petak, 26. siječnja 2018.

Provedba odluka Tridentskoga koncila - na primjeru Šibenske biskupije

Glavni oltar u šibenskoj katedrali


U godinama nakon Tridentskog koncila, pojedini su hrvatski biskupi sazivali mjesne sinode radi provođenja saborskih odluka u djelo.  Zaključke tih sinoda objavio je Farlati u svom djelu Illyricum sacrum, prema redu kako u kojem svesku dolazi koja biskupija.

Kad čitate te zaključke postane vam jasno kolika je razlika između Tridentskog koncila i Drugoga vatikanskog koncila. I zapravo, shvatite što to toliko razlikuje Drugi vatikanski koncil od svih ostalih koncila Crkve.

Svi su koncili (osim II. vatikanskog) tražili jačanje discipline, strogo pridržavanje pravila, jedinstveno poučavanje kršćanskog nauka i nadasve dogmatsku jasnoću. Nasuprot tome, Drugi vatikanski koncil uvodi labavljenje discipline, laksizam, ukida postove, ukida molitve, skraćuje i razvodnjava časoslov, svetoj misi daje "društvenu ulogu" (termin koji se izričito koristi u dokumentu "Sacrosanctum Concilium"), na području nauka uvodi nejasnoće i kontradikcije ("Dignitatis humanae", "Nostra aetate"...), a sam sebe naziva "pastoralnim koncilom". Povjesno iskustvo nas uči da popuštanje u disciplini uvijek dovede do katastrofalnih rezultata.

Ako su, dakle, razlike između II. vatikanskog koncila i svih ostalih crkvenih koncila toliko velike, logično je da je i njihova provedba izgledala sasvim drugačije. I dok je provedba II. vatikanskog koncila često izgledala kao rušilački pohod koji uništava sve pred sobom, provedba Tridentskog koncila je bila prava izgradnja na čvrstim temeljima.

Najlakše mi je to pokazati na primjeru Šibenske biskupije, koju nekako najbolje poznajem. Zaključne dokumente mjesnih sinoda koje su sazvali šibenski biskupi radi provođenja odluka Tridentskog koncila, objavio je Farlati u Illyricum sacrum, tom. IV., str. 477.-495. U ovom tekstu citirat ću pojedine akte šibenskih sinoda prema Farlatiju.


Kad se šibenski biskup Jeronim Savorgniano vratio sa zadnjeg zasjedanja Tridentskog koncila 1563. god., brzo je sazvao dijecezansku sinodu radi njegove provedbe.

Na toj sinodi odmah dolazi do izražaja zahtjev za dogmatskom jasnoćom i ispravnim propovijedanjem katoličkog nauka. Ovako zaključci sinode opisuju svečanu prisegu biskupa i šibenskog klera:

"...surrexit episcopus et cartulam manu tenens legit alta et intelligibili voce haec verba et hanc receptionem: 'Ego Hieronymus etc. recipio et profiteor etc.' Finita confessione episcopi, et eodem sedente, lector alta voce clamavit et dixit: 'Nonne vos, reverendissimi domini, recipitis omnia et singula definita et statuta in sancta oecumenica Synodo Tridentina, a sanctissimo domino nostro Pio IV. confirmata perinde ac si omnia et singula ad verbum legerentur et lecta in praesenti fuissent. Responderunt: 'Recipimus!' Iterum interrogavit dicens: 'Nonne veram obedientiam eidem summo pontifici Pio IV. et eius successoribus canonice intrantibus spondetis et profitemini?' Responderunt: 'Spondemus et profitemur!' Tertio interrogavit et dixit: 'Nonne haereses omnes a sacris canonibus et generalibus conciliis, praesertim ab oecumenico Concilio Tridentino damnatis, publice detestamini et anathematizatis?' Responderunt: 'Detestamur et anathematizamus!' "

("...ustao je biskup i držeći povelju u ruci pročitao je glasnim i razgovjetnim glasom ove riječi i ovaj prihvat: 'Ja Jeronim itd. prihvaćam i ispovijedam itd.' Nakon završetka biskupove ispovijesti, i dok je on sjedio, čitač je glasno progovorio i rekao: 'Da li vi, velečasna gospodo, prihvaćate sve što je god definirano i određeno na svetom sveopćem Tridentskom saboru, a potvrđeno od presvetoga pape našega Pija IV., onako kako se sve odredbe i svaka pojedina od njih čitaju i kao što su ovdje bile pročitane. Oni su odgovorili: 'Prihvaćamo!' Opet ih je upitao, govoreći: 'Da li obećajete i ispovijedate pravu poslušnost istome prvosvećeniku Piju IV. i njegovim kanonski izabranim nasljednicima?' Odgovoriše: 'Obećajemo i ispovijedamo!' Treće je upitao i rekao: 'Da li sva krivovjerja, koja su osuđena od svetih kanona i općih koncila, osobito od sveopćeg Tridentskog koncila, osuđujete, javno prezirete i proklinjete?' Odgovorili su: 'Preziremo i proklinjemo!' ")



Evo kakav bi stav katolik trebao imati prema protestantskom krivovjerju i svim ostalim herezama.

Odmah nakon toga, pročitan je dekret o onome čega se treba pridržavati u služenju svete mise. Onda su pročitane konstitucije, koje ovako počinju:

"Cum ex omnibus thesauris, quos Christus Servator noster nobis reliquit, nullus sit omnino venerando sacrificio Missae aut dignitate praestantior, aut utilitate maior et uberior; ex debito pastoralis officii tenemur omnibus viribus, atque omni ope et consilio providere, ut tantum sacrificium debito more et cultu ad Dei gloriam et fidelium aedificationem celebretur. Quapropter, ut quantum possumus, illud in sua puritate, reverentia et dignitate conservemus, nos Hieronymus Savorgnianus auctoritate nobis tradita a sacrosancto Concilio Tridentino, et in hoc casu, tamquam Sedis Apostolicae delegatus, infrascriptas constitutiones ad omnium notitiam praesenti in synodo diocesana publicandas esse decrevimus, mandantes omnibus clericis nostrae diocesis, tam saecularibus quam regularibus, sub excommunicationis et suspensionis poena, quatenus eas inviolabiliter observent et observari facient."

("Budući da od svih blaga, koja nam je ostavio Krist Spasitelj naš, nijedno nije od časne misne žrtve bilo po dostojanstvu izvrsnije bilo po koristi veće i obilnije; dužnošću naše pastirske službe obvezni smo svim snagama i svakim djelom i savjetom pridonijeti, da se tolika žrtva dužnim poštovanjem i kultom služi na slavu Božju i izgradnju vjernika. Radi toga, koliko možemo, da je čuvamo u njenoj čistoći, poštovanju i dostojanstvu, mi Jeronim Savorgniano vlašću koja nam je dana od presvetog Tridentskog koncila, a u ovom slučaju kao poslanik Apostolske Stolice, određujemo da se objave dolje pisane konstitucije na ovoj dijecezanskoj sinodi, naređujući svim klericima naše dijeceze kako svjetovnim tako i redovničkim, pod prijetnjom kazne izopćenja i suspenzije, da ih neokaljanima obdržavaju i čine obdržavati.")


Zatim slijede pojedine odredbe koje detaljnije propisuju neke pojedinosti oko služenja svete mise. Pa evo, da izdvojim neke...

Što se tiče oltara, traži se da bude "decenter ornatum" ("dostojno ukrašen"), čega su se u Šibenskoj biskupiji uvijek i pridržavali...


Glavni oltar u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Zlarinu



Svećenik se mora brinuti da liturgijsko posuđe (kao i ostalo što ide s tim) bude što čišće. Mora ga sam čistiti. Ženama je zabranjeno da dotiču liturgijsko posuđe. Svećenik i ministranti obvezno moraju oprati ruke prije svete mise ("nullus ad ministerium altaris accedat, nisi prius manus abluat").

Posebno se traži da kalež bude što dostojniji:
"Non celebretur cum calice rubiginoso vel fracto, et illum saltem bis in mense lavent."
("Neka se ne celebrira s rđavim ili napuknutim kaležom, i neka ga čiste barem dvaput mjesečno.")


Naš je narod uvijek bio siromašan, posebno u vrijeme turskih provala, ali smo svejedno davali sve što smo imali, samo da se sveta misa može služiti što dostojnije.





I kao što liturgijsko posuđe mora biti čisto, još čišća treba biti duša misnika.
Ovdje se traži da se svećenik ispovijeda barem jednom tjedno. Pa čak i ako nema smrtnog grijeha - onda neka ispovijeda lake grijehe. Ali, ispovijedati se mora!

Tako i ova šibenska dijecezanska sinoda određuje:
"Sacerdotes celebrantes etsi nullo peccato mortali obnoxii, saltem die dominico confiteantur."
("Svećenici koji celebriraju, i kad nisu krivci nikakvog smrtnog grijeha, neka se ispovijedaju barem nedjeljom.")


Imamo i odredbu koja traži red i tišinu u crkvi:
"Dum Missa celebratur vel divinum officium recitatur, in ecclesia non fiant deambulationes et silentium servetur."
("Dok se služi Misa ili recitira božanski oficij, neka u crkvi ne bude prešetavanja i neka se čuva tišina.")


Da navedem i jednu odredbu koju bi danas modernisti proglasili "nemilosrdnom":  
"Publici peccatores arceantur ab ecclesia, dum Missa celebratur." ("Javni grešnici neka se udalje iz crkve, dok se služi Misa.")

Javni grešnici su ljudi koji javno na očigled svih ustraju u smrtnom grijehu, npr. ljudi koji žive u konkubinatu. To što se takvima zabranjuje ulazak u crkvu, prije svega je upozorenje da je njihovo ponašanje neprihvatljivo. Još više, to je poziv istima da se obrate i ostave grijeh. Crkva je uvijek otvorena raskajanim grešnicima, ali ne i onima tvrdokornima i ustrajnima koji sablažnjavaju druge svojim ponašanjem.
No, pređimo na neke ljepše teme.

Zanimljivo je da su već u ono vrijeme pisane tablice na kojima se objavljuje za koga se tijekom tjedna služi misa.:
"In singulis ecclesiis sit tabula missarum dicendarum per singulos dies, ut testamenta adimpleantur, Missaeque dicantur in altaribus a testatoribus ordinatis."
("U svim crkvama neka bude tablica misa koje će se govoriti za svaki pojedini dan, da se izvrše oporuke, i neka se mise govore na oltarima određenima od oporučitelja.")


Kako da vam ovo približim?
Ako ste ikada imali priliku vidjeti neku oporuku pisanu prije II. vatikanskog koncila, onda ste mogli primijetiti da bi oporučitelj obično dodijelio dio svoje imovine nekoj crkvi, uz uvjet da se za njegovu dušu služe requiem-mise. Često bi tom prilikom oporučitelj zatražio da se te mise služe na nekom točno određenom oltaru u crkvi (obično jedan od pobočnih oltara ili na oltaru nekog sveca kojega je pokojnik osobito štovao).

Osim toga, u Dalmaciji crkve često imaju oltare za pokojne, koji obično nose naslov oltar duša u čistilištu, a često i naslov sv. Križa.


Oltar sv. Križa u Crkvi rođenja Blažene Djevice Marije u Skradinu



Među odlukama šibenske sinode vidi se tendencija da se ograniči prekomjerno i nepotrebno druženje klerika i laika. Želi se spriječiti posvjetovnječenje klera. Zabranjuje se klericima da idu na zabave laika i da se bave svjetovnim poslovima.


Dakako, zabranjuje se klericima sudjelovanje u karnevalu i sličnim stvarima:

"Clerici qui obliti decoris militiae in qua sunt adscripti, ausi fuerint ire mascarati per civitatem, aut mulieribus choreis et pompis interesse, per tres menses in carcerem, aqua tantum et modico pane substentandi condemnentur."

("Klerici koji se usude, zanemarivši čast vojske u koju su upisani, hodati maskirani po gradu ili prisustvovati ženskim kolima i kićenjima, neka se kazne sa tri mjeseca tamnice, uzdržavajući se samo vodom i malo kruha.")


Određena je kazna tamnice i za klerika koji bi propustio izmoliti dnevni časoslov:

"Clericus qui legitimo impedimento cessante divinum officium singulis diebus non dixerit, poena carceris et aliam arbitrio nostro imponendam incurrat; et si beneficiatus fuerit, a perceptione fructus officii sui ipso facto suspensus intelligatur."

("Klerik koji bi bez opravdane zapreke propustio svaki dan izreći božanski oficij, neka se kazni kaznom tamnice i drugom kaznom po našem izboru; a ako je obdarenik, neka zna da je 'ipso facto' lišen primanja plodova svoje službe.")


Pogledajte ovu drugu kaznu. Svećenik koji po nekoj osnovi ima prihode, gubi pravo na te prihode ako ne izmoli časoslov (koliki dio časoslova propusti, toliki dio prihoda gubi).
Logika je jednostavna: svećenik koji ne moli časoslov, ne zaslužuje svoju plaću. Svećenikov "posao" je da moli časoslov, a ako ga ne moli - nije obavio svoj posao, pa ne zaslužuje plaću (a još k tome čini smrtni grijeh).
To je načelo ostalo u kanonskom pravu sve do novijeg vremena (pogledaj, na primjer, Zakonik kanonskog prava 1917., can. 1475., §2.).


U zaključcima šibenske sinode ima i detaljnijih odredaba o obvezi časoslova, posebno za kanonike koji moraju u katedrali svečano pjevati kanonske časove:

"Negligentes interesse divinis officiis punctentur et arbitrio pontificis puniantur. Nullus audeat chorum exire tempore divinorum officiorum, sine superioris expressa licentia. In altari maiori canonici diebus dominicis et festis duplicibus et maioribus semiduplicibus Missam, duo vero subcanonici evangelium et epistolam cantent, uno subdiacono aut acolyto, qui crucem ac duobus qui cereos ferant, assisstentibus..."

("Oni koji zanemaruju prisustvovati božanskom oficiju neka se opomenu i, po izboru prvosvećenika, kazne. Neka se nitko ne usudi izaći iz kora za vrijeme božanskog oficija, bez izričite dozvole nadređenoga. Na glavnom oltaru neka kanonici pjevaju misu nedjeljom i na dvostruke i veće poludvostruke blagdane, a neka dva podkanonika pjevaju evanđelje i poslanicu uz poslugu jednog podđakona ili akolita koji nosi križ i dvojice koji nose svijeće...")



U Šibenskoj biskupiji je inače održano još nekoliko sinoda (1602., 1604., 1611., 1618., 1623. i 1626.), koje su sve radile na tome da se pojača disciplina na svim područjima, osobito dakako u služenju sv. mise i dijeljenju sakramenata.


Sinoda iz 1602. god. naređuje svećenicima Šibenske biskupije:

"Curent parochi ac alii sacerdotes et sacristae, ut paramenta, calices, corporalia, purificatoria ac alia quibus utuntur in celebratione Missarum, sint munda et decentia; negligentes reperti privabuntur in illis ecclesiis ubi inserviunt, facultate celebrandi..."

("Neka se brinu župnici i drugi svećenici i sakristani, da ruho, kaleži, tjelesnici, purifikatoriji i drugo što se koristi u celebriranju Misa, budu čisti i dolični; a koji se uhvate kako to zanemaruju, neka se liše dozvole celebriranja u crkvama gdje služe...")


Dakle, sve što se koristi u sv. misi mora biti na najvišoj razini.


Kanonska tabla iz 18. stoljeća s početkom Ivanovog evanđelja (čita se na kraju sv. mise) - Crkva sv. Ivana, Šibenik



Svećenici su se također morali pobrinuti da njihove župe budu dobro opskrbljene raznim liturgijskim knjigama. Rezultate njihovog truda možete i danas naći u župnim uredima diljem Šibenske biskupije...




Antifonarium Romanum, 1770., Samostan sv. Ante, Knin

Canon Missae Pontificalis, 1729., crkvena zbirka, Skradin



Sinoda iz 1602. ima i posebnu odredbu o odijevanju klerika, koja glasi:
"Veste oblonga usque ad talos omnes clerici cuiuscumque dignitatis et conditionis sint, non alterius quam nigri coloris, cum bireto in formam crucis utantur..."
("Dugačku haljinu sve do gležnjeva neka nose svi klerici bez obzira kojem dostojanstvu i stupnju pripadali, i to ne druge, nego crne boje, uz biret u obliku križa...")


Dakle, mora biti "usque ad talos" ("sve do gležnjeva") - odatle i dolazi riječ "talar".
Održalo se to u našim biskupijama do II. vatikanskog koncila, a ponegdje i nekoliko godina nakon toga (dok nije počelo ono pokoncilsko masovno preoblačenje u civilna odijela - dakako, samovoljno, bez ičije dozvole).

Podsjetimo se zato na stara vremena. Svi su šibenski svećenici nosili reverende.
Bez toga ne može!
Svećenika u civilnoj odjeći bi narod smatrao raspopom, dezerterom...
Ne može bez talara!


Biskup Arnerić sa šibenskim svećenicima



Želim istaknuti jedan važan zaključak Šibenske sinode 1602. koji nosi naslov "De fidei propagatione et conservatione" ("O promicanju i očuvanju vjere"), a koji traži da župnici poučavaju vjeronauk prema odredbama Tridentskog koncila:

"Omnibus tam in civitate quam extra in nostra dioecesi curam animarum habentibus mandamus et in meritum sanctae obedientiae praecipimus... ut singulis diebus festivis faciant convocare pueros ad ecclesiam post prandium, eosque iuxta sacri Concilii Tridentini sancita doctrinam christianam doceant, erigendumque mandamus societatem ad hunc effectum in nostra cathedrali."

("Svima kako onima koji u gradu tako i onima koji izvan grada po našoj biskupiji drže brigu za duše, nalažemo i pod obvezom svete poslušnosti naređujemo... da svakog blagdana pozovu djecu u crkvu nakon doručka i poučavaju ih kršćanski nauk prema odredbama svetoga Tridentskoga koncila, i naređujemo da se u tu svrhu osnuje društvo u našoj katedrali.")


Jedna kasnija šibenska sinoda traži da učitelji u školi čitaju djeci Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila). To je određeno proširenje gorespomenute naredbe, tako da su djeca mogla čuti istu pouku i u crkvi, i u školi. Tadašnja djeca nisu imala "podijeljene identitete" kao neka današnja djeca - koja jedno čuju u crkvi, a sasvim suprotnu poruku dobe u školi.


Šibenska sinoda 1602., nadalje, traži da i klerici i laici rade na obraćenju nekatolika.
A to će postići prije svega uzornim življenjem svoje vjere, da inovjerci spoznaju "sanctae fidei christianae sanctitatem et puritatem" ("svetost i čistoću svete kršćanske vjere").

I onda dolazi ona odredba koja više od svega drugoga razlikuje tridentinsku obnovu od "obnove" Drugoga vatikanskog koncila.

Šibenska sinoda iz 1602., slijedeći upute Tridentskog koncila, izričito zabranjuje "slobodu mišljenja" u pitanjima vjerskih istina. Zabranjuje dovođenje u sumnju istina katoličke vjere, i sve knjige koje bi tome mogle pogodovati:
"Caveat unusquisque, ut ea quae fidei sunt, in dubitationem disceptationemque audeat revocare, librosque vetitos apud se tenere vel legere non praesumat, alioquin poenis a sacris canonibus impositis mulctabuntur."

("Neka se svatko pazi, da se ne usudi ono što se tiče vjere dovoditi u sumnju ili pretresanje, neka se ne usudi držati kod sebe ili čitati zabranjene knjige, u suprotnom bit će kažnjen kaznama određenim od svetih kanona.")

Ovo je ključna stvar za očuvanje vjere! Prava vjera koja je nužna za vječno spasenje, mora biti zaštićena od rušitelja i smutljivaca. Tu nema mjesta "slobodi govora", niti "slobodi mišljenja".

I upravo na tom području, Drugi vatikanski koncil i pokoncilske reforme najviše odstupaju od tradicionalnog nauka Crkve. Ne samo da je dana potpuna sloboda modernističkim "teolozima" da rade što žele, nego su ukinuti i svi mehanizmi koji su štitili čistoću vjere (Indeks zabranjenih knjiga, Antimodernistička prisega itd.).
Osim toga, katolička vjera je lišena i državne zaštite, uslijed sekularizacije (bivših) katoličkih zemalja tijekom 1970-ih i 1980-ih, kojoj je Drugi vatikanski koncil dao veliki doprinos: "Dignitatis humanae" u praksi.



nedjelja, 21. siječnja 2018.

Čemu su služile te crkve?



Starohrvatske crkve sv. Marije i sv. Stjepana na Otoku u Solinu otkrio je don Frane Bulić 1898. i 1930. god., na temelju pisanja srednjovjekovnog splitskog kroničara Tome Arhiđakona (1200.-1268.).

Naime, Toma Arhiđakon na kraju 16. poglavlja svog djela Historia Salonitana, govoreći o splitskom nadbiskupu Lovri (1059.-1099.), napisao je i ove riječi:

"His temporibus celebrata fuit synodus in civitate Nonensi sub Ioanne cardinali Apostolicae Sedis legato, ubi proclamationem faciente Laurentio Archiepiscopo illustris vir Demetrius cognomento Suinimir, rex Chroatorum, restituit ecclesiae sancti Domnii ecclesias sancti Stephani et sanctae Mariae in Salona cum omnibus earum bonis. Has siquidem ecclesias aedificavit et dotavit quaedam Helena regina, donans eas Spalatinae sedi iure perpetuo possidendas. Quae ob reverentiam regalium sepulcrorum concessae fuerant quibusdam regularibus ad tempus, qui assidue in eis officiorum ministeria exercebant. Ibi namque magnificus vir Cresimirus rex, in atrio videlicet basilicae sancti Stephani tumulatus est cum pluribus aliis regibus et reginis."

("U ovo vrijeme održana je sinoda u gradu Ninu pod kardinalom Ivanom, poslanikom Apostolske Stolice, gdje je po proklamaciji nadbiskupa Lovre, odlični muž Dmitar zvani Zvonimir, kralj Hrvata, vratio crkvi svetoga Dujma crkve svetoga Stjepana i svete Marije u Solinu sa svim njihovim dobrima. Ove je, naime, crkve izgradila i dotirala neka Jelena kraljica, darujući ih Splitskoj stolici da ih posjeduje vječnim pravom. Koje su radi poštovanja kraljevskih grobova predane nekim redovnicima na vrijeme, koji su u njima neprestano obavljali službe oficija. Ondje je, naime, odlični muž Krešimir kralj pokopan, u atriju bazilike svetoga Stjepana, sa mnogim drugim kraljevima i kraljicama.")


Ovo su dobro poznate stvari svima koji se zanimaju za hrvatsku povijest, pa ne trebam detaljnije o tome objašnjavati.
Nego, zadržimo se malo na liturgijskim podacima koje nam pruža Toma Arhiđakon.
On kaže da su te crkve "concessae fuerant quibusdam regularibus" ("predane bile nekim redovnicima").
Što je bio zadatak tih redovnika? Prema Tomi, oni su "assidue in eis officiorum ministeria exercebant" ("postojano u njima obavljali službe oficija").
A zašto? Razlog je "ob reverentiam regalium sepulcrorum" ("radi poštovanja kraljevskih grobnica"), jer su tamo bili pokapani hrvatski kraljevi.

Izvjesno je da je Toma Arhiđakon osobno vidio tamošnju situaciju na vlastite oči, jer su te crkve tamo stajale sve do početka 16. stoljeća, kad su ih srušili Turci.

Crkvenim povjesničarima za oko je zapela Tomina tvrdnja da su redovnici u tim crkvama obavljali oficij "assidue" (postojano, neprekidno, neprestano, marljivo, revno, bez prestanka...).

Još je isusovac Daniele Farlati u 18. stoljeću postavio tezu da se u tim crkvama obavljao neprekidni danonoćni oficij kod kraljevskih grobova, slično kako je bilo u kraljevskim crkvama drugih europskih zemalja.

Običaj neprekidnog oficija je inače nastao kod jedne grane monaha na Istoku, koje su zvali "akoimetoi" (Ακοίμητοι), što otprilike znači "nespavači", "ljudi bez sna" -  jer su danonoćno molili. Na Zapadu su poznati pod latiniziranim nazivom "acoemetae".
Oni su tako rasporedili vrijeme kroz cijeli dan i noć, da kad bi jedni redovnici prestali moliti, drugi bi započeli - i tako molitva nikada nije prestajala.
Ovaj su običaj preuzeli neki benediktinci, posebno oni koji su djelovali u kraljevskim crkvama. Kraljevi su, naime, željeli da se nakon njihove smrti neprekidno moli za njihove duše.


Farlati tvrdi da je tako bilo i u ovim starohrvatskim crkvama, te ovako razvija svoju tezu u Illyricum sacrum (tom. III., str. 156.):

"Helena regina, uxor alicuius e regibus Chrobatiae superiorum aetatum, et Spalatensi Ecclesiae iure perpetuo possidendam tradiderat. In alterius vestibulo sive atrio constituta erant sepulcra regum Chrobatiae; nam leges antiquae locum sepulturae intra aedes sacras vel ipsis regibus dare vetabant. Itaque in atrio sancti Stephani Cresimirum regem, itemque plures alios ante illum reges et reginas conditas ferunt. Sed tempore procedente acciti sunt monachi ex Benedictina familia, qui aedes utriusque procurationem susciperent, simulque rei divinae ac psalmodiae more rituque acoemitarum assidue operam darent, atque ad regia sepulcra pro expiandis animis regum Chrobatiae diurnis et nocturnis precationibus vacarent."

("Jelena kraljica, žena nekoga od kraljeva Hrvatske prethodnih stoljeća, predala ih je Splitskoj crkvi pravom vječnog posjedovanja. U jednoj [crkvi] u predvorju ili atriju nalazili su se grobovi kraljeva Hrvatske; naime, stari su zakoni zabranjivali čak i kraljevima da se pokapaju unutar samog svetišta. I tako je u predvorju svetoga Stjepana pokopan kralj Krešimir, a isto tako i mnogi drugi kraljevi i kraljice prije njega. Ali, protekom vremena, dozvani su redovnici iz benediktinske obitelji, koji su dobili brigu za oba hrama, i istovremeno su se dali na neprestano obavljanje božanske službe i psalmodije po običaju i obredu acemeta, i kod kraljevskih su grobova za iskupljenje duša kraljeva Hrvatske nastojali dnevnim i noćnim molitvama.")


Ovu je temu dotaknuo i don Lovre Katić u svom radu Zadužbine hrvatske kraljice Jelene (1955.). Jedno poglavlje njegovog rada nosi naslov "Čemu su služile te crkve".








Na kraju, moram spomenuti i natpis sa sarkofaga kraljice Jelene koji je tamo pronašao don Frane Bulić.




Kako je natpis znatno oštećen, bilo je teškoća u njegovom čitanju. Ovdje don Lovro ističe da je za razumijevanje nekih riječi potrebno poznavanje stare latinske Vulgate, posebno psalama, po kojima su srednjovjekovni redovnici učili latinski jezik.









subota, 20. siječnja 2018.

Dvije najvažnije obveze klerika - celibat i časoslov



Mađarski biskup Ágoston Roskoványi (1807.-1892.) napisao je ogromno djelo u sedam svezaka pod nazivom "Coelibatus et breviarium, duo gravissima clericorum officia" (1861.-1875.), u kojem je detaljno iznio sve što su sveti oci, naučitelji i crkveni koncili kroz sva stoljeća pisali o kleričkom celibatu i obvezi časoslova.

To je vjerojatno najdetaljnije djelo o ovoj temi ikada napisano. Danas ih možete naći na Google Books, dovoljno je da napišete naslov u pretražnik.

Nakon što je iznio sve dokumente na vidjelo, biskup Roskoványi je mogao zaključiti (kako piše u predgovoru prvog sveska) da su doista za klerike celibat i časoslov dužnosti "strictissime obligantes" (najstrože obvezujuće).

Što se tiče celibata, trebamo istaknuti kolika je njegova vrijednost. Pa i oni koji slabo poznaju kršćanstvo, primijetili su da kršćanska vjera uzvisuje djevičanstvo. Koliko god naša vjera cijeni ženidbu, trebamo reći da ona daleko više cijeni djevičanstvo.

Tridentski koncil je čak udario anatemom na sve koji bi tvrdili suprotno (s. 24., c. 10.):
"Si quis dixerit, statum coniugalem anteponendum esse statui virginitatis vel coelibatus, et non esse melius ac beatius manere in virginitate aut coelibatu, quam iungi matrimonio: anathema sit."

("Ako netko kaže da bi ženidbeni stalež trebalo staviti ispred staleža djevičanstva ili celibata, te da nije bolje ostati u djevičanstvu ili celibatu nego sklopiti ženidbu, neka bude proklet.")

To je jedna od odlika koja katoličku vjeru toliko razlikuje od svih krivih vjera, koje ne samo da ne uzdižu ideal djevičanstva, nego dopuštaju seksualnu raskalašenost.
Tako islam dozvoljava mnogoženstvo i priležništvo, kao i ostale poganske religije.
Po bludnosti su poznate i heretičke sekte. Protestantizam je nastao u Lutherovoj raskalašenosti - koji se, prekršivši redovničke zavjete, oženio za otpalu časnu sestru.
U preljubu je također nastala i anglikanska sekta (razvod kralja Henrika VIII.).

Još prije biskupa Roskoványija, naš je kardinal Juraj Haulik često govorio o ovoj temi.
Tako Haulik u svojim korizmenim porukama za 1852. godinu, propovijedajući na starom kajkavskom narječju, kaže puku sjeverozapadne Hrvatske:
"Istina je, dakle, da je krepost čistoće po veri i Cirkvi katoličanskoj donešena na taj svet, i po tom človečansko pokolenje oslobođeno od kuge razvuzdanosti i bludnosti. A ta zasluga Cirkve naše je od tim vekše cene, čim je stalnije, da ta slava jedino nju ide tija od postanka sveta, čez sva človečanska pokolenja. Ar kakov je glede toga pri starodavnih narodih bil stališ? To smo već videli s onih, koja sem malo predi napomenul. To isto valja i od sadašnjih poganinov; pri kojih naime i sad još obstoji mnogoženstvo, i ostale s tim naravno skopčane i čistoći protivne zloće ladaju. Ali i Mahomed, akoprem je knjigu sv. Evangeliah imal pri rukuh, dok je svoj krivi verozakon osnoval; vendar je daleko zaostal od kreposti čistoće; to nas zadosta vuči vnožina ženskih, koje je na službu svojih pohotnostih sobom svadjal; to nas vuči i dan današnje nečisto deržanje njegovih sledbenikah. Ali ni kerstjanske sledbe, koje su odpale od katoličanske vere, nisu bile vu tom vnogo srećneše. Naj bude dosta za sve napomenuti istoga Luthera, koj si baš ništa nije činil stoga, da s verolomnom opaticom svatbu služi, i tak dvojverstnu svetoskvernost počini, prekeršivši i duhovnički svoj red i svetčano izrečeni redovnički zagovor. Čemu se ravno vu ostalom nigdo ne bude vnogo čudil, ak se spomene, da su odmetniki i razkolniki Cirkve navek neprijateljski se pokazali proti kreposti čistoće."

A sad da kažemo par riječi o povezanosti obveze kleričkog celibata s obvezom molitve časoslova. O tome je također kardinal Haulik pisao u nekoliko navrata.

Najjednostavnije rečeno, oženjen čovjek koji ima djecu, jednostavno ne bi stigao svaki dan izmoliti časoslov (u onom pravom tradicionalnom opsegu).
Kardinal Haulik bi rekao: "Kako da netko moli brevijar dok oko njega djeca vrište?"
Logično je stoga da i sama obveza časoslova traži od klerika samotan život, bez obitelji.

Haulik je na sedamdesetnicu 1843. poslao svim svećenicima Zagrebačke biskupije okružnicu o časoslovu, kojom se obračunao s onima koji su si htjeli "olakšati" ovu obvezu.
Takve on bez ustručavanja naziva "ljudima željnim novotarija" ("homines rerum novandarum cupidi"). Hauliku je potpuno jasno da je motiv onih koji se žele osloboditi od časoslova - čista lijenost, acedija, "acediosa animi dispositio".

Upravo je zato poslao ovu poruku, da ohrabri malodušne i potakne sve svećenike da što revnije mole časoslov, znajući da o tome uvelike ovisi i uspjeh njihovog pastoralnog rada.





Haulik daje dobar pregled starih crkvenih odredaba o obvezi časoslova. A da izbije izgovor iz usta onih koji kažu da imaju previše posla da bi molili časoslov, Haulik navodi primjere velikih svetaca - sv. Karla Boromejskog, sv. Franje Saleškog, sv. Roberta Bellarmina itd. - koji uz sav svoj rad, nikada nisu propuštali izmoliti časoslov.

Napokon, časoslov je i bedem koji štiti klerike od posvjetovnječenja. Prisiljava ih da tijekom dana više razmišljaju o nebu, nego o zemlji. Spriječava ih u bavljenju ispraznostima ovoga svijeta (novine, televizija, sport...).

Haulik je znao da bi se bez časoslova, klerici brzo poveli za duhom ovoga svijeta. Časoslov u svom pravom, tradicionalnom obliku, predstavlja važan dio identiteta klerika. Završavam sa zahtjevom koji veliki kardinal upućuje svojim svećenicima: "neka vam duša žeđa za blagom koje niti rđa nagriza, niti kradljivci potkapaju, niti moljci proždiru".


petak, 19. siječnja 2018.

Prebendari - "biznismeni"?

Prije dva mjeseca pokušao sam na temelju spisa Baltazara Adama Krčelića pokazati što bi zapravo trebali raditi zagrebački kanonici i prebendari: Dužnosti kanonika i prebendara - neprekidni božanski oficij u katedrali.

Na kraju tog teksta postavio sam sljedeću tezu i pitanje:
"Danas zagrebačka katedrala u 90% vremena služi kao razgledavalište za turiste, koji se nerijetko ponašaju neprimjereno i sablažnjivo. Nekadašnji dom molitve postao je kuća trgovačka. Što danas rade kanonici? Što rade prebendari? Čime se ti ljudi bave?"

Čime se oni bave, pokazala je nedavna afera sa crkvenim zemljištem, koja puni novinske naslovnice. Sekularni mediji, naravno, senzacionalistički potežu pitanje novca, vrijednosti sklopljenih poslova i slično.
Ali, vjernike bi trebalo zanimati jedno drugo pitanje: Kako je zbor prebendara izgubio svoj identitet?
Zar je svrha prebendara da budu nekakvi poduzetnici?

Zbor prebendara je institucija kojoj je prvotna svrha da liturgija u katedrali bude što je moguće dostojnija, ljepša i veličanstvenija.
Reforme nakon II. vatikanskog koncila, koje su liturgiju razvodnile i "pojednostavile" do krajnosti (tj. banalizirale), nužno su morale dovesti do posvjetovnječenja prebendara.

Zašto se novinari ne pitaju: Kako to da prije Drugoga vatikanskog koncila nije bilo ovakvih afera?
Odgovor je jednostavan: Jer su tada prebendari i kanonici morali u katedrali svaki dan otpjevati cijeli dnevni časoslov, u cijelom tradicionalnom opsegu - od matutina do kompletorija.
Nisu se ni stigli baviti svjetovnim poslovima.

Zbog pokoncilskih liturgijskih reformi, stare institucije poput Zbora prebendara izgubile su svoju svrhu. Postale su same sebi svrha.


četvrtak, 18. siječnja 2018.

Briga za bolesne i umiruće




Briga za umiruće jedna je od najviše obrađivanih tema u povijesti katoličke literature, ali istodobno jedna od danas najviše zanemarenih i prešućivanih tema.
A tema je prevažna, jer o smrti umnogome ovisi i vječnost.
I što više današnji "moderni teolozi" izbjegavaju o tome pričati, to mi više moramo inzistirati na toj temi.

Nažalost, za moderniste se cijela briga oko bolesnih i umirućih svodi na brigu za tijelo i tješenje tugujuće rodbine, dok brigu za vječno spasenje umirućega stavljaju u drugi plan. Takav pristup proizlazi iz njihovog izokrenutog i nekršćanskog stava, koji stavlja ovaj prolazni život ispred vječnog života.

Bilo bi dobro kad bi svi odgovorni pročitali barem nešto od onoga što su pisci prošlih vjekova pisali o ovoj temi (npr. bl. Henrik Susosv. Alfonz Liguori i sv. Leonard Portomauricijski).


Ali, ako već ne mogu ili im se ne da (ili ne žele), neka barem dobro prouče odredbe našega Rimskog obrednika iz 1929., koje govore o pohađanju bolesnika i skrbi za njih (str. 123.-127.).





 




Važne su i odredbe Rimskog obrednika o pomoći umirućima, među kojima bih posebno istaknuo ove.
Obratite pozornost da se umirućega potiče na čin vjere, ufanja i ljubavi...






Ovdje bih istaknuo jednu važnu knjigu sv. Roberta Bellarmina.
Kad se Bellarmin u svojoj starosti približavao smrti (i pripremao za taj trenutak) napisao je vrlo vrijednu knjigu De arte bene moriendi ("O umijeću dobrog umiranja").

U knjizi su iznesena glavna pravila koja bi čovjek trebao imati na umu kako bi umro u milosti Božjoj.





Naravno, ne mogu ovdje izložiti sve vrijedne misli i upute koje sadrži ova knjiga, ali barem da dotaknem neke važne momente. Najbolja briga za umiruće je zapravo nastojanje da se vjernici tijekom svog života, dok su još mladi i zdravi, počnu pripremati za smrt.

Kako bi netko dobro umro, mora prije toga dobro živjeti. A da bi netko zaista dobro živio, mora prvo umrijeti svijetu. Prema tome, da bi netko dobro umro, treba prije toga u svom životu umrijeti svijetu.


Ovako to obrazlaže sv. Robert Bellarmin:

"...ut quis bene vivat, necesse in primis est, ut moriatur mundo, antequam moriatur vitae corporali. Omnes qui mundo vivunt, mortui sunt Deo; neque fieri ullo modo potest, ut quis incipiat vivere Deo, nisi prius moriatur mundo. Haec autem veritas in scripturis sanctis tanta evidentia praedicatur, ut nisi ab infidelibus et incredulis in dubium revocari possit. Ac ut in ore duorum vel trium testium stet omne verbum, producam sanctos apostolos Ioannem, Iacobum et Paulum, testes omni exceptione maiores, quippe in quibus Spiritus Sanctus, qui Spiritus est Veritatis, apertissime loquebatur. Sic igitur scribit Ioannes Apostolus et Evangelista Christum ipsum loquentem inducens: 'Venit princeps huius mundi et in me non habet quidquam' (Ioan. 14, 30). Ubi mundi principem inelligit diabolum, qui princeps est omnium iniquorum et per mundum intelligit coetum omnium peccatorum, qui diligunt mundum et diliguntur a mundo."

("...da netko dobro živi, nužno je prije svega, da umre svijetu prije nego što tjelesno umre. Svi naime koji žive svijetu, mrtvi su Bogu; i nije nikako moguće da netko počne živjeti Bogu, ako nije prije umro svijetu. Ova se, naime, istina u Svetim pismima tako očito propovijeda, da je u sumnju mogu dovoditi samo nevjernici i smutljivci. A kako u ustima dvojice ili trojice svjedoka stoji svako svjedočanstvo, navodim svete apostole: Ivana, Jakova i Pavla, svjedoke bez izuzetka najveće, budući da je u njima Duh Sveti, koji je Duh Istine, najočitije govorio. Ovako dakle piše Ivan apostol i evanđelist, navodeći samoga Krista koji govori: 'Dolazi knez ovoga svijeta i sa mnom nema ništa' (Iv 14, 30). Gdje pod knezom svijeta razumijeva đavla, koji je knez svih opakih, a pod svijetom razumijeva skup svih grešnika, koji ljube svijet i ljubljeni su od svijeta.")


Nakon toga Bellarmin navodi dijelove Svetoga pisma koji govore protiv prijateljstva s ovim svijetom (Iv 15, 18-19; Iv 17, 9; 1 Iv 2, 15-17; Jak 4, 4; 1 Kor 5, 10; 1 Kor 11, 32; Gal 6, 14), te Gospodnje riječi o uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u vječni život (Lk 13, 24; Mt 7, 13-14).


I napokon, na kraju tog poglavlja zaključuje:

"Igitur omnis, qui serio cupit artem bene moriendi perdiscere, ex qua arte pendet salus aeterna et omnis vera felicitas; non differat exire de mundo et plane mori mundo, cum fieri nullo modo possit, ut quis mundo vivat et Deo, et terra fruatur et caelo."

("Stoga svatko, tko ozbiljno želi naučiti umijeće dobrog umiranja, o kojem umijeću ovisi vječno spasenje i svaka prava sreća, neka ne odgađa izaći iz svijeta i posve umrijeti svijetu, jer nikako ne može biti da netko istodobno živi i svijetu i Bogu, i da uživa i zemlju i nebo.")


Vrlo je važno tijekom života činiti pokoru za grijehe. Trebamo se naviknuti na stalno kajanje i pokoru. Netko tko se tijekom života nije navikao na kajanje i pokoru za grijehe, teško da će se pravilno pokajati na smrtnom času.

Bellarmin navodi jedno vlastito iskustvo s okorjelim grešnikom na samrti (lib. II, c. 6.):

"Saepe enim accidit, ut sacramentum poenitentiae, quo tempore magis est necessarium, illo ipso tempore minus accurate suscipiatur. Qui enim gravi morbo laborant, vel doloribus impediti vel debilitate, aut deficiente iudicio, vel horrore propinquae mortis, vel amore charorum quos inviti relinquunt; satis imperfectam confessionem peccatorum faciunt, et valde aegre contritionem veram et perfectam in illis angustiis in se ipsi excitare queunt. Testis ego possum esse huius difficultatis, quam aegroti ut plurimum patiuntur. Nam cum aliquando inviserem amicum, virum divitem et nobilem, qui ex peccato quodam gravi perpetrato in morbum lethalem inciderat, atque ei dicerem, nihil ei salutarius in eo temporis articulo esse posse, quam veram peccatorum suorum poenitentiam et contritionem, quia Deus cor contritum et humiliatum nunquam despicit. Respondit ille: 'Et quid est contritio? Non capio quid a me requiras.' Subieci ego: 'Hoc requiro ut ex vero corde displiceat tibi quod in Deum peccaveris et omnino statuas, si diutius vixeris, nunquam amplius Deum offendere, idque totum procedat ex vero amore Dei, qui tibi innumerabilia beneficia praestitit, cui tu ingratissimus pro beneficiis iniurias reddidisti.' Respondit ille: 'Non intelligo, non sum capax rerum istarum.' Ita obiit, signa damnationis suae satis aperta nobis relinquens. Haec et similia exempla nos monent, ut cum bene valemus, sic conscientiam nostram exoneramus et poenitentiam veram agamus, ac si illa confessio ultima nobis esset futura."

("Često se naime događa, da se sakrament pokore baš u ono vrijeme kad je nepotrebniji, prima najmanje pravilno. Jer oni koji se nalaze u teškoj bolesti, bilo spriječeni bolovima ili slabošću, bilo zbog slabljenja razbora, bilo zbog straha od nadolazeće smrti ili pak zbog ljubavi prema svojim milima koje nevoljko napuštaju; čine dosta neispravnu ispovijed, i teško da mogu u sebi probuditi istinsko i savršeno pokajanje usred tih tjeskoba. Ja mogu biti svjedok ove teškoće, koju bolesnici često trpe. Naime, kad sam jednom posjetio prijatelja, čovjeka bogata i plemenita, koji je radi nekog teškog grijeha koji je počinio pao u smrtonosnu bolest; i kad sam mu rekao da mu ništa u tom trenutku ne može biti spasonosnije, nego prava pokora za grijehe i pokajanje, jer Bog nikada ne odbacuje srce skrušeno i ponizno. A on je odgovorio: 'A što je to kajanje? Ne razumijem što tražiš od mene.' Ja sam odvratio: 'Ovo tražim, da ti iz iskrenoga srca bude žao što si sagriješio protiv Boga, i čvrsto odlučiš da, ako dulje živiš, nikada više nećeš uvrijediti Boga, i da sve to izlazi iz istinske ljubavi prema Bogu, koji ti je pružio nebrojene darove, a ti si mu veoma nezahvalan za darove uzvratio uvredama.' A on je odgovorio: 'Ne razumijem, nisam sposoban za ovakve stvari.' Tako je umro, ostavljajući nam sasvim očite znakove svoje osude. Ovaj i slični slučajevi opominju nas, da dok smo zdravi, tako rasteretimo svoju savjest i činimo pravu pokoru, kao da će nam ta ispovijed biti posljednja.")


Po ovome vidimo kakav su promašaj sve one "moderne duhovnosti" koje žele čovjeka "relaksirati" i, kako oni kažu, "osloboditi od osjećaja krivnje" - a zapravo izgleda kao da ga žele lišiti kajanja za grijehe (bez kojega nema oproštenja).
Zato ovdje treba reći otvoreno: Nema ništa lošega u osjećaju krivnje! Dobro je imati osjećaj krivnje za grijehe. To je sasvim realan i potreban osjećaj. I sveci su imali izražen osjećaj krivnje za svoje grijehe, i cijeli im je život bio neprekidna pokora za grijehe.

A ovi današnji modernistički "duhovni vođe", koji ljude "oslobađaju od osjećaja krivnje" su obični slijepci koji slijepce vode (Mt 15, 14). Oni ne znaju što rade.
Tome pogoduje i pokoncilska "nova liturgija" iz koje su uklonjeni skoro svi pokornički elementi. U "karizmatskim" je "susretima" (koji nerijetko imaju oblik zabave) to još i izraženije.

Iz istih krugova dolazi i ona velika zloupotreba gdje potpuno zdravim ljudima dijele sakrament posljednje pomasti, i to kolektivno u crkvi. A sve to dok stvarno bolesni ljudi, kojima zaista treba taj sakrament, najčešće umiru bez njega.

Trebamo stoga reći nešto i o tom sakramentu. Kome treba dijeliti sakrament posljednje pomasti odredio je još Firentinski koncil: "infirmus de cuius morte timetur" ("bolesnik za čiju bi se smrt bojalo"). Dakle, nemoćnik koji se zbog bolesti ili starosti nalazi u opasnosti od skore smrti.


Firentinski koncil nadalje određuje kako se taj sakrament treba dijeliti:

"...extrema unctio, cuius materia est oleum olivae per episcopum benedictum. Hoc sacramentum nisi infirmo, de cuius morte timetur, dari non debet: qui in his locis ungendus est: in oculis propter visum, in auribus propter auditum, in naribus propter odoratum, in ore propter gustum vel locutionem, in manibus propter tactum, in pedibus propter gressum, in renibus propter delectationem ibidem vigentem. Forma huius sacramenti est haec: 'Per istam unctionem et suam piissimam misericordiam indulgeat tibi Dominus quidquid per visum, etc.' Et similiter in aliis membris. Minister huius sacramenti est sacerdos."

("...posljednje pomazanje, čija je materija maslinovo ulje blagoslovljeno od biskupa. Ovaj se sakrament ne treba dati osim onome o čijoj se [skoroj] smrti ima bojati: koga treba pomazati na ovim mjestima: na oči zbog vida, na uši zbog sluha, na nosnice zbog mirisa, na usta radi okusa ili govora, na ruke radi dodira, na noge radi koraka, na bubrege zbog naslade koja je ondje bila. Forma ovog sakramenta je ova: 'Ovim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin štogod si sagriješio vidom, itd.' I slično na drugim udovima. Služitelj ovoga sakramenta je svećenik.")


Evo i odredbe Rimskog obrednika o sakramentu posljednje pomasti...












nedjelja, 14. siječnja 2018.

Prolaznici ne slute kakvi su se ovdje obavljali uzvišeni i sjajni obredi



Ovo je govor dr. Lovre Katića (1887.-1961.), poznatog splitskog svećenika i povjesničara, održan u katedrali sv. Dujma, 6. svibnja 1950.
(preuzeto iz knjige Davni glasovi iz solinskih ruševina,  str. 23.-37.)

Opisuje stare kršćanske obrede u antičkoj Saloni (današnji Solin), na mjestima današnjih ruševina (grad je razoren za vrijeme seobe naroda).

Molim vas da pažljivo pročitate...