Zahtjev ćudoređa

U ovoj hercegovačkoj crkvi vidimo da žene i muškarci sjede odvojeno: žene na jednoj strani, a muškarci na drugoj. To je stara norma koja je dugo vrijedila kako u našim krajevima, tako i vani.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. ovako govori u can. 1262., §1:
"Optandum ut, congruenter antiquae disciplinae, mulieres in ecclesia separatae sint a viris."
("Poželjno je da, u skladu sa starom disciplinom, žene u crkvi budu odvojene od muškaraca.")


Nekada su oko ovog pitanja osobito revni bili franjevci.
Sv. Bernardin Sienski je ne samo zahtijevao da muškarci i žene sjede odvojeno u crkvi, već je i rasprostro dugački zastor između njih, da se ne mogu međusobno vidjeti.

Poslušajmo što kaže njegov životopis (L. Surius, Vita sancti Bernardini Senensis, c. 49.):

"quum in urbibus concionaretur, ferre non potuit ut viri et feminae inter se pariter considerent, ne qua libidini praeberetur occasio, sed sedere cogebantur separatim, atque inter utrosque ingens suspendebatur tapetum, ne alii alios respicerent, sed ad sermonem animos attentiores adhiberent."

("dok je u gradovima propovijedao, nije mogao podnijeti da muškarci i žene međusobno zajedno sjede, da se ne bi dala prigoda požudi, već ih je silio da sjede odvojeno, i između njih je rasprostro golemi zastor, da se ne bi međusobno vidjeli, nego da pažljivije prate propovijed.")


Malo kasnije životopisac sv. Bernardina stavlja jedan primjer, koji pokazuje kako je tragično završio jedan mladić koji nije htio poslušati sveca...

"Concionabatur aliquando vir sanctus apud Senenses, sedebantque hunc in modum seiuncti viri ac mulieres eum auscultantes: at tamen quidam lascivus adolescens, illo invito, stabat tali in loco qui esset feminis oppositus, ut animo suas expeleret libidines. Sensit id vir Dei, hortatusque est eum ut assideret inter mares. At ille contempsit hoc, mansitque confidenter in loco suo. Eum contemptum optimae institutionis suae non ferens vir sanctus, ait palam ad eum: 'Ecce, ego dico tibi, adolescens, qui isthic stas impudenter et audacter auratis indutus vestibus, non parum vereri me mala te morte periturum.' Idque sic accidit, quando postea ob sua flagitia et maleficia, tanquam latro, apud Anconam capite plexus est."

("Jednom je svetac propovijedao u Sieni, i sjedili su na ovaj način odvojeni muškarci i žene, slušajući ga; ali jedan je pohotni mladić, protiv njegove volje, stajao na takvom mjestu koje je bilo nasuprot žena, kako bi u mislima vršio svoje požude. Osjetio je to Božji čovjek, i potaknuo ga da sjedne među muškarce. Ali ovaj je to prezreo i ostao tvrdoglavo na svom mjestu. Ne mogavši podnijeti taj prezir svoje dobre pouke, svetac mu je otvoreno rekao: 'Eto, ja tebi kažem, mladiću, koji ovdje stojiš besramno i drsko odjeven u zlatnoj odjeći, nemalo mi je žao da ćeš umrijeti zlom smrću.' Tako se i dogodilo, kada mu je poslije, zbog njegovih zločina i zlodjela, kao razbojniku, u Anconi odrubljena glava.")


Znamo da miješanje muškaraca i žena stavlja ljude u kušnje i grešne prigode. Zato je Crkva uvijek tražila odvajanje muškaraca i žena - ne samo u crkvi, nego i u školi, u vjerskim udrugama itd.
Katoličke škole su uvijek bile odvojene: posebno muške i posebno ženske.

Isto tako, katoličke udruge strogo su se odvajale na muške i ženske. Sjetimo se bl. Ivana Merza i Hrvatskog orlovskog saveza. Imali smo posebno Hrvatski orlovski savez za mladiće, i odvojeno Savez hrvatskih orlica za djevojke. To se kasnije nastavilo u križarskoj organizaciji: križari za muškarce, a križarice za žene.

To se smatralo ključnim načelom: jednim od glavnih pravila za moralnu obnovu društva.

Tim više je neshvatljivo zašto danas oni koji se navodno zalažu za "obiteljske vrijednosti" tako olako napuštaju ovo pravilo, koje je uvijek bilo glavni stup obrane protiv promiskuiteta.

E sad, znamo da danas nije baš popularno govoriti o suzbijanju požuda, a još manje provoditi ga u praksi...
Ali to se mora učiniti, jer je to zahtjev Svetoga pisma!
Dobro je to objasnio kardinal Juraj Haulik u svom pastoralnom pismu iz veljače 1859.:

"Est in sacris paginis nostris vocabulum quoddam, idque saepius repetitum, quod cunctas humanae corruptelae causas in nucleo, ut dici amat, exhibet. Vocabulum hoc est funestum concupiscentiae vocabulum. Concupiscentia in operibus philosophorum, tum veterum tum recentium, vario sumitur significatu. Nos eam sumimus sensu, quo illam sumpsit s. Joannes Evangelista in prima sua epistola, cap. 2. dicens: 'omne quod est in mundo concupiscentia carnis est, et concupiscentia oculorum, et superbia vitae; quae non est a Patre, sed ex mundo est' (I. Joan. 2, 16), cui quidem sensui perfecte congruit classica illa in epistola s. Jacobi cap. 1. occurens, et totam humanae naturae philosophiam paucis exprimens sententia: 'Unusquisque tentatur a concupiscentia sua abstractus et illectus. Deinde concupiscentia cum conceperit, parit peccatum: peccatum vero cum consummatum fuerit, generat mortem' (Jac. 1, 14-15). Nimirum humana societas ut prosperitate perfrui, finemque suum assequi possit, necessario scire, intelligere, et tota sentiendi agendique sua ratione amplecti debet magnas illas veritates, quae fundamentum constituunt moralis vitae populorum."

("Ima u našim svetim pismima jedan izraz, i to koji se često ponavlja, koji pokazuje u srži sve uzroke ljudske pokvarenosti. Taj izraz jest poguban izraz požude. Požuda se u djelima filozofa, kako starijih tako novijih, uzima pod raznim značenjima. Mi je uzimamo u smislu u kojem ju je uzeo sv. Ivan Evanđelist u svojoj prvoj poslanici, pog. 2., govoreći: 'sve što je svjetovno požuda je tijela, i požuda očiju, i oholost života: što nije od Oca, nego od svijeta' (1 Iv 2, 16), kojem smislu savršeno odgovara ona klasična izreka koja dolazi u poslanici sv. Jakova, pog. 1., koja u malo riječi objašnjava filozofiju ljudske prirode: 'Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.' (Jak 1, 14-15) 
Jamačno, ljudsko društvo da bi moglo napredovati i dostići svoj cilj, nužno mora znati, razumjeti i sa svim svojim mislima i djelima prihvatiti te velike istine, koje sadrže temelj moralnog života naroda.")


Ako već ne možemo ovaj svijet natjerati da se drži kršćanskog ćudoređa, držimo ga se barem mi! Oživimo stare moralne norme u katoličkim redovima. 

Nemogućnost da kreativno prihvatimo pluralizam?

U bilo kojem poslu (naročito ako radite kod privatnika), ako vi konstantno pokazujete loše rezultate, naći ćete se u ozbiljnoj opasnosti od otkaza. Na primjer, ako vi neprekidno iskušavate nekakve svoje "nove metode" koje ste na brzinu izmislili, a svaka od njih donese još gore rezultate od prethodne.
Poslodavac će vas upozoriti: Ili počni raditi kak spada ili letiš van!

U "crkvenim karijerama" stvari stoje drugačije. Vi možete pokazivati ne znam kako loše rezultate dugi niz godina, a da vam se ništa ne dogodi.

To su misli koje su mi prolazile kroz glavu, kad sam nedavno čitao članak prof. Nediljka Ančića Crkva u Hrvatskoj i unutarnji pluralizam iz kolovoza 2003.

Ančić na jednom mjestu u članku nabraja sve one gorke rezultate pokoncilskih reformi u našoj zemlji (Zadarski slučaj, otpadi svećenika, TDKS, sukobi i kriza upravljanja na KBF-u itd. itd.), i on svejedno traži još više "koncilskog pluralizma".

To je tako tipičan stav za pobornike aggiornamento-revolucije.
Kao ono: nije problem u reformi, nego u "krivom shvaćanju reforme". A problem ćemo riješiti još dosljednijim provođenjem reforme (da se sruši i ono, što još nije...).

To me podsjeća na ljevičarske političare u zapadnim zemljama... Vide katastrofalne rezultate multikulturalizma i masovnog useljavanja muslimana (getoizacija, islamske četvrti, tiho uvođenje šerijata, ulični kriminal, terorizam...). I pokraj svega, tvrde da problem nije u useljavanju, nego u "krivom shvaćanju useljavanja i integracije". A kao rješenje predlažu još više muslimanskog useljavanja.

Tako se u ovom Ančićevom članku iz 2003., kao rješenje za nedaće koje je donio postkoncilski "pluralizam", predlaže: kreativno prihvaćanje i provođenje pluralizma.

Izdvajam dio članka koji se odnosi na situaciju u Hrvatskoj...

 

 

 

 

Stara evangelizacija

Cijela priča oko "nove evangelizacije" prilično je nejasna. Nejasna je zato što se ne može utvrditi koga se tu uopće "evangelizira".
Protagonisti te "nove evangelizacije" sami otvoreno govore da oni ne žele obratiti inovjerce (muhamedance, židove, protestante...). Kome onda oni uopće navještaju?
Ah, zaboravio sam... oni ne navještaju; oni dijalogiziraju!

Neki kažu da je ta "nova evangelizacija" doživjela totalni neuspjeh: da ništa nije postigla. Međutim, možda bi bolje pitanje bilo: Što bi za provoditelje "nove evangelizacije" uopće bio uspjeh? Što oni žele postići? Koje su ciljeve oni sebi zadali?
Ne znam odgovore na ta pitanja, ali poznavajući ljude koji su uključeni u "novu evangelizaciju", možda je i bolje da ne znam.

Vrijeme je da počnemo govoriti o staroj evangelizaciji.
Kako su apostoli navještali pravu vjeru narodima tadašnjeg Rimskog Carstva, možemo čitati u Djelima apostolskim.

Da izdvojim par rečenica...

"Petar će im: 'Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.' " (Dj 2, 28)

"Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa..." (Dj 4, 33)

"I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti." (Dj 4, 12)

"Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista." (Dj 8, 5)

"...te [sv. Pavao] odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji." (Dj 9, 20)

"Savao pak, sve silniji, zbunjivaše Židove koji prebivahu u Damasku dokazujući: 'Ovo je Krist!' " (Dj 9, 22)

"Tri je subote s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: 'Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem.' "(Dj 17, 2-3)

"Svake je pak subote raspravljao u sinagogi i uvjeravao Židove i Grke. Kad iz Makedonije pristigoše Sila i Timotej, Pavao se potpuno posveti Riječi svjedočeći Židovima da Isus jest Krist." (Dj 18, 4-5)

"Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana. Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju." (Dj 18,4-5)

"upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa" (Dj 20, 21)

"Nato urekoše dan pa dođoše mnogi k njemu u stan. Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Prorokâ uvjeravao o Isusu." (Dj 28, 23)

"Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu, gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu..." (Dj 28, 30-31)

Što je sve ovo, ako ne prozelitizam? Mi ovdje vidimo da su apostoli nastojali obratiti sve ljude - i pogane i židove.
Posebno bi trebalo obratiti pozornost na Pavlovo propovijedanje židovima. Sv. Pavao nije s njima vodio ugodne i opuštene "međureligijske" razgovore, nego žustre rasprave:

"Tri je subote s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: 'Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem.' " (Dj 17, 2-3)

"snažno je pobijao Židove javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist." (Dj 18, 28)

"Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Proroka uvjeravao o Isusu." (Dj 28, 23)

I sve to uz velike žrtve. Njegova je revnost išla uz cijenu trpljenja, muka i progona. Vrijedi se podsjetiti što je sve sv. Pavao pretrpio od židova, navješćujući im istinu...

"Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. " (Dj 13, 45)

"Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga." (Dj 9, 29)

"Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja." (Dj 13, 50)

"nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće" (Dj 14, 2)

"Pogani i Židovi sa svojim glavarima navališe da zlostave i kamenuju apostole." (Dj 14, 5)

"Uto iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada misleći da je mrtav." (Dj 14, 19)

"navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu" (Dj 18, 12)

"Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije." (Dj 20, 3)

"skovaše Židovi urotu i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla" (Dj 23, 12)

"Hoteći ugoditi Židovima, ostavi Feliks Pavla u okovima." (Dj 24, 27)

Pitanje koje se danas postavlja glasi: Tko je spreman svjedočiti kršćansku istinu, uz rizik da se zamjeri neprijateljima Crkve?
Apostoli su na to bili spremni, i zato je njihov rad donosio obilne plodove.
Rezultati se vide u rastu Crkve i broju spašenih duša...

"I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se, te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša." (Dj 2, 41)

"I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu." (Dj 5, 14)

"kad povjerovaše Filipu koji navješćivaše evanđelje o kraljevstvu Božjemu i o imenu Isusa Krista, krštavahu se – muževi i žene." (Dj 8, 12)

"Tako se crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao."         (Dj 16, 5)

"A nadstojnik sinagoge Krisp povjerova Gospodinu zajedno sa svim svojim domom. I mnogi od Korinćana koji su to slušali povjerovaše i pokrstiše se." (Dj 18, 8)

"Doznaše to svi žitelji efeški, Židovi i Grci, pa ih sve obuze strah te se stade veličati ime Gospodina Isusa. Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka. Tako se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala." (Dj 19, 17-20)

Cilj prave evangelizacije nalazi se u riječima: "povjerovaše i pokrstiše se" (Dj 18, 8).
Bez tog rezultata, nema evangelizacije. I bez toga, nemamo o čemu pričati!

No, krenimo dalje...
Možemo reći da je apostolsko vrijeme bilo doba prve velike evangelizacije.
Drugo veliko razdoblje evangelizacije bilo je za vrijeme (i nakon) seobe naroda (5-10. st.), kad su pokršteni svi germanski i slavenski narodi.

Iz tog je vremena sačuvano dosta sjajnih djela koja govore o kristijanizaciji europskih naroda.
Među njima se ističe djelo sv. Bede Časnog Historia ecclesiastica gentis Anglorum, u kojem je detaljno opisano pokrštavanje anglosaksonskih plemena, koja su se naselila u Britaniji tijekom 5. stoljeća.

To je djelo vrlo vrijedan izvor, jer nam daje dubinski pogled u proces obraćenja jednog naroda.
Prvo što ćete opaziti čitajući sv. Bedu jest njegova zahvalnost rimskim papama. Pape su rukovodili cijelom akcijom pokrštavanja europskih naroda. Za pokrštavanje Engleza najzaslužniji je sv. papa Grgur Veliki. On je 596. g. poslao sv. Augustina Kenterberijskog sa 40 redovnika da izvrše to veliko djelo.

Kako su pridobili pogane da se obrate na kršćanstvo?
Prvo i osnovno: isticali su što je obećano onima koji prihvate pravu vjeru i krste se:
"aeterna in caelis gaudia et regnum sine fine cum Deo vivo et vero"
("vječno veselje na nebesima i kraljevstvo bez kraja s Bogom živim i istinitim")


Ovdje treba posebno naglasiti način na koji su sv. Augustin i tih 40 redovnika pristupili ljudima koje su došli obratiti. Ovako to opisuje sv. Beda:
"...veniebant crucem pro vexillo ferentes argenteam, et imaginem Domini Salvatoris in tabula depictam, laetaniasque canentes pro sua simul et eorum, propter quos et ad quos venerant, salute aeterna..."
("...došli su noseći srebrni križ za zastavu, i sliku Gospodina Spasitelja naslikanu na ploči, pjevajući litanije za svoje i onih, zbog kojih su došli i za koje su došli, vječno spasenje...")


Taj trijumfalni dolazak pojavljuje se i danas kao motiv u katoličkim crkvama u Engleskoj. 

Malo kasnije sv. Beda precizira koju su točno molitvu molili:

"Fertur autem quia adpropinquantes civitati, more suo cum cruce sancta et imagine magni regis Domini nostri Iesu Christi hanc laetaniam consona voce modularentur: 'Deprecamur te, Domine, in omni misericordia tua, ut auferetur furor tuus et ira tua a civitate ista, et de domo sancta tua, quoniam peccavimus. Alleluia.' "

("Priča se naime da su, približavajući se gradu, po svom običaju sa svetim križem i slikom velikoga kralja Gospodina našega Isusa Krista, pjevali ovu litaniju složnim glasom: 'Molimo te, Gospodine, u svemu tvome milosrđu, da se otkloni gnjev tvoj i srdžba tvoja sa ovoga grada, i sa tvoga svetoga doma, jer smo sagriješili. Aleluja.' ")


Ljude je uvijek privlačila revnost redovnika. Najbolja je propovijed kad ljudi vide da svećenici i redovnici gorljivo i točno izvršavaju svoju službu.

Ovakav su život vodili tih 40 redovnika usred pogana:

"At ubi datam sibi mansionem intraverant, coeperunt apostolicam primitivae Ecclesiae vitam imitari; orationibus videlicet assiduis, vigiliis ac ieiuniis serviendo, verbum vitae quibus poterant praedicando, cuncta huius mundi velut aliena spernando; ea tantum quae victui necessaria videbantur ab eis quos docebant, accipiendo, secundum ea quae docebant, ipsi per omnia vivendo, et paratum ad patiendum adversa quaeque, vel etiam moriendum pro ea, quam praedicabant veritate, animum habendo."

("A kad su ušli u boravište koje im je dano, stali su oponašati apostolski život prvobitne Crkve; naime služeći u žarkim molitvama, bdjenjima, postovima, propovijedajući riječ života kome su mogli, odbacujući sve stvari ovoga svijeta kao tuđinske; primajući od onih koje su učili samo ono što se činilo potrebnim za prehranu; prema onome što su propovijedali sami su u svemu živjeli, i imajući volju spremnu na trpljenje svih protivština, također i da umru za onu istinu koju su propovijedali.")


I papa Grgur Veliki se nastavio brinuti za uspjeh misije. Kao papa koji je pridavao veliku važnost liturgiji, poslao im je sve ono što je potrebno da se uspostavi redoviti božanski kult: liturgijske knjige, misno ruho, relikvije mučenika itd.

Riječima sv. Bede Časnog:

"Praeterea, idem papa Gregorius Augustino episcopo, quia suggesserat ei multam quidem sibi esse messem, sed operarios paucos, misit cum praefatis legatariis suis plures cooperatores ac verbi ministros; in quibus primi et praecipui erant Mellitus, Iustus, Paulinus, Rufinianus: et per eos generaliter universa quae ad cultum erant ac ministerium ecclesiae necessaria, vasa videlicet sacra, et vestimenta altarium, ornamenta quoque ecclesiarum, et sacerdotalia vel clericalia indumenta, sanctorum etiam apostolorum ac martyrum reliquias, nec non codices plurimos."

("Osim toga, isti papa Grgur je Augustinu biskupu, pošto mu je predočio da mu je velika žetva ali malo radnika, poslao sa spomenutim svojim poslanicima brojne suradnike i poslužitelje riječi; među kojima su prvi i istaknuti bili Melit, Just, Paulin, Rufinijan: i preko njih općenito sve ono što je potrebno za kult i službu crkve, to jest, sveto posuđe, i pokrivala oltara, također i uresi crkvi, i svećenička i klerička odjeća, također relikvije svetih apostola i mučenika, te mnoge knjige.")


Eto, tako je izgledala evangelizacija u 6. stoljeću.
Novo razdoblje velikih misija počelo je u 16. stoljeću, nakon velikih zemljopisnih otkrića (i trajalo je do duboko u 18. stoljeće). Tada su krenule misije u sjevernoj i južnoj Americi, subsaharskoj Africi, u Indiji i na dalekom istoku.

Kako su izgledale misije u Novom svijetu možemo vidjeti na primjeru hrvatskog isusovca Ivana Ratkaja.
O toj temi pogledaj: Misije kakve su nekada bile.

Što se dogodilo s Propagandom?

Staro sjedište Kongregacije za širenje vjere u Rimu

Jadna od najmoćnijih institucija u cijelom katoličkom svijetu, stoljećima je bila Kongregacija za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide). Šire je poznata pod skraćenim nazivom "Propaganda". S time da riječ "propaganda" nije imala nikakve negativne konotacije. Propaganda jednostavno znači "širenje", "promicanje" (od lat. "propagare" = "rasprostraniti", "širiti") - širenje vjere, katoličke vjere.

Imali smo s jedne strane Inkviziciju koja je bila zadužena za zaštitu vjere, a s druge strane Propagandu, zaduženu za širenje vjere.

Propaganda je nadzirala sav misijski rad i sva misijska područja. U ta su područja spadali i naši krajevi koji su bili pod turskom okupacijom. Odatle velika važnost Propagande za hrvatsku povijest.

Misijskim područjima smatrana su i područja pod protestantskom vlašću. Zato je, na primjer, Crkva u Irskoj bila pod nadzorom Propagande, dok god je Irska bila pod britanskom vlašću.

Dakako, nekatoličke države su nastojale na sve načine spriječiti utjecaj Propagande na svom području. Kako u tome nisu uvijek uspijevale, okretale su se ponekad nasilnim sredstvima (ubijanje misionara).

S druge strane, glavno oružje Propagande bila je pisana riječ. Čuvena je njena tiskara iz koje su izašle tisuće vjerskih knjiga, katekizmi na raznim jezicima itd., koje su potom širene po cijelom svijetu.

Aktivnosti Kongregacije ponajviše su bile vezane uz misije u prekomorskim zemljama i promicanje unije među nesjedinjenima u istočnoj Europi i na Bliskom istoku.

Kako bismo razumjeli Propagandu, trebamo poći od dokumenta koji je temelj njenog postojanja: bula pape Grgura XV. "Inscrutabili divinae providentiae" (1622.)

"Da svi budu jedno." (Iv 17, 21)

Kongregaciju za širenje vjere ustanovio je papa Grgur XV. bulom "Inscrutabili divinae providentiae".
U toj buli Grgur XV. odmah na početku ističe da je dužnost pape:
"sedulo invigilandi et quantum nobis ex alto conceditur intentis studiis adnitendi ut oves miserabiliter errantes ad Christi ovile adducantur"
("pomnjivo bdjeti i koliko nam odozgo bude dano većim trudom nastojati da se ovce koje jadno lutaju, privedu u Kristov ovčinjak")


Da se nevjernici oslobode od nevjere, a krivovjerci od krivovjerja...

"...divina adspirante gratia, desinant per infelicia pascua infidelitatis et haeresum vagari et aqua mortifera pestilentiae potari, sed in loco pascuae verae fidei ac salutaris doctrinae collocentur et adducentur ad vitae fontes aquarum."

("...da, nadahnućem božanske milosti, prestanu lutati nesretnim pašnjacima nevjere i krivovjerja i piti smrtonosnu vodu propasti, već da se premjeste na mjesto ispaše prave vjere i spasonosnog nauka, i privedu na izvore voda života.")


Papa Grgur XV. je vidio da se nevjernici nalaze na sve četiri strane svijeta.
Na istoku: muhamedanci - koje ovako opisuje:

"Si enim mentis nostrae aciem convertimus ad innumerabilem populorum multitudinem, iam tot saeculis Agarenorum impurissima dementia captam, insanique erroris ac mendaci tenebris obcaecatum, miseratione commoventur viscera nostra, cernentes, tam multis ac variis caelestibus donis olim celebres nationes per ignorantiae et pestilentis persuasionis stuporem humanitatem in bestiarum naturam fere mutasse atque ad aeterna incendia diabolo et angelis eius parata..."

("Ako, naime, svratimo pogled naših misli na nebrojeno mnoštvo naroda, koji su već toliko stoljeća zarobljeni od prljavog bezumlja Agarana i zasljepljeni tminama mahnite zablude i laži, to nas potiče na sažaljenje, kad vidimo da su narodi, koji su nekada bili obdareni tako mnogim i raznim nebeskim darovima, preko neznanja i ludosti pogubnih uvjerenja, ljudsku narav gotovo zamijenili zvjerskom, i pripravljeni na vječni plamen đavlu i njegovim anđelima...")



Na istoku imamo još jedan problem: raskolnici. Njih Grgur XV. označava ovim riječima:

"Et licet inter has aliquae sint gentes, in iustitia detentae, quae Christi nomen invocant; tamen ita antiquarum haeresum veneno sunt infectae, ut sinceram veritatem paucissime agnoscant, ac fere omnes in multis nedum uno peccantes, factae sint omnium reae."

("I iako među njima ima nekih naroda, koji se drže u pravednosti, koji prizivaju ime Kristovo, ali su toliko zaraženi otrovom starih hereza, da čistu istinu vrlo malo poznaju; i gotovo svi griješeći u mnogo toga, a ne samo u jednom, postali su krivci svega.")


A na sjeveru, heretici protestanti. Deformacija je otela velike dijelove sjeverne i zapadne Europe i odvojila ih od Crkve.

Ovako je Grgur XV. objašnjavao događanja na sjeveru:

"...inimicus homo super bonum semen in septentrionalibus partibus seminavit haeresum zizania, ita dira contagia grassata sunt, ut animas innumerabiles iamdiu perdiderit, ac provincias et regna Christo per summam iniuriam erepta, suae tyrannidi mancipavit."

("...neprijatelj čovjek [đavao] preko dobroga je sjemena u sjevernim krajevima posijao kukolj krivovjerja, tako da su se proširile tolike užasne zaraze, da je već nebrojene duše upropastio, i velikom uvredom oteo Kristu pokrajine i kraljevstva i podložio ih svojoj tiraniji.")


Dakle, papa Grgur XV. je osnovao Kongregaciju za širenje vjere, da sve te lutajuće narode obrati na katoličku vjeru. Zadatak je te Kongregacije bio: prozelitizam!

A da je to doista dužnost papinstva, Grgur XV. dokazuje vizijom sv. Petra opisanom u Djelima apostolskim (Dj 10, 10-16), u kojoj je sv. Petar vidio kako s neba silazi posuda puna četveronožaca, gmazova, ptica...

"Quapropter et uni Petro vas illud, quasi linteum, ostenditur quatuor initiis de caelo submitti ad terram, in quo erant omnia quadrupedia et serpentia terrae et volatilia caeli, quodque illa vox sequuta est, 'surge Petre, occide et manduca', ut praefiguraretur Petri et successorum eius munus ex quatuor mundi partibus homines varia impietate insipientes congregandi quo eos quasi occidendo, hoc est, veteri vita exuendo et exutos manducando, id est in sua membra, qui visibile erat caput Ecclesiae, convertendo, etiam membra Christi redderet, invisibilis Ecclesiae capitis..."

("Zbog toga je jedino Petru bila prikazana ona posuda poput platna s četiri okrajka kako silazi s neba na zemlju, u kojoj bijahu svi četveronošci i gmazovi zemlje i ptice nebeske, i da je slijedio onaj glas, 'ustani Petre, kolji i jedi', da se predoči dužnost Petra i njegovih nasljednika: okupljati ljude sa četiri kraja svijeta koji lutaju u raznim opačinama, i da ih kao zakolje, to jest svuče sa njih stari život, i svučene pojede, to jest pretvori u svoje udove, koji bijaše vidljiva glava Crkve, također da ih načini udovima Kristovim, nevidljive glave Crkve...")



Inače, bulu "Inscrutabili divinae providentiae", kao i ostale dokumente pape Grgura XV. (i Urbana VIII.) vezane uz uspostavu Propagande, možete pronaći u zbirci, tiskanoj u obliku knjižice, Constitutiones apostolicae Congregationis de propaganda Fide (Rim, 1642.)

Obratite pozornost na amblem Kongregacije. Prikazuje uskrslog Krista kako šalje svoje apostole uz riječi: "Euntes in mundum universum, praedicate evangelium omni creaturae".

To je iz zaključne poruke Markovog evanđelja:

"Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se."    (Mk 16, 15-16)

Kristova zapovijed je jasna, i ona mora biti izvršena. Ta je zapovijed bila temelj cijeloga rada Kongregacije za širenje vjere.

No, gdje smo mi u svemu tome? Malo je koji europski narod bio toliko vezan uz Propagandu, kao naš hrvatski narod. Zato ćemo sad malo pogledati u te veze...

Hrvati i Propaganda

Veze Hrvata s Propagandom imale su dva glavna aspekta. S jedne strane, naši krajevi koji su bili pod turskom vlašću smatrani su misijskim područjima, i kao takvi bili su od direktnog interesa za Propagandu.
S druge strane, brojni su Hrvati na ovaj ili onaj način bili "zaposlenici" Propagande - kao misionari, tiskari itd.

O ovom prvom aspektu, treba reći da je Propaganda dala velik doprinos opstanku katoličke vjere na prostorima okupiranim od Turaka. Mi obično kažemo da su franjevci zaslužni za opstanak katolicizma u okupiranim krajevima. Da! franjevci jesu najzaslužniji, ali bi teško u tome uspjeli bez stalne podrške i pomoći Propagande.

U nedostatku redovite crkvene hijerarhije na tim područjima, Propaganda je organizirala apostolske vikarijate za Ugarsku, Bosnu, Srijem itd. Brinula se za imenovanje biskupa (apostolskih vikara). Organizirala i nadzirala sav misionarski rad na okupiranim prostorima. Slala je vizitatore, koji su se vraćali u Rim sa iscrpnim izvješćima. Ta su izvješća i danas važan izvor informacija o životu pod turskom vlašću. I općenito govoreći, arhiv Propagande u Rimu je jedan od najbogatijih izvora za hrvatsku povijest 17. i 18. stoljeća.

Posebno je važno što je Propaganda o svom trošku školovala franjevački podmladak iz okupiranih krajeva.

Fra Filip Lastrić piše u Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (Ancona, 1776., s. 32.):

"Ab immemorabili  vel saltem ex quo Bosna a Turcis mancipata, Sacra Congregatio de Propaganda Fide, accedente voto pientissimorum superiorum nostri generalium saepius privilegio donavit provincialem Bosnensis Provinciae quantum possit mittere juvenes in provincias sub catholicis principibus pace fruentes, tam studiis altioribus, quam victu et vestitu providendos, ut proprios filios; quo usque odiernum potimur..."

("Od vremena koje se ne pamti ili barem otkad je Bosna zauzeta od Turaka, Sveta Kongregacija za širenje vjere je, 'accedente voto' naših pobožnih vrhovnih generala, često davala povlasticu provincijalima bosanske provincije da mogu slati mlade u pokrajine koje uživaju mir pod katoličkim vladarima, opskrbila ih kako višim naucima, tako prehranom i odjećom, kao vlastite sinove; što uživamo do današnjeg dana...")


Lastrić na idućim stranicama daje primjerke dekreta Propagande koji govore o tim povlasticama Provincije Bosne Srebrene. Iako iz njih saznajemo da broj bosanskih franjevaca na inozemnim studijima nije bio ne znam kako velik, ipak su ti fratri koji su se vani školovali o trošku Propagande, postali nakon svog povratka lideri franjevačke zajednice u Bosni, a time i cijelog katoličkog puka na tim prostorima.
Pada mi na pamet primjer fra Augustina Miletića, a i samog fra Filipa Lastrića.

I Hrvati koji su živjeli na slobodnom području bili su blisko vezani uz Propagandu. Možda i više nego što su to sami bili svjesni.

Kad malo pogledate naše poznate crkvene osobe 17. i 18. stoljeća - Levaković, Kašić, Križanić, Paštrić, Karaman... svi su oni na ovaj ili onaj način bili zaposlenici Propagande.

Iz njezine je tiskare izašao Kašićev obrednik.
Isto tako, i svi glagoljski misali i brevijari  od 1631. pa nadalje, tiskani su upravo u tiskari Kongregacije za širenje vjere.
Katekizmi također!

Pogledajte samo kako su istaknuli amblem Kongregacije na naslovnici Levakovićevog katekizma iz 1628. god.

Da ne zaboravim još jednu stvar. Sjećate li se onoga što sam pisao o prozelitizmu franjevaca u oslobođenoj Slavoniji (ovdje, ovdje i ovdje) i u Dalmatinskoj zagori (ovdje).
E pa jedan od glavnih izvora naših saznanja o tome su izvješća koja su naši franjevci slali Propagandi.

Dobro, sad kad smo vidjeli zašto je Propaganda važna za cijeli katolički svijet (a napose za Hrvate), možemo se pitati: Gdje je danas Propaganda? Zašto o njoj danas ništa ne čujemo?

Ili da da se vratim na pitanje iz naslova...

Što se dogodilo s Propagandom?

Kao kongregacija kojoj je svrha bio prozelitizam, Propaganda se nikako nije uklapala u "koncilski aggiornamento". Nakon II. vatikanskog koncila, zamrla je katolička misionarska djelatnost. Dokumenti "Nostra aetate" i "Dignitatis humanae" proglasili su liberalni koncept vjerske slobode (svih religija!) vrhovnim načelom: elementom "dostojanstva ljudske osobe".

Time je obustavljena katolička misionarska aktivnost usmjerena prema muhamedancima, židovima, hinduistima, budistima... Danas "misije" postoje još samo u dalekim zemljama trećeg svijeta, a i to nisu prave misije, nego više nekakvi servisi za socijalnu pomoć.

U tim novim okolnostima, utrnula je i Kongregacija za širenje vjere.
Reformirana je 1967., a 1982. preimenovana u "Kongregaciju za evangelizaciju naroda". Mislim da ta promjena imena puno govori. Nekadašnji jasan i precizan zadatak "širenje katoličke vjere" zamijenjen je širokim i ne baš uvijek jasnim terminom "evangelizacija". Naime, teško je utvrditi kome je ta "nova evangelizacija" uopće upućena. Jedno je sigurno, nije usmjerena na obraćenje nekrsta: muhamedanaca, židova, budista itd.

Sve u svemu, to je bio kraj stoljetne Kongregacije za širenje vjere, čuvene Propagande. 

Obnoviti kršćanski život znači obnoviti crkveni život - crkvene običaje i predaje

Sv. Misa u župi sv. Jakova (Prelog, Međimurje), 1956. god.

Bl. Ivan Merz je jednom zapisao: "A obnoviti kršćanski život, znači obnoviti crkveni život - crkvene običaje i predaje." Drugim riječima, obnoviti kršćanski život, znači obnoviti Tradiciju.

Ivan je to pokazao vlastitim primjerom. Ne samo time što su na njegovu inicijativu izdani liturgijski molitvenici za laike (za praćenje tradicionalne mise) ili time što su njegovim poticajem neke crkve vratile gregorijansko pjevanje (koje su bile zapustile), nego i time što je tražio od svećenika da se strogo drže rubrika.

Evo jedan primjer iz 1923., kad je javno kritizirao kršenje rubrika u zagrebačkoj katedrali (izvor na stranici postulature):

Kritizirajući izvođenje lamentacija u zagrebačkoj katedrali kada su priređivači ispuštali neke tekstove da bi dali više mjesta umjetničkom izvođenju drugih liturgijskih tekstova Velikoga tjedna, Merz ovako piše u Narodnoj politici:

"Čudno je da oni (priređivači) ne znaju da Crkva zabranjuje ispuštanje i preskakanje liturgijskih tekstova. Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve."

(Ivan MERZ, «Domaće vijesti», Narodna politika, Zagreb, 6/1923., br.75)

Zar ovo nisu proročke riječi, koje odlično opisuju i one koji su nakon II. vatikanskog koncila "reformirali liturgiju"?
To vrijedi ponoviti još jednom:

"Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve."

Dakle, ako je Crkva "kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije", onda to moramo činiti i mi. 
Imali smo mi nekada i biskupe koji su budno pazili na čistoću obreda. 
Nije slučajno, da ovdje u prvom redu treba spomenutii bliskog prijatelja bl. Ivana Merza: šibenskog  biskupa Jerolima Miletu - Naš biskup koji pazi na čistoću obreda.


No, da uključimo i drugog našeg velikog blaženika...
Bl. Alojzije Stepinac, osim što može biti uzor svakom svećeniku u služenju sv. mise, može naučiti i svakog običnog vjernika kako pravilno i plodonosno slušati misu. 

Pogledaj dobro ovu sliku... Pronađi bl. Alojzija Stepinca, i dobro promotri cijeli njegov stav...

Molitva na nakanu pape (II.) - u praksi

Uputa iz molitvenika Kruh nebeski (13. izd., Zagreb, 1941.):

"Ne pomiči stare međe, koje su postavili oci tvoji." (Izr 22, 28)

Ako čitate velikane protureformacije, posebno isusovačke pisce (sv. Petra Kanizija, sv. Roberta Bellarmina, Francisca Suareza i dr.), naići ćete na obilje građe koja govori o veličini, potrebi, ljepoti i važnosti crkvene tradicije.

U ono je vrijeme trebalo braniti crkvenu tradiciju od protestantske deformacije i krivovjerja. Tako da su velikani protureformacije danas vrlo aktualni. Lako se možemo s njima poistovjetiti, jer smo danas opet u situaciji da moramo braniti crkvenu tradiciju od onih koji je napadaju, ruše i uništavaju (bilo iz neznanja, bilo iz zlobe i pokvarenosti).

Budući da je modernizam dijete protestantizma (jer se obje hereze temelje na odbacivanju crkvene tradicije), mi se danas u polemikama s modernistima možemo koristiti onim argumentima kojima su se u svoje vrijeme koristili velikani protureformacije, u borbi protiv protestantskog krivovjerja.

Ovdje se u prvom redu ističe beskompromisni sv. Petar Kanizije.
Njegovo djelo Summa doctrinae christianae ima cijelo jedno poglavlje koje nosi naziv "De traditionibus". Ono je dio  šireg poglavlja koje govori o crkvenim zapovijedima, o autoritetu Crkve i svetih otaca. Jer: nema autoriteta Crkve bez tradicije, niti tradicije bez autoriteta Crkve. Prema tome, oni koji ruše crkvenu tradiciju, svjesno ili nesvjesno dokidaju i crkvene zapovijedi, te potkopavaju sam autoritet Crkve.

Na kraju toga poglavlja, sv. Petar Kanizije postavlja pitanje:
"Quis est doctrinae totius de Ecclesiae praeceptis et traditionibus usus ac fructus?"
("Koja je od cijelog ovog učenja o zapovijedima i tradicijama Crkve korist i plod?")

On nabraja tri glavne koristi koje imamo od tradicije:
1) crkvena tradicija (predaja) je izvor objave, uz Sveto pismo
2) uči nas kako da se pravilno koristimo kršćanskom slobodom; uči nas i kako da ispravno "serviamus Deo in iustitia et sanctitate" ("služimo Bogu u pravednosti i svetosti")
3) po prihvaćanju ili odbijanju Tradicije raspoznaje se razlika između pravovjernih kršćana (katolika) i krivovjeraca (heretika)

Upravo je ovaj treći razlog danas posebno značajan. Tradicija je ključan kriterij raspoznavanja i razlikovanja između katolika i heretika. Zajednička karakteristika svih heretika bila je u tome da su odbacivali crkvenu tradiciju i uvodili novotarije. To im je zajednički nazivnik, znak raspoznavanja - još od nikolaita, za čije je krivovjerje i sam Gospodin rekao da ga mrzi ("mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim" - Otk 2, 6), pa sve do heretika protestanata.

Vrijedi prenijeti kako taj treći razlog objašnjava sv. Petar Kanizije:

"Postremus est ut verum inter legitimos et nothos Ecclesiae filios, seu inter catholicos et haereticos, dicrimen inde accipiamus. Illi enim simpliciter in doctrina Ecclesiae, sive scripto ea, nempe Biblicis literis tradita sit, sive patrum traditione comprobata, acquiescunt. Sequuntur enim verbum Dei: 'Ne transgrediaris terminos antiquos, quos posuerunt patres tui.' (Prov. 22, 28)
Hi vero qui sunt haeretici, ab hac simplicitate fidei et a venerandae matris Ecclesiae sanctorumque patrum probata sententia discedunt, nimiumque sibi vel desertoribus Ecclesiae fidunt, adeoque ne moniti quidem resipiscunt. Quare Paulus de iis tam serio sanxit, dum ait: 'Haereticum hominem post unam et secundam correptionem devita, sciens quia subversus est, qui eiusmodi est.' (Tit 3, 10-11)."

("Posljednji je [razlog] da odatle dobivamo razliku između zakonite i nezakonite djece Crkve, ili između katolika i heretika. Ovi prvi [katolici] jednostavno pristaju uz nauk Crkve, bilo pisani, koji je predan biblijskim slovima, bilo onome koji je potvrđen tradicijom otaca. Slijede naime riječ Božju: 'Ne prelazi stare međe, koje su postavili oci tvoji.' (Izr 22, 28)
Ovi drugi koji su heretici, odstupaju od te jednostavnosti vjere i od pouzdanog stajališta majke Crkve i svetih otaca, i pretjereno vjeruju sami sebi ili onima koji su napustili Crkvu; dotle da se, niti kad su upozoreni, neće obratiti. Zato je Pavao tako ozbiljno odredio o njima, kad kaže: 'S krivovjercem nakon prvog i drugog upozorenja prekini, znajući da je izopačen koji je takav' (Tit 3, 10-11).")

Eliminirati samovolju

Ako bismo mogli u jednu rečenicu sažeti veliki zadatak koji je izvršio sveti papa Pio V., onda bi ona glasila: "Eliminirati samovolju!"

Proglašenjem Rimskog misala (1570.) eliminirao je samovolju i "improvizacije" u služenju sv. mise; donošenjem Rimskog brevijara (1568.) suzbio je samovolju onih koji su u svojoj lijenosti "skraćivali" časoslov. Donošenjem pak Rimskog katekizma (1566.) uklonio je samovolju u propovijedanju, odredivši da svećenici moraju propovijedati prema tom katekizmu (a ne što god kome padne na pamet).

Crkva je tako dobila tri čvrsta stupa, koji će njenim službenicima davati jasan smjer ispravnog djelovanja: Misal koji će im precizno određivati kako da služe sv. misu; Brevijar po kojem će pravilno i katolički moliti; i katekizam po kojem će pravovjerno propovijedati istine katoličke vjere.

Zašto je to bilo potrebno? Zašto je potrebno čovjeku do najmanjeg detalja odrediti što mora činiti? Zato što je čovjek jedno vrlo slabo i nestalno biće, opterećeno napastima tijela, svijeta i vraga.
Čim vi čovjeka pustite da radi što želi, možete biti sigurni da će se ogromna većina odlučiti na zlo. Tako i u liturgiji -  ako vi dozvolite svećeniku da radi što želi, budite sigurni da će on napraviti nešto nedostojno (što je u "Novus ordu" i više nego očito).

Eto, zato je sv. Pio V. propisao stroge rubrike u misalu i brevijaru, da "prisili" svećenika da pravilno izvrši svoju službu.

Pogledat ćemo sad riječi sv. Pija V. u bulama "Quo primum" (kojom je proglasio Rimski misal) i "Quod a nobis" (kojom je proglasio Rimski brevijar), u kojima se ističe kako su ovi jasni i precizni propisi obnovili božanski kult i učvrstili stoljetne liturgijske tradicije Crkve.

Da se sačuva čistim crkveno bogoslužje

Objava Rimskog misala bila je kruna cijelog rada sv. Pija V. Još je prije toga izdao Rimski katekizam (1566.) i Rimski brevijar (1568.), tako da je proglašenjem misala dovršio svoj životni zadatak.

Njegove riječi na početku bule "Quo primum" otkrivaju želju za čistoćom obreda:

"Quo primum tempore ad apostolatus apicem assumpti fuimus, ad ea libenter animum viresque nostras intendimus et cogitationes omnes direximus, quae ad ecclesiasticum purum retinendum cultum pertinerent, eaque parare, et, Deo ipso adiuvante, omni adhibito studio efficere contendimus. Cumque inter alia Sacri Tridentini Concilii decreta, nobis statuendum esset de sacris libris, catechismo, missali et breviario edendis atque emendandis: edito iam, Deo ipso annuente, ad populi eruditionem catechismo, et ad debitas Deo persolvendas laudes breviario castigato, omnino, ut breviario missale responderet, ut cogruum est et conveniens, cum unum in Ecclesia Dei psallendi modum, unum Missae celebrandae ritum esse maxime deceat..."

("Od prvog vremena što smo primljeni u apostolsku čast, rado smo svu našu volju i snage uperili i usmjerili na ono što se tiče očuvanja čistim crkvenoga kulta, za što smo se pripremali i, uz pomoć samoga Boga, upotrijebivši sav naš trud nastojali učiniti. Budući da je među ostalim dekretima svetoga Tridentskoga koncila, na nama bilo da odredimo o izdanju i pročišćenju svetih knjiga: katekizma, misala i brevijara. Izdavši već, uz pomoć samoga Boga, katekizam za pouku puka, i pročistivši brevijar za hvale dužne Bogu, u svemu da brevijaru odgovara misal, kako je prikladno i skladno, jer veoma dolikuje da je u Crkvi Božjoj jedan [jedinstven] način pjevanja psalama, jedan obred celebriranja Mise...")


Sv. Pio V. nije išao za tim da stvori neki novi obred, nego da popravi misal prema starim izvornim obrascima, tj. da učvrsti tradiciju: "ad pristinam Missale ipsum sanctorum Patrum normam ac ritum"!

A sve to, kao što sam rekao, da eliminira samovolju u liturgiji. Da svećenik zna što točno mora raditi - i da to učini!

Što je, dakle, bio cilj sv. Pija V.?
"ut sacerdotes intelligant quibus precibus uti, quos ritus, quasve caeremonias in missarum celebratione retinere posthac debeant"
("da svećenici znaju nakon ovoga koje da molitve koriste, koje obrede i koje ceremonije trebaju držati u celebriranju misa").

Da, to je svrha Misala Pija V.!

Dvije godine prije misala, sv. Pio V. je objavio Rimski brevijar, čime je i na tom području eliminirao samovolju.

Ut Breviarium ubique inviolatum et incoruptum habeatur

Sv. Pio V. je bulom "Quod a nobis" (1568.) odredio obvezu upotrebe Rimskog brevijara svakoj rimokatoličkoj crkvi, koja nije imala vlastiti brevijar stariji od 200 godina. Svrha te odredbe bila je uklanjanje razlika u molitvama ("ad tollendam orandi varietatem"). No, što je još važnije - da se ukloni samovolja u moljenju časoslova.

Sv. Pio V. vidio je problem u crkvenim službenicima koji su sami sebi birali kraće časoslove, radi "komotnosti" i "udobnosti":
"specie officii commodioris allecti" - "primamljeni prilikom komotnijeg oficija".

U buli se oštro kritiziraju oni koji su "osakatili" brevijar uvođenjem promjena i skraćivanja, kako bi ga prilagodili svojoj udobnosti:
"Alii enim praeclarum veteris breviarii constitutionem, multis locis mutilatam, alii incertis et alienis quibusdam commutatam, deformarunt..."
("Jedni su naime izvrsnu konstituciju staroga brevijara deformirali, osakativši je na mnogo mjesta, a drugi unošenjem nesigurnih i stranih stvari...")

Što bi onda sv. Pio V. tek rekao za "novus ordo" časoslov?

Taj je sveti papa vidio da skraćivanje časoslova može proizvesti samo zle plodove.
Zato je u ovoj svojoj buli gotovo uzviknuo o zlima koja proizlaze iz skraćivanja i pojednostavljivanja:

"Hinc illa tam multis in locis divini cultus perturbatio, hinc summa in clero ignoratio caeremoniarum ac rituum ecclesiasticorum, ut innumerabiles ecclesiarum ministri, in suo munere indecore, non sine magna piorum offensione, versarentur."

("Odatle dolazi to pomućenje božanskoga kulta, u mnogim mjestima; odatle veliko nepoznavanje crkvenih ceremonija i obreda u kleru, da se nebrojeni crkveni službenici nalaze u sramoti svoje službe, ne bez velike uvrede za pobožne ljude.")


Kako bi toj opasnosti stao na kraj, sv. Pio V. je propisao precizne i strogo-obvezujuće rubrike u brevijaru.  I povijest je pokazala da je bio u pravu: dobri plodovi su došli ubrzo nakon objave Rimskog brevijara i Rimskog misala. Posvuda je obnovljen božanski kult!

Zato Crkva zahvalno moli na blagdan sv. Pija V. (5. svibnja):

"Deus, qui ad conterendos Ecclesiae tuae hostes et ad divinum cultum reparandum, beatum Pium pontificem maximum elegere dignatus es: fac nos ipsius defendi praesidiis, et ita tuis inhaerere obsequiis; ut omnium hostium superatis insidiis perpetua pace laetamur. Per Dominum..."

("Bože, koji si se udostojao, da satreš neprijatelje svoje Crkve i da obnoviš božanski kult, izabrati blaženoga Pija vrhovnoga svećenika: učini da se obranimo njegovom zaštitom, i da tako prionemo uz tvoju poslušnost; da se, svladavši sve zasjede neprijatelja, radujemo u vječnom miru. Po Gospodinu...")