"Prije smrti nemoj hvaliti nijednoga čovjeka" (Crkv. 11, 30)

Jedan od najpopularnijih žanrova u modernim vjerskim medijima su takozvana "svjedočanstva". U njima pojedini ljudi "svjedoče" o svojim životnim pričama, obraćenjima, iskustvima, izborima i opredjeljenjima. Pa, tako sve vrvi od priča tipa: "svjedočanstvo bivšeg dilera o obraćenju", "svjedočanstvo mladića o oslobođenju od kocke", "svjedočanstvo svećenika o zvanju", "svjedočanstvo djevojke o dubokom duhovnom iskustvu" itd. Takvim se pričama pridaje najveća važnost posebice u "karizmatskim" medijima.

U čemu je problem s takvim svjedočanstvima? Pa, jednostavno rečeno, problem je u tome što su ljudi, koji daju takva svjedočanstva, još uvijek živi i borave na ovom svijetu. Što to znači? To znači da lako mogu opet pasti.

Na primjer: Što ako taj bivši diler, čije ste svjedočanstvo prenijeli, kasnije opet padne i vrati se grešnom životu?

Što ako svećenik, čije ste svjedočanstvo prenijeli, par godina kasnije padne i napusti svećeničku službu?

Što ako djevojka, čije ste svjedočanstvo "duhovnog iskustva" prenijeli, za par godina otpadne i otiđe u neku sektu?

Onda iz tih njihovih "svjedočanstava", koja ste bombastično najavljivali, nastane još veća sablazan. Bilo bi bolje da niste prenosili nikakva svjedočanstva.

Mudro nam kaže Sveto pismo: "Ante mortem ne laudes hominem quemquam" - "Prije smrti nemoj hvaliti nijednoga čovjeka" (Crkv. 11, 30).

Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima promjenjivu volju. Može se popraviti, ali može se i pokvariti. Može ustati, ali može i pasti. Nije siguran. Ne zna kako će završiti. Ne zna u kojem će ga stanju zateći smrt.

To je razlog zašto Crkva ne može proglasiti svecem nijednog čovjeka koji još živi na ovom svijetu. Tek nakon smrti može početi proces beatifikacije i kanonizacije za pojedine izuzetno kreposne ljude. Tek nakon smrti može se objektivno sagledati život pojedinca. I to tek mnogo godina nakon smrti, a ne odmah, kad su dojmovi još svježi.

Ne možete proglasiti svecem nijednoga živućeg čovjeka. 

 

Gospodin kaže u Evanđelju: "Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti." (Mt 24, 13) 

No, dok god je čovjek na ovom svijetu, ne znate hoće li ustrajati u dobru sve do smrti ili neće.

Treba čitati djelo sv. Augustina De dono perseverantiae (O daru ustrajnosti).

Ovdje nam sv. Augustin daje vrlo otrježnjujuću pouku (De dono perseverantiae, cap. VIII. - PL 45, 1003):

"Hominibus autem videtur, omnes qui boni apparent fideles, perseverantiam usque in finem accipere debuisse. Deus autem melius esse judicavit, miscere quosdam non perseveraturos certo numero sanctorum suorum; ut quibus non expedit in hujus vitae tentatione securitas, non possint esse securi. Multos enim a perniciosa elatione reprimit quod ait Apostolus: Quapropter, qui videtur stare, videat ne cadat (I Cor. X, 12). Voluntate autem sua cadit, qui cadit; et voluntate Dei stat, qui stat."

 

("Ljudima se čini da su svi oni, koji izgledaju kao dobri vjernici, trebali primiti ustrajnost sve do kraja. Ali, Bog je prosudio da je bolje pomiješati neke koji neće ustrajati s određenim brojem svojih svetih: da oni kojima ne koristi sigurnost u iskušenju ovoga života, ne mogu biti sigurni. Naime, mnoge od pugubnog uzdizanja odvraća ono što kaže Apostol: Zbog toga, kome se čini da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10, 12). Svojom voljom pada onaj tko pada; i voljom Božjom stoji onaj tko stoji.")

 

Dakle, na ovome svijetu žive izmiješeno i dobri i zli ljudi. Među vjernicima: izmiješani su oni koji će ustrajati do kraja s onima koji neće ustrajati do kraja. Ne možete sigurno reći tko je tko, sve dok ne izađu iz ovoga svijeta.

Zato upozorava sv. Augustin (De dono perseverantiae, cap. XIII. - PL 45, 1012-1013):

"Ad quam vocationem pertinere nullus est homo ab hominibus certa asseveratione dicendus, nisi cum hoc saeculo exierit: in hac autem vita humana quae tentatio est super terram (Job. 7, 1), qui videtur stare, videat ne cadat (I. Cor. 10, 12). Ideo quippe (sicut jam supra diximus) non perseveraturi perseveraturis providentissima Dei voluntate miscentur, ut esse discamus non alta sapientes, sed humilibus consentientes (Rom. 12, 16), et cum timore et tremore nostram ipsorum salutem operemur: Deus est enim qui operatur in nobis et velle et operari, pro bona voluntate (Philipp. 2, 12 et 13)."

("Pripada li netko tom pozivu, ni za jednoga čovjeka ne mogu ljudi reći sigurnom tvrdnjom, osim kada izađe iz ovoga svijeta. A u ovom ljudskom životu, koji je iskušenje na zemlji (Job 7, 1), tko misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10, 12). Stoga, pošto su, kao što smo rekli, oni koji neće ustrajati izmiješani s onima koji će ustrajati, po najbrižnijoj Božjoj volji, da naučimo ne misliti visoko, nego težiti za poniznošću (Rim 12, 16), i sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja. Jer Bog je onaj tko čini u vama, da hoćete i izvršite, kako mu je ugodno (Fil 2, 12-13).")

 

Treba se prisjetiti evanđeoske prispodobe o žitu i kukolju, koji rastu zajedno - izmiješano - sve do trenutka žetve, kad dolazi do velikog razdvajanja: "U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu" (Mt 13, 30).

 

O tome govori i prispodoba o ribarskoj mreži (Mt 13, 47-50):

"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi."

Vojujuća Crkva je kao ta ribarska mreža: u njoj ima svakovrsnih ljudi: i dobrih i zlih. U istim gradovima, u istim obiteljima, u istim redovničkim zajednicama, nerijetko ima i onih koji će otići u raj, i onih koji će otići u pakao.

Sv. Bernard stoga govori svojim slušateljima u propovijedi na blagdan Uzašašća Gospodnjega (Sermo II. in Ascensione Domini – PL 183, 303-304):

"Quis scit si omnium vestrum, quos hic video, nomina scripta sunt in coelis, et in libro praedestinationis adnotata? Vocationis enim et justificationis vestrae aliqua signa mihi videor intueri in conversatione huius humilitatis. Quanto putas gaudio replerentur omnia ossa mea, si id scire contingeret? Sed nescit homo, utrum sit dignus amore, an odio (Eccle. IX, 1). Propterea, dilectissimi, perseverate in disciplina quam suscepistis, ut per humilitatem ad sublimitatem ascendatis; quia haec est via, et non est alia praeter ipsam."

("Tko zna jesu li imena svih vas, koje ovdje vidim, zapisana na nebesima i naznačena u knjizi predestinacije? Naime, čini mi se da vidim pojedine znakove vašega poziva i opravdanja u boravku ove poniznosti. Što misliš kolikom bi se radošću ispunile sve moje kosti, kad bih to mogao znati? Ali, ne zna čovjek je li dostojan ljubavi ili mržnje (Crkv. 9, 1). Zbog toga, preljubljeni, ustrajte u disciplini koju ste prihvatili, da po poniznosti uzađete u visinu: jer to je put, i nema drugoga osim njega.")

O toj nesigurnosti govori sv. Bernard ovako na drugom mjestu (Sermo V. in festo omnium sanctorum - PL 183, 476):

"Quomodo namque secura laudatio, ubi nec ipsa vita secura? Non coronabitur nisi qui legitime certaverit, ait tuba illa coelestis (II Tim. II, 5). Et legem certaminis ab ore ipsius legislatoris ausculta: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit (Matth. X, 22). Nescis quis sit perseveraturus, nescis quis sit legitime certaturus, nescis quis coronam sit accepturus."

 

("Kako može biti sigurna pohvala, gdje ni sam život nije siguran? Ne okrunjuje se nitko osim onoga tko se zakonito bori, kaže ona nebeska trublja (2 Tim 2, 5). A zakon borbe poslušaj iz usta samoga Zakonodavca: Tko ustraje sve do kraja, taj će se spasiti (Mt 10, 22). Ne znaš tko će ustrajati, ne znaš tko će se zakonito boriti, ne znaš tko će primiti krunu.")

 

Jednako govori sv. Bernard i u propovijedi na Sedamdesetnicu (Sermo I. in Septuagesima - PL 183, 163):

"Quis potest dicere: Ego de electis sum, ego de praedestinatis ad vitam, ego de numero filiorum? Quis haec, inquam, dicere potest? reclamante nimirum Scriptura, Nescit homo si sit dignus amore an odio (Eccle. IX, 1). Certitudinem utique non habemus; sed spei fiducia consolatur nos, ne dubitationis huius anxietate penitus cruciemur. Propter hoc data sunt signa quaedam et indicia manifesta salutis, ut indubitabile sit eum esse de numero electorum, in quo ea signa permanserint. Propter hoc, inquam, quos praescivit Deus, et praedestinavit conformes fieri imaginis Filii sui, ut quibus certitudinem negat causa sollicitudinis, vel fiduciam praestet gratia consolationis. Hoc enim est unde semper solliciti, et in timore et tremore humiliemur necesse est sub potenti manu Dei, quoniam quales sumus, nosse possumus vel ex parte; quales autem futuri simus, id nosse penitus nobis impossible est."

("Tko može reći: Ja sam jedan od izabranika, ja sam jedan od predestiniranih za život, ja sam jedan od sinova [Božjih]? Tko ovo, pitam, može reći? - dok naprotiv kliče Pismo: Ne zna čovjek je li dostojan ljubavi ili mržnje (Crkv. 9, 1). Sigurnosti, svakako, nemamo, ali nas tješi pouzdanje nade, da se ne bismo posve mučili tjeskobom zbog ove dvojbe. Zbog toga postoje određeni znakovi i očite naznake spasenja, da je nedvojbeno da je onaj u broju izabranika, kod koga ti znakovi ostanu. Zbog toga, kažem, koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova [Rim 8, 29]; da onima kojima je uskratio sigurnost, kako bi se brinuli, ili udijeljuje pouzdanje kako bi se utješili. Naime, to je razlog zašto se uvijek trebamo brinuti i uvijek se trebamo u strahu i trepetu poniziti pod snažnom rukom Božjom, jer kakvi smo [danas] možemo znati berem djelomično, ali kakvi ćemo biti u budućnosti: to nam je u potpunosti nemoguće znati.")

Pogledajte samo sve opasnosti ovoga svijeta, koje stoje čovjeku na putu spasenja. S jedne strane, imate posljedice istočnog grijeha zbog kojih je ranjena ljudska narav sklona na grijeh i opterećena požudama. S druge strane, đavao i svijet koji neprestano napastuju čovjeka, pokušavajući ga navesti na grijeh. Tko u takvoj situaciji može reći da je siguran?

 

Ovdje bih vas podsjetio na sv. Alojzija Gonzagu, koji je umro u 23. godini života. 

Kad ga je sv. Robert Bellarmin (kao njegov ispovjednik i duhovni vođa) poticao na samrti da moli za produženje svog života, sv. Alojzije mu je odgovorio:

"...quomodo possum rogare, ut detinear in hoc saeculo, ubi tot sunt pericula et tentationes?"

 

("...kako mogu moliti da budem zadržan na ovome svijetu, na kojem su tolike opasnosti i napasti?")

 

Sv. Robert Bellarmin opisuje taj dramatični događaj u svojoj propovijedi na godišnjicu smrti sv. Alojzija, gdje jasno kaže se čak ni anđeoski mladić sv. Alojzije nije smatrao dovoljno jakim da bi mogao bezbrižno živjeti u opasnostima ovoga svijeta:  

"Denique in ultima aegritudine rogatus a me, ut pro sua vita longiore Deum oraret, negavit, se id facturum, quia non sciret si diutius viveret, an perseveraturus esset in bono proposito sit, parum de suis viribus confidebat."

("Napokon, kad sam ga tijekom posljednje bolesti zamolio da moli Boga za produženje svog života, rekao je da to neće učiniti, jer ne zna ako bude duže živio, hoće li ustrajati u dobroj odluci; malo se pouzdavao u svoje snage.")

 

Imajući sve navedeno na umu, vidimo koliko je nesiguran čovjekov položaj na ovom svijetu. Zbog toga je - da se vratimo na početak - potpuna besmislica forsiranje "svjedočanstava" još živih ljudi: za koje ne znate kako će završiti.

 

Apeliram stoga na sve medije da prestanu objavljivati raznorazna "svjedočanstva". Umjesto toga, radije ističite primjere svetaca, za koje znamo da su ustrajali do kraja i da su spašeni. Sveci nas svojim životom uče da se nikada ne hvalimo, nego da "sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja" (Fil 2, 12).

Uzoran katolički laik, dobrotvor i političar

 

Hrvatska je tijekom svoje povijesti dala velik broj uzora vjere. Mnogi su od njih danas zaboravljeni... Ili, da se bolje izrazimo, pamti ih se po raznim svjetovnim uspjesima, a ne po odlikama njihova katoličkog karaktera i duhovnog života. 

Protonotar Ivan Zakmardi (1660.-1667.) pamti se danas po škrinji privilegija Kraljevine Hrvatske (čime je postavio temelj Hrvatskom državnom arhivu) ili po Zakmardijevim stubama na Gornjem gradu. Malo tko zna da je Zakmardi bio gorljivi katolik i istaknuti borac za katoličku Hrvatsku.

Zakmardijev katolički značaj dolazio je do izražaja u svim ulogama u kojima se našao: kao pravnik, protonotar Kraljevstva, podžupan Varaždinske županije, zamjenik bana i kralja u sudbenim poslovima, a posebno kao nuncij na Požunskom saboru.

Kao jedan od najvećih dobrotvora u hrvatskoj povijesti, koristio je svoje bogatstvo za rast i jačanje Crkve. U relativno kratkom vremenu od 5-6 godina utemljio je dva pavlinska samostana (u Križevcima i Olimju), isusovačko sjemenište u Varaždinu, te podigao čitav niz prekrasnih kapela i oltara.

Zakmardijev primjer treba proučavati, jer pokazuje koliko može učiniti odlučan pojedinac, koji zna što radi i kako postići zacrtani plan.

Kreposti Ivana Zakmardija

S jedne strane, Zakmardi se isticao velikim milosrđem prema siromašnima i potrebnima. S druge strane, odlikovao se beskompromisnom čvrstoćom i nepopustljivošću u obrani katoličke vjere od nasrtaja protestantskog krivovjerja sa sjevera i zapada.

Ovo dvoje posebno ističe pavlinski kroničar Nikola Benger (Annales Eremi-Coenobiticorum Ordinis S. Pauli, vol. II., 1743., str.74.-75.):

"Christianae pietatis opera insigni exemplo coluit; nam praeter multas pecuniarias eleemosynas Nosocomiis, et pauperibus erogatas, Viduarum, Orphanorum, et egenorum causis (dum simplicem adhuc Advocatum ageret) gratuito opitulabatur. In comitiis Posoniensibus, ubi articulorum compilatio illi commissa fuerat, tali dexteritate circa evulgationem decretorum, negotia inter Catholicos et Heterodoxos controversa tangentium, usus est, quod bono Catholicarum partium plurimum prospexit."

("Djela kršćanske pobožnosti uzorno je njegovao. Naime, osim mnogih novčanih milostinja danih lječilištima i siromasima, besplatno je prihvaćao obranu udovica, siročadi i siromaha (dok je još bio običan odvjetnik). Na požunskim saborima, gdje mu je bila povjerena kompilacija članaka [saborskih odluka], iskazao se tolikom vještinom u izdavanju dekreta, koji dotiču prijepore između katolika I krivovjeraca, da je mnogo pridonio dobru katoličke strane.")

 

O posljednjem treba detaljnije progovoriti...

 

 

Borba za katoličku Hrvatsku

Zakmardijeva politička uloga došla je do izražaja u vremenu dok je obavljao ulogu nuncija (poslanika) Hrvatskoga sabora na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu.

Početkom prošloga stoljeća, povjesničar Karlo Horvat ovako je opisao borbu hrvatskih nuncija za vjeru, u svom rada o Ivanu Zakmardiju (K. Horvat, Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva hrvatskoga, Rad JAZU, knj. 160., 1905., str. 78.-79.)

"Već smo prije naveli, kako su staleži i redovi šaljući svoje nuncije na požunski sabor u instrukcijama tim poslanicima uvijek nalagali, neka u ime čitavoga kraljevstva istaknu, da je u ovim kraljevinama jedina i prava vjera katolička, a o kakovim povlastima za protestante nijesu Hrvati htjeli ni čuti.

Kralj Ferdinand III. bio je često u teškim prilikama, pak je popuštao i davao protestantima u Ugarskoj i Austriji razne povlastice. Naši nunciji nijesu nikako dopuštali, da protestanti dobiju ma kakovu vjersku povlasticu u Hrvatskoj. Kako se napose Ivan Zakmardi borio, da se ne dirne u povlastice katoličke vjere i crkve u Hrvatskoj, lijepo se razabire iz pisma, što ga je pisao kao nuncij biskupu zagrebačkomu Martinu Bogdanu iz Požuna 15. decembra 1646. Tu priča Zakmardi, kako je biskupov nećak nešto žešće govorio na požunskom saboru o vjerskim stvarima u Ugarskoj, a u ime biskupa zagrebačkoga. Na to se namah s protivne strane stalo tvrditi, da biskup zagrebački nema prava, da se plete u ugarske poslove. Ivan se Zakmardi tome prigovoru opr'o te između ostaloga isticao, da to pravo biskupa zagrebačkoga ide i zato, jer se njegova biskupija proteže u ugarske županije: zaladsku i vesprimsku. Iza toga zaključiše, pripovijeda dalje Zakmardi, da nas Hrvate u našoj vjeri smetati ne će."

 

O Zakmardijevim velikim uspjesima na Požunskom saboru, Horvat nastavlja ovako:

"Kako se iz ovoga pisma vidi, naš je Zakmardi imao veoma mnogo posla kao nuncij. Njegovo nastojanje urodilo je tim, da je Ferdinand III. dao zbilja svečanu diplomu kraljevstvu hrvatskome kao privilegiju, kojom se državna povlast daje samo vjeri katoličkoj. U uvodu te diplome spominje kralj, kako vrijedni Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva Hrvatske i Slavonije i poslanik na požunskom saboru, u ime svoje i u ime spomenutoga kraljevstva u pogledu vjere izrazio pred staležima i redovima, da kraljevstvo hrvatsko nikako ne će novu, nestalnu, dvojbenu i takozvanu slobodnu vjeru, nego želi i dalje, kako je i doslije činilo, pristajati uz jedinu i sigurnu rimokatoličku vjeru. Dalje se veli, da je Zakmardi zamolio, da bi kralj ovu iskrenu izjavu privrženosti rimokatoličkoj vjeri kao promišljenu primiti izvolio, te je svojom kraljevskom vlasti potvrdio; napose pak neka bi učvrstio sve staleže i redove kraljevstva u vjeri katoličkoj, a o svem tom neka bi izdao svečanu diplomu. Kralj očituje u toj ispravi, da on to s oduševljenjem i rado čini, te obećava u ime svoje i svojih nasljednika, da staleži i redovi kraljevstva hrvatskoga u svojoj rimokatoličkoj vjeri ne samo ne će biti smetani, nego će i on i njegovi nasljednici biti obavezani staleže i redove Hrvatske u njihovoj pravoj vjeri podržavati i nju učvršćivati.

Ovu svečanu kraljevu ispravu prepisali su staleži u svoj saborski zapisnik, da se čuva potomstvu kao svetinja, jer radi o onom, što je njima najsvetije."

 

Zakmardijev čuveni odgovor na Požunskom saboru da Hrvatska odbacuje takozvanu "slobodnu religiju", a čvrsto prianja uz jedinu sigurnu katoličku vjeru, s pravom je nadahnjivao prvake hrvatskog katoličkog pokreta u 20. stoljeću u njihovoj borbi protiv liberalizma.

 

Tako, primjerce, govori biskup Antun Mahnić (Knjiga života, str. 160.):

"Odvažno neka glasi svim protivnicima svetih katoličkih načela, ma od kud nam se nametali, odgovor što ga dade 17. lipnja 1647. protonotar hrvatskog kraljevstva na saboru u Požunu: Hrvatska otklanja 'vagam et fluctuantem, liberamque, ut vocant, religionem' (mi bismo rekli: religiju 'slobodne misli'), nego hoće da, kao dosle tako i unaprijed; ispovijeda neosporivu rimokatoličku vjeru – 'sed potius uni certae Chatholicae Romanae fidei sicut hactenus ita etiam in posterum, inhaerere et semper inhaerere velle'."

 

Zakmardijev čvrsti katolički stav došao je do izražaja i u njegovom vjerojatno najpoznatijem djelu.

 

 

Škrinja privilegija Kraljevine Hrvatske 

U ono vrijeme u Hrvatskoj nije bilo posebnoga državnog arhiva za čuvanje važnih državnih dokumenata. Iz tog razloga, Hrvatski sabor naložio je 1642. godine Zakmardiju da se pobrine za škrinju u kojoj bi se čuvali najvažniji dokumenti i povlastice Kraljevine Hrvatske.

Zakmardi je dao izraditi hrastovu škrinju sa zaštitnom bravom, koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar.

Na pročelju škrinje dao je naslikati grbove Hrvatske i Slavonije. Na unutarnjem dijelu poklopca škrinje Zakmardi je zalijepio posvetu, koja nosi datum 23. prosinca 1643., i svoju pjesmu pisanu latinskim jezikom.

U toj pjesmi Hrvatska govori u prvom licu. Ova je pjesma važna, kako kaže Horvat, ne toliko s pjesničke, koliko s političke i rodoljubne strane.

Zakmardijeva pjesma (Izvor: https://www.krizevci.eu/hr)

I ta je pjesma važna za upoznavanje vjerskog stava Kraljevine Hrvatske. Naime, u njoj Hrvatska ističe da "Catholicae solum Relligionis amans" ("ljubeći samo katoličku vjeru") vojuje protiv neprijatelja.

Karlo Horvat ovako komentira poruku te pjesme:

"U toj pjesmi jasno pokazuje, kako se Hrvatska luči od Ugarske temeljno i bitno. Hrvatska najprije ne dopušta u svojoj kući druge vjere do katoličke; poslanici hrvatskoga sabora imaju posebno časno mjesto u ugarskom saboru tik do personala kraljeva, a plaćaju Hrvati polovicu 'dike'."

 

Jasno je po svemu da Hrvati nikada nisu prihvaćali nikakve "multireligijske priče". Oni koji su kasnije, u 19. i 20. stoljeću pokušavali hrvatskoj naciji podmetnuti nekakvu "multireligioznost", bez obzira jesu li to činili iz nacionalističkih ili internacionalističkih pobuda (svejedno), išli su izravno protiv hrvatske državne tradicije, koja nikada nije prihvaćala nijednu drugu vjeru osim katoličke vjere.

 

 

Zakmardijev dobrotvorni rad i briga za spasenje duša

 

Kao što je spomenuto na početku, Zakmardi je utemeljio dva pavlinska samostana: u Križevcima i Olimju. Pri osnivanju samostana u Križevcima, izričito spominje potrebu da se poveća broj sv. misa u Križevcima i okolici, kao i dostojno dijeljenje sakramenata. 

I ne samo to, Zakmardi govori o potrebi za školovanjem mladeži u katoličkom duhu, o potrebi za katekizmom i propovijedima ("…in finem erudiende juventutis praesertim in fundamentis catholicae fidei, scholae aperirentur catechismi et conciones haberentur").

 

Zakmardi se brinuo i za svoju dušu. Tako su pavlini u Križevcima dobili posebnu zadaću da služe sv. mise za njegovu dušu nakon što umre.

 

Obveze križevačkih pavlina u tom pogledu, ovako navodi p. Nikola Benger (Annales, str. 56.):

"Videlicet, ut Patres pro tempore, et in futurum in memorato Conventu mansuri, singulis septimanis tria Missae sacrificia in refrigerium animae Fundatoris, ejusque Domine Consortis Annae Zvirchich, nec non fratrum, Parentum, Consanguineorum Affiniumque in Domino defunctorum, absolvere teneantur. Secundo, ut pariter pro omnibus praemissis unum solemne anniversarium, infra octavam festi S. Mariae Magdalene, annuatim celebrare obligentur. Tertio, ut insuper post decessum Fundatoris, pro anima ejusdem, intra anni spatium, extra omnia praemissa sacra, quingenta Missae officia universi Patres ejusdem Ordinis in hoc Regno constituti perficere debeant, et adstringantur."

("Dakako, da su oci, koji budu boravili u spomenutom konventu za vremena i ubuduće, dužni svakoga tjedna služiti tri misne žrtve za pokoj duše utemeljitelja i njegove gospođe supruge Ane Svirčić, kao i braće, roditelja, rodbine i svojte, koji su preminuli u Gospodinu. Drugo, isto tako obvezni su svake godine za sve spomenute slaviti jednu svečanu godišnju misu unutar osmine blagdana sv. Marije Magdalene. Treće, da su povrh toga dužni i obvezni svi oci istoga Reda, u razdoblju od godine dana od smrti utemeljitelja, osim svih prije spomenutih žrtvi, služiti petsto misa za njegovu dušu.")

Zakmardi je podigao kapelu sv. Ivana Krstitelja u zagrebačkoj katedrali, namijenivši je za svoj ukop, te čitav niz oltara u mnogim crkvama diljem sjeverne Hrvatske, a i šire. 

Od svećenika je samo tražio da služe sv. mise za pokoj njegove duše nakon što umre.

Dovoljno je spomenuti oltar u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, kako kaže Horvat:

"U crkvi sv. Marka u Zagrebu podigao je na novo žrtvenik Smolčićev. Želio je, da se i na tom žrtveniku čitaju mise za pokoj njegove duše, to je i u crkvi sv. Marka osnovao altariju. Za tu altariju ostavio je crkvi sv. Marka svoj mlin u Zagrebu, što ga je kupio za 200 for. renskih i vinograd u Ilici kupljen za 400 for., a k tome još ostavio je jednu sjenokošu, za koju je dao 90 for. U oporuci svojoj određuje, da se za tu altariju imade pobrinuti i s njom upravljati gumbarski ceh. Taj ceh neka se pobrine, da se na tako zvanom Smolčićevu oltaru u župnoj crkvi sv. Marka svaki mjesec čitaju dvije mise za pokoj duše njegove i njegovih rođaka. Za taj svoj zapis želi da se načini onakova isprava, kakovu je on načinio za altariju sv. Ivana također u crkvi sv. Marka, a što ju je utemeljio plemić Abraham Trelić, kojom sada upravlja krojački ceh."

 

Zakmardijevi darovi raznim crkvama bili su toliko obilni da je Horvat napokon zaključio:

"Pregledamo li tek letimice silne ove darove, što ih je u dobrotvorne svrhe podijelio Zakmardi, to nam valja svakako priznati, da su rijetki smrtnici, što ih je zapisala povijest hrvatska, koji bi se mogli takmiti s Ivanom Zakmardijem u dijeljenju dobara. Sigurno je, da u sedamnaestom vijeku povijesti hrvatske nema čovjeka, koji je učinio toliko zadužbina koliko protonotar Ivan Zakmardi."

 

Zakmardi je osnivanjem isusovačkog sjemeništa u Varaždinu omogućio obrazovanje siromašnoj djeci. Ali, što je od njih tražio zauzvrat? Karlo Horvat odgovara:

"Pitomci, koji će se uzgajati u sjemeništu, dužni su po izrazitoj želji Ivanovoj, čuvati i širiti vjeru katoličku, a mogu odabrati ili svjetovni ili duhovni stalež. Za pokoj pak duše njegove i njegova brata Đure neka izmole svaki dan tri 'Očenaša' i tri 'Zdrave Marije' i 'Vjerovanje', ili opet svaki tjedan jednu krunicu."

U nalogu o čuvanju i širenju katoličke vjere vidi se isti duh, koji ga je vodio i u političkom djelovanju u državnim saborima. Jednako je važno uvidjeti koliko je Zakmardi držao do vrijednosti molitve. Svaki je učenik bio dužan za pokoj njegove duše svakodnevno izmoliti triput Oče naš i Zdravo Marijo, te Vjerovanje, ili jednu krunicu tjedno. Slično je Zakmardi tražio i od sjemeništaraca u Zagrebu, koji su se školovali o njegovu trošku.

Pobožna smrt

Ivan Zakmardi umro je 25. travnja 1667. u Banjskoj Bistrici u Ugarskoj, kamo se uputio na sabor staleža, gdje se pod predsjedanjem Petra Zrinskoga, kao kraljeva povjerenika, raspravljalo o gorućim državnim pitanjima. 

Tijelo je prevezeno u Zagreb, te pokopano u kapeli sv. Ivana Krstitelja u zagrebačkoj katedrali, u skladu s pokojnikovom željom.

Pavlinski kroničar Nikola Benger spominje koliko je Zakmardijeva smrt pogodila hrvatske pavline, koji izgubili svog ponajvećeg dobročinitelja (Annales, str. 74.):

"Magno dolore afflixit hoc pariter anno Patres nostros, in Croatiae, et Slavoniae Regnis consistentes, tristis obitus Spectabilis ac Magnifici Domini Joannis Zakmardy de Diankovecz, duorum Monasteriorum Fundatoris Munificentissimi, ac Parentis optimi."

("Velikom je boli te iste godine pogodila naše oce, koji borave u Kraljevinama Hrvatske i Slavonije, žalosna smrt sjajnoga i izvrsnoga gospodina Ivana Zakmardija od Dijankovca, predarežljivoga utemeljitelja dva samostana i najboljega zaštitnika.")

 

Pavlini su u Lepoglavi dočekali i ispratili tijelo pokojnoga protonotara, uz sve obrede za pokojne...

"Hujus ergo de Ordine nostro, et universa Patria meritissimi Viri, exanime corpus, dum juxta Lepoglavam deveheretur, Reverendissimus P. Generalis Ivanovich cum copiosa Conventualium caterva ritu funebri excepit, et per prolixum Lepoglavensis territorii spatium comitatus est. Zagrabiae postmodum R. P. Nicolaus Klanchecz Vicarius Lepoglavensis, item Priores Ulimiensis, ac Crisiensis, cum adjunctis sociis, et Patribus Remetensibus, piissimo Fundatori in lugubri Exequiarum solemnitate parentarunt. Corpus ejus in Cathedralis Ecclesiae Zagrabiensis Capella, sancto Joanni Baptistae dicata, et ab ipso erecta, die 11. Julii tumulatum requiescit. Anima vero vivat cum Sanctis Dei in gloria."

("Kad se, dakle, pokraj Lepoglave prevozilo mrtvo tijelo ovoga muža, prezaslužnoga za naš red i cijelu domovinu, velečasni p. general Ivanović primio ga je sa sprovodnim obredima uz veliku skupinu pripadnika konventa, i pratio ga je kroz dugačko lepoglavsko područje. Nakon toga, vlč. o. Nikola Klančec, lepoglavski vikar, kao i priori Olimja i Lepoglave, sudjelovali su u tužnoj pogrebnoj svečanosti. Njegovo tijelo počiva u kapeli prvostolne crkve zagrebačke, posvećenoj svetom Ivanu Krstitelju, i podignutoj od njega, gdje je pokopano 11. srpnja. A duša neka živi sa svecima Božjim u slavi.")

 

Posljednja Bengerova rečenica je zaključak Zakmardijeva života: "Anima vero vivat cum Sanctis Dei in gloria."

Ivan Zakmardi je pravi uzor angažiranog katoličkog laika. Dakle, ovdje imamo primjer kako bi trebao izgledati pravi angažman laika u javnom i privatnom životu.

Često se olako prelazi preko uloge laika u širenju vjere. Kad pogledate sve prekrasne stare crkve po Hrvatskoj i Europi... Tko je te crkve izgradio? Kad pogledate širenje velikih crkvenih redova i redovničkih zajednica... Ništa od toga ne bi bilo moguće da ih nisu materijalno podupirali angažirani katolički laici poput Ivana Zakmardija.

Spremnost vjernika-laika da žrtvuju svoja materijalna dobra kako bi podizali oltare, crkve i podupirali osnivanje i širenje redovničkih zajednica: proizlazi iz svijesti da im je sve to potrebno. Potrebno za spasenje duša.

A da bi se netko mogao brinuti za spasenje svoje duše, mora prvo znati da mu je to najvažnija dužnost u životu. To počinje od osnovne vjerske pouke. Od osnovnog katekizma. Tko ne poznaje katekizam, sigurno se neće žrtvovati za Crkvu. Dakako, govorimo o tradicionalnim katekizmima koji jasno i nedvosmisleno iznose katolički nauk.

Drugo, potrebna je odlučnost da se spoznata istina primijeni u životu i radu. Iz privatnoga života taj se žar prenosi i u javni život. Tako od skupine kršćanskih pojedinaca i obitelji nastaje kršćansko društvo.

 

Značaj

 

Jedna od najčešćih riječi s kojom ćete se susresti čitajući stariju hrvatsku duhovnu (ali i svjetovnu) literaturu je ZNAČAJ. Taj se izraz koristio u smislu određene čvrstoće, karekternosti, postojanosti i nepokolebljivosti u načelima. Kako se danas taj termin rijetko koristi, mislim da ga je potrebno pobliže razjasniti suvremenom naraštaju.

Na primjer, kad bl. Alojzije Stepinac kaže u Propovijedi na završetku uskrsnih konferencija, 14. travnja 1940.:

"Akademska omladina treba da zasvjedoči svoju ljubav prema domovini i prema narodu tako, da brižno izgrađuje svoj značaj, da čuva tijelo i dušu svoju čistu i neokaljanu, da se svestrano i solidno obrazuje, da snažnom rukom, netaknutim snagama uma i srca, potpuno spremna i na visini, mogne zahvatiti u narodne poslove, kad kucne njezin čas."

 

Što je ovdje značaj? Koje su karakteristike značajnosti? Kako se postaje značajnim? Jesmo li dužni biti značajni?

 

 

Što je značaj?

 

Precizno određenje pojma "značaj" pronaći ćete kod biskupa Antuna Mahnića. Mahnić ovako definira i opisuje značaj (Knjiga života, str. 20.):

"Značajan je, tko se svuda i svagdje, pa radio što mu drago, drži stalnih, određenih načela ili pravila. Načela se u značajnog čovjeka vežu u jednu cjelinu, potječući kao toliki izvoci iz jednog vrhovnog načela. Kao što sunčane zrake dobivaju svoje svijetlo iz zajedničkog vrela, u kojem su sve jedno; tako u značajnog čovjeka vrhovno načelo sadržaje sva druga.

Vrhovno načelo u značajnog čovjeka je poput centralnog sunca, oko kojega se kreće sav duševni život. Ono određuje pravac mišljenja i djelovanja; ono ga potiče na rad; od njega sve izvodi, na nj opet sve svodi. Po njemu sve sudi, sve upravlja; nijedan se naum, nijedan se nacrt ne prihvaća, a da se s njim ne podudara. Vrhovno načelo prema sebi kao uzoru uobličuje svega čovjeka; svaka misao, svako djelo u njemu se odrazuje. Značajni čovjek utiskuje biljeg svojega načela svemu štogod uradi; dok se nasuprot beznačajni čovjek tromo i trpno preinačuje prema kojemu drago vanjskome dojmu. Jedinost načela dakle dosljedno primijenjena različitim djelima i prilikama, sačinjava divotu značaja."

 

Značajnost kao karakteristiku čovjeka, Mahnić ovako određuje:

"Spremnost pak, prema jednomu osnovnomu načelu dosljedno i stalno udešavti misli i djela, zove se značajnost: njom biva značaj ono što jest. Značajnost je apstraktum, komu odgovara u konkretnosti značaj ili značajni čovjek, karakter. Iz ovoga, što je netom rečeno, slijedi, da je postojanost načela neophodni uvjet značajnosti."

 

Prema Mahniću, dva su temeljna uvjeta značajnosti:

"Dva su bitna momenta, koji uvjetuju značajnost: postojanost ili nepromijenivost načela i čvrstoća volje. Prva je to veća, što čvršće duh pristaje uz istinu, i što je dalje od bludnje: druga pak, što je prostija od neurednog nagnuća i požude, koja navodi na grijeh."

 

Nakon što smo upoznali same pojmove značaja i značajnosti, pogledajmo što oni predstavljaju u kršćanstvu.

Važnost značajnosti u kršćanstvu

Mahnić vidi znajčajnost (u gore opisanom smislu) kao jednu od temeljnih karakteristika kršćanstva (Knjiga života, str. 24.):

"Zaista kršćanstvom nam se ne samo objavio uzor-značaj sve savršenosti. Isus Krist, nego kršćanstvo nam također pruža sva sredstva, kojima služeći se možemo prema ovom uzoru preporoditi se i usavršiti. Koliko Svetaca, koji su niknuli iz kršćanstva, toliko i karaktera, što ih prema Božanskom uzor-značaju uzgojila katolička Crkva. Isus veli: 'Tko ustraje do konca, spasit će se' [Mat. 10, 22.] t. j. budi stalan u kršćanskom načelu i živi prema njemu; budi kršćanski značaj, ako hoćeš da se spaseš."

 

Kršćanstvo je, kako kaže Mahnić, religija značajnosti:

"Kršćanstvo je religija značajnosti, a Crkva katolička, kao predstavnica čistoga kršćanstva, zavod je, gdje se pojedini ljudi i narodi uzgajaju u značajnosti."

 

Sada kada znamo zašto je za kršćanina važno da bude značajan, pogledajmo kako se postaje značajnim, jer nitko se ne rađa značajnim...

 

Kako se stječe značajnost? 

 

Prema Mahniću, zadaća je odgoja djece: podizanje značajnih osoba (Knjiga života, str. 26.):

"Značajnost nije nikomu prirođena: nju treba steći ustrajnim vježbanjem i nastojanjem. O značajnosti vrijedi isto, što i o učenosti ili kreposti: dijete je gledom na značajnost neodređeno, ono može postati značajnim ili beznačajnim, ovu mogućnost privesti u djelo, značaj ostvariti - zadaća je uzgoja. Dvije su, kao što vidjesmo, duševne moći, na čijoj se uzajamnoj djelatnosti značajnost osniva: razum i volja."

 

Rad s mladim ljudima mora biti usmjeren na podizanje ČELIK-ZNAČAJEVA, kako bi se eliminirala svaka polovičnost ili polutanstvo:

"Stoga se i priprava za kršćanski rad na polju javnog života sastoji poglavito u tom, da se mladi čovjek sve više utvrđuje u kršćanskom mišljenju i življenju, sve dok ne postane štono riječ: 'cijeli čovjek' t. j. čelik značaj. Svaki polutanstvo - budi u načelu, budi u životu - cjepka čovjeka: polutan će lutati između istine i neistine, između Boga i svijeta, kršćanstva i liberalizma, te će već radi toga biti nesposoban za svaku radikalnu, preporodnu akciju. Polutanstvo je već osuđeno onim Isusovim riječima: 'Nitko ne može dva gospodara služiti.' (Mat. 6, 24.) I opet: 'Ljubi Gospoda Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom misli svojom.' (Mat. 22, 37.) Polutanstvo je loša građa za kuću Božju." 

 

Za stvaranje značaja, potreban je sustavni odgoj razuma i volje. Razum se odgaja temeljitim pručavanjem katoličkog nauka, dobrim duhovnim čitanjem i razmatranjem vjerskih istina. Volja se čeliči askezom, pokorom, disciplinom i odricanjem od užitaka.

 

Mnogima je to danas tvrd govor... No, ako pogledate sve velike ljudi u povijesti Crkve, vidjet ćete da su svi bili ljudi askeze i discipline. 

Mahnić ukazuje na značajne katoličke političare (Knjiga života, str. 135.):

"Askeza stvara idealiste, stvara muževe, djela, čelik-značajeve. Askeza uzgaja katoličkim narodima O'Connelle, Gracia Morene, Windthorste." 

 

Mi smo u našoj sredini imali sjajni i sveti značaj bl. Ivana Merza. Izvrsni primjer odgoja razuma i volje. Razum je odgojio temeljitim svakodnevnim studijem katoličkog nauka, a volju ustrajnom pokorom, molitvom, postom, i - prije svega - milošću svetih sakramenata.

 

Bl. Ivan Merz je značajnosti posvetio cijelo jedno poglavlje u svojoj Zlatnoj knjizi za članove orlovske organizacije. Zlatna knjiga opisuje značajnost katekizamskom metodom pitanja i odgovora. Pa, pogledajmo kako se tamo govori o značajnosti (Bl. Ivan Merz, Sabrana djela III., str. 294.-296.):

1. Što je prijeko potrebno da Orao živi kreposno i radi prema načelima orlovske organizacije?

Da Orao živi kreposno i radi prema načelima orlovske organizacije prijeko je potrebna značajnost.

2. Kada je Orao značajan?

Orao je značajan ako se u svojem življenju i djelovanju dosljedno i ustrajno vlada prema jasno spoznatim načelima.

3. Što je potrebno za značajnost?

Za značajnost je potrebna jasna spoznaja katoličkih načela, dosljednost i ustrajnost u njihovu izvađanju.

4. Kako će orao najbolje zadobiti, sačuvati i utvrditi jasnoću u načelima?

Jasnoću će u načelima Orao najbolje zadobiti, sačuvati i utvrditi ako savjesno vrši svoje orlovske dužnosti, marljivo i redovito sudjeluje u društvenome životu i neumorno radi u duhu orlovske organizacije.

5. Kako Orao dosljedno i ustrajno izvađa u životu jasno spoznata načela?

Jasno spoznata načela izvađa Orao u životu dosljedno i ustrajno ako vazda i svuda živi i radi tako kako mu nalaže njegovo katoličko uvjerenje i uzori orlovske organizacije te se od tih načela ne odriče ni za dlaku, bile poteškoće ne znam kakve, makar mu se bunila i vlastita narav.

6. Što je podloga značajnosti?

Podloga je značajnosti odlučnost i čvrsta volja.

7. Zašto treba odlučnosti i čvrste volje?

Odlučnosti i čvrste volje treba zato što se izvađanju naših načela protive neprijatelji kršćanstva, a kreposnome životu vlastita narav i njeni rđavi nagoni.

8. Čime pokazuje Orao odlučnost i čvrstu volju protiv vanjskih neprijatelja?

Orao pokazuje odlučnost i čvrstu volju protiv vanjskih protivnika time:da bez straha od postiđivanja i progona, u svim prilikama uvijek i dosljedno (bezobzirce) pobija rad protivnika vjere i naroda; potkopava njihov utjecaj, napore i pokuse ustrajno i u svakom slučaju; otkriva neprestano narodu njihove nakane.

9. Kako pokazuje Orao odlučnost i čvrstu volju prema vlastitim rđavim nagonima?

Orao pokazuje odlučnost i čvrstu volju prema vlastitim rđavim nagonima time da se neumorno vježba u svladavanju sama sebe.

10. Kako se Orao vježba u svladavanju sama sebe?

Orao se vježba u svladavanju sama sebe tako:

- da slabe strasti i nagone u sebi zatre odmah čim se pojave; svoje misli i pamet od grješnih i ružnih stvari odvraća neprestance i u svakoj prigodi pa im ni za tren ne da mjesta u duši;

- da se strasti i zločestoj misli, ako se već naselila u srcu, opire i bori se s njom dok je ne prevlada;

- da se za to marljivo moli, prima svete sakramente;

- da neumorno radi, uči se i marljivo sudjeluje u društvenome životu,

- da se ne poda lijenosti koja je majka svih opačina;

- prigodice se odriče i dopuštenih stvari, npr. pušenja, pića i kakve druge udobnosti, zabave ili navike da se tako vježba u svladavanju vlastite naravi.

11. Kako se Orlovi u svome društvu vježbaju u svladavanju samih sebe?

Orlovi se u svome društvu vježbaju u svladavanju samih sebe time:

- da se strogo i bezuvjetno drže discipline (stege) i u najmanjoj stvari;

- da se članovima nikada ne da prilika za ljenčarenje i besposlicu;

- da se priređuju izleti i vježbe koji će članove naučiti ustrajnosti;

- da se bezobzirce zatire nemuževna mekoputnost, raskoš u odijelu,

mušičavost, slatkoća, plačljivost, osjetljivost i želja za udobnošću;

- da će rano raniti i odrješito se dići s ležaja;

- da ne popušta nikad i nikome u onomu što se tiče načela, rada i programa naše organizacije, u vjerskome, a zatim u prosvjetnome i tjelovježbenome pogledu;

- da se nemilice vazda iz udruženja trijebe oni koji svojom lijenošću daju slab izgled, šire duh samovolje i nepokornosti te kvare druge svojom pokvarenošću.

12. Koji su najgori neprijatelji orlovske značajnosti, svladavanja samih sebe i discipline?

Najljući su neprijatelji orlovske značajnosti, svladavanja sebe i discipline: lijenost, samovolja, mušičavost i mekoputnost.

13. Što se među Orlovima posebice ne smije trpjeti?

Među Orlovima se posebice i ni pod kojim uvjetom ne smije trpjeti mekoputnost jer mekoputnost dušu naglo i sigurno iskvari i podruje temelje zdravoga ćudorednog življenja.

Sve ovo što smo dosada vidjeli, odnosi se na značajnost koja se očekuje od običnih laika. Razumljivo je da se od svećenika očekuje još veća razina značajnosti. Pa, progovorimo malo o tome...

 

 

Svećenici i značajnost

I među biskupima i svećenicima, Hrvatska ima mnoge uzore značajnosti. Biskup Josip Lang jedan je od najboljih primjera. 

 

P. Josip Vrbanek ovako opisuje biskupa Langa:

"To je Lang bio dok je 19 godina u školama, a i cijeli kasniji život, svetim zanosom izgrađivao vlastiti značaj, ne zadovoljavajući se tek običnom krepošću, već težeći krutom ozbiljnošću i junačkom dosljednošću upravo za svetošću."  

 

Biskup Lang je dugo bio duhovnik u sjemeništu, te je sudjelovao u formiranju zagrebačkih bogoslova. Evo, kako sam biskup Lang govori o odgoju značajnosti budućih svećenika (H. Kurschner, Životopis dr Josipa Langa biskupa, Zagreb, 1934., str. 38.-39.)

"U sjemeništu treba mladiće iz svijeta uzgojiti za ljude Božje, treba mladiće, koji su do sada možda uživali svu slobodicu volje svoje, uzgojiti za muževe koji će se u svemu pokoravati zakonu Božjemu; treba mladiće koji još do juče snivahu o veličini svijeta i svakoj udobnosti u svijetu, uzgojiti za muževe značajnike, koji će i uz najveće pregaranje znati i htjeti stajati na braniku sv. vjere, koji će htjeti i znati svom dušom i svim marom žrtvovati se za stado Kristovo i raditi za slavu imena Isusova. Pa što mislite, je li to lagan posao? Zar ne krasno je djelo, kad tko umije od tvrdoga i hrapavoga kamena izklesati i izdjelati kakav lijepi kip, kojemu se sve divi, ali je sto puta krasnije i veće djelo mlada čovjeka iz svijeta uzgojiti za čovjeka Božjega, za kreposna klerika i svećenika. O, to je djelo, kojemu se cijelo nebo divi."

 

Nakon što smo sve ovo vidjeli, upitajmo se kako danas stojimo sa značajnošću...

Gdje je danas značajnost?

Kad pogledate posljedice reformi nakon Drugoga vatikanskog koncila, čini se da im je jedna od glavnih karakteristika nestanak značajnosti (u gore opisanom smislu). Tko danas više uopće govori o značajnosti? Ni sam pojam se danas više ne spominje.

 

Nova liturgija, razvodnjavanje ili nestanak discipline, izmijenjena formacija svećenika, klimavost u moralu i nauku... Sve to sigurno nije pogodno tlo za odgoj značaja.

 

Ono na što se biskup Mahnić žalio u vezi sekularnih škola, danas bi se moglo primijeniti i na vjerska učilišta:

"Mjesto krepkih, odvažnih značaja škola uzgaja bezvoljne tlapavce bez čvrstih načela, bez djelatne volje."

 

Modernisti su usmjerili sve snage da katolike učine potpuno beznačajnima. I to ne samo u starom smislu, nego i u suvremenom smislu te riječi. Potpuno beznačajnima.

Bilo bi stoga vrijeme da ponovno otkrijemo pojmove značaja i značajnosti: i obnovimo ih u životu Crkve.