Jedan od sedam glavnih grijeha nosi naziv "acedia". To se kod nas obično prevodi kao "lijenost". No, definitivno bi trebalo pronaći neku drugu riječ za taj termin.
Naime, ovdje se ne radi o bilo kakvoj lijenosti, već o duhovnoj lijenosti: o nemarnom odnosu prema molitvi, liturgiji, vjerskim dužnostima itd. Govorimo o stanju čovjeka koji bi sve prije radio nego molio, sve mu je važnije od duhovnih stvari; briga za propadljivo tijelo mu je važnija od brige za besmrtnu dušu. Vjerske dužnosti obavlja nerado i preko volje. Rastužuje ga i iritira svaki iole veći napor na vjerskom području. To je acedia!
Ovako taj grijeh opisuje sv. Petar Kanizije u Summa doctrinae christianae:
"Acedia est remissi animi languor ad bene operandum; praesertim vero tristitia est de re spirituali. Quae has gignit filias: malitiam, rancorem, pusillanimitatem, desperationem, torporem circa praecepta necessaria, mentisque circa res illicitas evagationem.
Huic peccato sunt obnoxii homines otiosi, inertes et quos tepidos Scriptura vocat, ac omnes demum qui tempus hoc gratiae diemque salutis rebus ac studiis vanis transigunt. Finis autem huius peccati est quem docet in Evangelio Christus: 'Omnis arbor quae non facit fructum bonum excidetur et in ignem mittetur.' (Matth. 7, 19). Tum alibi: 'Inutilem servum eiicite in tenebras exteriores.' (Matth. 25, 30) "
("Acedia je mlitavost trome volje u činjenju dobra; a naročito je to tuga oko duhovnih stvari. Koja rađa ove kćeri: zlobu, nemarnost, malodušnost, očaj, nebrigu oko važnih odredaba i lutanje misli prema nedopuštenim stvarima.
Ovome su grijehu podložni besposleni ljudi, tromi i koje sv. Pismo naziva mlakima, i napokon svi oni koji ovo vrijeme milosti i dan spasenja trate u ispraznim stvarima i brigama. Kraj kojemu vodi ovaj grijeh je onaj koji otkriva Krist u evanđelju: 'Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca.' (Mt 7, 19). I na drugom mjestu: 'Beskorisnoga slugu izbacite van u tamu.' (Mt 25, 30) ")
Strašno je i kad se običan laik nalazi u tom grijehu, ali kad su u tome svećenici i redovnici - onda je to stvarno apsolutna katastrofa! Danas je to već prava pošast.
Nažalost, mnogi ljudi nisu ni sami svjesni koliko su mlaki. Nalaze svakakva opravdanja za svoju nemarnost prema vjerskim dužnostima. Neki čak kažu da ih crkveni propisi ne obvezuju: da su to samo nebitne formalnosti i sl. Pojavio se i nemali broj svećenika koji (čak i namjerno!) krše sve moguće rubrike u misalu, svećeničko odijelo im je mrsko, uopće ne mole časoslov... I uz sve to, sami sebe proglašavaju i dobrima i "revnima" (!?).
Nasuprot tome, sve velike svece naše Crkve odlikovalo je nastojanje da svoje dužnosti izvrše što točnije i što pobožnije. Pa opet, nikome od njih nije padalo na pamet da sebe proglasi "revnim", "pobožnim"... Već su govorili: "Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!" (Lk 17, 10)
Imamo primjer sv. Benedikta, koji je zadao smjer razvoju redovništva na Zapadu. On je utvrdio staro načelo da se svaki tjedan mora izmoliti svih 150 psalama - načelo koje je slijedio tradicionalni časoslov.
Sv. Benedikt je to izričito propisao u pravilu svoga reda (Regula sancti Benedicti, c. 18.):
"...id adtendat, ut omni hebdomada psalterium ex integro numero centum quinquaginta psalmorum psallantur"
("...neka na to pazi, da se svaki tjedan psalterij u cijelom broju od sto pedeset psalama otpjeva")
Sv. Benedikt je čak smatrao da je to malo. Da je to zapravo minimum minimuma koji je svaki redovnik dužan. Benedikt ističe da su kršćani prijašnjih generacija običavali u samo jednom danu izmoliti svih 150 psalama. Prema tome, 150 psalama na tjedan je lagan teret i slatki jaram.
Nastavlja sv. Benedikt:
"Quia nimis inertem devotionis suae servitium ostendunt monachi qui minus a psalterio cum canticis consuetudinariis per septimanae circulum psallunt, dum quando legamus sanctos patres nostros uno die hoc strenue implesse, quod nos tepidi utinam septimana integra persolvamus."
("Jer suviše mlitavu službu svoje devocije pokazuju redovnici koji manje od toga mole iz psalterija s običajnim pjesmama tijekom tjednoga kruga; kad čitamo da su naši sveti oci u jednom danu to odlučno izvršili, što mi mlaki jedva u cijelom tjednu ispunimo.")
Što da onda kažemo o poskoncilskom "novom" časoslovu?
Razmišljanje o tom pitanju nužno povlači za sobom i pitanje o odnosu cijele liturgijske reforme i acedije.
Je li acedija uzrok liturgijske reforme?
Pa... sigurno nije glavni uzrok. Nema nikakve sumnje da je glavni uzrok liturgijske reforme iz 1960-ih ipak "ekumenske prirode", čitaj: nastojanje da se katolička liturgija učini što sličnijom protestantskoj pseudoliturgiji. To su otvoreno priznali i sami autori liturgijske reforme.
Uz taj glavni razlog, postoji i čitav niz drugih uzroka, bez kojih se reforma ne može potpuno razumjeti. Među njima je i acedija koja je zavladala u znatnom dijelu svećenstva tijekom 1960-ih. Da se izrazim sasvim otvoreno: Nije im se više dalo moliti "duge molitve", pa su jednostavno skratili (osakatili?) sve molitve u misi i časoslovu. Radi se o čistoj lijenosti i mlakosti. Acedija u punom smislu riječi!
Pa, iako acedija nije glavni uzrok liturgijske reforme, ona je zasigurno glavni razlog zašto je reforma bila tako široko prihvaćena u svećenstvu. Po liniji manjeg otpora, uzeli su ono što je lakše, ne gledajući kakve će to imati dugoročne posljedice.
O atmosferi mlakosti koja je vladala u vremenu oko II. vatikanskog koncila pisao je mons. Čedomil Čekada. On je u jednom svom tekstu ustvrdio da su mnogi tadašnji svećenici s pljeskom pozdravljali svaku abrevijaciju (skraćivanje) časoslova i obreda mise.
O temi acedije u svećenstvu opširno je pisao i u članku iz kobne 1969. godine
- "Orate fratres".
