Uzimajući u obzir sve okolnosti

Mogli bismo se malo uplašiti čitajući djela svetih otaca, koja opisuju kakve su stroge pokore izvršavali kršćani u tim starim vremenima. Neugodno nam je to čitati, jer po tome vidimo kako je ova pokora koju mi danas pokušavamo - mala i neznatna.

Sv. Beda Časni u svom kapitalnom djelu Historia ecclesiastica gentis Anglorum (IV., 23) opisuje jednog redovnika imenom Adamnan, koji je vodio život "in continentia et orationibus multum Deo devotam, ita ut nil umquam cibi vel potus, excepta die dominica et quinta sabbati, perciperet, saepe autem noctes integras pervigil in oratione transigeret" ("u uzdržljivosti i molitvama, veoma pobožan Bogu, tako da nikada nije uzimao ništa hrane ili vode, osim u nedjelju i petoga dana od subote [četvrtak], a često je provodio cijele noći bdijući u molitvi").

Ono što je ovdje zanimljivo jest da je taj redovnik krenuo u takav život kao pokoru za neki grijeh koji je počinio u mladosti (ne navodi se koji). On je kao mladić sam došao svećeniku i sam je tražio da mu se odredi pokora "quo posset fugere a ventura ira" ("kojom će moći izbjeći nadolazeći gnjev").


Ovako taj slučaj opisuje sv. Beda Časni:

"Siquidem in adolescentia sua sceleris aliquid commiserat, quod commissum, ubi ad cor suum rediit, gravissime exhorruit, et se pro illo puniendum a districto Iudice timebat. Accedens ergo ad sacerdotem, a quo sibi sperabat iter salutis posse demonstrari, confessus est reatum suum, petiitque, ut consilium sibi daret, quo posset fugere a ventura ira. Qui audito eius commisso dixit: 'Grande uulnus grandioris curam medellae desiderat; et ideo ieiuniis, psalmis, et orationibus, quantum vales, insiste, quo praeoccupando faciem Domini in confessione propitium eum invenire merearis.' At ille, quem nimius reae conscientiae tenebat dolor, et internis peccatorum vinculis, quibus gravabatur, ocius desiderabat absolvi: 'Adulescentior', inquit, 'sum aetate, et vegetus corpore; quicquid mihi inposueris agendum, dummodo salvus fiam in die Domini, totum facile feram, etiam si totam noctem stando in precibus peragere, si integram septimanam iubeas abstinendo transigere.' Qui dixit: 'Multum est, ut tota septimana absque alimento corporis perdures; sed biduanum uel triduanum sat est obseruare ieiunium. Hoc facito, donec post modicum tempus rediens ad te, quid facere debeas, et quamdiu poenitentiae insistere tibi plenius ostendam.' Quibus dictis, et descripta illi mensura poenitendi, abiit sacerdos, et ingruente causa subita secessit Hiberniam, unde originem duxerat, neque ultra ad eum iuxta suum condictum rediit. At ipse memor praecepti eius, simul et promissi sui, totum se lacrimis paenitentiae, vigiliis sanctis, et continentiae mancipauit; ita ut quinta solum sabbati et dominica, sicut praedixi, reficeret, ceteris septimanae diebus ieiunus permaneret. Cumque sacerdotem suum Hiberniam secessisse, ibique defunctum esse audisset, semper ex eo tempore, iuxta condictum eius memoratum, continentiae modum observabat..."

("Pošto je u svojoj mladosti počinio neko zlodjelo, za taj je čin, kad je došao k sebi, teško zažalio, i bojao se da će biti kažnjen od strogoga Suca. Pristupivši stoga svećeniku, od koga se nadao da će mu moći pokazati put spasenja, ispovjedio je svoju krivnju, i zamolio da mu dade savjet kojim bi mogao izbjeći dolazeći gnjev. Koji je čuvši njegov čin, rekao: 'Velika rana traži još veći lijek, i zato nastoj koliko možeš u postovima, psalmima i molitvama; da to radeći uzmogneš naći milosrdno lice Gospodnje u ispovijedi.' Ali on je, koga je držala velika bol okrivljujuće savjesti i opterećen unutarnjim lancima grijeha, zaželio da bude što prije odriješen. I rekao je: 'Mlade sam dobi i zdravoga tijela, što god mi narediš da učinim lako ću podnijeti, samo da budem spašen na Dan Gospodnji, pa makar morao provesti cijelu noć stojeći u molitvama, ili makar zapovjedio da cijeli tjedan provedem uzdržavajući se od hrane.' A on mu je rekao: 'Previše je da cijeli tjedan izdržiš bez hrane za tijelo, već je dovoljno da obdržavaš dvodnevni ili trodnevni post. To čini dok za neko vrijeme ne dođeš k sebi, a onda se vrati, i potpunije ću ti pokazati kakvu pokoru trebaš činiti i koliko dugo.' To rekavši i propisavši mu mjeru pokore, otišao je po važnom poslu u Hiberniju [današnja Irska] odakle je vukao podrijetlo, i nije se više vratio prema dogovoru. A ovaj sjećajući se njegove odredbe, a isto tako i svoga obećanja, cijeli se dao suzama pokore, svetim bdjenjima i uzdržljivosti: tako da je jeo samo četvrtkom i nedjeljom,a druge dane u tjednu ostajao je na tašte. I kad je čuo da je njegov svećenik otišao u Hiberniju i tamo umro, uvijek je od toga vremena, prema dogovoru kojeg se sjećao, obdržavao način uzdržljivosti...")



Ovo bi svakako trebalo posramiti današnje humaniste, koji se nazivaju "kršćanima", a ne podnose pokoru. Dapače, oni su deklarirani uživatelji života, ljubitelji svijeta, robovi životnog standarda... Oni ne razmišljaju poput ovoga mladića, kako da daju naknadu za svoje grijehe, "quo posset fugere a ventura ira" ("kojom će moći izbjeći nadolazeći gnjev").


Pravi kršćani trebaju razmišljati kako je pisao sv. Bonaventura (Breviloquium, VII., 3.):
"honor divinus exigit opera satisfactoria et poenalia sibi persolvi pro culpa"
("božanska čast traži da joj se pruže djela zadovoljštine i pokore za grijeh [krivnju]")


Da je činiti djela pokore i zadovoljštine, ne samo poželjno, već i prava zapovijed svetoga evanđelja, kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 13., a. 1.):
"satisfactio est in praecepto (Luc. 3, 8): Facite dignos fructus poenitentiae"
("zadovoljština je u zapovijedi (Lk 3, 8): Činite dostojne plodove pokore")


Osim konkretnih pokorničkih djela, zadovoljština za grijehe može biti i strpljivo podnošenje nesreća ovoga života.
Sv. Toma Akvinski se bavi pitanjem (u Summa theologica, IIIs, q. 15., a. 2.):
"Utrum flagella praesentis vitae sint satisfactoria?" ("Jesu li bičevi sadašnjega života zadovoljština?)

I zaključuje da jesu, ako ih čovjek podnosi strpljivo - uz svijest da je svojim grijesima zaslužio biti kažnjen i da prihvati te nesreće kao čišćenje od grijeha. Ako je pak čovjek nestrpljiv, otima se tim kaznama (ili smatra da nije zaslužio biti kažnjen) - tada te nedaće više nemaju karakter zadovoljštine, već čiste odmazde.


Točno tako kaže sv. Toma:

"Unde si flagella, quae pro peccatis a Deo infliguntur, fiant aliquo modo ipsius patientis, rationem satisfactionis accipiunt. Fiunt autem ipsius, inquantum ea acceptat ad purgationem peccatorum, eis utens patienter. Si autem omnino eis per impatientiam dissentiat, tunc non efficiuntur aliquo modo ipsius, et ideo non habent rationem satisfactionis, sed vindicationis tantum."

("Stoga ako bičevi, koji su za grijehe nametnuti od Boga, na neki način pripadaju onome koji ih strpljivo podnosi, onda primaju obilježje zadovoljštine. A postaju njegovi, ukoliko ih prima kao očišćenje od grijeha, podnoseći ih strpljivo. A ako im se posve opire nestrpljivošću, tada nisu ni na koji način njegovi, i zato nemaju obilježje zadovoljštine, već samo odmazde.")


Ovo učenje je potvrdio Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.):

"Quod maximum amoris argumentum est, temporalibus flagellis a Deo inflictis, et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Christum Jesum satisfacere valemus."

("Što je najveći argument ljubavi, da vremenitim bičevima nametnutima od Boga, a od nas strpljivo podnesenima, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")


U tom smislu, rubrike Rimskog obrednika na nekoliko mjesta  potiču svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje teškoće kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.

Pogledajte, npr., obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik, 1929., str. 137.-139.), gdje rubrika traži da svećenik pouči bolesnika:

"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."

Svećenik će dalje tješiti bolesnika ulijevajući mu nadu da će zadobiti otpuštenje kazni i vječni život.

 

Još samo da kažem nekoliko riječi o onoj pokori koju svećenici zadaju vjernicima na ispovijedi. Danas se često događa da svećenici, kao po nekom automatizmu, svima daju iste pokore - bez obzira dolazi li im vjernik s jednim smrtnim grijehom ili sa sto smrtnih grijeha.

Pazite, ako su vjernici dužni reći sve smrtne grijehe, po vrsti  i broju (kao i posebne okolnosti koje čine grijeh težim ili lakšim), onda je logično da svećenik odredi pokoru prema navedenim vrstama i broju grijeha.

Rimski obrednik u poglavlju o sakramentu pokore upozorava svećenika:

"Neka pazi da ne daje prelakih pokora za teške grijehe, da ne bi velikom popustljivošću postao dionik tuđih grijeha. Neka pače ima na pameti, da pokora nije samo pomagalo novome životu i lijek bolesti, već i kazna za prošle grijehe."

Rimski obrednik također napominje da se svećenik pri tome mora "obazirati na stalež, prilike, spol i dob pokornika, pa i na njihovu pripravnost".
To nam govori i sam zdravi razum. Možda ovo nije dobra usporedba, ali pogledajte kako sude državni sudovi. Razmislite malo što sve sud mora uzeti u obzir kad određuje sankciju počiniteljima kaznenih djela ili prekršaja.

Na primjer, Prekršajni zakon RH ima čl. 36. koji nosi naziv Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne, koje glasi:

(1) Izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja.

(2) Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja prekršaja (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito ove: stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, njegovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Izričući počinitelju prekršaja novčanu kaznu, sud će uzeti u obzir i njegovo imovinsko stanje.

Vidite što sve državni sudovi uzimaju u obzir kad određuju kazne. I sad zamislite situaciju da sud svim okrivljenicima, bez obzira na težinu njihova djela, automatski određuje iste kazne. Zar ne biste rekli da je to skandal, nered u pravosuđu?

Što onda reći o situacijama u kojima svećenik svim vjernicima koji mu dolaze na ispovijed određuje uvijek iste pokore, bez obzira na težinu grijeha i ostale posebne okolnosti?

Sigurno da nije lako odrediti nekome pravu pokoru, jer je komplicirano spoznati težinu grijeha i stupanj krivnje, i to samo na temelju nečijeg kratkog kazivanja na ispovijedi. Upravo je zato potrebno da svećenik ima što veće teološko znanje (mislim na pravu katoličku teologiju, a ne na modernističku pseudoteologiju).

Rimski obrednik potiče svećenika da usvoji što više znanja proučavajući dobre pisce (npr. sv. Alfonz Liguori), a osobito Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila).

Da ne duljim, evo što kaže Rimski obrednik...