Zašto su u katoličkoj državi neprihvatljiva načela "slobode savjesti", "slobode govora" i "vjerske slobode"?

Kardinal Ottaviani, kao predstojnik Svetog Oficija

Nastavljam danas s iznošenjem vrijednih misli iz važne knjige kardinala Alfreda Ottavianija Compendium iuris publici ecclesiastici. Vidjet ćemo kako Ottaviani iznosi tradicionalni nauk Crkve o pitanjima slobodâ, koje liberalne države često proglašavaju vrhovnim načelima: "sloboda savjesti", "sloboda govora" i "sloboda vjere".

Pa recimo odmah da su ti izrazi - "sloboda mišljenja", "sloboda govora", "sloboda izražavanja" - tipičan primjer onoga što bismo mogli nazvati vukovima u ovčjem odijelu. Zvuče pozitivno, a što zapravo znače u stvarnosti? I pornografija, i hule, i svetogrđa, i ono što je radio Frljić... sve se to krije pod "slobodom govora", "slobodom izražavanja", "slobodom savjesti"...

Crkva je odmah prepoznala o čemu se stvarno radi kod tih "sloboda", otkad su se počele promicati za vrijeme Francuske revolucije. Još je papa Pio VI. osudio "slobodu govora" i "vjersku slobodu", a slično su činili i svi pape koje su došli nakon njega, sve do sredine 20. stoljeća.

Kardinal Ottaviani nam pruža izvrsna objašnjenja zašto je Crkva osudila te liberalne ideje. Daje nam i solidne argumente zašto u katoličkoj državi ne može biti mjesta za takve "slobode".

Počinje sa "slobodom savjesti" (Compendium, str. 300.).

Kardinal Ottaviani naziva "slobodu savjesti" izgovorom političara da izbjegnu dužnosti države prema pravoj vjeri.

"Politicorum effugium: libertas conscientiae. - Ad legitimandum indifferentismum, formula illa introducta est quae, sub falso iustitiae et veritatis velamine, abscondit atheismi virus: 'libertas conscientiae sub protectione legis'. Sane non est ambigendum principium libertatis conscientiae habere adspectum quendam veritatis et aequitatis; tamen a laicismi asseclis adhibetur ad denotandam iniquam quandam libertatem seu potius licentiam, cuius praecipuae manifestationes sunt libertas cogitandi, libertas loquendi et libertas cultuum."

("Izgovor političara: sloboda savjesti. - Za legitimiranje indiferentizma, uvedena je ona formula koja pod lažnim zastorom pravde i istine, skriva virus ateizma: 'sloboda savjesti pod zaštitom zakona'. Zasigurno, ne treba sumnjati da načelo slobode savjesti ima određeni privid istine i pravednosti; ali se od pristaša laicizma koristi za označavanje stanovite opake slobode ili bolje rečeno raspuštenosti, čije su poglavite manifestacije: sloboda mišljenja, sloboda govora i sloboda kulta.")

Ottaviani objašnjava u čemu je problem kod "slobode savjesti":

"Profecto si de libertate physica sermo est, verum est principium libertatis conscientiae: Deus enim, liberum hominibus arbitrium conferens, physicam libertatem reliquit accipiendi et agendi bonum ad merendum. Hinc Ecclesia non reluctantibus animis, sed iam edoctis et volentibus religionem infert; quae autem ipsa puniebat in haereticis, facta erant laesiva ordinis publici, societatis iure coercenda. Verum, aliud dici debet de libertate morali; in hoc ordine enim libertas conscientiae non intelligitur legitime nisi in hoc sensu: ut videlicet 'homini ex conscientia officii, Dei voluntatem sequi et iussa facere, nulla re impediente, in civitate liceat. Haec quidem vera, haec digna filiis Dei libertas, quae humanae dignitatem personae honestissime tuetur, est omni vi inuriaque maior' (Leo XIII, enc. Libertas).
Contra, si mens adsentiatur opinionibus falsis, si malum voluntas amplectatur et sibi applicet, non in his hominis arbitrium iura sibi libertatis moralis propria vindicare potest."

("Zacijelo, ako govorimo o fizičkoj slobodi, istinito je načelo slobode savjesti: jer Bog, pružajući ljudima slobodnu volju, ostavlja fizičku slobodu za prihvaćanje i činjenje dobra, i za stjecanje zasluga. Zato Crkva donosi vjeru, ne dušama koje se opiru, nego onima koje su već poučene i koje ju žele; a ono što je kažnjavala u hereticima bila su njihova djela koja su štetna za javni poredak, koja treba suzbijati društvenim pravom. Ali, drugo treba reći o moralnoj slobodi: u tom se redu sloboda savjesti ne može shvaćati legitimno, osim u ovom smislu, da je naime: 'čovjeku dopušteno u državi, iz svijesti o dužnosti, slijediti Božju volju i izvršiti Njegove zapovijedi, ako ga u tome ništa ne sprječava. Ovo je naime istinska sloboda, ovo je sloboda dostojna sinova Božjih, kojom se najčasnije čuva dostojanstvo ljudske osobe, koje je veće od svake sile i povrede' (Leon XIII, enciklika Libertas).
Nasuprot tome, ako um pristaje uz lažna mišljenja, ako volja prigrli zlo i u sebi ga primijeni, ne može si u tome ljudski izbor prisvojiti prava vlastita moralnoj slobodi.")

Dakle, ljudi imaju slobodnu volju kako bi izabrali dobro, a ne zlo. Nitko nema pravo birati zlo. Nitko nema pravo biti lopov, bludnik, svetogrdnik itd.
Nitko nema pravo biti sodomit. Ne postoje "homoseksualna prava" ili "gay prava" (koja u današnje vrijeme izmišljaju ultra-liberali i nameću ih zakonodavstvu država, što je stvarno izvan svake pameti).


Kardinal Ottaviani objašnjava zašto se čovjeku ne može dati apsolutno pravo izbora, nego ga država mora "prikladnim sredstvima" držati u okvirima onoga što je objektivno dobro:

"Et quoniam utraque hominis facultas a perfecto abest, et de facto saepe fit ut mens voluntati proponat quod nequaquam sit reapse bonum, sed habeat adumbratam speciem boni, atque in his voluntas sese applicet, vel etiam voluntas aliquid appetat quod a dictamine ipsius rationis dissideat, aptis est adiumentis, praesidiisque physica libertas hominis munienda, quae cunctos eius motus ad bonum dirigant, et a malo retrahant: secus multum homini libertas noceret arbitrii. Praesidium autem firmissimum est nedum Ecclesia sed et ipsa civitas, quae legibus debet homines dirigere erga omne quod est verum et bonum. Deficeret igitur a suo instituto civitas, si loco adiuvandi homines ad rectum usum propriae libertatis, specie tuendi libertatem ipsam, omnem verae religionis curam negligeret."

("I jer oba ljudska izbora odstupaju od savršenosti, i de facto često se događa da um predlaže volji nešto što nikako nije dobro, ali ima privid dobra, i ovome se pridružuje volja, ili također da volja traži nešto što odstupa od naloga samoga razuma; zato treba prikladnim sredstvima i pripomoćima opasati fizičku slobodu, kojima će se svi njegovi pokreti usmjeravati na dobro, a odvraćati od zla: u suprotnome, čovjeku bi veoma štetila slobodna volja. Najčvršća je ovdje zaštita ne samo Crkva, nego i sama država, koja treba zakonima čovjeka usmjeravati na sve što je istinito i dobro. Odstupila bi, dakle, država od svoje dužnosti kad bi, umjesto da pomaže ljudima da ispravno koriste svoju slobodu, pod prividom zaštite te slobode, zanemarila svaku brigu za pravu vjeru.")

Oblici slobode savjesti koje su napose promicali laicisti jesu: sloboda mišljenja, sloboda govora i vjerska sloboda. Danas se u liberalnim državama Zapada ove stvari uzimaju zdravo za gotovo. Malo tko propituje što je problematično u tim "slobodama".


Evo što kardinal Ottaviani kaže o "slobodi mišljenja":

"Libertas cogitandi. - Hac formula asseritur libertas conscientiae in ordine speculativo, seu in aestimatione rei cognitae, ita ut libera relinquenda sit mens quae sibi subiective conscia sit se veritatem esse assecutam, neque teneatur assentire veritati obiectivae ibi propositae. Aut intellectus humanus ab ipsa natura ordinatur ad veritatem incognitam investigandam et ad cognitam amplectendam. Si decipitur et percipit falsum, non est ei ius et vera facultas adhaerendi falso, ideoque ipsi ius non est exigendi ut eius modum cogitandi ceteri revereantur."

("Sloboda mišljenja. - Ovom se formulom izražava sloboda savjesti u spekulativnom redu, ili u procjeni spoznate stvari, tako da um ostavlja slobodnim da slijedi ono što svojom subjektivnom samosvješću smatra istinom, i da ne treba pristati na objektivnu istinu koja se ondje predlaže. Ali ljudski je razum od same naravi usmjeren na istraživanje nepoznate istine i na prihvaćanje spoznate istine. Ako se prevari i primi neistinu, nije njegovo pravo i istinski izbor da prihvati neistinu, i zato on nema pravo tražiti da drugi poštuju njegov način mišljenja.")

Dakle, nitko nema "pravo" na kriva mišljenja. Ako je objektivna istina A, ne može netko reći: "Ja ću baš misliti B!" Ne možeš reći da je to tvoje "pravo"!

Što "sloboda mišljenja" znači u praksi?

"In ordine autem practico libertas cogitandi secumfert etiam plenam libertatem agendi, cum dictet mens iudicio suo practico, facienda et omittenda. Iamvero si liberi essemus in iudicando, tales essemus et in operando, quia illud semper ageremus quod iustum semper putaremus; esset autem iniuria coarctare externam libertatem, recognoscendo ius ad internam: Neque minus irrationabilis est postulatio quod quisque semper iudicio suo inniti debeat in conscientia sibi efformanda, et nullius iudicium habendum sit ut auctoritativum. Criteria enim veritatis nedum interna sunt sed et externa, et officium naturale est sese conformare veritati cognitae, sive cognita sit mediis intrinsecis, sive extrinsecis, praesertim ubi intervenit auctoritas Dei revelantis."

("U praktičnom redu, sloboda mišljenja sa sobom nosi također i punu slobodu činjenja, budući da um nalaže svojom praktičnom prosudbom, što treba činiti i propustiti. Naime, ako smo slobodni u mišljenju, takvi smo i u činjenju, jer ćemo uvijek činiti ono što smatramo pravim; bila bi naime povreda ograničiti vanjsku slobodu, a priznavati pravo na unutarnju: jer bi u tome bilo nasilje nad savješću, silom tražiti da se netko suprotstavlja nalogu svoje savjesti. Nije ništa manje nerazuman zahtjev da se svatko uvijek treba držati vlastite prosudbe u formiranju svoje savjesti, i da ne treba ničiji sud držati kao autoritativan. Kriteriji naime istine nisu samo unutarnji, nego i vanjski, i naravna je dužnost oblikovati se prema spoznatoj istini, bilo da je spoznata unutarnjim sredstvima, bilo vanjskima, posebno tamo gdje intervenira autoritet Boga koji objavljuje.")

Sve dosad rečeno, kardinal Ottaviani sažima u sljedeće pravilo:

"Quae omnia hac sententia perstringuntur: Status mentis verum apprehendentis est legitimus, necessarius et verendus; status autem mentis errantis est illegitimus et dissipandus, et praesertim in ordine sociali iura sibi vindicare nequit, maxime quando, vi erroris, subtrahit se auctori suo, negans ei illud obsequii tributum quod mens ipsa debet."

("Sve se ovo sažima u ovoj rečenici: Stanje uma koji prihvaća istinu jest legitimno, nužno i vrijedno poštovanja; a stanje uma koji je u zabludi je nelegitimno i treba ga suzbijati, i pogotovo u društvenom redu ne može sebi prisvajati prava, a naročito onda kada, silom svoje zablude, odstupa od svog Stvoritelja, uskraćujući mu onu obveznu poslušnost na koju je sam um dužan.")

Dolazimo sada do pitanja "slobode govora" o kojemu kardinal Ottaviani govori na str. 302.-303.

Ideja "slobode govora" postaje posebno problematična kad poprimi značenje da novine mogu pisati što god žele, ili da mogu nesmetano rušiti vjeru i ćudoređe, širiti malodušje i nastranosti... Mi kao katolici takvu "slobodu govora" ne smijemo prihvatiti. Zato kardinal Ottaviani odmah ističe:

"Libertas loquendi. - Hac formula comprehenditur etiam libertas typicae impressionis (libertà di stampa); verum si id ad sensum laicistarum intelligatur, non est minus impia, falsa et absurda quam libertas cogitandi. Quoniam enim non omnia in se vera et honesta sunt, officium est non solum recte iudicandi, sed etiam, a fortiori, ea tantum dicendi, defendendi ac propagandi quae recta et vera sunt; verba sane et scripta non sunt nisi expressiones aut signa cogitationum. Insuper homo tenetur accipere omnia quae ex revelatione sibi sufficienter proposita sunt: contra eadem loqui aut scribere esset impium et irreligiosum. Absurdum autem esset constituere in imperantibus officium ut vereantur libertatem loquendi et scribendi, etiam cum falsa aut inhonesta vulgantur: quod sane in maximam vergeret plebium perniciem, attentis hominum moribus ad cupiditates pronis et attenta vulgi incapacitate detegendi omnes pravorum captiones dialecticas."

("Sloboda govora. - Ovom formulom obuhvaća se također i sloboda tiskanja (sloboda tiska); no, ako se shvaća u smislu u kojem to čine laicisti, nije ništa manje opaka, lažna i apsurdna od slobode mišljenja. Kako, naime, nije sve u sebi istinito i časno, dužnost je ne samo ispravno prosuđivati, nego također a fortiori, samo ono govoriti, braniti i promicati što je ispravno i istinito; jer i pisane riječi nisu drugo nego izrazi ili znakovi misli. Osim toga, čovjek je dužan prihvatiti sve što mu je dovoljno iz objave postavljeno; a govoriti i pisati protiv toga je opako i nevjernički. Naime, bilo bi apsurdno postaviti vladajućima dužnost da poštuju slobodu govora i pisanja, kad se također šire i lažne i nečasne priče, što svakako predstavlja ogromnu opasnost za narod, kad se uzme u obzir ponašanje ljudi koji su skloni požudama, i kad se pogleda nesposobnost puka da prepozna sve dijalektičke zamke opakih ljudi.")

A sada dolazimo do vjerske slobode, ili kako je zove Ottaviani, "slobode kulta". Evo kako objašnjava što liberali pod time misle:

"Libertas cultuum est facultas quam Status singulis civibus impertitur externis et placitis actibus Deum colendi, dum publice omnes cultus, lege civili, iuribus et facultatibus aequiparantur, ita ut nullus anteferantur alteri, ne catholicus quidem in societate catholici civibus constante. Hoc modo, inquiunt, Status, neutralitatem inter contentiones religiosas servando, nullius civis conscientiae vim seu offensionem infert. Hunc autem spectant omnia argumenta contra indifferentismum religiosum atque contra novissimum liberalisum catholicum adducta..."

("Sloboda kulta je dopuštenje koje država daje građanima da štuju Boga vanjskim i ugodnim djelima, dok se javno svi kultovi građanskim zakonom izjednačuju u pravima i obvezama, tako da se nijedan ne stavlja ispred drugoga, čak ni katolički u društvu koje se sastoji od katoličkih građana. Na taj način, kažu, država držeći neutralnost u vjerskim prepirkama, ne nanosi savjesti nijednog građanina nasilje ili uvredu. No, ovdje spadaju svi argumenti izneseni protiv vjerskog indiferentizma i protiv suvremenog katoličkog liberalizma...")

Nakon toga, kardinal Ottaviani objašnjava zašto u državi treba biti samo jedna vjera:

"Sicut in omnibus veritas quaerenda est, sic maxime in divinis rebus; et sicut errori veritatem aequiparare, insipientis est, sic falsis religionibus veram parem facere. Porro cultus est actus reverentiae Deo exhibitus. At vero, Deus actibus contrariis coli nequit. Unicus igitur debet esse civitatis cultus, ille scilicet quo se Deus coli voluit. Nec regendae civitatis utilis et sapiens ratio est illa qua omnibus cultibus libera aperiatur via: est enim aditum dare plenum dissensionibus et civium luctis."

("Kao što u svemu treba tražiti istinu, tako najviše u vjerskim stvarima; i kao što je obilježje bezumnika da izjednačava zabludu sa istinom, tako je i kod izjednačavanja lažnih religija sa istinitom religijom. Nadalje, kult je čin štovanja koje se iskazuje Bogu. A Bog ne želi da ga se štuje protivnim činima. Stoga treba biti jedan kult u državi: onaj naime, kojim Bog želi da ga se štuje. I nije koristan i mudar način upravljanja državom onaj kojim se svim kultovima otvara slobodan put: jer to znači dati pun prolaz neslogama i sukobima građana.")

Napokon, Ottaviani spominje i kako je katolička vjera bila izvor europskog jedinstva, posebno u vrijeme zajedničke borbe protiv muhamedanskih osvajanja. S druge strane, "vjerska raznolikost" i nejedinstvo, često su bili uzroci ratova i sukoba između europskih naroda.

"In Europa vero unitas religionis primum iuris publici fundamentum diu est habita, quo europea unitas exorta, atque contra saracenos viguit praecipue et confirmata est. Ubi vero dissensiones religiosae exortae, ibi atrocissima quoque bella, quibus denuo confirmatum est optimum esse civitatis status in fovenda cultus unitate. Ceterum ipsa libertas cultuum et susceptio officialis omnium religionum fidem pietatemque ludibrio exponit, indifferentismum iuvat et atheismum denique promovet."

("U Europi je, naime, jedinstvo vjere dugo držano za prvi temelj javnoga prava, iz kojega je poteklo europsko jedinstvo, a posebno se iskazalo i potvrdilo u borbi protiv Saracena. A gdje su došle vjerske nesloge, tamo su došli i strahoviti ratovi, po čemu je iznova potvrđeno da je najbolje stanje države u podupiranju jedinstva kulta. Uostalom, sama sloboda kulta i službeno prihvaćanje svih religija, izlaže ruglu vjeru i pobožnost, pomaže indiferentizmu i naposljetku promiče ateizam.")

Na kraju, evo jedno moje razmišljenje o značenju ovih pitanja za suvremenu situaciju u Hrvatskoj. Vidjeli smo danas, iz riječi kardinala Ottavianija, da liberalna načela apsolutne "slobode savjesti", "slobode govora" i "slobode vjere" nikako nisu dobri temelji na kojem se može graditi moralno društvo.
Nikako ne bi bilo dobro da katolici u zemljama kao što je Hrvatska, padnu u zamku da se počnu ponašati kao nekakva ugrožena manjina, koja traži za sebe "slobodu savjesti".

Nije dobro što se, na primjer, neki pro-obiteljski aktivisti više zalažu za "slobodu govora", nego za afirmaciju katoličkog identiteta u Hrvatskoj.
Nažalost, ima nešto u šaljivoj izreci: "Yesterday's liberalism is today's conservatism" ("Jučerašnji liberalizam je današnji konzervativizam").

Načela "slobode govora", "slobode savjesti", "slobode vjere"... Sve su to načela liberalizma, principi "Prosvjetiteljstva" i Francuske revolucije. To nisu katolička načela! 
Štoviše, pape su jednoglasno osuđivali te ideje sve do 1960-ih.

Zašto onda danas imamo "konzervativce" kojima su puna usta "slobode govora" i "vjerske slobode"? Izgleda da su se oni pomirili s time da će država biti sekularna, pa gledaju kako da sebi osiguraju prostor za djelovanje. Drugim riječima, bore se za mrvice koje im je liberalni establishment spreman baciti sa stola.

A za to stvarno nema potrebe. Hrvatska nije ni SAD, ni Velika Britanija, ni Njemačka... Ne možete njihov "konzervativizam" uvoziti u Hrvatsku. Umjesto da tražite kompromis s liberalizmom i rupe u liberalnim zakonima, radije radite na svrgavanju liberalizma i ukidanju štetnih zakonskih odredbi.

Hrvatska je katolička zemlja. Katolici su većina. Ne samo da se u zemljama poput Hrvatske isplati boriti za katoličko društvo i KATOLIČKU DRŽAVU, nego je to i dužnost (ako gledamo po starom nauku koji izlaže kardinal Ottaviani).