono, quod numquam ab Ecclesiae corpore abfuisse, nullo saeculo, verius dixerim, nullo anno non emicuisse, eadem volumina testantur. Neque miracula Ecclesiae incerta sunt aut dubia; sed examine probata saeverissimo, quod quamlibet rationabilem dubitationem de illorum veritate excludit, ut unusquisque cognoscere potest ex celeberrimo Benedicti XIV. opere De Beatificatione et Canonizatione Sanctorum praesertim lib. IV."

("Da je Rimska Crkva sveta dokazuje se također iz dara čuda, koji nikada nije nedostajao u tijelu Crkve, ni u jednom stoljeću, ili da točnije kažem, ni u jednoj godini nije uzmanjkao, kako svjedoče iste knjige. I čuda Crkve nisu nesigurna ili dvojbena; nego su potvrđena najstrožim ispitivanjem, koje isključuje svaku razumnu dvojbu o njihovoj istinitosti, kao što svatko može saznati iz slavnog djela Benedikta XIV. De Beatificatione et Canonizatione Sanctorum, osobito u IV. knjizi.")

Sv. Robert Bellarmin u svojoj propovijedi De gloria miraculorum (O slavi čudesa) ističe čuda i proročanstva kao očiti znak koji Katoličku Crkvu razlikuje i odvaja "od svih sinagoga Sotoninih" ("ab omnibus Satanae sinagogis"), pa su zaista slijepi oni koji to ne žele vidjeti:

"Hoc est discrimen inter Ierusalem, quae est Christi ecclesia, civitas Domini, civitas sancta, civitas regis magni, civitas super montem posita, et terras ac populos ethnicorum et haereticorum, quod cum terras et populos eorum tenebrae operuerint et caligo involverit, sola Hierusalem coelesti luce micat, sola claret miraculis, sola fulget prophetico lumine, sola radios suos in omnem partem orbis terrae diffundit..."

("Ovo je razlika između Jeruzalema, a to je Kristova Crkva, grad Gospodnji, sveti grad, grad velikoga Kralja, grad koji je postavljen na gori, i zemalja i naroda pogana i krivovjeraca, jer dok njihove zemlje i narode prekrivaju tmine i mrak, jedino Jeruzalem sjaji nebeskom svjetlošću, jedino se on ističe čudima, jedino on bliješti proročkom svjetlošću, jedino on širi svoje zrake na svaki dio čitave zemlje...")

Čudesno izlječenje donosi tjelesno zdravlje bolesniku. Međutim, daleko je važnije postići izlječenje duše od grijeha i vječno spasenje. Stoga, čuda često služe kao poticaj ljudima da se okane ispraznosti ovoga svijeta i da čine pokoru za grijehe. Spasenje duša je važna svrha radi koje Bog intervenira u svijetu putem čudesnih događaja i tako potiče duše na obraćenje i prihvaćanje prave vjere.

Posvetna milost je daleko vrjednija od tjelesnog zdravlja. Poznate su riječi sv. Tome Akvinskog: "bonum gratiae unius maius est quam bonum naturae totius universi" - "dobro milosti jednog čovjeka veće je od naravnog dobra čitavog svemira" (Summa theologica, I-II, q. 113., a. 9., ad 2um).

Te riječi ovako tumači Garrigou-Lagrange (De revelatione, vol. II., str. 51.):

"Totus, enim mundus corporeus quasi nihil est in comparatione alicuius animae immortalis, et praesertim in comparatione gratiae supernaturalis huic animae conferendae, 'bonum enim gratiae unius maius est quam bonum naturae totius universi' (I.a II.ae q. 113, a. 9, ad 2.)."

("Čitav je, naime, tjelesni svijet kao ništa u usporedbi s bilo kojom besmrtnom dušom, a osobito u usporedbi s nadnaravnom milošću koja ima biti udijeljena toj duši, 'jer dobro milosti jednog čovjeka veće je od naravnog dobra čitavog svemira' (I-II, q. 113, a. 9, ad 2.).")

U Katoličkoj Crkvi, dakle, postoje prava čuda koja pomažu ljudima da se obrate i da dođu do svojeg vječnog spasenja. Čuda koja, kao što je već spomenuto, dokazuju istinitost katoličke vjere. No, ova čuda treba prepoznati i razlikovati od lažnih čuda i prijevara.

Razlikovanje pravih čuda i lažnih čuda

Budući da se u današnjem općem kaosu često šire glasovi o lažnim privatnim objavama i lažnim čudima, važno je znati tradicionalne kriterije za razlikovanje pravih čuda i lažnih čuda.
Dakako, to je uvijek bilo vrlo važno, kao što piše Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, str. 44.):

"Verum quum negari non possit, ut veros prophetas ita et impostores in hoc miraculorum testimonio auctoritatem suam posuisse, et a falsis religionibus etiam miracula sua praedicari; necesse est, ut vera sciamus a falsis secernere."

("Zaista, kako se ne može zanijekati da su poput istinskih proroka i varalice položile svoj ugled u ovo svjedočanstvo čuda, i da lažne religije također propovijedaju svoja čuda: nužno je da znamo razlučiti prava čuda od lažnih.")

Papa Benedikt XIV. piše u gore spomenutom djelu De servorum Dei beatificatione et canonizatione (lib. IV., p. I., cap. 7., n. 14.):

"Diximus, miracula falsa a veris discerni, efficacia, utilitate, modo, fine, persona, et occasione, et ex his recte conjici posse, num quaedam miracula a bono, an a malo Angelo patrata sint."

("Rekli smo da se lažna čuda razlikuju od pravih prema svojem učinku, korisnosti, načinu, cilju, osobi i prigodi, i da se iz ovoga može ispravno zaključiti jesu li pojedina čuda učinjena od strane dobrog ili zlog anđela.")

Pravo čudo može učiniti samo Bog. No, Bog se može poslužiti ljudima ili dobrim anđelima u činjenju čuda. Đavao ne može učiniti pravo čudo, ali može na razne načine zavarati ljude i kod njih napraviti privid čuda.

Garrigou-Lagrange ističe da u utvrđivanju istinitosti čuda treba posebnu pozornost obratititi na fizičke i moralne okolnosti djela. U tome nam pomaže učenje sv. Tome Akvinskoga o sedam okolnosti ljudskog čina (Summa theologica, I-II, q. VII., a. 3.): "quis, quid, ubi, quibus auxiliis, cur, quomodo, quando" - "tko, što, gdje, kojim pomoćima, zašto, kako, kada".
Dakle, treba istražiti: tko je učinio čudo, što je učinio, kojim sredstvima, gdje ga je učinio, zašto ga je učinio, na koji način ga je učinio, kada ga je učinio.

Josip Stadler daje sljedeći kriterij (Theologia fundamentalis, str. 48.):

"At si quis effectum mirabilem ad propriam gloriam, aut lucrum, aut ad humanae curiositatis pabulum, aut ad suorum corruptionem, aut ad doctrinas manifeste impias, absurdas, falsasque confirmandas dirigat, hic certe vel arte propria vel mali daemonis operatur."

("Ali, ako netko čudesni učinak usmjerava na vlastitu slavu, ili dobitak, ili kao hranu ljudskoj znatiželji, ili na kvarenje svojih, ili kao potvrdu učenja koja su očito bezbožna, apsurdna i lažna, taj sigurno djeluje ili po vlastitom umijeću ili po zlom demonu.")

Kada se sve te okolnosti dobro istraže, može se utvrditi je li neko čudo pravo ili lažno. Tada se lako može uvidjeti da mnoga "čuda" o kojima se govori u lažnim religijama, npr. u budizmu i islamu: nisu stvarna čuda.

U lažnim religijama nema čuda koja bi mogla potvrditi njihov nauk

Govoreći o čudima kao znakovima prave Crkve, sv. Robert Bellarmin donosi sljedeći zaključak (De notis Ecclesiae, lib. IV., cap. 14.):

"His jactis fundamentis facile erit colligere apud Ethnicos, Turcas, Judaeos, Haereticos non esse veram fidem, nulla sunt enim apud eos vera miracula..."

("Položivši ove temelje, lako će se zaključiti da među poganima, Turcima, Židovima, krivovjercima nema prave vjere, jer kod njih nema pravih čuda...")

Kod pogana je stvar sama po sebi jasna, a što se tiče današnjih Židova i muslimana, sv. Robert Bellarmin kaže:

"De Judaeis post Christi adventum notum est, non habuisse eos ulla miracula, et id unum de piscina, quod adhuc durabat Christo praedicante, postea interiisse. De Mahumetanis testatur Damascenus lib. de centum haeres. circa finem, Mahumetum nullo testimonio probare potuisse suam legem."

("O Židovima nakon Kristova dolaska, poznato je da nisu imali nikakva čuda, i ono jedno čudo glede kupališta [usp. Iv 5, 2] koje je još trajalo dok je Krist propovijedao, kasnije je zamrlo. O muhamedancima svjedoči [sv. Ivan] Damaščanski u knjizi o sto krivovjerja, oko kraja, da Muhamed nije mogao dokazati svoj zakon nikakvim svjedočanstvom.")

Réginald Garrigou-Lagrange ovako govori o lažnim čudima (De revelatione, vol. II., str. 74.-75.):

"Si factum extraordinarium quocumque modo sit contrarium vel veritati, vel honestati, si sit ridiculum, non est opus Dei sed diaboli. Sic excluduntur multa paganismi praestigia, diis inhonestis attributa; item praestigia in libris Buddhismi narrata, sic v. g. Buddha cum rege serpentum pugnaturus, totum suum corpus convertit in ignem; alio tempore cucurrit per totum firmamentum caeli a parte orientali usque ad partem occidentalem, interim ex uno oculo mittens aquam ex altero ignem. Item discipuli Mahumeti narrant, eum divisisse lunam in duas partes eamque coegisse per manicam suam ire et postea duas partes in unam coniunxisse."

("Ako je izvanredni događaj na bilo koji način ili protivan istini, ili čestitosti, ako je smiješan, nije Božje djelo nego đavlovo. Tako se isključuju mnoge opsjene poganstva, koje su pripisivane nečasnim bogovima. Isto tako, i opsjene o kojima se pripovijeda u knjigama budizma, tako npr. da je Buda radi borbe s kraljem zmija pretvorio čitavo svoje tijelo u oganj; u drugo vrijeme trčao je po čitavom nebeskom svodu od istočnog kraja, pa sve do zapadnog kraja, a u međuvremenu iz jednog oka ispuštao vodu, a iz drugog vatru. Isto tako, Muhamedovi učenici pripovijedaju da je on razdijelio mjesec na dva dijela i prisilio ga svojim rukavom da ide, i nakon toga združio dva dijela u jedan.")

Što se tiče krivovjeraca i raskolnika, poznato je da su mnogi pokušavali učiniti čuda kao potvrdu svojeg nauka, ali nikada u tome nisu uspjeli. Papa Benedikt XIV. ističe sljedeće (De servorum Dei beatificatione et canonizatione, lib. IV., p. I., cap. 7., n. 5.):

"Diximus, miraculorum donum non fuisse restrictum ad tempora Apostolorum, sed post ea permansisse, et adhuc permanere in Ecclesia; Haereticos in sui erroris comprobationem saepe tentasse edere miracula, nunquam tamen eos vera miracula edere potuisse."

("Rekli smo da dar čuda nije bio ograničen na vremena apostola, nego je i nakon njih ostao, i još ostaje u Crkvi. Krivovjerci su često pokušavali učiniti čuda kao potvrdu svoje zablude, ali nikada nisu mogli učiniti prava čuda.")

Sv. Robert Bellarmin spominje kako su Luther i Calvin pokušavali lažirati čuda, ali nisu u tome uspjeli. No, općenito govoreći, rani protestanti nisu smatrali vanjske (vidljive) znakove poput čuda važnim dokazom za pravu religiju, jer su smatrali da se religija dokazuje privatnim nadahnućima kod pojedinaca. 

S tim u vezi, Garrigou-Lagrange ovako objašnjava razliku između Katoličke Crkve i krivovjeraca (De revelatione, vol. II., str. 281.):

"Sanctitas Ecclesiae catholicae manifestatur etiam perseverantia gratiae miraculorum, ut refertur in vita sanctorum; dum e contra Lutherus ait: 'A nobis qui negamus liberum arbitrium, miracula exigi non debent'. Calvinus ad regem Galliae scribit: 'quod miracula a nobis postulant, improbe faciunt'. Erasmus affirmat: 'nullus illorum adhuc exstitit, qui vel equum claudum sanare potuerit'. – Pariter nulla vera miracula pro schismate patrata sunt; facta quae nonnunquam referuntur, possunt causis naturalibus explicari, ut Martinov ostendit."

("Svetost Katoličke Crkve očituje se također u ustrajnosti milosti čudesa, kao što se navodi u životima svetaca; dok, naprotiv, Luther kaže: 'Od nas koji negiramo slobodnu volju, ne trebaju se tražiti čuda'. Calvin piše kralju Francuske: 'to što traže od nas čuda, nepošteno traže'. Erazmo potvrđuje: 'nije bilo još nijednoga od njih koji je mogao izliječiti barem šepavog konja'. – Jednako tako, nikakva prava čuda nisu učinjena u prilog [istočnog] raskola. Događaji koji se ponekad navode, mogu se objasniti naravnim uzrocima, kao što pokazuje Martinov.") 

 
Nakon što smo vidjeli nauk teologa u teoriji, prijeđimo na praksu koja se najbolje vidi na čudima u Lurdskom svetištu.

Bl. Ivan Merz i lurdska čuda

Cilj čudesnih ozdravljenja nije samo da ova ili ona osoba ozdravi od tjelesne bolesti, nego i da se dokaže istinitost katoličke vjere. Kao što je gore naglašeno, vječno spasenje je daleko vrjednije od tjelesnog zdravlja.

Lurd je mnogima pokazao put do jedine istinite vjere i do vječnoga spasenja.
Bl. Ivan Merz je bio pobožan katolik i prije posjeta Lurdu. Međutim, kako sam kaže, Lurd je bio jedan od čimbenika koji su ga potpuno uvjerili u istinitost katoličke vjere. Poznate su njegove riječi iz pisma majci:

"Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina."

Merz je objavio knjižicu pod nazivom Najnovija čudesa u Lurdu u kojoj opisuje svoje doživljaje na lurdskom hodočašću u kolovozu 1924. godine.

 
U opisu procesije na str. 5.-6., bl. Ivan Merz ističe da je narod zasvjedočio vjeru "u istinitost vjere katoličke, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština":

"U 4 1/4 po podne pođem k Špilji; no srećom bilo je toliko svijeta pred crkvom sv. Krunice, da sam morao pričekati na Procesiju s Presv. Oltarskim Sakramentom. Stajao sam na zgodnom mjestu, prema izlazu 'rue de la Grotte'. Prije nego li će procesija krenuti od Špilje, narod je molio krunicu. Svećenstvo je stajalo tu raskriljenih ruku i predvodilo te molitve. Iza svake se desetke tri puta otegnuto zapjevao divni, anđeoski koralni: 'Gloria Patri... ' te potresni i moćni 'Parce Domine, parce populo tuo, ne in aeternum irascaris nobis' – Poštedi nas Gospode, poštedi narod svoj, nemoj da se zauvijeke na nas srdiš. – Iza toga se ushićeno pjevao 'Magnificat', te pojedini stihovi psalma Lauda Jerusalem Dominum, lauda Deum tuum Sion, koji su se izmjenjivali sa zanosnim poklicima obožavanja: Hosana, hosana, hosana filio David.
Kada je orleanski kardinal Touchet počeo da sa Presvetim blagoslivlje svakoga pojedinog bolesnika, a jedan svećenik snažno zazivao: Gospode, mi ti se klanjamo; Gospode mi se ufamo u te; Gospode, mi te ljubimo; Gospode, onaj kojega ljubiš, bolestan je; Gospode, daj da progledam; Gospode, daj da prohodam... tada je jamačno mnogo oko proplakalo. Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega, i u istinitost vjere katoličke, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština."

Na drugom mjestu bl. Ivan kaže da su "lurdska čudesa neoborive činjenice, koje nam govore, da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve" (str. 19.-20.):

"Na vlastite oči vidjeh čudo; razum mi to kaže, a osjećaji i nagnuće ostaju skloni zlu i nesposobni da osjete svu veličanstvenost događaja, koji čovjeka okružuju. Ipak neka utjeha obuzme čovjeka: sve naše molitve, svi naši gorki časovi, sva naša nastojanja oko 'obnove svega u Kristu', cijelo naše uvjerenje o istočnom grijehu, o značenju trpljenja, o autoritetu – da, sve to šarenilo katoličke nauke nije puki fantom, izmišljotina, već prava pravcata istina.
– Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, to su unatoč tomu lurdska čudesa neoborive činjenice, koje nam govore, da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve i da sve one, koji se svojevoljno ogriješuju o načela vjere i ćudoređa, čeka grozna, a možda i vječna osuda. – I zato je sav rad, koji ide za spasom duša, najuzvišeniji i najpotrebniji, što se uopće može da zamisli."

Zanimljivo je da se u tim trenucima bl. Ivan Merz sjetio otpalih svećenika u Hrvatskoj, pripadnika "žutog pokreta". 

Podsjećam vas da je "žuti pokret" bio liberalni modernistički pokret koji se proširio u jednom dijelu hrvatskog svećenstva nakon Prvog svjetskog rata. Dobio je naziv po žutim koricama knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS" (Bjelovar, 1919.) u kojem su pripadnici tog pokreta iznijeli svoje zahtjeve.
Žuti pokret tražio je "demokratizaciju" Crkve, ukidanje obveznog svećeničkog celibata, ukidanje obveze molitve časoslova, ublažavanje discipline posta i nemrsa, ukidanje obveze nošenja svećeničkog talara i dopuštenje da svećenici nose civilnu odjeću, te uvođenje narodnog jezika u liturgiju.

Nakon što ih je zagrebački nadbiskup Antun Bauer izopćio iz Crkve, pripadnici žutog pokreta osnovali su sektu ironičnog naziva "Hrvatska starokatolička crkva". Dakako, ona nije bila ni "stara", ni "katolička", nego posve modernistička i liberalna.

Bl. Ivan Merz, gledajući čuda u Lurdu, sjetio se tih nesretnika i kasnije zabilježio ove misli (str. 20.):

"Kada sam sve to vidio, pomišljao sam na naše otpale svećenike, na t. zv. Starokatolike i na njihov nesretni udes. A radi čega su ostavili Boga, Tvorca svijeta i svjetova, te lurdsku Čudotvorku? Radi čega djevičanski sjaj blistave, svete, jedine Crkve Katoličke? Oh, ako koji između tih nesretnika pročita ove retke, neka zna, da su tisuće i tisuće vjernika spremne zakleti se pred Bogom živim, da su lurdski događaji neprevarljivo istiniti."

Merz nije stao samo na riječima, nego je vođi otpadnika Kalođeri poslao sliku ozdravljenice iz Lurda kako bi mu dokazao da je Rimokatolička Crkva jedina prava Crkva Božja (str. 56.):

"Iz Lurda sam poslao starokatoličkom biskupu N. Kalođeri sliku ozdravljenice Parizot, kako sjedi u Liječnickom Uredu okružena mnogim liječnicima (slika na str. 14.). Ne bi li mu ona pokazala, da je Crkva rimokatolička, jedina prava Crkva Božja."

Lurdska čuda služe i kao potvrda katoličkog moralnog nauka, posebno nauka o čistoći i čednosti. Tome u prilog, bl. Ivan Merz navodi riječi jedne djevojke koja je čudesno ozdravila u Lurdu i koja upozorava druge djevojke o važnosti čednog odijevanja (str. 39.):

"Njene su konačne riječi glasile ovako: Ozdravila sam kod procesije sa presvetim Sakramentom. U tren oka osjetih, da mi je lakše. Ne htjedoh nikomu ništa reći. U bolnici sam pokušala da hodam, ali jer sam se bojala, da sam pod uplivom sugestije, govorila sam Djevici, da imam pouzdanja i da hoću da ozdravim, ako ona to hoće. – Ozdravljenica se na to okrene nekim prisutnim djevojkama, koje su prisluškivale, i reče im: 'Et vous, ne suivez pas la mode!' – A vi, ne povodite se za modom! Ako imate svilene čarape, a vi uzmite debele vunene. Ja sam od svoje bake uzela crvene (ili modre; doslovno se ne sjećam ove rečenice!). Nemojte hodati kratkih rukava, to sveta Gospa ne voli. Bluza neka vam bude do vrata."

Dakle, čuda potvrđuju cjelokupan katolički nauk, cjelokupan katolički moral, uključujući i one njegove dijelove koji neugodno zvuče "modernom čovjeku".

Govore nam također o vječnom spasenju onih koji umru u stanju posvetne milosti, ali i o vječnim mukama onih koji umru u stanju smrtnog grijeha.

Réginald Garrigou-Lagrange napisao je ove riječi (De revelatione, vol. II., str.. 405.):

"Quidam dicunt: 'durus est hic sermo', et putant, aeternitatem poenarum esse quid iniustum, Deo prorsus indignum. Isti autem frequenter iidem sunt, qui, videntes manifestissima miracula, vg. in sanctuario 'N. D. de Lourdes', nolunt originem divinam horum signorum admittere, et ea produci dicunt a viribus naturalibus ignotis, sicut Pharisaei dicebant de Christo: 'in principe daemoniorum eiicit daemonia' (Marc. III, 22; Matth. II, 24-32; Luc. I, 15, sqq). – Qui vero ita iudicant, manifeste iniuriam Deo faciunt, et semetipsos iudicant, secundum illud Domini: 'Qui credit in eum (in Filium Dei), non iudicatur; qui autem non credit, iam iudicatus est' (Ioan. III, 18)."

("Neki kažu: 'tvrd je ovo govor', i misle da je vječnost kazni nešto nepravedno, potpuno nedostojno Boga. Ali, ovi su često isti oni koji gledajući najočitija čuda, npr. u svetištu Naše Gospe Lurdske, ne žele priznati božansko podrijetlo ovih znakova, i govore da to čine nepoznate prirodne sile, kao što su farizeji govorili o Kristu: 'po đavolskom poglavici izgoni đavle' (Mk 3, 22; Mt 2, 24-32; Lk 1, 15, sl.). – No, oni koji tako sude, nanose očiglednu nepravdu Bogu, i sude sami sebi, prema onoj riječi Gospodina: 'Tko vjeruje u njega (u Sina Božjega), ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen' (Iv 3, 18).") 

Zaista, ljudi imaju tolike dokaze o istinitosti katoličkog nauka. Zato nemaju nikakav izgovor da odstupaju od tog nauka.

_______________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU: 

1) Papa Benedikt XIV.: De servorum Dei beatificatione et canonizatione (IV. knjiga - gdje se govori o čudima);

2) Sv. Robert Bellarmin: De controversiis (vidi str. 396., gdje se govori o čudima kao obilježjima prave Crkve);

3) Sv. Robert Bellarmin: Conciones - Propovijedi (propovijed De gloria miraculorum možete pronaći na str. 421.); 

4) Josip Stadler: Theologia fundamentalis (Zagreb, 1880. god.);

5) Réginald Garrigou-Lagrange: De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita (vol. II., Rim, 1950. god.); 

6) Bl. Ivan Merz: Najnovija čudesa u Lurdu (Zagreb, 1924. god.).

  

Alfred Loisy kao model modernističke infiltracije

Prof. Đuro Gračanin objavio je 1940. godine članak pod nazivom Ciljevi i putevi modernizma. Tekst je prvo objavljen u Bogoslovskoj smotri, a zatim je tiskan kao poseban rad. Povod za pisanje tog teksta bila je smrt francuskog svećenika Alfreda Loisyja (1857.-1940.), čovjeka kojeg se smatra "osnivačem modernizma". Gračanin izlaže zapanjujuće detalje iz života Alfreda Loisyja, oslanjajući se poglavito na njegove memoare koji su objavljeni 1930-ih pod nazivom Mémoires pour servir à l'histoire religieuse de notre temps (citira ih prema djelu M. J. Lagrange, M. Loisy et la modernisme).

Papa sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi Dominici gregis naziva modernizam "zbrojem svih krivovjerja".
Kako je to krivovjerje nastalo? Kako se proširilo i kako je zahvatilo pripadnike klera? Odgovore na ta pitanja može vam pružiti proučavanje života "osnivača modernizma": Alfreda Loisyja.

Loisyjeva razmišljanja, odluke i postupci jesu paradigma modernističkog svjetonazora, koji se nije previše promijenio sve do današnjih dana. Proučavanje Loisyjeva slučaja može vam mnogo toga razjasniti o ponašanju novih naraštaja modernista.

Prije svega, može vam objasniti razmišljanje "progresista" koji su promicali reforme na Drugom vatikanskom koncilu i u postkoncilskim vremenima. A to je pitanje koje muči mnoge vjernike.

Naime, kad vjernik sazna što se stvarno dogodilo u 1960-ima i 70-ima, logično je da si postavi pitanje: Kako je moguće da su toliki biskupi i svećenici odbacili tradicionalnu liturgiju, koju su služili cijeloga života? Kako je moguće da su odbacili tradicionalnu teologiju u kojoj su nekoć bili formirani? Kako je moguće da su odbacili tradicionalno kanonsko pravo, katekizam, disciplinu, redovnička pravila, duhovnost, askezu...?

Kako taj preokret objasniti sa psihološke strane? Sigurno je da se tako velike promjene ne mogu dogoditi preko noći.

Mislim da slučaj Alfreda Loisyja može ponešto objasniti o samom mentalitetu "progresizma". Iako je Loisy je živio i djelovao u vremenu koje vam se može činiti davnim (druga polovica 19. stoljeća i prva polovica 20. stoljeća), to je zapravo bilo vrijeme kad su već postojale sve glavne ideološke struje koje i danas postoje: od liberalizma i kapitalizma do socijalizma i komunizma. I na području vjerskog života, ovo je vrijeme sukoba između istih skupina ideja koje se i danas sukobljavaju.

Gračanin smatra da je Loisy već 1882. godine (ili najkasnije 1886. godine) u srcu otpao od katoličke vjere, a ipak nastavlja djelovati kao svećenik sve do 1908. godine kad je izopćen iz Crkve.
Dakle, čovjek koji nema katoličku vjeru, koji ne vjeruje u ono što naučava Crkva, a ipak uporno djeluje kao svećenik više od 20 godina, pa čak i želi napredovati u crkvenoj hijerarhiji. I sve to samo s jednim ciljem: kako bi promicao reforme u Crkvi.

Radi jasnijeg obrazloženja, trebamo krenuti od početka.

Koje su idejne struje uvjetovale nastanak modernizma?
Gračanin ukazuje da je na Loisyja utjecalo njegovo vrijeme, obilježeno s jedne strane Kantovim rušenjem metafizike, a s druge strane isticanjem kritike kao "apsolutne gospodarice dana i izvora svake učenosti i mudrosti". Na Loisyjevu razmišljanju ostavile su snažan trag osobe s kojima se susretao ili čija je predavanja slušao (Renan, Duchesne). Nezanemariv utjecaj imao je i liberalni protestantizam, koji je dominirao u susjednoj Njemačkoj još od Scleiermacherovih vremena, a ukorijenio se i u Engleskoj, gdje je zahvatio najveći dio anglikanske elite. No, treba reći da je Loisy pao još niže od svih navedenih.

Loisy je htio uskladiti Katoličku Crkvu s modernim idejama, kako kaže Gračanin:

"Autentična crkvena tradicija i njezin istinski duh uspoređeni s ovim idejama izgledali su Loisy-u odveć nazadni i stoga se odlučio da reformira Crkvu, da joj dadne novi život uskladivši je s idejama vremena."

Kada je Loisy došao u kontakt s tim idejama? Čini se da Loisy u svojoj najranijoj mladosti nije dolazio u doticaj s protukatoličkim idejama. Iako je u mladosti bio religiozan (pa čak i sklon mistici), on nije u sjemeništu primio solidnu skolastičku naobrazbu. Bez temeljne skolastičke filozofije i teologije, on kasnije nije znao riješiti vjerske teškoće koje će mu se javiti. Uostalom, Loisy svoje sjemenišne studije nije niti dovršio. Zaređen je za svećenika 1879. godine, u dobi od samo 22 godine.

Već tri godine kasnije njegova vjera dolazi u pitanje, očito u vezi s njegovim povratkom u Pariz radi daljnjeg školovanja. U Parizu se susreće sa svim pravcima "moderne misli" i počinje kovati planove o reformama u Crkvi.
Gračanin ističe kako je Loisy vješto prikrivao svoje namjere:

"Iako je Loisy u duši već od 1882. (ili najkasnije 1886.) bio napustio bitne zasade katoličke vjere, njegov nastup kojim je započeo svoje reformatorsko djelo nije toga ničim odavao. U časopisu L'Enseignement biblique, koga je osnovao desetak godina kasnije on je pisao tako, da njegovih reformatorskih namjera nije gotovo ni bilo moguće zamijetiti."

A te "reformatorske namjere" Gračanin ovako opisuje:

"Loisy je, naprotiv, uvjeren da je moguće čitavu katoličku Crkvu, kao ustanovu, izmijeniti i on smatra da je pozvan, da tu izmjenu ostvari. Kod ovakovih divergencija između crkvene i njegove misli, on je jedan momenat smatrao da bi bilo najlogičnije napustiti Crkvu, ali on ipak ostaje u Crkvi. Iz brige možda za svoju dušu? Ne, nego iz brige za Crkvu, koje mu je ipak bilo žao. 'Napokon, nije li to značilo učiniti uslugu Crkvi, pozivajući je da se oslobodi tjesnogrudne i zastarjele nauke, koja bi kompromitirala njezino moralno djelovanje u sve izobraženijem svijetu'? (M. I., 175)."

Gračanin naglašava činjenicu da Loisy ostaje u Crkvi jedino s namjerom da je reformira:

"Loisy se dakle promišljeno i svijesno odlučuje da ostane u Crkvi. I to ne zbog toga da bi poradio na ukidanju ove ili one dogmatske zasade, nego zato da provede revoluciju, koja će stubokom izmijeniti nauku i duh Crkve. Njegovo djelo ne će dakle biti stvar slučaja ili nepredviđenog razvitka događaja, kako se to kadgod i s katoličke strane pretpostavljalo, nego posve namjeran pothvat. 'Ja sam svijesno pripravljao, kaže Loisy, pravu revoluciju... u francuskom katolicizmu: i ako tko tvrdi da je princip katoličkog modernizma bio već tu (u Enseignement biblique) postavljen... ja to ne ću poricati'. Nekad je doduše i manje kategoričan pa kaže: 'u to vrijeme ja sam i ne htijući pripravljao početak modernističkog meteža' (M. I, 175)."

Dok je ovo planirao, Loisy je smišljeno nastojao izgledati kao običan svećenik:

"O ovome svemu, dakako, u ono vrijeme nitko ništa nije znao i Loisy-a su mnogi držali ozbiljnim i pobožnim svećenikom. On je brižno pazio da ne oda svoje planove. Ta radilo se o tome da se zauzme Crkvu iznutra izmijenivši posvema njezinu konstituciju i nezinu nauku. U tu svrhu on je izradio bio, kako se naknadno vidi po njegovim Memoires-ima, poman plan toga osvajanja."

Dakle, ovdje gledamo osobu koja razmišlja o tome kako "zauzeti Crkvu iznutra" i prilagoditi je svojim idejama. Ne, to nisu teorije urote, nego stvari koje je sam Loisy priznao u svojim memoarima.

Gračanin navodi kao važno obilježje modernizma u njegovoj početnoj fazi: naizgled zadržati vanjske forme, ali ih isprazniti od njihova tradicionalnog sadržaja.

"Jednom riječju trebalo je ostati u Crkvi, da se tako Crkvu lakše modernizira. Loisy niječe da bi njegov plan bio komplot, ali priznaje da je svoje namjere morao provoditi s mnogo opreza. To je bilo potrebno, tvrdi on, jer je u Crkvi bilo mnogo ljudi posve jednostavnih i zadojenih rutinom, koji nisu ni slutili da se moderni čovjek 'mora odreći dogmi'. Da se ti dakle ne bi uznemirivali trebalo je sačuvati vanjske forme. Dogme su verbalno morale ostati iste, ali važno je bilo da ih se isprazni od njihova tradicionalnog sadržaja. Mase moraju ostati mirne, dok elita bude provodila unutarnju revoluciju. Ali i elitu treba pripravljati malo pomalo. Dati joj prilike i vremena da se postepeno uputi u novi tajni smisao dogmi."

Čak su se u početku suzdržavali od govora o reformama:

"No pri svem ovom ne će se, kaže Loisy, trebati odveć žuriti, ni razvikivati posvud da se radi o reformi, da se ne bi prepalo one koji vladaju (M. I, 211). Djelo je krupno i moglo bi doista zaprepastiti, kad bi odveć rano došlo na vidjelo."

Loisy je mislio da će zavarati Crkvu ako uspije pronaći "formule pune poštovanja" za svoje ideje.

"Pitanje je ipak hoće li Crkva i konačno na to pristati, o tom Loisy nimalo ne dvoji, jer će se 'pronaći formule pune poštovanja i koje će zadovoljiti razum'. Doskora će se ujedno uspostaviti jedan tok u pravcu slobode i taj će tok brzo postati neodoljiv. Crkva ga ne će zaustaviti, budući da će on sam domala biti Crkvom (M. I, 211). To će se sve zbiti tako nezamjetno, da će Crkva osvanuti jednoga dana modernistička..."

Međutim, nije sve krenulo onim tijekom koji je priželjkivao Loisy.

"Uza sav Loisy-ev oprez, kraj sveg doziranja pilula 'za posebnu uporabu teologa', njegovo je mišljenje postajalo sve bjelodanije i prvi je rezultat toga bio da su slušači iz sjemeništa Saint-Sulpice, koji su posjećivali njegova predavanja na fakultetu teologije u Parizu, prestali dolaziti. A malo zatim, 17. XI. 1893., uslijedio je i poziv biskupâ-zaštitnikâ Katoličkog Instituta, da Loisy preda demisiju kao profesor Sv. Pisma i zadrži jedino, ako hoće, katedru istočnih jezika. I u Rimu su već bili na čistu, kamo je smjeralo Loisy-evo naučavanje pa je iste godine, 18. XI., izašla enciklika Lava XIII. Providentissimus Deus o Sv. Pismu. Ta je enciklika naglašavala, da je Bog autor svih kanonskih knjiga te je također isključivala teoriju prema kojoj bi se inspiracija odnosila samo na dogmu i moral. Zbog toga ujedno nije moguće da bi Sv. Pismo sadržavalo kakvih zabluda."

Loisy se prividno pokorio Svetoj Stolici, ali je drugim sredstvima nastavio svoj rušilački rad:

"Godine 1896. on osniva la Revue d'historire et de littérature religieuse, u kojoj pod pseudonimima nastavlja širenje svojih ideja. One prolaze neosuđene i nakon godina još Loisy sebi čestita taj uspjeh: 'Na distanciju izgleda divno, da je časopis, kojim su upravljali svećenici, mogao s tim laičkim programom, izdržati dvanaest godina a da ne bude smrvljen pod crkvenim cenzurama. Ali mi smo počeli skromno i kroz nekoliko godina bili smo oprezni' (M. I, 394).
I zaista slabo je tko znao šta Loisy radi a još je manje tko slutio šta on sprema. U zbilji on je pripravljao svoje djelo Essai d'histoire et de critique religieuses, koje sedam mjeseci kasnije ponovno redigira pod naslovom Essai d'histoire et de philosophie religieuses. Međutim stanje je takvo, da Loisy to dvaput pisano djelo ne usuđuje se odjednom izdati, iako veli da je i u njem poduzeo mjere opreza na taj način što je napadao Sabatiera kojeg je inače, dijelio misli o relativnoj vrijednosti vjerskih simbola. To je bila, kaže on samodopadno, 'prava Suma onoga što će biti katolički modernizam', prava 'nova apologetika', ali on je dobro razumio da bi to djelo, kad bi ga odjednom publicirao, otvorilo oči katolicima. Zato je odlučio da ga servira kao i druge svoje stvari u doziranim pilulama pod raznim imenima. 'Što se tiče velikoga apologetskoga djela (spomenutog Essai-a) ja ću ga širiti što više moguće u malim količinama, pod pseudonimima, i, kako me ne smatraju da sam tako zaokupljen teološkim predmetima, ne će slutiti otkud to dolazi. Ja imam već tri ili četiri pseudonima spremna za potpisivanje svojih članaka'. U stvari imao ih je i više (A. Firmin, F. Jacobé, Jean de la Rochelle, Jacques Simon, Jean Lataix, Etienne Sharpe, Isidore Deprés)."

Kako bi lakše "reformirao Crkvu", Loisy je nastojao postati biskupom. O tim nastojanjima Gračanin piše:

"On je svoje reforme htio uostalom provesti posve mirnim putem. Iako na jednom mjestu svoja modernistička nastojanja naziva pravom revolucijom, ipak on nije pribjegavao nasilnim sredstvima. Što više, da bi što lakše i sa što manje buke mogao ostvariti svoje planove, on je kompetirao i na biskupsku stolicu – zapravo na dvije: u Monaku, a zatim u jednoj francuskoj biskupiji – i u tom cilju poduzimao razne korake. To bi bilo najidealnije, jer 'pokret se ne može provoditi dekretima, nego osobnom akcijom, sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom' (M. II, 163). Crkva međutim nije htjela njegove kandidature. On ipak do posljednjeg časa poduzima sve, kako bi uredio barem svoje službene odnošaje s Crkvom. Još pred samu osudu koja će ga konačno ipak stići on traži celebret kod sekretara biskupijâ."

Dakle, Loisy se aktivno pokušavao infiltrirati u vrh crkvene hijerarhije radi provođenja svojih reforma, jer bi se njegov plan lakše provodio, kako kaže, "sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom".

Upravo se na primjeru Alfreda Loisyja može zorno promatrati model modernističke infiltracije. Istu strategiju ponovit će novi modernisti u drugoj polovici 20. stoljeća. Poznavanje ovog modela djelovanja ključno je za razumijevanje revolucije iz 1960-ih.

Vidjeli smo da je Loisy u srcu otpao od katoličke vjere dok je još bio negdje između 25. i 29. godine života. Ipak, on uporno nastavlja djelovati kao svećenik kako bi lakše promicao svoje reforme. Izvana ostaje u Crkvi, ali s planom kako bi Crkvu promijenio.

Isto bi se moglo reći i za mnoge predstavnike "nove teologije" (Nouvelle théologie) u 1950-ima i 1960-ima. U nekom trenutku svojeg života, prestali su vjerovati u istine katoličke vjere, ali izvana ostaju u Crkvi, i to s izričitim ciljem "reformiranja Crkve".

Nažalost, slično bi se moglo reći i za mnoge biskupe na Drugom vatikanskom koncilu. Pitanje je kada su oni napustili tradicionalna katolička stajališta?
Bilo bi neobično da su oni 1962. godine odjednom promijenili svoja stajališta za 180°. To se očito dogodilo mnogo ranije, ali je izašlo na vidjelo tek na Drugom vatikanskom koncilu.

Kao što je Loisy godinama "glumio pravovjerje" kako bi njegova reformska nastojanja ostala nezapažena, tako su i mnogi neomodernisti "glumili pravovjerje" u 1940-ima i 1950-ima, kako ne bi bili otkriveni i kažnjeni od strane Svetog Oficija. Ali, nakon smrti pape Pija XII., osjetili su da je došao njihov trenutak i da mogu početi otvoreno iznositi svoje "reformske zahtjeve".

I Loisyjeve metode našle su pobornike među današnjim "progresistima". Vidjeli smo da Loisy nikada nije htio otvoreno iznijeti čitav svoj program, nego je u "doziranim pilulama", malo pomalo, širio svoje zablude. Zar to nije upravo ono što vidimo i kod novih modernista?

Ovakvi slučajevi neprijateljskog djelovanja, u kojima protagonisti koriste metode "trojanskog konja" i "pete kolone", dobro pokazuju zašto je Crkvi potrebna Inkvizicija. Zaista je potrebno imati jednu instituciju koja štiti Crkvu od ovakvih napada. Instituciju koja istražuje, otkriva i kažnjava osobe koje se infiltriraju u crkvenu hijerarhiju sa ciljem nanošenja štete crkvenom nauku.

Reći da Crkvi nije potrebna Inkvizicija može samo netko tko ne shvaća da Crkva ima stvarne neprijatelje. Neprijatelje koji žele uništiti ono blago koje Crkva čuva: depositum fidei - poklad ili polog vjere.

Sve ovo također pokazuje kako su bile opravdane mjere koje je papa sv. Pio X. uveo radi suzbijanja modernističkog krivovjerja, npr. antimodernistička prisega. Ukidanje tih mjera u 1960-ima omogućilo je da se modernizam nesmetano širi po kleru u dotad nezapamćenim razmjerima.

Ne može se reći da tadašnji ljudi nisu bili svjesni opasnosti modernizma. Đuro Gračanin je još na početku svojeg članka (koji je, podsjećam, napisan 1940. godine) jasno rekao da bi se Loisyjev tip modernizma mogao opet pojaviti u novijem vremenu:

"A ipak ta množina novih događaja nije nadoknadila razmaka i mi smo modernizmu i odveć blizu a da bi objektivno i posve sigurno mogli reći: on nepovratno spada u prošlost. On je prevalio, o tom nema sumnje, jednu etapu svoga razvoja, ali kao što kaže Jean Rivière: 'personne ne peut être sûr que sa marche soit définitivement arrêté', nitko ne može biti siguran da je njegov pohod konačno zaustavljen. Jedan je od glavnih njegovih osnivača, Alfred Loisy, umro, no nitko ne može reći da njegovi sumišljenici ne će jednoga dana pokušati ostvariti novi prodor. Sličnim metodama i sredstvima, s jednakom idejnom pozadinom i istim konačnim ciljem."

Gračaninov članak možete vidjeti ovdje: Đuro Gračanin - Ciljevi i putevi modernizma.

 

Iz Stadlerove Fundamentalne teologije: Vjerska tolerancija je bezbožna i apsurdna

U zadnja dva teksta vidjeli smo kako sluga Božji Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880. god.) dokazuje da je katolička vjera jedina prava vjera dokazivanjem da su ostale religije lažne, tj. da nemaju obilježja prave religije. Sada se postavlja pitanje kako bi se katolici trebali odnositi prema drugim religijama.

Pitanje je, dakako, prije svega upućeno predstavnicima državnih vlasti. Što učiniti ako se na tvojem teritoriju pojavi znatan broj pripadnika drugih religija?

Stadler daje odgovor na temelju tradicionalne katoličke teologije i vjekovnog crkvenog učiteljstva. Znamo da se taj odgovor ne sviđa modernistima i "progresistima". Znamo da se ne sviđa liberalima: onima koji traže "slobodu" i "jednakopravnost" svih religija, tj. izjednačavanje istine i zablude.

Nećemo se danas previše ostvrtati na njihove prigovore, nego ćemo mirno iznijeti Stadlerovo klasično obrazloženje katoličkog stajališta o toleranciji.

Jasno je da vi ne možete prisiliti poganina da primi krštenje ili prihvati pravu vjeru. No, isto tako, ne možete se ni ponašati kao je poganstvo dobro, ili kao da je to sasvim prihvatljiv način života.

Ili, da se ovako izrazimo: Ponekad morate podnositi prisutnost nevjernika na nekom području (jer bi drugačije postupanje moglo izazvati još veće probleme), ali nikada ne možete odobravati njihove zablude i nevjeru.

Zato se u tradicionalnoj katoličkoj teologiji razlikuju pojmovi: teološka tolerancija i građanska tolerancija.
Najjednostavnije rečeno, teološka (vjerska) tolerancija bila bi tolerancija prema zabludama i krivim naucima kao takvima, dok bi građanska tolerancija bila tolerancija prema osobama koje drže zablude (kao osobama, kao ljudima). Drugim riječima: prva je tolerancija prema grijehu, a druga je tolerancija prema grešniku.

Tolerancija prema zabludama kao zabludama apsolutno je neprihvatljiva.
O toj teološkoj ili vjerskoj toleranciji Stadler ovako govori (str. 239.):

"Exinde sequitur, tolerantiam sic dictam theologicam impiam esse et absurdam. Duplex scilicet tolerantismus secernitur: civilis et religiosus. Tolerantia theologica sive religiosa est error eorum, qui putant, etiam extra catholicam Ecclesiam in alia religione vel ecclesia aeternam salutem obtineri posse. Hanc tolerantiam affirmamus esse impiam et absurdam."

("Odatle slijedi da je takozvana teološka tolerancija bezbožna i apsurdna. Naime, razlikuje se dvostruki tolerantizam: građanski i vjerski. Teološka ili vjerska tolerancija jest zabluda onih koji misle da se i izvan Katoličke Crkve, u drugoj religiji ili crkvi, može postići vječno spasenje. Potvrđujemo da je ova tolerancija bezbožna i apsurdna.")

Dakle, dogma Extra Ecclesiam nulla salus ima izravan utjecaj na crkveni nauk o odnosu države prema religiji.

Stadler objašnjava da je Crkva nužno netolerantna prema svakoj zabludi, pa zato ne može prihvatiti vjersku toleranciju:

"Nam tolerantia religiosa est contra Dei veritatem, sapientiam et justitiam; contra revelationis et Ecclesiae finem; contra rationem ipsarum veritatum religiosarum, quae omnem errorem excludunt; contra intellectus nostri naturam, qui tum veritatem cognoscere tum relate ad veritatem cognitam nullo modo indifferens esse potest. Ecclesia a seipsa, a Christo et veritate descisceret, simulque negaret, esse unum Dominum, unam fidem, unum baptisma, si tolerantiae religiosae assentiretur. Sciens enim, se originem trahere a Deo, suasque veritates esse infallibiles, necessario intolerans est erroris, qui Deum privat honore, hominem vero abducit ad nequitiam. Ideo numquam licuit errori ab Ecclesia proscripto patrocinari neque directe neque indirecte."

("Naime, vjerska tolerancija jest protivna Božjoj istinitosti, mudrosti i pravednosti; protivna je objavi i svrsi Crkve; protivna je načelu samih vjerskih istina, koje isključuju svaku zabludu; protivna je naravi našega razuma, koji može i spoznati istinu, i u odnosu na spoznatu istinu nipošto ne može biti indiferentan. Kada bi pristala na vjersku toleranciju, Crkva bi se odmetnula sama od sebe, od Krista i istine, te zanijekala da postoji samo jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje. Naime, [Crkva] znajući da izvodi svoje podrijetlo od Boga i da su njezine istine nepogrešive, nužno je netolerantna prema zabludi, koja Boga lišava časti, a čovjeka odvodi u pakost. Zato nikada nije bilo dopušteno braniti zabludu, koju je Crkva zabranila, ni izravno ni neizravno.")

Treba dobro razlikovati ovu vjersku toleranciju od građanske tolerancije, koju država može pokazati prema pripadnicima drugih religija.
Stadler ovako definira i određuje građansku toleranciju:

"Tolerantia civilis publica sive politica est licentia seu facultas, quam princeps vel respublica alienae religionis asseclis permittit, ut religionem suam publice profiteri et exercere possint. Professio religionis falsae est semper mala, quae quidem potest quandoque ab iis, qui praefecti sunt rebus publicis, permitti, ne majora sequantur mala, nunquam tamen approbari. Ad rem S. Thomas (Sum. II. II. q. X. art. 11): Ritus infidelium tolerari possunt vel propter aliquod bonum, quod ex eis proveniet, vel propter aliquod malum, quod vitatur.... sc. ad vitandum scandalum vel dissidium, quod ex hoc possit provenire, vel impedimentum salutis eorum, qui paulatim sic tolerati convertuntur ad fidem."

("Građanska tolerancija, javna ili politička, jest dozvola ili mogućnost kojom vladar ili država dopušta sljedbenicima druge religije da svoju vjeru mogu javno ispovijedati ili obdržavati. Ispovijest lažne religije jest uvijek zla; no ponekad je mogu dopustiti oni koji imaju javnu vlast, kako ne bi došlo do većih zala, ali je nikada ne smiju odobravati. Glede ove stvari, kaže sv. Toma (Summa, II-II, q. X., art. 11.): Obredi nevjernika mogu se tolerirati ili zbog nekog dobra, koje bi iz njih proizašlo, ili zbog zla koje bi se moglo izbjeći... tj. radi izbjegavanja sablazni ili pobune, koje bi zbog toga mogle nastati, ili zbog zapreke spasenju onih koji bi se tako tolerirani postepeno obratili na vjeru.")

Razliku između vjerske tolerancije i građanske tolerancije možemo objasniti na ovom primjeru: Država može tolerirati neku muslimansku zajednicu na svojem teritoriju ako je to potrebno kako bi se izbjegli veći problemi (npr. pobuna protiv države, teroristički napadi itd.), ali ne možete im čestitati Ramazanski bajram, jer bi to značilo odobravati lažnu religiju. Odobravanje lažne religije jest grijeh protiv Prve Božje zapovijedi.

Nakon što smo razbistrili pojmove i shvatili njihovo značenje, pogledajmo koje se moderne zablude protive ovom stoljetnom nauku Crkve.

Slijedeći nauk pape bl. Pija IX. u enciklici Quanta cura, Stadler izdvaja četiri zablude:

"Falsum itaque est: 1) optimam societatis publicae rationem civilemque progressum omnino requirere, ut humana societas constituatur et gubernetur nullo habito ad religionem respectu, ac si ea non existeret, aut saltem nullo facto veram inter falsasque religiones discrimine;
2) optimam esse conditionem societatis in qua imperio non agnoscitur officium coercendi sancitis poenis violatores catholicae religionis, nisi quatenus pax publica postulat;
3) civilem cujusque cultus libertatem; itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque palam, publicaeque manifestandi non conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam;
4) laudabiliter in quibusdam nominis catholici regionibus lege cautum esse, ut hominibus illud imigrantibus liceat publicum proprii cujusque cultus exercitium habere."

("Stoga, pogrešno je: 1) da najbolja namisao o javnom društvu i građanski napredak u potpunosti zahtijeva da se ljudsko društvo ustroji bez ikakvog obzira na religiju, kao da ona ne postoji, ili barem bez povlačenja ikakve razlike između prave religije i lažnih religija;
2) da je najbolji položaj društva u kojem vlast ne priznaje dužnost suzbijanja određenim kaznama prekršitelje katoličke religije, osim u onoj mjeri u kojoj to traži javni mir;
3) da građanska sloboda svakog kulta, kao i svakomu dano potpuno ovlaštenje da bilo kakva mišljenja i namisli otvoreno i javno izražava, ne dovodi do lakšeg kvarenja običaja i ćudi naroda i promicanja kuge indiferentizma;
4) da je pohvalno što je u nekim zemljama katoličkog imena zakonom određeno da je ljudima koji se ondje doseljavaju dopušteno da svatko obdržava svoj vlastiti kult.")

Država mora priznati katoličku religiju kao veliko dobro i zato je mora štititi onako kako se štiti veliko dobro:

"Et sane religio ad minus aeque ac pax publica, honor civis, publici mores, est magnum bonum, imo praedictarum rerum origo ac fundamentum. Unde illi, qui rebus publicis praefecti sunt, officium in se receperunt defendendi non solum jura et bona societatis civilis, sed etiam religionem ipsam contra multiplices falsarum religionum errores eo vel magis, quod humana societas ne gubernari quidem possit nullo habito ad religionem catholicam respectu, quippe quae non nascitur ex theoria quadam, sed in se complectitur historice existentem plebem, quae determinatam jam religionem habet."

("I zaista je religija veliko dobro, barem jednako kao javni mir, čast građanina, javni običaji; štoviše, ona je izvor i temelj spomenutih stvari. Stoga, oni koji su postali nadstojnicima država, primili su dužnost ne samo da brane prava i dobra građanskog društva, nego i samu religiju protiv mnogostrukih zabluda lažnih religija, tim više što se ljudskim društvom ne može ni upravljati bez ikakvih obzira prema katoličkoj religiji, jer se ona ne rađa iz nekakve teorije, nego u sebi obuhvaća povijesno postojeći narod koji već ima određenu religiju.")

Često se ponavlja izreka da treba mrziti grijeh, ali ne i grešnika. Isto tako, znamo da treba proganjati krivovjerje, ali pokazati ljubav prema čovjeku koji je u zabludi, osobito ako je u zabludi bez vlastite krivnje.

No, Stadler ističe da postoje situacije kada netolerancija prema krivovjerju treba prijeći i na same ljude koji šire krivovjerje. Katolička zajednica ima pravo da se brani od krivovjerja.
Stadler nam objašnjava da je to naše pravo i po naravnom zakonu, i po društvenom zakonu, i po pozitivnom i božanskom zakonu:

"Tamen quandoque intolerantia erroris in ipsos redundare potest et debet errantes, si nimirum errores suos nituntur diffundere et ipsa inficere Ecclesiae membra. Quae intolerantia nititur: jure naturali, cum cuilibet permissum sit, injustum aggressorem repellere; jure sociali, cum quaelibet societas ab hostibus, in primis a rebellibus et seditiosis, se suaque membra tueri, ac proinde omnibus quae ei suppetunt armis, illos insequi possit et debeat; jure positivo et divino, cum Ecclesiae pastoribus gravissimum incumbat onus abigendi a grege lupos: rationem enim reddere debent de animabus sibi commissis."

("Ipak, ponekad se netolerancija prema zabludama može i treba preliti na same zabludjele ljude; ako oni, naime, nastoje svoje zablude raširiti i zaraziti same članove Crkve. Ova netolerancija osniva se: na naravnom pravu, jer je svakomu dopušteno da odbije nepravednog napadača; na društvenom pravu, jer svako društvo može braniti sebe i svoje članove od neprijatelja, prije svega od pobunjenika i buntovnika, pa ih, prema tome, može i treba goniti svim oružjem koje stoje na raspolaganju; na pozitivnom i božanskom pravu, jer pastiri Crkve imaju najstrožu dužnost da otjeraju vukove od stada. Naime, dužni su dati račun o dušama koje su im povjerene.")

Vidimo, dakle, da je obrana od krivovjerja ne samo pravo, nego i dužnost katolika. Pastiri su dužni braniti ovce od vukova. Crkveni poglavari moraju odlučno istupiti ako vide da zavodnici šire zablude ili nemoral u katoličkom puku. Državni poglavari trebaju pružiti svoju ruku (brachium saeculare) za obranu katoličke vjere.

Ove nekoć samorazumljive istine danas treba isticati više nego ikada prije. Zato je važno čitati kako ih objašnjavaju klasični katolički teolozi. 

Podsjećam da knjigu dr. Josipa Stadlera, koja je citirana u ovom tekstu, možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.

  

Iz Stadlerove Fundamentalne teologije: Nijedna nekatolička sekta ne može biti sveta

U prošlom tekstu vidjeli smo kako sluga Božji Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880. god.) dokazuje da su islam i današnje židovstvo lažne religije. U ovom tekstu pogledat ćemo kako Stadler u istoj knjizi dokazuje lažnost onih zajednica koje su se odvojile od Katoličke Crkve, tj. zajednica protestanata i istočnih raskolnika. Naime, u tradicionalnoj katoličkoj teologiji, raspravu o pravoj ili istinitoj Kristovoj Crkvi (Tractatus de vera Christi Ecclesia) uvijek prati dokazivanje da su sve odvojene zajednice: lažne crkve.

Dakako, u ovom tekstu nemamo prostora da iznesemo sve Stadlerove argumente. No, pogledat ćemo barem neke od argumenata kako bismo znali odgovoriti modernističkim ekumenistima, koji šire zabludu kao da su sve zajednice, koje se nazivaju "kršćanskima", dobre i ravnopravne.

Prije svega treba istaknuti da razlika između katolika i nekatolika nije u nekakvim sekundarnim i nebitnim stvarima, nego u samom sadržaju vjere. Katolička vjera je različita od vjere protestanata i istočnih raskolnika.

Dovoljno je samo pogledati pitanje ženidbe. Katolička vjera uključuje nauk o nerazrješivosti ženidbe. Nasuprot tome, protestanti i istočni raskolnici dopuštaju "razvod braka": protivno naravnom zakonu i protivno izričitim Kristovim riječima. Gospodin Isus Krist kaže u Evanđelju:

"Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" (Mk 10, 9)
"Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub." (Mk 10, 11-12)

Kako bi sada katolici mogli biti u "ekumenskom jedinstvu" s onima koji kažu da je razvod braka dopušten?
Ako nas ne povezuje ista vjera, što nas uopće može povezati?
Ne može u jednoj vjerskoj zajednici biti više suprotstavljenih nauka.

Stadler nam objašnjava kako Crkvu povezuje veza vjere. U Crkvi može biti samo jedna vjera, samo jedan nauk (str. 194.):

"Atqui vinculum, quo Christus suam Ecclesiam instructam voluit, est vinculum fidei. Nam Ecclesia est coetus ille, qui Christi doctrinam profitetur; sed doctrina Christi est una, seu unum constituit harmonicum veritatum systema. Ergo et una fides erit in eo coetu, qui per mentis assensum Christi doctrinam amplectitur et profitetur. Ideo S. Paulus docet: Unus Dominus, una fides, unum baptisma (Eph. IV. 5) et sicut fideles hortatur, ut idem sapiant et sint unanimes idipsum sentientes (Philipp. II. 2), ita a fide dissidentes damnat: Licet nos aut angelus de coelo evangelizet vobis praeterquam quod evangelizavimus vobis, anathema sit. (Gal. I. 7.) Unde Apostolus operibus carnis, maximisque criminibus, quae excludunt a regno Dei (Gal. V. 21) adnumerat etiam (v. 19.) dissensiones et sectas."

("Ali, veza kojom je Krist htio poučiti svoju Crkvu jest veza vjere. Naime, Crkva je ona zajednica koja ispovijeda Kristov nauk. No, Kristov je nauk jedan, ili čini jedan skladan sustav istina. Dakle, bit će i jedna vjera u onoj zajednici koja pristankom uma prihvaća i ispovijeda Kristov nauk. Zato sv. Pavao naučava: Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje (Ef 4, 5) i kao što potiče vjernike da isto misle i da budu jednodušni, jedne misli (Fil 2, 2), tako i osuđuje one koji odstupaju od vjere: Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet. (Gal 1, 7) Stoga, apostol među tjelesna djela i najveće zločine, koji isključuju iz Božjeg kraljevstva (Gal 5, 21), ubraja također (v. 19.) razdore i sekte.")

Stadler ističe da Rimska Crkva nikada nije tolerirala neslaganje u pitanju vjere kod svojih članova, nego je uvijek bezuvjetno zahtijevala da svi katolici ispovijedaju isti vjerski nauk (str. 217.):

"Ecclesia enim romana discordiam in fide inter suos filios nunquam toleravit, neque ullos errores, si qui in aliqua Ecclesia particulari exorti sint, ex negligentia et oscitantia succrescere et in vulgus spargi passa est, ita ut nemo in toto ejus ambitu reperiri possit, qui in fidei articulis non plene cum caeteris omnibus consentiat."

("Naime, Rimska Crkva nikada nije tolerirala neslaganje u vjeri među svojom djecom, niti je ikada podnosila da se zablude, ako bi se zbog nebrige i nemara pojavile u nekoj partikularnoj Crkvi, rastu i šire u puku, tako da se u čitavom njezinu okrilju ne može pronaći nitko koji se ne bi u člancima vjere potpuno slagao sa svima drugima.")

Kad pobliže pogledate kako Stadler pobija protestantske zablude o vjeri, vidjet ćete da istodobno opovrgava i zablude modernih ekumenista.

Naime, ideolozi modernog ekumenizma zamišljaju "jedinstvo kršćana" na način da se razne "denominacije" (kako ih oni nazivaju) slože oko nekih "temeljnih načela", a da se u ostalom "netemeljnim" stvarima ostavi sloboda pojedinim "denominacijama". No, upravo je to protestantski model "jedinstva". Tako protestanti zamišljaju jedinstvo među svojim brojnim sektama.

Jedna od mnogih protestantskih zabluda jest mišljenje da se mogu razlikovati "temeljni članci vjere" i "netemeljni članci vjere". No, takve ideje vode ljude u zabludu da mogu prihvaćati neke članke vjere, a ostale odbacivati.

Josip Stadler na tu tvrdnju odgovara:

"Absurda est distinctio in articulos fidei fundamentales et non fundamentales invecta a protestantibus ad pervertendum verum conceptum unitatis fidei et communionis"

("Apsurdno je razlikovanje temeljnih članaka vjere i netemeljnih članaka, koje su smislili protestanti kako bi izopačili pravi koncept jedinstva vjere i zajedništva")

Stadler je svjestan da je protestantima potrebna ta fikcija kako bi hinili nekakvo "jedinstvo" među svojim zajednicama (koje su podijeljene u vjerskom nauku):

"Biblicam, patristicam et theologicam ideam unitatis fidei et communionis pervertunt protestantes, dum variis modis distinctione facta inter fidei articulos fundamentales et non fundamentales, negant necessitatem unitatis fidei in non fundamentalibus, ut ex pluribus communionibus fidei confessione divisis una constet ecclesia."

("Protestanti izopačuju biblijsku, patrističku i teološku ideju o jedinstvu vjere dok povukavši razliku između temeljnih članaka vjere i netemeljnih članaka, na razne načine negiraju nužnost jedinstva vjere u netemeljnim [člancima], kako bi se iz mnogih zajednica, koje su podijeljene u ispovijesti vjere, načinila jedna crkva.")

Stadler ističe da je ta protestantska zabluda protivna stajalištima svetih otaca (str. 200.):

"Distinctio haec protestantium est porro prorsus nova et inaudita antiquitati et contraria Patrum doctrinae. Hoc patet ex Patrum scriptis de Ecclesiae unitate et ex catalogis antiquarum sectarum et haereseon, et ex ipsa ratione agendi haereticorum, qui neque ad sui defensionem hac nova distinctione usi sunt. Constat, antiquos Ecclesiae Patres in more habuisse, illico pronuntiare haereticos, quotquot aliud docerent de quacunque re, ac fides Ecclesiae traderet, nec spectasse unquam, an parva res esset vel magna, sed id unum dumtaxat, num traditioni apostolicae contradiceret. Ab eorundem, quae innumerae sunt, sententiis recitandis abstinemus; sufficit in medium adducere Vincentium Lirinensem, qui in suo commonitorio adversus haereticos (c. XXL) scribit: Abdicata qualibet parte catholici dogmatis, alia quoque, atque item alia, ac deinceps alia atque alia, jam quasi ex more et licito abdicabuntur. Porro autem singilatim partibus repudiatis, quid aliud ad extremum sequetur, nisi ut totum pariter repudietur?"

("Nadalje, ovo razlikovanje protestanata jest nešto potpuno novo i nečuveno u starim vremenima, te protivno nauku otaca. To je očito iz spisa otaca o jedinstvu Crkve i iz popisa starih sekti i krivovjerja, kao i iz samog postupanja krivovjeraca, koji se nisu koristili tim novim razlikovanjem niti za vlastitu obranu. Jasno je da su stari crkveni oci imali običaj da odmah proglase krivovjercima sve one koji bi o bilo kojoj stvari naučavali drugačije od onoga što je predala vjera Crkve, i u tome nisu gledali je li to velika stvar ili mala stvar, nego samo to je li suprotno apostolskoj tradiciji. Suzdržat ćemo se od citiranja njihovih izreka, jer su bezbrojne. Dovoljno je da navedemo Vinka Lerinskog, koji u svojem Commonitoriumu protiv krivovjeraca (c. XXL.) piše: Odricanje od bilo kojeg dijela katoličke dogme dovest će do odricanja od drugog, i opet od drugog, pa zatim od drugog i drugog, tako da će to postati kao po običaju i dopuštenju. Nadalje, nakon što se odbace pojedini dijelovi, što će na naposljetku slijediti ako ne istodobno odbacivanje cjeline?")

Stadler s pravom zaključuje da protestantska stajališta dovode do vjerskog indiferentizma (str. 200.):

"Doctrina ergo haec protestantium necessario ad indifferentismum erga omnem religionem christianam ducit. Nam statuto semel principio, posse articulos quosdam, licet sint revelati, non credi ac negari: revelatio divina saltem quoad hanc partem necessario auctoritate sua exuitur, et despectioni traditur, quae mox ad illam integram extendi debet...."

("Stoga, ovaj nauk protestanata nužno dovodi do indiferentizma prema svakoj kršćanskoj religiji. Naime, kad se jednom usvoji načelo da se neki članci vjere mogu ne vjerovati i negirati, božanska objava nužno se lišava svojeg autoriteta, barem što se tiče tog dijela, i prepušta se preziru, koji se ubrzo treba proširiti na cjelinu...")

Štoviše, mišljenje da se neki članci vjere mogu odbacivati protivno je zdravom razumu:

"Distinctionem inter articulos fundamentales et non fundamentales esse contra rationem theologicam liquet ex eo, quod christianam ideam fidei pervertat et directe divisiones in fide pariat. Ex protestantium doctrina nimirum sequeretur, hominem christianum esse posse seu christianae religionis asseclam, quamvis plurima doctrinae a Christo traditae puncta respueret. Atqui hoc absurdum est et contradictorium; ejusmodi enim homo Christi religionem teneret et non teneret: teneret ex hypothesi protestantium; et non teneret, quia omnis religio, quae non omnia ea continet quae a Christo revelata et ab apostolis promulgata sunt, non est vera et genuina Christi revelatio."

("Da je razlikovanje između temeljnih članaka i netemeljnih članaka protivno teološkom razumu očito je iz toga što izopačuje kršćansku ideju o vjeri i izravno rađa podjelama u vjeri. Svakako, iz protestanskog nauka slijedilo bi da čovjek može biti kršćanin ili sljedbenik kršćanske religije unatoč tome što odbacuje mnoge točke nauka koji je Krist predao. Ali, to je apsurdno i kontradiktorno. Naime, takav bi čovjek istodobno držao i ne držao Kristovu religiju: držao bi po protestantskoj hipotezi, a ne bi držao jer svaka religija koja ne sadrži sve ono što je Krist objavio i što su apostoli proglasili, nije prava i istinska Kristova objava.")

Osim pitanja jedinstva vjere, još je jedno obilježje po kojem se mogu prepoznati lažne religije: nedostatak svetosti. U tome je protestantizam tipičan primjer.

Stadler ističe da kod utemeljitelja protestantizma nema ni traga kršćanskih kreposti (str. 224.-225.):

"Protestantismus maxime caret nota sanctitatis, si ejus origo, doctrina, effectus spectentur. In primis in ecclesiae protestanticae fundatoribus ne vestigium quidem christianae virtutis invenitur. Lutherus enim fuit blasphemus in Deum, vitam duxit non tam hominis quam bestiae, fuit superbissimus mortalium, furiosus conviciator. Fuit etiam familiaris diabolo sicut ipse fatetur. Zvinglius luxuriae fuit deditus. Ad impugnandam realem Christi praesentiam in eucharistia authorem habuit genium, quem ipse Zvinglius fatetur nescire se, ater an albus fuerit. Calvinus fuit blasphemus in Deum et sodomiae reus Novioduni sicut acta publica urbis Noviodunensis testantur. Denique Genevae horrendos inter cruciatus, execrationes, blasphemias, daemonumque invocationem impiam animam evomuit, sicut testatur Joannes Harennius Calvini morti praesens, qui dum haec scriberet, Calviniani praeconis munere fungebatur."

("Protestantizmu najviše nedostaje obilježje svetosti, ako se promatra njegovo podrijetlo, nauk, učinak. Prije svega, kod utemeljitelja protestantske crkve ne pronalazi se ni traga kršćanske kreposti. Naime, Luther je bio bogohulitelj, vodio je život ne toliko ljudski koliko životinjski, bio je najoholiji među smrtnicima, mahniti psovač. Bio je blizak đavlu, kao što sam priznaje. Zwingli je bio odan bludnosti. U borbi protiv stvarne Kristove prisutnosti u Euharistiji imao je kao vođu zloduha, za kojeg sam Zwingli priznaje da ne zna je li bio crn ili bijel. Calvin je bio bogohulitelj i okrivljenik za sodomiju u Noyonu, kao što svjedoče javni dokumenti grada Noyona. Naposljetku, u Ženevi je usred strašnih muka, proklinjanja, hula i prizivanja demona izbljuvao bezbožnu dušu, kao što svjedoči Ivan Harennius, koji je bio nazočan na Calvinovoj smrti, a koji je u vrijeme kad je ovo pisao obavljao službu kalvinističkog propovjednika.")

Stadler ovdje možda pretjeruje u pojedinim tvrdnjama, ali nema nikakve sumnje da su pokretači "reformacije" bili nemoralni ljudi. Luther je javno pogazio svoje redovničke zavjete svetogrdnom (i nevaljanom) ženidbom s redovnicom. Zatim, utemeljitelj anglikanizma, kralj Henerik VIII., bio je preljubnik i višestruki ubojica.

Mišljenje da su takvi ljudi bili "pozvani" da reformiraju Crkvu jednostavno je apsurdno. Ne znam kako itko može sekte, koje su oni osnovali, smatrati "dobrima".

Iz tih loših korijena mogla je rasti samo loša biljka. I protestantizam je iz godine u godinu postajao sve gorim i gorim.
Stadler ovako opisuje protestantizam u svojem vremenu:

"Si igitur in primis ecclesiae protestanticae fundatoribus ac columnis ne vestigium quidem christianae et apostolicae sanctitatis deprehenditur, quid a nostri aevi protestantibus sperandum erit, qui errorem errori addentes ipsi vix sciunt quid credant; sed novam sibi plerumque cudunt religionem pro libito suo, ad quam exteriores suas actiones componunt, de internis parum aut nihil solliciti, coelestium immemores, carni suae blandientes, sacramentorum praesidio destituti, cupiditatibus suis pravisque habitibus velut ferreis vinculis arctissime constricti, quibus vel sola mortis futuraeque vitae cogitatio merito horrorem incutit, qui tamen raro salutem operatur."

("Ako se, dakle, u prvim utemeljiteljima i stupovima protestantske crkve ne nalazi ni trag kršćanske i apostolske svetosti, čemu se onda imamo nadati od protestanata našega doba, koji dodajući zabludu zabludi sami jedva znaju što vjeruju, nego često kuju novu religiju po svojoj volji, kojoj prilagođavaju svoje vanjske čine, a za unutarnje malo ili nimalo ne mare, ne misleći o nebeskim stvarima, ugađajući svojem tijelu, lišeni zaštite sakramenata, čvrsto svezani svojim požudama i opakim navikama kao željeznim okovima; kod njih već i sama pomisao na smrt i budući život s pravom izaziva jezu, ali ona ih rijetko kada navede da rade na spasenju.")

Vidimo da Stadler kaže da protestanti "dodaju zabludu na zabludu". Današnji protestantizam sadrži još više zabluda nego u vrijeme Luthera i Calvina. Uz sve stare zablude, moderni protestanti dodali su i nove zablude, npr. prihvaćanje svih vrsta bludnosti, odobravanje kontracepcije, širenje lažnih "karizmatskih pokreta", itd.
Treba istaknuti da i mnoge zablude postkoncilskih modernista potječu iz protestantizma, npr. ideja o uvođenju "ženskog klera".

Međutim, čak i ako pogledate samo Lutherov i Calvinov nauk, bez ovih kasnijih dodataka, morate zaključiti da je i u tom izvornom obliku opak i pokvaren.
Stadler ga ovako opisuje:

"Doctrina protestantium est Deo injuriosa et amplissimam portam aperit omnibus sceleribus. Ergo non est sancta. Protestantes docent, Deum exigere ab hominibus mandatorum suorum observationem, quin eisdem vires subministret ad ea implenda sufficientes ac necessarias: Deum non punire peccantes, modo credant se esse justos, sibique applicent per fidem justitiam Christi: Deum, quando praecipit opus bonum, praecipere peccatum, quum omnia opera, etiam justorum, juxta ipsos de se sint peccata mortalia: praecipi a Deo multa, quae observari ab hominibus non possint. Docent non dari liberum arbitrium, pia opera coram Deo nihil prodesse etc."

("Nauk protestanata je nepravedan [uvredljiv] prema Bogu i otvara najšira vrata svim zlodjelima. Stoga, nije svet. Protestanti naučavaju da Bog traži od ljudi obdržavanje svojih zapovijedi, a da im pritom ne podaje dovoljne i nužne snage kako bi ih ispunili; da Bog ne kažnjava grešnike, ako oni vjeruju da su pravednici i ako si po vjeri primijenjuju Kristovu pravednost; da Bog kada zapovijeda dobro djelo, zapovijeda grijeh, jer su, prema njima, sva djela, pa i djela pravednika, sama po sebi smrtni grijesi; da Bog zapovijeda mnogo toga što ljudi ne mogu obdržavati. Naučavaju da nema slobodne volje, da pobožna djela pred Bogom ništa ne koriste, itd.")

Iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo vidjeti da postoji nepremostiva vjerska razlika između Katoličke Crkve i protestantskih sekti.

Isto tako, treba reći da su i razlike između Katoličke Crkve i istočnih raskolnika vrlo duboke.
Stadler naglašava sljedeće (str. 230.-231.):

"Ecclesia graeca schismatica non est catholica quoad locum, quum extra orientales plagas atque Russiam vix aliquam extensionem habeat, multisque gentibus fere ignota sit. Immerito quoque de antiqua et perpetua fide gloriatur, quum ab hac defecerit, negando processionem Spiritus Sancti a Filio, quam antiqui PP, etiam graeci, crediderunt, et non agnoscendo primatum in Petro ejusque successores divinitus institutum, quem Orientales quoque ante lugendam schisma et theoretice et practice agnoverunt."

("Raskolnička grčka crkva nije katolička što se tiče mjesta, jer izvan istočnih krajeva i Rusije, jedva da ima ikakvo proširenje i mnogim je narodima gotovo nepoznata. Također, nezasluženo se hvali starom i trajnom vjerom, jer je od ove odstupila negirajući izlaženje Duha Svetoga od Sina, koje su drevni oci, pa i grčki, vjerovali, i u tome što ne priznaje božanski ustanovljeno prvenstvo u Petru i njegovim nasljednicima, koje su istočnjaci, prije žalosnog raskola, i u teoriji i u praksi priznavali.")

Stadler ističe da nije dovoljno samo to što pojedine odvojene zajednice imaju valjane sakramente, pa ni samo mučeništvo, ako se prima bez katoličke vjere i izvan Katoličke Crkve (str. 224.):

"Cum sacrilega violatione unitatis fidei et communionis consistere non potest sanctitas; nam propter ipsam separationis sacrilegam iniquitatem innocentes esse non possunt. 'Tales etsi occisi confessione nominis fuerint, macula ista nec sanguine abluitur: inexpiabilis et gravis culpa discordiae nec passione purgatur: esse martyr non potest, qui in Ecclesia non est: ad regnum pervenire non poterit, qui eam, quae regnatura est, derelinquit.' (S. Cypr. de unit. Eccl. tom. 2. p. 254). Unde sectae ab unitate divisae, ut tales, sanctae esse nequeunt, sed synagogae sunt satanae, licet plura habeant supernaturalia omnino atque sancta; biblia v. g., sacramenta et plura media sanctitatis, quae secum ab Ecclesia abstulerunt, more ancillarum, quae a matrona aufugientes plura ab ea furantur."

("Svetost ne može suživjeti sa svetogrdnim kršenjem jedinstva vjere i zajedništva. Naime, zbog samog ovog svetogrdnog bezakonja odvojenosti ne mogu biti nedužni. 'Ako takvi budu i ubijeni pod imenom vjeroispovijesti, ova se ljaga ne ispire ni krvlju: neokajiva i teška krivica nesloge ne čisti se ni mukom. Ne može biti mučenik onaj tko nije u Crkvi. Ne može doći u kraljevstvo onaj tko je napustio onu koja će kraljevati.' (Sv. Ciprijan, De unitate Ecclesiae, tom. 2. p. 254). Stoga, sekte koje su odvojene od jedinstva, kao takve ne mogu biti svete, već su sinagoge Sotonine, pa i ako imaju mnogo toga što je posve nadnaravno i sveto, npr. Bibliju, sakramente i mnoga sredstva svetosti, koja su odnijeli sa sobom iz Crkve poput sluškinja koje su, bježeći od gospodarice, ukrale mnoge stvari.")

Osim toga, Stadler spominje i nacionalne i pokrajinske podjele među raskolnicima, koje već u korijenu sprječavaju ideju o jednoj sveopćoj Crkvi (str. 231.):

"Carent quoque schismatici identitate communionis, quum careant principio unitatis. Etenim schismatici divisi sunt in plurimas partes, quarum singulae suos patriarchas sive metropolitas habent, qui nulla ratione patriarchis alterius regionis subjiciuntur. Tales patriarchae sive metropolitae independentes, nati per separationem ab ecclesia sive russica sive constantinopolitana, praeter alios inveniuntur in Graecia, Bulgaria, Rumenia, Croatia, Serbia, Monte nigro, Bucovina, Transylvania. Unde nulla universalis apud schismaticos invenitur diffusio, sed singulorum patriarcharum coetus divisi sunt ab invicem et, independentes juxta regimen, cui subsunt. Hinc nulla est penes schismaticos universalis ecclesia ac nulla ejusdem ecclesiae universalis diffusio, sed totidem coetus nationales aut provinciales recenseri possunt, quot sunt diversa regimina, cui subsunt."

("I rakolnicima nedostaje identitet zajedništva, jer nemaju princip jedinstva. Naime, raskolnici su podijeljeni na mnoge dijelove od kojih svaki ima svoje patrijarhe ili metropolite, koji se nipošto ne podlažu patrijarsima druge pokrajine. Takvi neovisni patrijarsi ili metropoliti, rođeni u odvajanju bilo od ruske bilo od carigradske crkve, nalaze se u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bukovini, Transilvaniji. Stoga, među raskolnicima se ne nalazi nikakva sveopća širina, nego su zajednice svakog pojedinog patrijarha međusobno odvojene i neovisne prema vlasti kojoj se podlažu. Zato među raskolnicima nema nikakve sveopće crkve, nego se može navesti toliko nacionalnih ili provincijalnih zajednica koliko ima različitih vladanja kojima se podlažu.")

Ideja o "nacionalnim crkvama" nema nikakvo uporište u Evanđelju. Isus Krist nije osnovao "nacionalne crkve", nego samo jednu Crkvu za sve narode. 

No, svi vidimo da su ideju o "nacionalnim crkvama" uzeli i protestanti i istočni raskolnici. Tako su se kod protestanata pojavile: "anglikanska crkva", "škotska crkva", "švedska crkva", "danska crkva", "norveška crkva" itd., a kod istočnih raskolnika: "ruska crkva", "srpska crkva", "bugarska crkva", "rumunjska crkva"...

Već je samom tom činjenicom jasno da je Katolička Crkva jedina prava Crkva, jer ona jedina obuhvaća sve narode i sve zemlje.
Kod ovih ostalih zajednica se s teološkim zabludama miješaju i nacionalističke politike, pa i imperijalističke težnje.

O nacionalističkim stajalištima u SPC dovoljno govori činjenica da su oni proglasili svetima gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, bez obzira na njihove moralne kvalitete. No, određene paralele mogu se pronaći i kod protestanata, napose u anglikanizmu.

Jedan američki autor je nakon svojeg prošlogodišnjeg posjeta Engleskoj opisao na svojem blogu kako mu je posjet engleskim katedralama razjasnio da anglikanizam nije drugo nego "eksperiment u religijskom nacionalizmu" ("Anglicanism is little more than an experiment in religious nationalism"). Gledajući kako su crkve pune grobova raznih poznatih osoba iz britanske povijesti, zaključuje da su anglikanske crkve praktički hramovi posvećeni elitama Britanskog Carstva. Štovanje svjetovnih junaka zamijenilo je nekadašnje štovanje svetaca. Autor navodi primjer katedrale u Yorku (York Minster), iz koje su reformatori uklonili sve kipove svetaca, ali sada na katedrali stoji kip kraljice Elizabete II. (na cijeloj katedrali se nalazi 15 kipova engleskih kraljeva).

Zaista, kroz povijest ove "nacionalne crkve" su praktički jedino služile kao instrument državne politike, kao anglikanska sekta u rukama engleskih kraljeva i Moskovska patrijaršija u rukama ruskih careva.

Ipak, treba reći da i kod postkoncilskih modernista postoji jedna tendencija guranja etno-nacionalističkih elemenata tamo gdje im nije mjesto. U takozvanoj "inkulturaciji". To je jedno od čudnih obilježja postkoncilske liturgijske reforme, gdje se u liturgiju unose elemeti nacionalnih, plemenskih i domorodačkih zajednica. Tako se izmišljaju "amazonski obred", "majanski obred"... Vjerojatno ste čuli za novi obred u Kongu. Nova liturgija postaje poprište plemenskih rituala.

Zapravo, dezintegracija nove liturgije počela je već samim uvođenjem narodnih jezika u liturgiju i vrlo labavim rubrikama. Sve to u kombinaciji s lošim prijevodima novih liturgijskih knjiga doprinosi činjenici da se novi obred znatno razlikuje od države do države. Pitanje je može li se uopće o Novus Ordu govoriti kao o jednom obredu. No, mnoge to niti ne zanima, jer im je važnije da mogu iskazati svoj plemenski identitet.

Stoga, treba jasno reći: Liturgija nije mjesto za iskazivanje plemenskih interesa ili etno-nacionalnog ponosa. U liturgiji se iskazuje čast i štovanje Bogu, a ne nacijama i plemenima.

Vratiti dostojanstvo liturgiji znači doista vratiti u središte štovanje Boga, klanjanje Bogu, a ne ugađanje ljudskim željama.

Isto tako, vratiti dostojanstvo teologiji znači opet staviti u središte istine katoličke vjere, a istodobno ukloniti sve zloupotrebe i želje za ugađanjem ljudima, a posebno pripadnicima drugih religija.

Kako bi se to postiglo, potrebno je vratiti se mudrosti klasičnih katoličkih teologa.

Podsjećam da knjigu dr. Josipa Stadlera, koja je citirana u ovom tekstu, možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.