U ovoj hercegovačkoj crkvi vidimo da žene i muškarci sjede odvojeno: žene na jednoj strani, a muškarci na drugoj. To je stara norma koja je dugo vrijedila kako u našim krajevima, tako i vani.
Zakonik kanonskog prava iz 1917. ovako govori u can. 1262., §1:
"Optandum ut, congruenter antiquae disciplinae, mulieres in ecclesia separatae sint a viris."
("Poželjno je da, u skladu sa starom disciplinom, žene u crkvi budu odvojene od muškaraca.")
Nekada su oko ovog pitanja osobito revni bili franjevci.
Sv. Bernardin Sienski je ne samo zahtijevao da muškarci i žene sjede odvojeno u crkvi, već je i rasprostro dugački zastor između njih, da se ne mogu međusobno vidjeti.
Poslušajmo što kaže njegov životopis (L. Surius, Vita sancti Bernardini Senensis, c. 49.):
"quum in urbibus concionaretur, ferre non potuit ut viri et feminae inter se pariter considerent, ne qua libidini praeberetur occasio, sed sedere cogebantur separatim, atque inter utrosque ingens suspendebatur tapetum, ne alii alios respicerent, sed ad sermonem animos attentiores adhiberent."
("dok je u gradovima propovijedao, nije mogao podnijeti da muškarci i žene međusobno zajedno sjede, da se ne bi dala prigoda požudi, već ih je silio da sjede odvojeno, i između njih je rasprostro golemi zastor, da se ne bi međusobno vidjeli, nego da pažljivije prate propovijed.")
Malo kasnije životopisac sv. Bernardina stavlja jedan primjer, koji pokazuje kako je tragično završio jedan mladić koji nije htio poslušati sveca...
"Concionabatur aliquando vir sanctus apud Senenses, sedebantque hunc in modum seiuncti viri ac mulieres eum auscultantes: at tamen quidam lascivus adolescens, illo invito, stabat tali in loco qui esset feminis oppositus, ut animo suas expeleret libidines. Sensit id vir Dei, hortatusque est eum ut assideret inter mares. At ille contempsit hoc, mansitque confidenter in loco suo. Eum contemptum optimae institutionis suae non ferens vir sanctus, ait palam ad eum: 'Ecce, ego dico tibi, adolescens, qui isthic stas impudenter et audacter auratis indutus vestibus, non parum vereri me mala te morte periturum.' Idque sic accidit, quando postea ob sua flagitia et maleficia, tanquam latro, apud Anconam capite plexus est."
("Jednom je svetac propovijedao u Sieni, i sjedili su na ovaj način odvojeni muškarci i žene, slušajući ga; ali jedan je pohotni mladić, protiv njegove volje, stajao na takvom mjestu koje je bilo nasuprot žena, kako bi u mislima vršio svoje požude. Osjetio je to Božji čovjek, i potaknuo ga da sjedne među muškarce. Ali ovaj je to prezreo i ostao tvrdoglavo na svom mjestu. Ne mogavši podnijeti taj prezir svoje dobre pouke, svetac mu je otvoreno rekao: 'Eto, ja tebi kažem, mladiću, koji ovdje stojiš besramno i drsko odjeven u zlatnoj odjeći, nemalo mi je žao da ćeš umrijeti zlom smrću.' Tako se i dogodilo, kada mu je poslije, zbog njegovih zločina i zlodjela, kao razbojniku, u Anconi odrubljena glava.")
Znamo da miješanje muškaraca i žena stavlja ljude u kušnje i grešne prigode. Zato je Crkva uvijek tražila odvajanje muškaraca i žena - ne samo u crkvi, nego i u školi, u vjerskim udrugama itd.
Katoličke škole su uvijek bile odvojene: posebno muške i posebno ženske.
Isto tako, katoličke udruge strogo su se odvajale na muške i ženske. Sjetimo se bl. Ivana Merza i Hrvatskog orlovskog saveza. Imali smo posebno Hrvatski orlovski savez za mladiće, i odvojeno Savez hrvatskih orlica za djevojke. To se kasnije nastavilo u križarskoj organizaciji: križari za muškarce, a križarice za žene.
To se smatralo ključnim načelom: jednim od glavnih pravila za moralnu obnovu društva.
Tim više je neshvatljivo zašto danas oni koji se navodno zalažu za "obiteljske vrijednosti" tako olako napuštaju ovo pravilo, koje je uvijek bilo glavni stup obrane protiv promiskuiteta.
E sad, znamo da danas nije baš popularno govoriti o suzbijanju požuda, a još manje provoditi ga u praksi...
Ali to se mora učiniti, jer je to zahtjev Svetoga pisma!
Dobro je to objasnio kardinal Juraj Haulik u svom pastoralnom pismu iz veljače 1859.:
"Est in sacris paginis nostris vocabulum quoddam, idque saepius repetitum, quod cunctas humanae corruptelae causas in nucleo, ut dici amat, exhibet. Vocabulum hoc est funestum concupiscentiae vocabulum. Concupiscentia in operibus philosophorum, tum veterum tum recentium, vario sumitur significatu. Nos eam sumimus sensu, quo illam sumpsit s. Joannes Evangelista in prima sua epistola, cap. 2. dicens: 'omne quod est in mundo concupiscentia carnis est, et concupiscentia oculorum, et superbia vitae; quae non est a Patre, sed ex mundo est' (I. Joan. 2, 16), cui quidem sensui perfecte congruit classica illa in epistola s. Jacobi cap. 1. occurens, et totam humanae naturae philosophiam paucis exprimens sententia: 'Unusquisque tentatur a concupiscentia sua abstractus et illectus. Deinde concupiscentia cum conceperit, parit peccatum: peccatum vero cum consummatum fuerit, generat mortem' (Jac. 1, 14-15). Nimirum humana societas ut prosperitate perfrui, finemque suum assequi possit, necessario scire, intelligere, et tota sentiendi agendique sua ratione amplecti debet magnas illas veritates, quae fundamentum constituunt moralis vitae populorum."
("Ima u našim svetim pismima jedan izraz, i to koji se često ponavlja, koji pokazuje u srži sve uzroke ljudske pokvarenosti. Taj izraz jest poguban izraz požude. Požuda se u djelima filozofa, kako starijih tako novijih, uzima pod raznim značenjima. Mi je uzimamo u smislu u kojem ju je uzeo sv. Ivan Evanđelist u svojoj prvoj poslanici, pog. 2., govoreći: 'sve što je svjetovno požuda je tijela, i požuda očiju, i oholost života: što nije od Oca, nego od svijeta' (1 Iv 2, 16), kojem smislu savršeno odgovara ona klasična izreka koja dolazi u poslanici sv. Jakova, pog. 1., koja u malo riječi objašnjava filozofiju ljudske prirode: 'Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.' (Jak 1, 14-15)
Jamačno, ljudsko društvo da bi moglo napredovati i dostići svoj cilj, nužno mora znati, razumjeti i sa svim svojim mislima i djelima prihvatiti te velike istine, koje sadrže temelj moralnog života naroda.")
Ako već ne možemo ovaj svijet natjerati da se drži kršćanskog ćudoređa, držimo ga se barem mi! Oživimo stare moralne norme u katoličkim redovima.
Nema komentara:
Objavi komentar