Prošli tjedan naveo sam što je kardinal Alfredo Ottaviani pisao o odnosima Crkve i države u djelu
Compendium iuris publici ecclesiastici (izdanje iz 1954. god.). Ima još puno toga važnoga u toj knjizi, pa ću to nastojati malo-pomalo iznijeti na ovom blogu.
Postoji stvarna potreba za tim, jer je danas široko rašireno neznanje o tim temama.
Danas ću navesti kako kardinal Ottaviani iznosi nauk Crkve o odnosu katoličke države prema nekatoličkim religijama.
Ali, prvo da ponešto kažemo o teološkim temeljima stajališta Crkve o tim pitanjima.
Što Sveto pismo kaže o ovoj temi? Starozavjetnom izabranom narodu, koji je praslika Crkve, Bog je izričito naredio da u svojoj zemlji
ne tolerira nikakve druge religije:
"Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene." (Izl 23, 33)
"Sravnite sa zemljom sva mjesta na kojima su
narodi koje ćete protjerati iskazivali štovanje svojim bogovima,
nalazila se ona na visokim brdima, na humovima ili pod kakvim zelenim
drvetom. Porušite njihove žrtvenike,
porazbijajte njihove stupove, spalite im ašere; smrvite kipove njihovih
bogova, zatrite im imena s onih mjesta." (Pnz 12, 2-3)
Logično je stoga da su i kršćani, čim su postali većina u Rimskom Carstvu, u 4. stoljeću, porušili poganske hramove i iskorijenili svaki trag poganskih religija. Car Teodozije je proglasio katoličku vjeru jedinom dopuštenom vjerom u Carstvu. I kasnije, nakon seobe naroda i pokrštenja germanskih i slavenskih naroda, u novim su europskim državama vladari, uglavnom, vodili tu istu politiku.
To je politika koja ima teološko utemeljenje.
Po pitanju odnosa katoličkih vladara prema nevjernicima, sv. Toma Akvinski razlikuje različite vrste nevjernika. Tako zastupa djelomičnu toleranciju prema židovima, dok u načelu zagovara netoleranciju prema drugim vrstama nevjernika, osim u okolnostima kad bi to bilo nezgodno (
Summa theologica, II-II, q. 10., a. 11.).
S druge strane, sv. Toma se zalaže za potpunu netoleranciju prema krivovjercima, hereticima (krštene osobe koje negiraju jednu ili više istina katoličke vjere), pozivajući se na riječi sv. Pavla:
"S krivovjercem nakon prvoga i drugoga upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)
Protiv njih sv. Toma zagovara i akciju svjetovnih vlasti (
Summ. the.,
II-II, q. 11., a. 3.).
Pogledajmo sada što kardinal Ottaviani piše o ovoj temi.
Kao i sv. Toma, i Ottaviani gleda na različite situacije u kojoj se nalaze države, posebice na sastav stanovništva, pa prema tome i mogućnost zabrane ili tolerancije lažnih religija.
U normalnim okolnostima, katolička država treba zabraniti lažne religije (ili kako ih Ottaviani naziva, "heterodoksne kultove" - "cultus heterodoxorum").
Kardinal Ottaviani navodi četiri razloga za zabranu (
Compendium, str. 306.):
"In linea enim principali, quod applicandum est quoties regularis rerum condicio obtinet, vel sine gravibus reipublicae incommodis instaurari potest, nihil magis evidens est quam civilium imperantium, in societate catholica, obligatio circa heterodoxorum cultuum prohibitionem.
Hoc enim gravissimum officium descendit:
a) ex obligatione societatis civilis suscipiendi veram religionem;
b) ex officio Status tuendi civium bona, nedum materialia, sed potissimum moralia et spiritualia;
c) ex officio fovendi et protegendi Ecclesiam quo tenentur principes christiani, vi subordinationis indirectae ordinis temporalis ad ordinem spiritualem, sicut infra explicabitur (p. 352 ss.);
d) ex ipsa utilitate Status, propterea quod, fovendo unice veram religionem et prohibendo falsos cultus, principes seu civitatis rector pacem socialem tuetur quae servatur unitate religiosa, et publicam moralitatem promovet, quae praxi vitae christianae summopere provehitur."
("U prvoj naime liniji, što treba primjenjivati kad god to dopuštaju redovite prilike, ili ako se može uvesti bez teških neprilika za državu, ništa nije više očito od obveze građanskih vlastodržaca u katoličkom društvu, oko zabrane heterodoksnih kultova.
Ova, naime, najvažnija dužnost proistječe:
a) iz obveze građanskog društva da prihvati pravu vjeru;
b) iz dužnosti države da se brine za dobro građana, ne samo materijalno, nego posebice moralno i duhovno;
c) iz dužnosti podupiranja i zaštite Crkve na koju su obvezni kršćanski vladari, silom neizravne podložnosti svjetovnog poretka duhovnom poretku, kako će dolje biti objašnjeno (p. 352 ss);
d) iz same koristi države, zato što podupirući jedinu pravu vjeru i zabranjujući lažne kultove, vladar ili upravitelj države brani društveni mir, koji se održava vjerskim jedinstvom, i promiče javni moral, koji se praksom kršćanskog života veoma uzdiže.")
To vrijedi za redovite prilike, to jest, za normalno, uobičajeno, stanje stvari.
No, katolička država se može naći u situaciji da je prisiljena tolerirati nazočnost pripadnika lažnih religija na svom teritoriju.
Ottaviani u poglavlju "De tolerantia falsorum cultuum" ("O toleranciji lažnih kultova") iznosi pravila o postupanju države u takvim situacijama.
Kao što vidite, Ottaviani na početku objašnjava pravo značenje tolerancije (veoma različito od onoga što liberali razumijevaju pod tim pojmom).
"Tolerantia est ea animi dispositio qua patienter ferimus, varias ob rationes, ea quae nobis adversa seu molesta sunt, nobisque non probantur. Dicimus enim ea a nobis tolerari quae dum prohibere vel declinare aut non possumus aut non debemus propter graves causas, non resistendo admittimus, licet nostro iudicio probari nequeant. Etenim sunt quaedam rationes quae in omni rerum ordine permissionem mali cohonestant: videlicet magni alicuius aut adipiscendi boni aut prohibendi mali maioris causa."
("Tolerancija je ono raspoloženje volje kojim strpljivo podnosimo, zbog raznih razloga, ono što nam je protivno ili teško, i ne odobravamo ga. Kažemo, naime, da ono toleriramo što ne možemo zabraniti niti izbjeći, ili ne možemo ili ne trebamo zbog važnih razloga, pa dopuštamo ne odupirući se, premda se po našem sudu ne može odobriti. Jer doista ima nekih razloga koji u svakom stanju stvari počašćuju dopuštanje zla: dakako, iz razloga kako bi se postiglo neko veliko dobro ili spriječilo veće zlo.")
Nakon toga, Ottaviani detaljnije objašnjava razliku između ovakvog shvaćanja tolerancije i vjerskog indiferentizma koji promiču liberali.
"Comparatur indifferentismus religiosus cum tolerantia cultuum. - Qui indifferentismum religiosum in politicis sequuntur, ii, quamvis de tolerantia privata saepe loquantur, tamen falsos cultus non simpliciter tolerant, sed insuper talem legum dispositionem promovent qua pluribus vel omnibus cultibus tum religionis exercitium tum certa iurium civilium ac politicorum mensura plenaque libertas tribuitur."
("Uspoređuje se vjerski indiferentizam s tolerancijom kultova. - Oni koji slijede vjerski indiferentizam u politici, premda često govore o privatnoj toleranciji, ipak lažne kultove ne samo toleriraju, nego ih također promiču takvim zakonskim mogućnostima, kojima se mnogim ili svim kultovima daje kako pravo izražavanja vjere, tako i određena mjera građanskih i političkih prava, te puna sloboda.")
Dakle, to liberalno ponašanje nije puka tolerancija, nego indiferentno dopuštanje svih vjera po principu "jednakosti svih religija".
Ottaviani jasno povlači liniju između liberalne "vjerske slobode" i pragmatične tolerancije, koja uvijek ima u vidu razliku između prave vjere i lažnih religija.
"Sed tolerantia dici nequit quae indifferenter se habet ad verum et falsum, ad bonum et ad malum; neque quis dicitur tolerare aliquid si illud protegat, foveat atque tueatur: neque veritas, sicut falsitas, dici potest toleranda. Ceterum, ut diximus, tolerantia formaliter sumpta semper in negativo consistit, atque aliena ab omni adprobatione aut positivo favore dicenda est.
1. Quare si licet quandoque, ut videbimus, falsos cultus tolerare, numquam tamen eos licet ita accipere ut intendunt indifferentistae et liberales; nefas enim est cooperare propagationi erroris, et augere pericula salutis spiritalis subditorum, specie libertatis fovendae. Huc spectat argumenta contra indifferentismum adducta (n. 170., 3°).
2. Imo, in regulari statu catholicae societatis nec tolerantiae politicae est locus, sed tunc tantum, cum sunt rationes quae tolerantiam iustificent; ceterum licet hae, hodie praesertim, frequentius dentur, tamen semper praeter regularem statum rei christianae verificantur."
("Ali, ne može se nazvati tolerancijom, ono što se indiferentno odnosi prema istinitome i lažnome, prema dobru i zlu; niti se kaže da netko tolerira nešto što štiti, podržava i brani; niti se može reći da se istina treba tolerirati poput laži. Uostalom, kao što smo rekli, tolerancija uzeta formalno uvijek se sastoji u negativnom postupanju, i treba reći da joj je strano svako odobravanje ili pozitivno podržavanje [lažnih religija].
1. Zbog toga, ako je i dopušteno, kao što ćemo vidjeti, tolerirati lažne kultove, nikada ih nije dopušteno tako prihvatiti kao što namjeravaju indiferentisti i liberali; opačina je, naime, sudjelovati u promicanju zablude, i povećavati opasnost za duhovno spasenje podložnika, pod izlikom podržavanja slobode. Ovdje spadaju argumenti izneseni protiv indiferentizma (n. 170., 3°).
2. Štoviše, u redovnom stanju katoličkog društva nema mjesta ni za političku toleranciju, nego samo onda kad postoje razlozi koji opravdavaju toleranciju; uostalom, iako se oni posebice danas često javljaju, ipak uvijek se primijenjuju mimo redovitog stanja kršćanskog poretka.")
Dakle, u redovitom, uobičajenom stanju stvari, nema mjesta za toleranciju lažnih religija! Tolerancija dolazi u obzir samo u iznimnim okolnostima, kad bi, primjerice, pokušaj suzbijanja neke nekatoličke religije izazvao veće sukobe i nemire koji bi ugrozili državu.
Nadalje, Ottaviani ukazuje na činjenicu da su se pape držali ovih načela pri sklapanju konkordata s katoličkim državama, te na
Syllabus pape bl. Pija IX. koji je osudio kao zabludu mišljenje da država treba dati slobodu svim religijama.
"Unde patet quam falso et quam perniciose liberales asserant civitati in admittendis religionibus nullum esse positum limitem, dummodo ex his nulla reipublicae infensa agnoscatur, aut in sua actione noxia evadat. Quare Summi Pontifices, ineuntes Concordata cum catholicis nationibus, generatim stipulati sunt quoque civilem tuitionem unitatis religionis catholicae, exclusis ceteris cultibus. In Syllabo autem sequentes propositiones reprobatae sunt: 'Aetate hac nostra non amplius expedit religionem catholicam haberi tanquam unicam Status religionem, ceteris quibuscumque cultibus exclusis'. - Itemque: 'Hinc laudabiliter in quibusdam catholici nominis regionibus lege cautum est, ut omnibus illuc immigrantibus liceat publicum proprii cuiusque cultus exercitium habere'."
("Odatle je očito kako lažno i kako pogubno liberali tvrde da državi u prihvaćanju religija ne treba postavljati nikakve granice, dok god se od toga ne prepoznaje opasnost za državu, ili iz njezinog djelovanja ne izađe šteta. Zato su vrhovni prvosvećenici, sklapajući konkordate s katoličkim nacijama, općenito ugovarali građansku zaštitu katoličke vjere, isključivši ostale kultove. Naime, u Silabu [Syllabus pape Pija IX.] sljedeće su postavke osuđene: 'U ovo naše vrijeme nije više primjereno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, isključivši sve ostale kultove'. - Isto tako i: 'Odatle je pohvalno u nekim pokrajinama katoličkog imena određeno zakonom, da se svima koji se tamo useljavaju dopušta javno izvršavanje njihovog vlastitog kulta'.")
Ovo o useljenicima je danas posebno aktualno, kad modernisti govore da muslimanskim imigrantima u Europi treba dati punu vjersku slobodu, da grade đamije i javno iskazuju lažni muhamedanski nauk. A upravo je to mišljenje o nekatoličkim imigrantima izričito osudio bl. Pio IX. u
Syllabusu.
S druge strane, u okolnostima kad je tolerancija dopuštena, treba voditi računa o onome što je pisao papa Leon XIII. u enciklici
Immortale Dei. Također treba obratiti pozornost na mišljenja odobrenih katoličkih teologa o ovim pitanjima.
Tolerancija je svakako jedno vrlo složeno pitanje. Ottaviani navodi čitavu gradaciju slučajeva i uvjeta - što, kako i gdje - bi ona mogla biti dopuštena.
Zaustavimo se sad malo i istaknimo: Sve ovo o čemu smo dosada pričali, odnosi se na katoličke države. Ali, što sa nekatoličkim državama?
Zemlje u kojima su katolici manjina, jedini su slučaj kad i Crkva traži od države da prizna jednakost (paritet) religija. Ali ne svih religija bez iznimke, nego samo da prizna jednakost Katoličkoj Crkvi, koja joj je potrebna da nesmetano djeluje u toj zemlji.
Ottaviani piše o ovoj temi u poglavlju "Paritas cultuum" (str. 313.):
"Sed sunt nationes in quibus catholici sunt fere pari numero cum heterodoxa aliqua confessione, vel minorem civium partem constituunt; ibi Ecclesia, quousque tabernacula sua ulterius non extenderent propter foecundam suam activitatem, interim contenta est paritate cultuum, nisi ipsa iam possideat meliorem conditionem iuridicam: est quidem haec condicio adhuc indecora pro Ecclesia, sicut dedecus est pro veritate eodem modo tractari ac falsitas, sed multa motiva sunt quae adigunt eam ut tali condicione contenta sit potius quam acre bellum moveat contra hanc societatis civilis inevitabilem condicionem; dummodo vera paritate gaudeat religio catholica iuxta regulas mox explicandas. Imo hanc paritatem ipsa omni studio et contentione consequi nititur, ubi falsus cultus ita de facto iam obtinet ut lege fundamentali habeatur tamquam cultus dominans aut tamquam religio Status, et a maiore civium parte adhibeatur."
("Ali ima nacija u kojima su katolici jedva jednaki brojem nekoj heterodoksnoj konfesiji, ili čine manji dio građana; ondje je Crkva, sve dok ne proširi svoje šatore, radi svoje plodne djelatnosti, u međuvremenu zadovoljna paritetom kultova, osim ako već ima bolji pravni položaj: ovaj je položaj, doduše, veoma neprimjeren za Crkvu, kao što je pogrda za istinu, ako se prema njoj odnosi kao i prema laži, ali ima mnogo motiva koji je potiču da bude prije zadovoljna takvim položajem, nego da pokreće teški rat protiv ovog neizbježnog položaja u građanskom društvu; dok god katolička vjera uživa pravi paritet prema pravilima koja će ubrzo biti objašnjena. Štoviše, ovaj paritet ona nastoji postići svim silama i trudom, tamo gdje je lažni kult tako prevladao da se temeljnim zakonom drži kao dominanti kult ili religija države, i obuhvaća veći dio građana.")
Po ovome možemo vidjeti da Crkva zapravo ima dvostruka mjerila. Kad su katolici većina u nekoj zemlji, traži da se katolička vjera proglasi državnom vjerom, i da vlasti suzbijaju djelatnost nekatoličkih religija. A kad su katolici manjina, traži od vlasti da im priznaju ravnopravnost, koju sama nikada ne bi priznala drugim religijama.
Dakle, dvostruki kriteriji.
U fusnoti ispod teksta, kardinal Ottaviani to objašnjava ovim riječima:
"Dices fortasse: 'ergo Ecclesia duo pondera habet et duas mensuras, quia ubi ipsa dominatur, vult ut coerceantur dissidentes, ubi autem minoritatem civium constituit, non fert ut ipsa habeatur in inferiori condicione iuridica'. Aperte respondendum est reapse esse adhibenda duo pondera, duasque mensuras, pro diversitate iurium et meritorum. In hac vero exigentia, unice Ecclesia catholica logice se gerit, ipsa duntaxat audienda est, propter motiva credibilitatis et publici boni quae pro eadem semper existunt: quod si ita non se gereret Ecclesia, non deberet profiteri unam dumtaxat esse religionem legitimam, eamque catholicam, reliquas falsas, ideoque aliam atque aliam mensuram esse pro veritate aut pro falsitate adhibendam."
("Reći ćeš možda: 'Dakle, Crkva ima dvije vage i dvije mjere, jer tamo gdje ona dominira, želi da se spriječe protivnici, a tamo gdje čini manjinu građana, ne podnosi da ju se drži u podređenom pravnom položaju'. Treba otvoreno odgovoriti da zaista treba imati dvije vage i dvije mjere, radi razlike prava i zasluga. U ovim potrebama, samo se Katolička Crkva ponaša logično: samo nju treba slušati, zbog razloga vjerojatnosti i javnoga dobra koja za nju uvijek postoje: jer kad se Crkva tako ne bi ponašala, ne bi trebala ispovijedati da je samo jedna vjera legitimna, i da je to katolička vjera, a da su druge lažne, i stoga treba primijeniti jednu mjeru za istinu, a drugu za laž.")
To možemo usporediti s onime što je sv. Augustin pisao o razlikama između pravednih i nepravednih progona. Kad nevjernici progone Crkvu, to je nepravedni progon (i žrtve tog progona su mučenici). Ali kad, primjerice, Crkva "progoni" heretike - to je pravedan progon! Jer, ne mogu za laž vrijediti isti kriteriji kao za istinu. Nepravedno je progoniti istinu, ali je pravedno i dobro - progoniti laž!
Ako vas zanima više o toj temi, riječi sv. Augustina naveo sam u
ovom tekstu.
