Bellarmin o protestantskoj preuzetnosti

"Quis non obtupescat, potuisse homines reperiri qui sibi persuaderent, nihil aliud ad iustificationem impiorum requiri, quam, ut certo statuant se esse iustos, sibi remissa esse peccata; ut iam non opinio a veritate rei, sed e contrario, rei veritas ab opinione dependeat?
Et tamen hoc ipsum incredibile paradoxum est articulus quartus illius celeberrimae Augustanae Confessionis, quae pro evangelio est maxime parti nostri temporis haereticorum."

("Tko se ne bi zgrozio, što su se mogli pojaviti ljudi koji su sebe uvjerili da ništa drugo nije potrebno za opravdanje grešnika, osim da oni zauzmu čvrsti stav da su pravednici i da su im otpušteni grijesi; kao da mišljenje više ne ovisi o istinitosti stvari, već da istinitost stvari ovisi o mišljenju?
A ipak, baš taj nevjerojatni paradoks je četvrti članak one razvikane Augsburške konfesije, koja je kao evanđelje za najveći dio heretika našega vremena.")

- sv. Robert Bellarmin

Suarez protiv anglikanske sekte

Veliki španjolski isusovac Francisco Suarez stekao je svjetski glas kao jedan od najvećih teologa 17. stoljeća.

U svojoj čuvenoj knjizi Defensio fidei catholicae et apostolicae adversus anglicanae sectae errores (Obrana katoličke i apostolske vjere protiv zabluda anglikanske sekte), obračunao se sa anglikanstvom.

Suarez nam objašnjava zašto anglikance i ostale protestante nikada ne smijemo zvati "kršćanima".

Suarez navodi najmanje pet važnih razloga:
-  "Fides autem vere Christiana, non dicitur, nisi quae a doctrina verae Ecclesiae, quae eadem est cum Christi doctrina, nec in re quantumvis minima discrepat."
("Ne može se reći da je doista kršćanska vjera, ako odstupa od nauka prave Crkve, koji je isto što i Kristov nauk, pa makar i u najmanjoj stvari.")

- "secta, quam nunc Anglia profitetur, nihil aliud est, quam defectio seu rebellio... ab illa fide"
("sekta, koju danas ispovijeda Engleska, nije ništa drugo, nego otpad ili pobuna protiv te (kršćanske) vjere")

-"defectio autem a vera fide contraria est ipsi fidei Christianae, ergo non potest, ut contraria secta introducta per defectionem a Christiana fide, eiusdem nomen... usurpare"
("otpadništvo od prave vjere je protivno samoj kršćanskoj vjeri, stoga ne može, kao suprotstavljena sekta nastala otpadom od kršćanske vjere, uzurpirati to isto ime")

- "divina fides, qualis Christiana est, mutari non potest, neque inconstantiam pati; nam Deus, in cuius veritate nititur, se ipsum negare non potest, vel quod semel dixit, retractare, ergo secta, quae per defectionem a divina et catholica fide introducta est, non potest esse divina fides, sed humana adinventio vanaque opinio"
("božanska vjera, kakva je kršćanska, ne može se mijenjati, niti trpjeti nedosljednost; naime Bog, na čijoj se istini temelji, ne može zanijekati samoga sebe, niti povući ono što je jednom rekao; stoga sekta koja je nastala otpadom od božanske i katoličke vjere, ne može biti božanska vjera, već ljudska izmišljotina i isprazno mišljenje")

- "Quia sine vera fide nemini patet aditus ad aeternam gloriam; vera autem fides non est, quae catholica non est."
("Jer bez prave vjere nikome nije otvoren prolaz do vječne slave; a nije prava vjera ona koja nije katolička.")

Naslovnica Suarezove knjige Defensio fidei catholicae

Ne samo da protestante nikada ne smijemo nazivati "kršćanima", nego i njihove zajednice NIKADA ne smijemo zvati "crkvama".

Suarez piše (lib. I., cap. VIII.):
- "illi congregationem quam vident falso credunt esse veram Ecclesiam"
("oni za zajednicu koju vide, pogrešno vjeruju da je prava crkva")

- "nullo modo dicere potest aliquis novorum dogmatum sectator vel Anglicanae sectae defensor, congregationem suam esse Ecclesiam visibilem et veram"
("nijedan od sljedbenika tih novih dogmi ili branitelj anglikanske sekte ni na koji način ne može reći da je njegova zajednica vidljiva i prava crkva")


I za kraj, nemojmo zaboraviti zločinački proces kojim je utemeljena anglikanska sekta. Sjetimo se svih mučenika koji su ubijeni, jer nisu htjeli priznati engleskog kralja kao "glavu Crkve" ili su odbijali novi krivovjerni obred, koji su anglikanci uveli umjesto katoličke mise.

Ono što se u Engleskoj dogodilo tijekom reformacije, Suarez sažima u jednu rečenicu (lib. VI., cap. 10., 11.):

"si quae imagines aut cruces in Anglia remanserant, partim eversae, partim combustae sunt... Et officia divina ritu haeretico et vulgari sermone recitari coeperunt, atque ita ablato divino sacrificio et altaribus destructis, ecclesiae Catholicorum templa Dei et Christi esse desierunt et in synagogas Satanae communtatae sunt."

("ako su koje slike [svetaca] ili raspela ostali u Engleskoj, djelomično su srušeni, a djelomično spaljeni... I bogoslužje su počeli služiti heretičkim obredom i narodnim jezikom, i tako nakon što je iskorijenjena sveta žrtva i oltari porušeni, katoličke crkve su prestale biti hramovi Božji i Kristovi, i pretvorene u sinagoge Sotonine.")

Četiri vrste umirućih

Sv. Antun na samrti

Sv. Antun Padovanski razlikuje četiri vrste umirućih: oni koji umiru Gospodinu, oni koji umiru u Gospodinu, oni koji umiru izvan Gospodina i oni koji umiru protiv Gospodina.

Kaže nam sv. Antun (De commemoratione fidelium animarum):

"Nota, quatuor esse differentias morientium.

Moriuntur enim quidam Domino, ut martyres. De quibus Psalmus [ait]: 'Preciosa in conspectu Domini mors sanctorum eius.' (Ps. 115, 6)

Isti enim statim ascendunt caelum.

Alii in Domino, ut confessores. 'O mors, bonum est iudicium tuum homini indigenti.' (Eccl. 41, 2)

'Semper mortificationem Iesu Christi in vestro corpore circumferentes' (2 Cor. 4, 10), scilicet, ad quinque corporis sensus. 'Mortui enim estis cum Christo, sed vita vestra vivit cum gloria.'

Et istorum quidam intrant adhuc purgatorium.

Alii moriuntur extra Dominum, ut pueri non baptizati, et isti intrant limbum, quia naturam habent aversam a Deo per culpam originalis peccati: ita ut dicantur 'filii irae' (Ephes. 2, 3).

'Aversio parvulorum interficiet eos' (Prov. 1, 32)

Et isti habent poenam damni et non sensus, quia non sentiunt eam.

Alii moriuntur contra Dominum, ut adulti in mortali decedentes et ita damnati.

'Deus mortem non fecit, nec laetatur in perditione morientium. Impii autem manibus et verbis accersierunt illam.' (Sap. 1, 13-16)

Et isti intrant infernum. Unde numquam sunt liberandi, quia in inferno nulla est redemptio. Quia ut dicitur: 'Si ceciderit lignum ad austrum aut ad aquilonem in quocumque loco ceciderit ibi erit.' (Eccles. 11, 3)"

PRIJEVOD:

"Zapamti da su četiri razlike umirućih.

Neki naime umiru Gospodinu, kao mučenici. O njima kaže psalam: 'Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetih njegovih.' (Ps 115, 6)

Oni naime odmah uzlaze u raj.

Drugi [umiru] u Gospodinu, poput ispovjednika. 'O smrti, odluka je tvoja dobrodošla čovjeku ubogu.' (Sir 41, 2)

'Uvijek umiranje Isusa Krista u vašem tijelu pronoseći' (2 Kor 4, 10), dakako, na petero tjelesnih osjetila. 'Umrli ste s Kristom, ali vaš život živi sa slavom.'

A od ovih neki prvo idu u čistilište.

Neki pak umiru izvan Gospodina, kao nekrštena djeca, i oni idu u limb, jer imaju narav okrenutu od Boga po krivnji istočnoga grijeha: tako da se nazivaju 'sinovi gnjeva' (Ef 2, 3).

'Okrenutost malenih ubit će ih.' (Izreke 1, 32)

I oni imaju kaznu osude, ali ne osjeta, jer je ne osjećaju.

Drugi umiru protiv Gospodina, kao odrasli koji umiru u smrtnom grijehu i tako osuđeni.

'Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti umirućih. Ali bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju.' (Mudr 1, 13-16)

I ovi odlaze u pakao. Odatle nikada neće biti oslobođeni, jer u paklu nema otkupljenja. Kao što se kaže: 'Padne li drvo na jug ili na sjever, svejedno: gdje padne, ondje i ostaje.' (Prop 11, 3)"

Bl. Alojzije Stepinac o važnosti točnog pridržavanja liturgijskih pravila

Bl. Alojzije Stepinac služi sv. misu u crkvi Majke Božje Karmelske u Brezovici

"Odakle vlast Crkvi da izdaje naredbe?
Od Isusa Krista, Sina Božjega, koji je osnivač Crkve. Ako slušamo Crkvu, slušamo samoga Boga, u čije ime Crkva govori i izdaje svoje naredbe. Tako i naredbe o bogoštovlju, kao što se samo po sebi razumije.
Sam Isus Krist dao nam je i te kako primjer kako se visoko moraju poštivati te odredbe. Eto, u Starom zavjetu bio je narodu židovskom točno propisan način kako se treba obdržavati svetkovina Pashe. I sve što je tamo bilo propisano o vazmenom janjetu i sve ostalo, to je točno obdržavao Isus Krist kad je održao posljednju večeru sa svojim apostolima."

"Sv. Ignacije Lojola polagao je najveću važnost da u najmanje sitnice ispuni zahtjev Crkve o obredima kod službe Božje. Zato je on osobno svake godine u Velikom tjednu ispitivao i poučavao svoje mlade klerike, prije nego su se razišli po rimskim crkvama, da asistiraju kod obreda Velikog petka.

Velika sv. Terezija Avilska piše sama u svojim uspomenama: 'U stvarima vjere imala sam uvijek svijest spremnosti da za svaku istinu Svetoga pisma i za svaku najmanju ceremoniju svete Crkve pođem tisuću puta u smrt.'

To je eto daljnja pouka Majke Božje prigodom trinaestog ukazanja sv. Bernardici: najveće poštovanje prema naredbama svete Crkve, jer iza njih u zadnjoj liniji stoji Isus Krist, stoji Bog!“

- bl. Alojzije Stepinac

(Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007., str. 185.-186.)

Križanić o javnim i neznanim grijesima i kaznama koje zaslužuju

Spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu

Juraj Križanić u svom glavnom djelu "Razgovor ob vladateljstvu", koje još zovemo i "Politika", daje jedno posebno poglavlje pisano latinskim jezikom pod nazivom "De peccatis publicis et de ignoratis" ("O javnim grijesima i o neznanima").

Neki će možda postaviti pitanje: Zašto je uopće pisao o toj temi u jednoj političkoj raspravi?

Križanić odmah na početku navedenog poglavlja odgovara na to pitanje:
"Ut regnum permaneat felix, necessarius est timor et solicitudo ne offendatur Deus, et praesertim ne offendatur publicis extraordinariis peccatis, propter quae magis et frequentius et principalius solent venire flagella Dei."
("Da kraljevstvo ostane sretno, nužan je strah i briga da se ne vrijeđa Boga, a naročito da se ne vrijeđa javnim osobitim grijesima, zbog kojih i više i češće i prvenstveno dolaze bičevi [kazne] Božje.")

To je važno, jer moramo zapamtiti da:
"Nullum peccatum permittit Deus impunitum. Sed ulciscitur omnem malitiam, sive in hac vita, sive in altera, quod est miserius. Aliquando propter peccata mittit Deus super populos flagella sua, seu plagas publicas: pestem, famem, bellum, regni excidium aut ablationem."
("Nijedan grijeh ne ostavlja Bog nekažnjenim. Već kažnjava svaku zloću, bilo u ovom životu, bilo u drugom, što je jadnije. Ponekad zbog grijeha šalje Bog na narode svoje bičeve, ili javne nesreće: kugu, glad, rat, uništenje kraljevstva ili iskorijenje.")

Križanić je izgleda bio pod dojmom viđenja sv. Brigite, kad je govorio o istočnom raskolu kao javnom grijehu i kaznama koje istočni raskolnici trpe zbog tog grijeha. Naime, u jednom ranijem poglavlju je napisao:
"In libro revelationum sanctae Brigittae est scriptum: Semper Graeci hostibus suis subiecti erunt et ab iis graves oppressiones sustinebunt, donec sese Ecclesiae Romanae subiiciant eiusque praecepta devote suscipiant."
("U knjizi objava svete Brigite je napisano: Uvijek će Grci biti podložni svojim neprijateljima i od njih će podnositi teška tlačenja, dok god se ne podrede Rimskoj Crkvi i njezine odredbe predano prihvate.")

A sada o pitanju tajnih i neznanih grijeha. 
Križanić kaže:
"Homines interdum habent poenitentiam facilem; et ipsimet sibi eam faciunt impossibilem. Et hoc ideo accidit, quia nesciunt in quo peccant, et quid sit causa flagelli divini. Praedicatur poenitentia et fiunt vota, preces, ieiunia, eleemosynae, sed omnia non sufficiunt: quia poenitentia fit pro notoriis peccatis in communi, et non fit pro uno aliquo peccato incognito: quod ab omnibus putatur non esse peccatum, sed potius opus pietatis. Et quia non agnoscunt peccatum: ideo non agunt poenitentiam de illo: nec possunt placere Deo."
("Ljudi kadšto imaju laku pokoru, i oni je sami sebi čine nemogućom. I to se događa zato što ne znaju u čemu griješe; i što je uzrok Božje kazne. Propovijeda se pokora i čine se zavjeti, molitve, postovi, milostinje, ali sve to nije dovoljno, jer se pokora obavlja samo za očigledne grijehe, a ne za pojedini neznani grijeh, koji se od svih smatra da nije grijeh, već prije djelo blagosti. I jer ne prepoznaju grijeh, zato ne čine pokoru za njega, i ne mogu ugoditi Bogu.")

Među "neznanim grijesima" prvo mjesto zauzima krivovjerje. Krivovjerci svoja uvjerenja ne smatraju grijehom; naprotiv oni svoja uvjerenja smatraju dobrima i ispravnima. Na primjer, protestanti ne vide da je grijeh to što su protestanti.
U naše vrijeme se zbog proklamacije načela "tolerancije prema drugom i drugačijem", izgubila svijest da je krivovjerje grijeh.

Zato dobro zapamtimo ove Križanićeve riječi:
"Omnes enim haeretici ignorant suum peccatum. Putant se non peccare per suam perfidiam, sed valde bene agere. Sed ignorantia ipsos non excusat coram Deo, quia si vellent diligenter considerare, possent agnoscere suum peccatum."
("Svi naime haeretici ne znaju svoj grijeh. Misle da ne griješe svojom nevjerom, već da dobro čine. Ali neznanje ih neće opravdati pred Bogom, jer da žele pažljivo promotriti, mogli bi spoznati svoj grijeh.")


Križanića sam citirao prema prvom tiskanom izdanju njegove "Politike", koje je objavio P. Bezsonov (Moskva, 1859. g.) pod nazivom Russkoe gosudarstvo v polovinje XVII. vjeka.

Koga trebamo smatrati nevjernikom?

Kardinal Lorenzo Brancati (1612.-1693.) 

Kardinal Lorenzo Brancati daje nam jednostavan način kako ćemo znati tko su nevjernici...
 
 "Qui dicuntur infideles?

Primo, omnes gentiles, tam ante, quam post adventum Christi, qui nempe idola colebant et colunt Solem, Lunam etc.

Secundo, atheistae qui Deum dari negant.

Tertio, Mahumetani qui colunt quidem unum Deum, non vero Trinitatem, neque Christum quem prophetam asserunt, non Deum, et Mahometem ut prophetam et legislatorem venerantur.

Quarto, Judaei qui Deum credunt, non vero Trinitatem, neque Christum et legem divinam profitentur, sed Mosaicam tantum...

- et hi omnes antonomastice appellantur nunc infideles, quia non sunt baptizati

Quinto, infideles dicuntur haeretici, qui baptizati, in unum Deum et in Christum credunt, sed in aliquo vel aliquibus fidei articulis errant."
 

 PRIJEVOD:

"Koji se zovu nevjernici?

Prvo, svi pogani, kako prije dolaska Kristova, tako i poslije; oni koji su naime štovali idole i štuju Sunce, Mjesec itd.

Drugo, ateisti koji negiraju Boga.

Treće, muhamedanci, koji doduše štuju jednog boga, ali ne Trojstvo, niti Krista za kojega tvrde da je prorok, a ne Bog, a Muhameda štuju kao proroka i zakonodavca.

Četvrto, Židovi, koji vjeruju u Boga, ali ne u Trojstvo, niti ispovijedaju Krista i božanski zakon, već samo Mojsijev zakon...

- i svi ovi se antinomastički nazivaju sada nevjernici, jer nisu kršteni

Peto, nevjernicima se nazivaju i heretici, koji su kršteni, vjeruju u jednoga Boga i Krista, ali su u zabludi o nekoj ili nekim člancima vjere."


IZVOR:
L. Brancati, Opuscula tria de Deo, Rouen, 1705., str. 840.