NAUK CRKVE PROTIV SLOBODE GOVORA - "njima treba začepiti usta" (Tit 1, 11)

Indeks zabranjenih knjiga (izdanje 1819. god.)

Od svih izmišljenih "ljudskih prava" koja je proglasila Francuska revolucija, malo je koje toliko naštetilo vjeri kao sloboda govora. Dati slobodu otrovnom ljudskom jeziku da radi što želi očito je izraz krajnje pokvarenosti.

Već početkom 1791., kad se Europom proširio glas da francuski revolucionari namjeravaju staviti u ustav pravo da čovjek govori i piše što god želi, papa Pio VI je ustvrdio da su to pogubne zablude protivne katoličkoj vjeri (o tome više ovdje).

I doista, u Svetom pismu nećete naći ni jednu jedinu rečenicu kojom bi se mogla opravdati "sloboda govora". Baš naprotiv, Sveto pismo na toliko mjesta govori o opasnosti od otrovnog ljudskog jezika... Zar ćete tom jeziku dati punu slobodu?
Gospodin Bog kaže u evanđelju: "A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koji ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji." (Mt 12, 36)

Sv. Jakov Apostol piše u svojoj poslanici:

"I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti." (Jak 3, 6-8)

Imajući na umu ovu žalosnu istinu o ljudskom jeziku, lako se moglo predvidjeti koje će posljedice izazvati "sloboda govora". Danas ih vidite na svakom koraku, napose u medijima: laži, klevete, uvrede, blasfemije, pornografija... Sve to dolazi od ustavom zajamčenog prava na slobodu govora i izražavanja.

Crkva nikada nije dozvoljavala tu divlju slobodu govora. Crkva je kroz sva stoljeća, suzbijajući krive nauke, zatvarala usta svim zavodnicima i huliteljima, vodeći se izrekom sv. Pavla - "njima treba začepiti usta":

"Jer mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja. Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli..." (Tit 1, 10-11)

Ovo je vrlo jasan poziv na cenzuru svih nepodobnih i krivovjernih elemenata...
Tu je cenzuru Crkva uvijek dosljedno i temeljito provodila. Jeste li se ikada pitali: Zašto nije sačuvana ogromna većina spisa starih krivovjeraca (arijanaca, donatista itd.)?
Zato što ih je Crkva sve uništila!

Novi izazov došao je s pojavom tiska u 15. stoljeću.
Crkva je uvijek bila pobornik stroge cenzure tiska.
Glavno sredstvo kojim je Crkva na globalnoj razini provodila cenzuru bio je Indeks zabranjenih knjiga. Ne samo da je Indeks obvezivao u savjesti katolike kao pojedince, već je tražio i od svjetovnih vlasti da zabrane dotične knjige.

U Predgovoru izdanju Indeksa iz 1761., papa Benedikt XIV. lijepo označava svrhu zabrane knjiga, a to je spasenje duša:

"laudabili Romanorum Pontificum praedecessorum nostrorum zelo ac vigilantia provisum et cautum fuit, ne ullum propter pravos exitiososque libros quibus fides et pietas labefactari solent, Christifidelium animabus praejudicium ac detrimentum irrogaretur."

("pohvalnom revnošću i budnošću rimskih prvosvećenika, naših prethodnika, koji su se zauzeli i pobrinuli da nijednu od duša Kristovih vjernika ne stigne šteta ili osuda zbog opakih i pogubnih knjiga, kojima se često običava rušiti vjera i pobožnost")


I još jasnije to kaže u konstituciji Sollicita ac provida (1753.):

"ut Christi fideles ab eorum lectione averteret, ex quibus incauti ac simplices detrimenti quidpiam capere possent, imbuique opinionibus ac doctrinis, quae vel morum integritati vel Catholicae religionis dogmatibus adversantur"

("da Kristove vjernike odvrati od čitanja onih knjiga, iz kojih bi neoprezni i jednostavni ljudi mogli izvući štetu, i okaljati se mišljenjima i naucima, koji se protive neporočnosti običaja ili dogmama katoličke vjere")


Zašto je onda nakon Drugoga vatikanskog koncila ukinut Indeks zabranjenih knjiga?
Vjerojatno je glavni motiv bio isti onaj kao i kod svih drugih postkoncilskih reformi:
da se ugodi inovjercima!
Naime, na Indeksu zabranjenih knjiga bile su sve protestantske knjige, muhamedanski Kuran, židovski Talmud i židovska kabalistička literatura.
Indeks je, dakle, bio smetnja za "međureligijski dijalog", jednako kao i stara liturgija, stari katekizam, stari Zakonik kanonskog prava itd.


Na početku Indeksa obično su navođena pravila Tridentskoga koncila o zabranjenim knjigama, koja, između ostaloga, određuju:

“Haeresiarcharum libri, tam eorum qui post praedictum annum haereses invenerunt vel suscitarunt, quam qui haereticorum capita aut duces sunt vel fuerunt, quales sunt Lutherus, Zwinglius, Calvinus, Balthasar Pacimontanus, Schwenckfeldius et his similes, cuiuscumque nominis, tituli aut argumenti existant, omnino prohibentur.”

(“Knjige herezijarha, kako onih koji su nakon rečene godine izumili ili pokrenuli hereze, tako i onih koji jesu ili su bili poglavice ili vođe heretika, kakvi su Luther, Zwingli, Calvin, Balthasar Pacimontanus, Schwenckfeld i njima slični, bez obzira pod kojim se imenom, naslovom ili sadržajem pojavljuju, u cijelosti se zabranjuju.”)

Indeks zabranjenih knjiga, izdanje 1664., str. 9.

Da danas još postoji Indeks, na njemu bi zasigurno, osim knjiga, bili i filmovi, serije, pjesme... sve ono što sadržajem krši norme katoličkog morala, a to znači: praktički sve što dolazi iz Hollywooda.

Uz Indeks zabranjenih knjiga, Crkva je koristila i niz drugih metoda kojima je vjernike upozoravala na opasnost zlog tiska. Svi stari molitvenici sadrže upozorenja o zlim knjigama.

Evo, na primjer, iz molitvenika Gori srca iz 1899. god. (str. 389.-392.):

Ima jedna priča da je p. Petar Perica jednom kao mladić na praznicima čitao neku Šenoinu knjigu (ako se dobro sjećam) i da je u jednom trenutku došao do neke rečenice koja je u njemu pobudila nečiste misli. Perica je istog trena ustao, uzeo tu knjigu i bacio je u vatru.
Možemo se sada pitati: Što onda učiniti s knjigama "modernih" pisaca ili s današnjim filmovima, serijama...?



Nauk Katoličke Crkve o ograničenju slobode govora i cenzuri najbolje se vidi u odredbama Zakonika kanonskog prava iz 1917. - kan. 1384.-1405.

Bl. Ivan Merz se u svojim tekstovima često pozivao na te kanone.
Merz je u listopadu 1924. u Katoličkom listu napisao članak Zabrana čitanja nekih novina u kojem je izložio sadržaj kanona 1384. i 1399.:

»ZABRANA ČITANJA NEKIH NOVINA

Kanon 1399. - glasi:

Istim su pravo zabranjene:

3° Knjige koje nastoje (data opera) napadati vjeru i ćudoređe.

6° Knjige koje napadaju ili se rugaju jednoj katoličkoj dogmi, koje zaštićuju zabludu što ju je osudila Apostolska Stolica, koje ne pokazuju poštovanje prema službi Božjoj, koje nastoje uništiti (evertere) crkvenu disciplinu i koje nastoje posuti pogrdama crkvenu hijerarhiju ili svećenički te redovnički stalež.

Ove se odredbe protežu i na novine, časopise i druge spise prema Kanonu 1384, § 2 koji glasi:

"Jedino ako se drukčije odredi (Nisi aliud constet), sve što se određuje u ovomu poglavlju o knjigama, neka se primjeni na dnevni tisak, časopise i druge razne spise".

Budimo iskreni: kada bi se kod nas svećenstvo i vjernici držali crkvene discipline, već davno bismo imali katolički dnevnik i ne bi se dogodilo da novinstvo, koje svećenstvo i vjernici svojim novcem uzdržavaju, da ono (novinstvo) na tako perfidan način, kao što se to sada događa, napada na naše crkvene učitelje.

Na katolicima je u prvome redu krivnja da se je tako što moglo dogoditi. Potrebno je da svi skupa izrečemo svoj mea culpa i spoznamo apsurdni položaj u kojemu se nalazimo. Sve su hrvatske novine odreda (osim glasila Pučke Stranke) napale na naše biskupe. Zato je svaki svećenik po savjesti dužan od sebe odstraniti takvu štampu i odstraniti ju od drugih vjernika. Nameće mu se stoga druga moralna dužnost: da svojski po uputi biskupa radi za što skorije ostvarenje novoga zamišljenog katoličkog dnevnika. Već je prigustilo: Vodi se borba za opstanak sv. Crkve u hrvatskomu narodu.«

U istom broju Katoličkog lista (16. listopada 1924.), bl. Ivan Merz je također napisao članak Biskup zabranjuje čitanje loših novina u kojem je prenio vijest o jednom primjeru provedbe navedenih kanona:

»BISKUP ZABRANJUJE ČITANJE LOŠIH NOVINA

Strasburški Biskup, pozivljući se na kanon 1399, (3, 6, 9) i 1384 (2) (vidi gornji članak!), izdao je slijedeću okružnicu:

"Prema ovoj strogoj mjeri koju Crkva mora poduzeti, ne želi li izdati spas duša i interes Božji, ne želi li sama sebe unesrećiti, ni jedna osoba ne može u dobroj vjeri poreći slijedeće zaključke:

- Crkva zabranjuje katoliku čitanje novina, ilustriranih listova i izdanja koja su pornografska ili nemoralna bilo po člancima, bilo po slikama, bilo po podliscima.

- Crkva zabranjuje katoliku čitanje komunističkih i socijalističkih novina jer je ovima namjera napadati kršćansko ćudoređe i propagirati zablude što ih je osudila Apostolska Stolica; jer se većina ne zadovoljava iznijeti samo ekonomska načela, već ovom ili onom prilikom napada Crkvu u svojim dogmama, svojemu bogoslužju i svojoj hijerarhiji.

- Crkva zabranjuje katoliku čitanje novina koje se same nazivaju antiklerikalnima jer im je namjera voditi borbu protiv katoličke vjere i nastoje ju uništiti i traže da se ova podvrgne izazovnim i progonskim zakonima.

Može li se reći kako pod osudu malo prije spomenutoga crkvenog zakona spadaju novine koje ne spadaju ni pod jednu od triju opisanih kategorija i koje se štoviše nazivaju neutralnima, a ipak rade na tome da se u Elzasu uvede laičko zakonodavstvo. Jer su tako nazvani zakoni, odredbe i druge mjere masonskoga podrijetla: jer ih nadahnjuju načela protivna katoličkoj nauci; jer je više među njima Sveta Stolica izričito i svečano osudila jer nastoje oslabiti i po mogućnosti uništiti Crkvu; jer u stvari, tamo gdje se primjenjuju, škode vjeri, ćudoređu i vjerskomu životu vjernika, prisiljeni smo zaključiti da ove novine nastoje napadati vjeru i radi toga spadaju pod općenitu osudu na koju smo podsjetili.

Da poslušaju jednu izričitu (ordre formel) naredbu svete Crkve (kanon 1465, § 2.), pastiri "koji se bave dušobrižništvom u zgodno vrijeme (opportune) će upozoriti vjernike na opasnost i zlo, koje prouzrokuje čitanje" zabranjenih novina. Mi se zahvaljujemo i čestitamo našim premilim svećenicima za sva nastojanja, koja poduzimaju u privatnim razgovorima i skupštinama, kod vjeronauka, u propovjedaonici, na sudištu ispovjedaonice da rasprše iluzije i poduče vjernike o veličini opasnosti, važnosti zakona i dužnosti da ga se drže. Mi ih pozivamo da udvostruče svoju revnost i žar i djeluju s jednakom energijom i spretnošću. U svakoj župi, gdje se mora poslušati pravilo Crkve, dužnost je gospode župnika i štoviše njihovo pravo da javno imenuju i u samoj kršćanskoj propovjedaonici, što prema gore navadenome općem zakonu katolici ne smiju čitati. Razumije se: to označavanje imenom mora biti jednostavno primjenjivanje općega pravila Crkve što smo ga gore označili i to pod uvjetom da se protiv osoba ne upotrijebi ni jedna riječ što vrijeđa pravednost i ljubav; izjavljujemo da u tom slučaju smatramo ove izjave kao svoje vlastite i za njih odgovaramo.

Nemoguće nam je sastaviti popis svih novina i časopisa na francuskome i njemačkome jeziku raširenih u biskupiji i koje padaju pod osudu Crkve. Ako gospoda župnici jednoga dekanata drže kako je potrebno, radi točnije upute vjernika povjerenih njihovoj brizi, da mi osobno izrečemo imeničnu i javnu osudu listova protivnih vjeri, oni to s pouzdanjem od nas mogu zatražiti. Mi ćemo ispitati njihovu molbenicu i sa svom pažnjom koju zaslužuje i s pomoću Božjom učinit ćemo našu dužnost.

Od danas, jer novine Dernieres Nouvelles (Zadnje novosti) vode brobu za laičke zakone i njihovu primjenu u Elzasu; jer dobar broj katolika drži da se mogu na njih pretplatiti i čitati ih jer te novine nisu proširene samo u jednome dijelu, već u cijeloj biskupiji, poslušati nam je našu savjest i izvršiti našu dužnost pastira duša i čuvara Crkve, služeći se pravima koje nam je dao sam Bog, i jer smo se kroz više tjedana molili, razmišljali ili posavjetovali, držimo da moramo poručiti cijeloj biskupiji kako ove novine spadaju među one koje se trse napadati vjeru i koje poradi toga osuđuje općenit zakon Crkve. Tako dugo dok potraje ovo njihovo držanje, katolici ih ne mogu čitati, a ne priznavši, barem implicite, zablude što ih je osudila Crkva, ne surađujući pri oslabljivanju i postupnom uništavanju katoličke vjere i ne bivajući bolnom sablazni svojoj vlastitoj braći i možda svojemu vlastitom ognjištu.

Ovo upozorenje mora se čitati u svim župnim crkvama i kapelama biskupije, kod propovijedi glavne mise, u nedjelju 14. rujna. Ovo će se obnoviti prema tome kako će to prilike vremena od nas zatražiti, svake godine u uskrsno vrijeme u našoj poslanici (mandement) za sveto korizmeno vrijeme.

Dano u Strassbourgu, 8. rujna 1924., na svetkovinu Rođenja Bl. Djevice Marije. – Charles – Joseph - Eugene, biskup Štrasburški."

Kada se kod nas primjenila ova naredba, koje novine ne bi uskliknule s Tomom Čelanskim: Ingemisco, tamquam reus: Culpa rubet vultus meus.

A ipak: ako želimo da u našim biskupijama procvate katolički život, u njima će se morati provoditi crkveni zakoni. To je danas nemoguće sve dok mi katolici nemamo naš dnevnik. Zaključak nam se sam imperativno nameće i to kao stvar savjesti svakoga pojedinca i svih nas kao jedne zajednice - radimo i molimo se za što skorije ostvarenje katoličkoga dnevnika.«

Eto, tako su katolički biskupi (i laici poput našeg bl. Ivana Merza) revnovali za obdržavanje svetih kanona o zabrani zlog tiska i slobode govora. Možemo se diviti njihovoj gorljivosti, koja je toliko suprotna mlakosti ovoga doba u kojem mi živimo. 

Dobro, sad kad smo postavili sve stvari na svoje mjesto, vrijeme je da i ja odgovorim p.Petru Nodilu, koji je nedavno napisao:

"Dobro je znati da je sloboda govora jedan od najvažnijih stupova modernih zapadnih društava. Kad nestane slobode govora, znak je da se bliži neki totalitarizam i da fundamentalisti izlaze na svjetlo dana."

Po ovome vidimo da p. Nodilo nikada nije čitao stari Zakonik kanonskog prava.
Pitao bih ga: Jesu li oni gore navedeni kanoni po njegovom mišljenju - totalitarizam?

Kad su se tijekom 1920-ih organizacije naše Katoličke Akcije pod vodstvom hrvatskih biskupa (iako zapravo pod de facto vodstvom bl. Ivana Merza) borile za kršćanski društveni poredak (pa tako i za cenzuru tiska - za zabranu nepristojnih predstava, plesa, filmova, napisa itd.), njihovi su im liberalni protivnici govorili upravo ovo što je Nodilo poručio Batarelu.

Oni koji tvrde da je sloboda govora nekakav "temelj zapadne civilizacije", očito smatraju da je liberalizam = zapadna civilizacija.
Po tome "zapadna civilizacija" i nije baš stara: nastala je na Francuskoj revoluciji 1789., a sve ono prije toga nije Zapadna civilizacija (!?). Onda ni Habsburška Monarhija ne pripada Zapadnoj civilizaciji, jer je tijekom cijelog svog postojanja ograničavala slobodu govora i provodila cenzuru tiska... 

No, da izbjegne takvo zaključivanje, p. Nodilo je naglasio "moderna zapadna društva"...
A ja bih rekao: upravo je sloboda govora jedan od glavnih uzroka zašto ta "moderna zapadna društva" više nisu kršćanska.
Ako je išta pokazatelj da neko društvo nije kršćansko, to je nekažnjeno dopuštanje blasfemija.

Moderni katolici koji podržavaju slobodu govora, slični su onim političarima koji kažu da su "osobno protiv pobačaja", ali ga ne bi zabranili. Tako i ovi kažu:
- "Ja sam osobno protiv blasfemije, ali je ne bih zabranio."
- "Ja sam osobno protiv pornografije, ali je ne bih zabranio."
- "Ja sam osobno protiv prostačkih oglasa, ali ih ne bih zabranio."
itd., itd.

Ti ljudi očito misle da sve norme katoličkog morala mogu ostati jedino na razini osobnog mišljenja, a da se nipošto ne smiju provoditi u praksi.
O čemu se tu zapravo radi? Radi se o želji da se pod svaku cijenu izbjegne sukob s neprijateljima vjere. Nije tajna da bi provođenje katoličkog morala u praksi izazvalo bijes svih neprijatelja Crkve, a to je ono što svi ovi nazovi-pacifisti žele spriječiti.

Dajte shvatite: Sukob se ne može izbjeći. Izbjegavanjem borbe protiv neprijatelja vjere, prelazite na njihovu stranu.

Da opet navedem jedan primjer iz 1920-ih. Kad se već naziralo da vlasti namjeravaju zabraniti orlovsku organizaciju, Avelin Ćepulić je otišao ministru Pribičeviću i raznim argumentima pokušavao dokazati kako su katolički orlovi korisni cijelom društvu, i da ih ne bi bilo mudro zabraniti. A Pribičević mu je odgovorio:

"Naša su stanovišta dva protivna svjetska nazora. Među nama ne može biti izmirenja. Vi se borite za svoje vjersko, mi za svoje slobodoumno. Vidjet ćemo tko će pobijediti."

Ovdje Pribičević ima pravo. Ne može biti koegzistencije između kršćanskog društva i slobodoumnog liberalnog društva.
Ili ćemo imati kršćansko društvo bez slobode govora, ili ćemo imati liberalno društvo sa slobodom govora - ali bez kršćanskog morala. Ne možeš imati jedno i drugo!

Zamolio bih sve katolike koji podržavaju slobodu govora da malo razmisle i onda odgovore na ovo pitanje p. Franza Neumayra.

Extra Ecclesiam nulla salus - Tako glasi dogma protiv koje se podižu svi neprijatelji Crkve

U travnju 1857. god., Zagrebačka nadbiskupija je objavila jedno priopćenje na latinskom jeziku pod nazivom Extra Ecclesiam catholicam nulla salus (Izvan Katoličke Crkve nema spasenja). Tiskano je u četiri nastavka Zagrebačkog katoličkog lista, od 4. do 25. travnja 1857.

Neću dublje ulaziti u njegov sadržaj; navest ću samo neke njegove dijelove koji su posebno vrijedni naše pažnje. Ovdje mislim prije svega na dijelove koji govore o borbi neprijatelja Crkve protiv vjerske dogme da izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Naime, širenje liberalnih ideja nakon Francuske revolucije (1789.) dalo je poticaj otvorenom napadu liberalnih intelektualaca na dogmu Extra Ecclesiam nulla salus. Taj je napad trajao kroz cijelo 19. stoljeće, a zatim se u obliku teološkog modernizma i neomodernizma nastavio nesmanjenom žestinom sve do danas.
Liberalni su filozofi u toj dogmi vidjeli izvor katoličke netolerancije i prepreku prema stvaranju utopijskog društva slobode, jednakosti i bratstva.

Počinjem sa samim početkom teksta (objavljenim u Zagrebačkom katoličkom listu, 4. travnja 1857.). Odmah ispod naslova Extra Ecclesiam catholicam nulla salus, dolaze ove rečenice:

"Ita sonat dogma, quod tempore nostro sicut tuba hostilis omnes Ecclesiae adversarios excitat et unit, atque ad pertinacissimum certamen armat. Ad ejus solam mentionem et ii, qui nil minus, quam religionem curare solent, adtendunt, ardent, quasi aris ipsorum et focis ruina minaretur. Ad ejus tenuissimam suspicionem et hi, quos secus nulla fidei tela pungere valent, de gravi vulneratione cordis queruntur. - Ea quidem Ecclesiae invitabilis sors est, ut opprobrii et ignominiae Christi socia, signum sit, cui contradicetur (Luc. 2, 34); at tamen impugnatio recte hujus dogmatis tali ac tanto studio et ira suscepta et continuata, nonnisi ex singulari morbo aevi nostri explicari posse videtur."

("Tako glasi dogma, koja u naše vrijeme kao bojna trublja podiže i ujedinjuje sve neprijatelje Crkve, i naoružava ih za najuporniju borbu. Na sam njezin spomen čak i oni koji inače ne mare za vjeru, napinju se, izgaraju, kao da prijeti uništenje njihovim žrtvenicima i domovima. Na njenu najmanju slutnju i oni, koje inače ne diraju nikakve opomene vjere, ponašaju se kao da im je teško ranjeno srce. - No, to je neizbježna sudbina Crkve, da kao družica uvreda i pogrda koje se nanose Kristu, bude 'znak kojemu se protive' (Lk 2, 34); ali izgleda da se ne može ispravno objasniti borba protiv te dogme koja se vodi s tolikom i takvom pristranošću i srdžbom, ako ne iz osobite bolesti našega doba.")


Odmah nakon toga, naglašava se da se korijeni liberalizma nalaze u protestantskoj pobuni u 16. stoljeću ("reformacija" = deformacija):

"Cum post magnum saeculi XVI. ab Ecclesiae portu discessum novatores, fracto auctoritatis gubernaculo, vela darent ventis subjective licentiae, et scripturarum lectione, solius rationis lumine nixa, procellas errorum in dies saeviores concitarent, nec haberent unitatis ancoram fessi: a pharo revelationis desperantes navem avertunt, atque alii, ad syrtes naturalismi ac rationalismi appulsi, Christum amittunt, alii ad scopulos atheismi et materialismi dejecti, Deum abjiciunt, alii denique, ad voragines pantheismi abrepti..."

("Kad su nakon velikog otpada od luke Crkve u XVI. stoljeću novotari, odbacivši vodstvo autoriteta, dali jedra vjetrovima subjektivne samovolje, i čitanju Pisama upirući se samo u svjetlo razuma, izazvali su danomice sve veći vihor zabluda, i jer nisu imali sidro jedinstva, očajavajući okrenuli su svoj brod od objave, pa su jedni pristali na greben naturalizma i racionalizma, ostavivši Krista, drugi su bačeni na hridi ateizma i materijalizma, odbacili Boga, treći su pak uvučeni u vir panteizma...")


Potom se ističe da ima i ljudi, koji su formalno "katolici", a drže ista liberalna protukatolička načela kao i nekatolici, te se čak ujedinjuju s njima, da zajedničkim snagama ruše katoličku vjeru:

"Etiam inter eos, qui Ecclesiae corpori manserint juncti, nunquam deerant, qui spiritu Ecclesiae destituti, in suo sensu carnali abundantes, nimis libenter illos auscultarent, et quod ore profiteri timebant, corde tamen probatum tenerent. Post tantum vero novatorum in religione ac fide naufragium aut in utriusque pereundum erat contemptu, ut v.g. Brunoni Bauer et Ludovico Feuerbach cum sociis accidit; aut ad ultimam fracte navis confugiendum trabem: ad indifferentismum, quo religiones omnes et sectae aeque verae, bonae et hominibus salutares declarantur."

("Također i među onima koji su ostali povezani s tijelom Crkve, nikada nije nedostajalo takvih koji su odstupivši od duha Crkve, a obilujući u svom tjelesnom mišljenju, prerado slušali [novotare], i ono što su se bojali izreći ustima, držali su dokazanim u srcu. Nakon takvog brodoloma novotara u vjeri i religiji, završili su u preziru prema obojemu, kako se dogodilo Bruni Baueru i Ludwigu Feuerbachu s njihovim suradnicima, ili bijegom na posljednju gredu srušenog broda: na indiferentizam, koji proglašava sve religije i sekte jednako istinitima, dobrima i čovjeku spasonosnima.")


U trećem nastavku teksta (ZKL, 18. travnja 1857.) detaljno se iznose argumenti u prilog dogme Extra Ecclesiam nulla salus.
Prije svega, pozivanjem na sveto evanđelje:

"Dogma nostrum e claris Christi ipsius et Apostolorum verbis colligitur. 'Si Ecclesiam non audierit, sit tibi sicut ethnicus et publicanus' (Math. 18, 17); 'qui vos audit me audit, qui vos spernit me spernit, qui autem me spernit, spernit eum qui misit me' (Luc. 10, 16); 'qui non crediderit, condemnabitur' (Marc. 16, 16), 'qui non crediderit, jam judicatus est' (Joan. 3, 18)..."

("Naša dogma se razumije iz jasnih riječi samoga Krista i apostola. 'Ako Crkvu ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik' (Mt 18, 17); 'tko vas [apostole] sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko mene prezire, prezire onoga koji me je poslao' (Lk 10, 16); 'tko ne uzvjeruje, osudit će se' (Mk 16, 16); 'tko ne vjeruje, već je osuđen' (Iv 3, 18)...")


Također se navode definicije te dogme od općih crkvenih koncila: IV. lateranskog koncila i Firentinskog koncila:

"Ecclesia... determinate et solenniter saepius hoc dogma declaravit. Ita in Concilio Lat. IV. (decr. de fide) definivit: 'Una est fidelium universalis Ecclesia, extra quam nullus omnino salvatur'. Et in Conc. Florent.: 'Sacrosancta Romana Ecclesia firmiter credit, nullos extra Ecclesiam catholicam exeuntes, nec paganos nec Judeos, nec haereticos, nec schismaticos aeternae vitae fieri posse participes, sed in ignem aeternum ituros, nisi ante finem vitae eidem fuerint aggregati; tantumque valere ecclesiastici corporis unitatem, ut nemo, quantascunque eleemosynas fecerit, possit salvari, nisi in catholicae Ecclesiae gremio et unitate permanserit.' Nemo qui ingenuam hanc et liberam Ecclesiae vocem auribus pacatae mentis exceperit, eam intolerantiae insimulabit. Qui carnem tantum et sanguinem consulit, durum ejus sermonem putabit; qui rationem et fidem sequitur, serium quidem, sed verum inveniet."

("Crkva je... često odlučno i svečano deklarirala ovu dogmu. Tako je na IV. lateranskom koncilu (dekret o vjeri) definirala: 'Jedna je sveopća Crkva vjernika, izvan koje se baš nitko ne spašava.' I na Firentinskom koncilu: 'Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje da nitko izvan Katoličke Crkve - ni pogani, ni židovi, ni heretici, niti raskolnici - ne mogu biti dionici vječnog života, već da idu u oganj vječni, osim ako joj ne budu pridruženi prije kraja života; i toliko vrijedi jedinstvo crkvenog tijela, da se nitko, bez obzira kolike milostinje dijelio, ne može spasiti, ako ne ostane u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.' 
Nitko tko pažljivo posluša ovaj velikodušni i otvoreni glas Crkve, neće joj pripisati netoleranciju. Oni koji slušaju samo glas puti i krvi, smatrat će njen govor tvrdim; no, onaj koji slijedi razum i vjeru, naći će da je taj govor doduše ozbiljan, ali istinit.")


Ovo je, dakle, odgovor liberalima koji su optuživali Crkvu za netoleranciju. Crkva ne može promijeniti svoj stoljetni nauk kako bi ugodila nekakvim novopečenim liberalima i pobornicima Francuske revolucije.
Kroz cijeli tekst proteže se misao da se Crkvu ne može optužiti za netoleranciju prema ljudima koji se bez svoje krivnje nalaze u krivim ili lažnim religijama. To je možda i središnja misao, i glavni razlog zašto je Zagrebačka nadbiskupija uopće izdala ovaj dokument.

Crkva je otvorena! Ona moli i radi da se svi ljudi obrate, da odbace lažne nauke i da se pridruže njoj: pravoj Crkvi. Šelje misionare diljem svijeta, gradi hramove u svim zemljama.

Posebno je zanimljivo da se u tekstu kao glavni argument u prilog tolerantnosti Katoličke Crkve navodi sveopća molitva na Veliki petak, gdje se moli za obraćenje heretika, raskolnika i židova. Upravo ta molitva pokazuje otvorenost Crkve, "koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći". 
U tom dijelu teksta, Zagrebačka nadbiskupija uputila je poziv liberalnim sumnjivcima da dođu u crkvu na Veliki petak i poslušaju sveopću molitvu:

"Hoc postulant, velint nolint, ii qui Ecclesiam solam salvificam esse negant, sive indifferentismo faveant, qui omnes religiones aeque salutares depraedicat, sive male intellectum tolerantiae patrocinium affectent. Hi forte minus malo, quam importuno studio benignitatis acti, tantum acquiescant. Veniant ad templa catholica, quam late patet orbis, invenienda; auscultent feria 6. in parasceve universali Ecclesiae, quid millenis et millenis sacerdotum vocibus haereticis, quid schismaticis, quid paganis, quin imo Judaeis Sponsi occisoribus precetur. 'Oremus', suspirat pietate materna: 'oremus et pro haereticis et schismaticis, ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam revocare dignetur.' 'Oremus', ingeminat, 'et pro perfidis Judaeis: ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum, ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.' 'Oremus et pro paganis, ut Deus omnipotens auferat iniquitatem a cordibus eorum; ut relictis idolis suis, convertantur ad Deum vivum et verum, et unicum Filium ejus Jesum Christum Deum et Dominum nostrum'.
Ubi hac in voce Ecclesiae, quae die mortis dilectissimi Sponsi manus extendit ad populum non credentem et contradicentem sibi, omnes pari affectu constringit et venire nolentem luget ruinam, vel levis intolerantiae suspicio?"

("To traže, htjeli nehtjeli, oni koji niječu da je samo Crkva spasonosna, bilo da su skloni indiferentizmu koji propovijeda da su sve religije jednako spasonosne, bilo da postupaju iz krivog razumijevanja tolerancije. Ovi koji možda ne toliko zlobno, koliko vođeni nespretnim shvaćanjima dobrohotnosti, neka se umire. Neka dođu u katoličke hramove širom cijeloga svijeta; neka poslušaju što se na Veliki petak u sveopćoj Crkvi, iz glasova tisuća i tisuća svećenika moli za heretike, što za raskolnike, što za pogane, što čak i za Židove, ubojice Zaručnika. 'Molimo', uziše majčinskom blagošću, 'molimo i za heretike i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda, i udostoji se ponovno ih pozvati u svetu majku Katoličku Crkvu'. 'Molimo', uzdiše, 'i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srdaca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.' 'Molimo i za pogane, da svemogući Bog makne zloću iz njihovih srdaca, da se, napustivši svoje idole, obrate Bogu živomu i pravomu, i njegovom jedinom Sinu Isusu Kristu, Bogu i Gospodinu našemu.'
Gdje je u ovom glasu Crkve, koja na dan smrti ljubljenoga Zaručnika pruža ruke narodu koji ne vjeruje i koji joj se protivi, i koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći, ma i najmanja sumnja za netoleranciju?")  


Dakle, u Zagrebačkoj nadbiskupiji u ono su se vrijeme te molitve na Veliki petak smatrale vrhunskim primjerom katoličke tolerancije.
Zar nije onda paradoksalno da su nakon Drugoga vatikanskog koncila te molitve proglašene "izrazom krajnje netolerancije"? - i kao takve maknute iz novog obreda za Veliki petak. - Uostalom, kao što je iz "nove liturgije" uklonjeno i sve drugo što bi na bilo koji način moglo smetati inovjercima. 
Valjda su modernisti računali da bez promijenjene politički korektne liturgije, ne bi mogli krenuti u ostvarenje svog ekumensko-međureligijskog sna...


Sva sreća da kardinal Haulik i svi ostali koji su djelovali pri vrhu Zagrebačke nadbiskupije nisu ni slutili što će se dogoditi stotinjak godina nakon njihove smrti.
Ostaje nam njihova pisana ostavština, koja i danas djeluje kao snažno upozorenje i svjedok vremena kad su se crkveni prelati još uvijek žestoko borili protiv liberalizma. Ovdje istaknuto mjesto zauzima i dokument o kojem smo danas govorili.

Evo cijeli tekst: Extra Ecclesiam catholicam nulla salus.

Čin vjere, ufanja i ljubavi

Kratke molitve kojima možemo na brzinu izraziti našu vjeru, ufanje i ljubav nazivaju se jednostavno čin vjere, ufanja i ljubavi. Pape su naročito u 18. stoljeću poticali vjernike na česti čin vjere, ufanja i ljubavi, te dijelili obilne oproste za ta djela. Bio je to i svojevrstan odgovor na bezvjerje koje su u ono doba širili tzv. prosvjetitelji.

Stavit ću dolje primjere čina vjere, ufanja i ljubavi iz raznih hrvatskih molitvenika kroz zadnjih 200 godina. Uočit ćete da se često razlikuju riječima, ali im je smisao isti.

U činu vjere izražava se vjera u Presveto Trojstvo, utjelovljenje druge Božanske Osobe - Isusa Krista - njegovo otkupiteljsko djelo (muka, smrt, uskrsnuće).
Često se iskazuje i važnost vjere u to da je Bog "remunerator" - što možemo prevesti kao "nagraditelj" ili "uzvratitelj", to jest, da će Bog one koji umru u stanju milosti nagraditi vječnom nagradom u raju (dakako, mnogi prije toga moraju podnijeti i čistilište), a one koji umru u stanju smrtnog grijeha kazniti vječnim mukama u paklu. Također je važna općenita vjera u sve što naučava Katolička Crkva ili sve što nalaže Katolička Crkva.

U činu ufanja ističe se nada u vječni život. To je kršćanska nada.
Nije kršćanska nada kad se netko nada ovozemaljskim užicima, uspjesima i slično.

Za čin ljubavi je najvažnije istaknuti da čovjek mora ljubiti Boga više od svega drugoga, više od svakog stvorenja, više nego sama sebe i više nego bilo kojeg čovjeka.
Sam je Gospodin rekao: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Dakle, Boga treba ljubiti bez mjere, a bližnjega sa mjerom. Mjera ljubavi prema bližnjemu je: "kao samoga sebe". A Boga moramo ljubiti više nego sebe i više nego bližnjega.


Sada pređimo na konkretne primjere čina vjere, ufanja i ljubavi.

Za početak, stavljam čin vjere, ufanja i ljubavi, koji sv. Alfonz Liguori donosi u svom djelu Praxis confessarii (t. 286.):


Čin vjere

Deus meus, infallibilis veritas, quia tu quod credere debeam sanctae Ecclesiae revelasti, credo quod ad credendum mihi proponit Ecclesia, credo te esse Deum meum, omnium Creatorem, qui per totam aeternitatem paradiso justos remuneras, peccatores vero castigas inferno. Credo mysterium sanctissimae Trinitatis, id est Patrem, Filium et Spiritum Sanctum, tres personas, sed unum Deum. Credo secundam personam, id est Filium Dei, hominem factum in utero Mariae semper Virginis, inde resurrexit et nunc sedet ad dexteram Patris: et inde venturus est judicare vivos et mortuos. Credo septem sancta sacramenta, et praecipue baptismum, poenitentiam, eucharistiam et extremam unctionem. Credo omnes resurgere habere cum corporibus suis, et denique credo omne id, quod credit sancta Ecclesia catholica romana, in qua sola credo esse veram fidem.

(Bože moj, nepogrešiva istino, budući da si Ti objavio svetoj Crkvi ono što trebam vjerovati, vjerujem ono što mi određuje vjerovati Crkva, vjerujem da si Ti moj Bog, Stvoritelj svega, koji za cijelu vječnost pravednike nagrađuješ rajem, a grešnike kažnjavaš paklom. Vjerujem u otajstvo Presvetoga Trojstva, to jest, u Oca, Sina i Duha Svetoga, tri osobe, ali jednoga Boga. Vjerujem da je druga osoba, to jest, Sin Božji, postao čovjekom u utrobi Marije vazda Djevice, i umro za nas grešnike. Odatle je uskrsnuo, i sada sjedi zdesna Ocu: i odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u sedam svetih sakramenata, a naročito krštenje, pokoru, euharistiju i posljednju pomast. Vjerujem da svi ljudi imaju uskrsnuti sa svojim tijelima, i napokon, vjerujem sve ono što vjeruje sveta Crkva katolička rimska, vjerujem da je samo u njoj prava vjera.)


Čin ufanja

Deus meus, confisus tuis promissis, quia tu fidelis, potens et misericors es, propter merita Jesu Christi peccatorum meorum veniam spero, perseverantiam finalem et gloriam paradisi.

(Bože moj, pouzdajući se u Tvoja obećanja, jer si Ti vjeran, moćan i milosrdan, radi zasluga Isusa Krista, nadam se oproštenju mojih grijeha, konačnoj ustrajnosti i slavi raja.)


Čin ljubavi

Deus meus, quia tu es bonitas infinita, infinito amore dignus, toto corde meo te diligo super omnia. Et omnium peccatorum meorum, quia tuam infinitam bonitatem offendi, tota anima mea me poenitet et displicet. Potius mori quam peccare propono, cum gratia tua, quam, ut nunc mihi des et semper, te precor. Et propono sancta sacramenta recipere in vita et in morte.

(Bože moj, jer si Ti beskrajno dobro, dostojan beskrajne ljubavi, cijelim svojim srcem ljubim Te iznad svega. I cijelom svojom dušom kajem se i grozim svih svojih grijeha, jer uvrijedih Tvoju beskrajnu dobrotu; odlučujem radije umrijeti nego sagriješiti, uz tvoju milost, za koju te molim da mi daš sada i uvijek, i odlučujem primati svete sakramente u životu i na času smrti.)




A sada napravimo kratak pregled po starim hrvatskim molitvenicima. Ograničit ćemo se na razdoblje zadnjih 200 godina.

U Mikloušićevom Liber precum et hymnorum iz 1815. (o kojem sam govorio prošli put), čin vjere, ufanja i ljubavi dolazi na str. 159.-161., i glasi ovako:


Čin vjere

Credo in te Deum meum, vivum et verum, trinum in personis, unum in Deitate. Credo Deum Patrem Creatorem, Filium Redemptorem, Spiritum Sanctum Sanctificatorem meum; credo et confiteor fidem illam sanctissimam, quam Jesus Christus docuit, quam Apostoli praedicarunt, quam sancta Romana Catholica tenet Ecclesia; et in hac sancta salvifica fide protestor me vivere et mori velle, quia tu Deus illam revelasti, qui ut omniscius nec falli, nec ut aeterna veritas fallere potest.

(Vjerujem u tebe Boga moga, živoga i pravoga, koji si troj u osobama, a jedan u Božanstvu. Vjerujem u Boga Oca Stvoritelja, Sina Otkupitelja, Duha Svetoga Posvetitelja moga; vjerujem i ispovijedam onu presvetu vjeru koju je Isus Krist naučavao, koju su apostoli propovijedali, koju drži sveta Rimska Katolička Crkva, i izjavljujem da u toj svetoj spasonosnoj vjeri želim živjeti i umrijeti, jer si ju objavio ti, Bože, koji se kao sveznajući ne možeš prevariti, niti bi, kao vječna istina, mogao nas prevariti.)


Čin ufanja

Spero in misericordia tua infinita, o Deus, auxiliator unice et potentissime corporis et animae meae, et spero in pretioso sanguine Jesu Christi, Salvatoris mei, cum tanta charitate pro me fuso, quod remissurus mihi sis omnia et singula peccata totius vitae meae, et daturus mihi vitam aeternam; quia promisisti, et fidelis ac omnipotens es in tuis promissis adimplendis.

(Uzdam se u tvoje beskrajno milosrđe, o Bože, jedini i najjači pomagatelju tijela i duše moje, i uzdam se u dragocjenu krv Isusa Krista, Spasitelja moga, koja je s tolikom ljubavlju prolivena za mene, da ćeš mi otpustiti sve i svaki pojedini grijeh cijeloga moga života, i da ćeš mi dati vječni život, jer si to obećao, i vjeran si i svemoguć u ispunjavanju svojih obećanja.)


Čin ljubavi

Amo te, o amabilissime Deus, summum et infinitum bonum, abyssum omnis perfectionis, propter solam tuam essentialem et intrinsecam bonitatem, pulchritudinem et amabilitatem! Quia tu es, qui es! Omni possibili amore et honore dignissimus. Et utinam possem te amare omni illo ardentissimo amore, quo te amant et in aeternum amabunt omnes sancti angeli et beati in coelo, quo te amant et amare possunt omnes creaturae actuales et possibiles in terra: cum quorum omnium ardentissimo amore conjungo imperfectissimum amorem meum.
Et ex hoc conjuncto ardentissimo tui amore, o Deus, cordicitus doleo de omnibus peccatis meis; abominor, execror, et retracto omnia et singula: utinam facere possem, ut ea nunquam fecissem! Malo mori, quam te, o amabilissime Deus, post hac unquam ullo peccato, praesertim mortali, offendere.

(Ljubim te, o najljubljeniji Bože, vrhovno i beskrajno dobro, dubino svakoga savršenstva, radi same tvoje esencijalne i unutarnje dobrote, ljepote i ljubljenosti [amabilitas]! Jer ti si, koji jesi! Svake moguće ljubavi i časti najdostojniji. I da te barem mogu ljubiti svom onom gorućom ljubavlju, kojom te ljube i kojom će te zauvijek ljubiti svi sveti anđeli i blaženici na nebu, kojom te ljube i mogu ljubiti sva postojeća stvorenja i stvorenja koja bi uopće mogla postojati na zemlji: sa svom njihovom gorućom ljubavlju ujedinjujem svoju nesavršenu ljubav.
I iz ove ujedinjene ljubavi prema tebi, o Bože, iz svega srca žalim zbog svih mojih grijeha; gade mi se, mrzim i prezirem sve i svaki pojedini grijeh: kad bih barem mogao učiniti, da ih nikada nisam počinio! Radije umrijeti, nego tebe, o najljubljeniji Bože, nakon ovoga bilo kojim grijehom, naročiti smrtnim, uvrijediti.)




U molitveniku Duševna okrepa iz 1861. god.

U molitveniku don Zvonimira Kirigina Gori srca (1899.):

U molitveniku Isus prijatelj malenih (1917.), str. 200.-202.

Ovaj čin vjere ufanja i ljubavi dolazi u većini molitvenika do sredine 20. stoljeća.

Da usporedimo situaciju prije Drugoga vatikanskog koncila sa "pokoncilskim promjenama" (koje donose skraćivanja i razvodnjavanja na svim područjima), donosim vam čin vjere, ufanja i ljubavi iz dva izdanja molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, koji izdaju isusovci iz Palmotićeve.

Prvo iz zadnjeg predkoncilskog izdanja (1946.), a zatim iz prvog pokoncilskog izdanja (1971.).


Evo, čin vjere, ufanja i ljubavi iz izdanja 1946. Srce Isusovo - spasenje naše (s. 6. -8.).

A ovako izgleda čin vjere, ufanja i ljubavi u prvom pokoncilskom izdanju istog molitvenika iz 1971.
Uočite detalje koji su izostavljeni.

Molitve za uzvišenje svete Crkve, iskorijenje krivovjerja i slogu kršćanskih vladara

Vlč. Tomo Mikloušić (1767.-1833.)

Prošle godine u nekoliko smo navrata razgovarali na ovom blogu o tome kako je prije 1960-ih uvjet za dobivanje potpunog oprosta bio molitva za uzvišenje svete Crkve, za iskorijenje krivovjerja i slogu kršćanskih vladara (kao konkretizacija molitve na nakanu pape).

Danas stavljam pred vas jedan primjer kako su te molitve nekada izgledale.
Uzeo sam ih iz starog zagrebačkog molitvenika za mladež, koji je početkom 19. stoljeća sastavio svećenik iz Jastrebarskog (inače poznati književnik i kulturni djelatnik) Tomo Mikloušić: Liber precum et hymnorum (3. izd., 1815. god.).



1. Molitva za uzvišenje svete Majke Crkve

Omnipotens et misericors Deus, benigno favore prosequere familiam tuam, protege militantem Ecclesiam: memento, Pater, congregationis tuae, quam possedisti ab initio: exorna eam decore sanctitatis, auge gratiarum opibus, illustra haereditatis amplitudine, ut digna appareat Sponso suo tantoque redemptionis pretio. Respice in nos, ejusdem sanctae Matris Ecclesiae filios, associa nobis gentes universas, ut corda omnium te coelestem Patrem cognoscant, laudent ac glorificent, et quem misisti, Christum Jesum Filium tuum, cum Sancto Spiritu, Deum verum, unum et trinum, qui vivis et regnas in saecula. Amen.
Visita, Domine, et perfice vineam tuam electam, quam plantavit dextera tua.
Oremus.
Respice, quaesumus Domine, super hanc familiam tuam pro qua Dominus noster Jesus Christus non dubitavit manibus tradi nocentium, et crucis subire tormentum.
- 2X Pater et Ave

PRIJEVOD:
Svemogući i vječni Bože, blagom naklonošću prati svoju obitelj, zaštiti vojujuću Crkvu; sjeti se, Oče, svoje zajednice koju si posjedovao od početka, ukrasi je uresom svetosti, uvećaj imetkom milosti, proslavi je obiljem nasljedstva, da se dostojna pokaže svom Zaručniku i tolikoj cijeni otkupljenja. Pogledaj na nas, sinove iste Majke, pridruži nam sve narode, da srca svih priznaju, hvale i slave, tebe nebeskog Oca i koga si poslao Krista Isusa Sina tvoga, sa Svetim Duhom, pravoga Boga, koji je jedan [u božanstvu] i troj [u osobama], koji živiš i kraljuješ u vijeke. Amen.
Posjeti, Gospodine, i dovrši svoj izabrani vinograd, koji je posadila desnica tvoja.
Pomolimo se.
Pogledaj, molimo Gospodine, na ovu zajednicu za koju se Gospodin naš Isus Krist nije oklijevao predati u ruke mučiteljima i podnijeti muku križa.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo.


2. Molitva za iskorijenje krivovjerja

Domine Jesu Christe, pastor bone, confirma nos in vera fide: extirpa haereses et schismata, ut pulsis errorum tenebris veritatis tuae lumen omnes amplectantur, gremioque Ecclesiae adunentur. Respice animas diabolica fraude deceptas, ut pravitate haeretica deposita errantium corda resipiscant et ad sanctae fidei redeant unitatem. Protege, Domine, nos et contra insidias defende eorum, qui veniunt in vestimentis ovium, intrinsecus sunt lupi rapaces. Mane nobiscum, Christe, uti promisisti te nobiscum futurum usque consumationem saeculi. Amen.
Ne tradas bestiis animas confitentes tibi, et animas pauperum tuorum ne obliviscaris in finem.
Oremus.
Ecclesiae tuae, quaesumus Domine, preces placatus admitte, ut destructis adversitatibus, et erroribus universis secura tibi serviat libertate, per Christum Dominum nostrum. Amen.
- 2X Pater et Ave.

PRIJEVOD:
Gospodine Isuse Kriste, dobri pastiru, učvrsti nas u pravoj vjeri, iskorijeni krivovjerje i raskole; da svi, odbacivši tmine zabluda, prigrle svjetlo tvoje istine i budu pridruženi krilu Crkve. Pogledaj duše obmanjene đavolskom prevarom, daj da se srca zabludjelih obrate odbacivši heretičku zloću, i da se vrate jedinstvu svete vjere. Zaštiti nas, Gospodine, i obrani od zasjeda onih koji dolaze u ovčjem odijelu, a izunutra su vukovi grabežljivi. Ostani s nama, Kriste, kao što si obećao da ćeš biti s nama do svršetka svijeta. Amen.
Pomolimo se.
Primi umilostivljen, molimo Gospodine, molitve tvoje Crkve, da uništivši sve protivštine i sve zablude, tebi služi u sigurnoj slobodi, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo


3. Molitva za slogu kršćanskih vladara

Spiritus alme, Deus charitatis, pacis et unionis, qui diversas gentes in unitate fidei congregasti, largire regi nostro N. et omnibus rectoribus Christianis pacem sanctam et concordiae abundantiam, eorum ministris inspira salutaria consilia, everte benignus cuncta noxia molimina, quae divinae tuae gloriae, sanctae Ecclesiae aut religioni Romano-Catholicae ullatenus adversantur, sed unitis potius animis ad pacis aeternae fruitionem populum sibi subjectum una secum feliciter deducant. Amen.
Fiat pax in virtute tua et abundantia in turribus tuis.
Oremus.
Deus a quo sancta desideria, recta consilia et justa sunt opera, da servis tuis illam, quam mundus dare non potest, pacem, ut et corda nostra mandatis tuis dedita et hostium sublata formidine tempora sint tua protectione tranquilla, per Christum Dominum nostrum. Amen.
- 2X Pater et Ave.

PRIJEVOD:
Duše blagi, Bože ljubavi, mira i jedinstva, koji si različite narode skupio u jedinstvu vjere, daruj našemu kralju N. i svim kršćanskim poglavarima sveti mir i obilje sloge, njihovim ministrima nadahni spasonosne savjete, uništi sve štetne pokušaje koji se na bilo koji način protive tvojoj božanskoj slavi, svetoj Crkvi ili rimokatoličkoj vjeri, daj pak da ujedinjenim željama sretno dovedu narod koji im je podložen zajedno sa sobom u uživanje vječnog mira. Amen.
Pomolimo se.
Bože, od koga su svete želje, ispravni savjeti i pravedna djela, daj slugama svojim onaj mir, koji svijet ne može dati, da i srca naša budu zapovijedima tvojim poslušna, i sadašnja vremena, bez straha od neprijatelja, po tvojoj zaštiti mirna, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo.


4. Prikazanje djela koje je propisano za dobivanje oprosta
(onaj dodatak dolje u zagradi je ako se želi namijeniti oprost za dušu u čistilištu)

Misericordiarum Pater, suscipe has preces et pia opera, ut peccatorum indulgentiam, virtute clavium Ecclesiae hodie concessam, poenarumque temporalium remissionem (quam tui amore adplicari supplico pro NN.) mihi clementer impertiri digneris, per merita vitae, passionis et mortis unigeniti Filii tui, Beatae Virginis Mariae et sanctorum omnium, queis jungo, quidquid ego, divina gratia, boni fecero, malive patienter sustinuero, cum efficaci desiderio Divinae Justitiae pro delictis universis plene satisfaciendi, tibique Deo meo fideliter serviendi. Amen.
- Pater, Ave, Credo.

PRIJEVOD:
Oče milosrđa, primi ove molitve i pobožna djela, da se oproštenje grijeha, snagom ključeva Crkve danas dodijeljenom, i otpuštenje vremenitih kazni (koje tvojom ljubavlju molim da se namijeni za NN.) udostojiš meni milostivo udijeliti, po zaslugama života, muke i smrti jedinorođenoga Sina tvoga, Blažene Djevice Marije i svih svetih, kojima pridružujem štogod ja, Božjom milošću, dobroga učinim i zla koja strpljivo podnesem, sa stvarnom željom da potpuno naknadim Božanskoj Pravdi za sve grijehe, i da tebi Bogu mojemu vjerno služim. Amen.
- Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje


I samo još jedna napomena. Prijevodi su moji. Pa, ako namjeravate moliti ove molitve, molite ih na latinskom izvorniku, a ne prema prijevodima.

Fra Lovro Karaula: "Jedna je prava vjera katolička, a sve druge su razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prijevara"

Fra Lovro Karaula (1800.-1875.) najistaknutiji je livanjski franjevac 19. stoljeća. Posebno se angažirao na izgradnji crkvi, župskih kuća i samostana, za što je znao vješto pridobiti pomoć stranih donatora (posebno iz Habsburške Monarhije).

Prilikom blagoslova nove župne crkve u Vidošima 8. prosinca 1856., fra Lovro je izrekao znamenitu propovijed u kojoj je, između ostalog, rekao i ove riječi koje vidite u naslovu.
Cijelu propovijed prenio je Zagrebački katolički list, u dva nastavka 2. i 9. svibnja 1857.

U prvom dijelu propovijedi, opisuje kako je turska okupacija u jednom trenutku dovela skoro do nestanka katoličke vjere u livanjskom kraju:

"Osim ovih mogao bi vam u prste izbrojit još šestdeset i dvije razvaline crkvah kršćanskih i bogomoljnicah u ovoj krajini, koje sve pohara i sa zemljom poravna barbarstvo protivnikah križa Isusova, i ratovi mletački s Turčinom, tako da na svrhi 17. stoljeća, osim jedne male crkvice sv. Petra Apostola u Rapovini, ne bijaše u cijeloj krajini ni crkve, ni kapele, ni župe stalne, ni kuće župske. Kršćani, koji ne htješe turčit se, jedni radi vjere svete izgubiše svoje glave; jedni uskočiše u susjednu Dalmaciju; jedni ostadoše na domaćem ognjištu, ali izgubiše svoja dobra, zemlje i sve svoje imanje, i postadoše turski kmeti i robovi; koji pako vjerom prevrnuše, kao Filipovići, Kositerovići, Firdusovići, Atlagići i drugi premnogi poturice, oni postadoše domaći podkopnici, i najžešći progonitelji bijednih kršćanah."

Malo kasnije fra Lovro podsjeća katolike livanjskog kraja kako im je bilo teško u ono vrijeme naći svećenika i doći do toliko željene svete mise:

"Sad s vami razgovaram, moji dragi varošani livanski! Jeste li već zaboravili Guber, Rapovinu, Drenovu Među, Vrelo Žabljak, Osjećane, Dobro, Planinu Orlovaču, i druga mjesta sat hoda udaljena od Varoša, u koje ste za više stotinah godinah usilovani bili srljati s vašimi zaručnicami i s nejakom dječicom: i po blatu, i po snijegu, i po kiši, i po suncu, za vidjeti samo od želje svoga zakonošu i slišat svetu misu u nedjelje i blagdane zapovjedne? Jeste li već zaboravili, koliko je vaše dječice, netom na svijet rođene, tražeći misnika od nemila do nedraga, da ih krsti, u naručju svojih kumovah i kumah brez svetoga krštenja pomrlo?
Jeste li već zaboravili ono tužno doba, kad ste za najveće blago od ovoga svijeta cijenili, viditi kakogod u godini danah misnika u svojoj kućici, da kradom i čvrsto zatvorenih kućnih i dvorskih vratah, svetu misu reče, i vaše umiruće bolestnike sa svetimi otajstvi pokrjepi, i na put vječnosti opremi?"

Izgradnjom crkve u Vidošima, situacija se mijenja, jer: "stekoste misnike i pastire među vami, stekoste mjesto stalno i kapelicu za slišat sv. misu, i primat sveta otajstva u suhu; stekoste odjeljenu za se župu i župnika", pa zaključuje kako se počinje osjećati katolička prevlast u livanjskom kraju, ali tek nakon stoljetne borbe protiv islama, kojeg fra Lovro zove "nevjera polumjesečna", "pakost polumjesečna" (jer je simbol islama polumjesec):

"Ovo je, kršćani moji, ona divna promjena koja nam svjedoči, da u ovoj krajini od dvadeset i šest godina narod katolički u svemu i po sve, osim zuluma i zulumom stečena bogatstva, mah preuzima polumjesečnom nevjerstvu. Ovo su plodi i otčinskog blagoslova Miletićeva, i truda onih misnikah, koje on još u djetinjstvu svojem apostolskim duhom zadahnu, i svojim pastirskim blagoslovom okrjepi."

Kao što vidimo, fra Lovro ovdje vidi zasluge fra Augustina Miletića.


Najvažnija misao cijele propovijedi fra Lovre Karaule su ove važne riječi:

"Prava i jedina spasonosna vjera na ovome svijetu poznaje se po pravom jedinstvu. Kad bi bilo više pravih vjerah na zemlji, imalo bi i na nebu bit više bogovah: pa i jedan samo Bog tad bi nas uveo u težku i nepodnošljivu dvoumnost, po kojoj vazda bi istraživali, a nikad ne bismo naišli na pravu vjeru. Za ovo sveto jedinstvo Isus je višeput molio Otca svoga nebeskoga ovako: 'Otče! molim te, da svi koje si predao meni, budu jedno.'
Ovo sveto jedinstvo sjajnije je i vidljivije od žarkog sunca, koje nas grije, i vi ga možete lasno poznati u prilici verugah, od kojih prva i temeljna vitica je Isus na nebu, druga vitica je sv. otac papa na zemlji, treća jesu biskupi, četvrta župnici, a peta vitica jesu svi pravovjerni. Ove zlatne vitice spojene su čvrsto sve jedna za drugu božanstvenim kalom jednog vjerovanja i jednog ćudorednog djelovanja, tako da tko od ovih viticah jednu raztrgne, on je izvan svetog jedinstva, on je krivovjerac za života i poslije smrti. Tako isto tko uz ove veruge svete ne penje se na nebo, on strmoglav pada upravo u pakao.
Držite se dakle, sinci, objeručke ovog svetog jedinstva. Jedan pravi Bog na nebu, jedno pravo krštenje i jedna vjera katolička na zemlji, a druge sve jesu razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prevara starih i novih laži-prorokah i laži-zakonošah, koji po prednavještenju Isusovu dođoše kao vuci pokriveni runom ovčijim, obmamiše ludi svijet, i odvukoše čete nebrojene odpadnikah sa sobom zajedno u propast vječnu."

Fra Lovro je za svoje uvjerenje i krv prolio. Ubili su ga muslimani 20. srpnja 1875.
Detalje o njegovoj mučeničkoj smrti neću ovdje iznositi; o tome možete čitati i na drugim stranicama.
Ja ću vam ovdje radije spomenuti nešto drugo... o čemu, na žalost, ne možete danas drugdje čitati.

Kako se izgradnja katoličkih crkava u BiH u 19. stoljeću provodila uz financijsku pomoć katoličkih biskupa Habsburške Monarhije, Francuske itd., ali sama izgradnja crkve nije dovoljna (crkvu treba i urediti - svijećnjaci, slike, kaleži itd.), franjevci su molili da im se pošalju i slike.

Naime, bilo im je nepodnošljivo vidjeti gole bijele zidove bez slika, jer previše podsjećaju na krivovjerja ikonoklazma i protestantizma. Zato su molili da im se pošalju slike, ukazujući da mnoge lijepe slike i uresi stoje diljem Europe, zabačene po kutovima, u prašini... Zašto ih se, prema tome, ne bi poslalo u Bosnu da ukrase zidove siromašnih crkvi?

Tako je konkretno što se tiče crkve u Vidošima, zavapio narod u siječnju 1857. god.:

"...da i ona namami pozornost oka pojedinih obdariteljah i štokojih  pobožnih družbah, zavodah i propagandah europejskih, da ju ukrase uresom crkvenim, da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma."

Čujete li taj glas: "da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma"!!!
Pravome katoliku je nepodnošljivo vidjeti gole zidove, bez svetih slika i kipova!

A pogledajte kako su građene nove crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila. Potpuno suprotno svim stoljetnim katoličkim uzusima: kao nekakve dvorane, golih bijelih zidova, bez svetih slika i kipova, jednom riječju: ikonoklazam (i protestantizacija).
A kako su tek devastirane stare crkve? Razbijani stari oltari i na njihovo mjesto stavljani stolovi. Uklanjane su stare lijepe slike, a umjesto njih stavljana apstraktna "umjetnost"; uklanjani su stari skladni kipovi, a na njihovo mjesto stavljana su nedostojna modernistička djela.

Ispit savjesti - nekada i danas (II.)

U jednoj zagrebačkoj župi krajem 1990-ih, u tijeku pripreme za prvu ispovijed i pričest, prvopričesnici su dobili nekakve papiriće koji su trebali predstavljati ispit savjesti. Na tim papirićima nije bilo pitanja, nego su samo napisane neke riječi (pojmovi) povezane crticama. Izgledalo je više kao igra asocijacija, nego kao ispit savjesti.

Njihovi su vjeroučitelji očito zaključili da ne treba djecu "plašiti" ili "mučiti" sa "strogim ispitom savjesti". Nisu ih čak niti naučili čin kajanja, već neku novoizmišljenu molitvu (koja uopće nema elemente koji se traže za pokajanje).
Možemo se pitati (sa strahom!): Koliko je nevaljanih ispovijedi proizašlo iz ovakvog neozbiljnog pristupa. Neozbiljan ispit savjesti i neozbiljno kajanje (bolje rečeno, nedostatak kajanja) rezultiraju nepotpunom ispovijeđu, upitne valjanosti. I onda kad nakon nevaljane ispovijedi pristupaju pričesti: čine svetogrđe!
Dodajmo tome, da su ih svećenik i časna izričito učili da se pričešćuju na ruku. Svećenik koji je inače zaređen 1965. (u vrijeme zaključenja Drugoga vatikanskog koncila) provodio je bez ustručavanja sve revolucionarne novosti.

Ta djeca, tada prvopričesnici, danas imaju oko 27-28 godina. Većina ne ide u crkvu, niti mare previše za vjeru. Pojavit će se u crkvi možda na vjenčanju ili u sličnim prigodama.
To je realnost "vjerskog života" današnje Hrvatske.


Vratimo se sada 150 godina unatrag - u vrijeme kad je zagrebačkom crkvom upravljao veliki kardinal Haulik.
Godine 1862., Zbor duhovne mladeži zagrebačke izdao je molitvenik Duševna okrepa, uz imprimatur kardinala Haulika.

Evo ispit savjesti iz tog molitvenika, uz kratku uvodnu pouku (str. 63.-72.).