NAUK CRKVE PROTIV SLOBODE GOVORA - "njima treba začepiti usta" (Tit 1, 11)

Indeks zabranjenih knjiga (izdanje 1819. god.)

Od svih izmišljenih "ljudskih prava" koja je proglasila Francuska revolucija, malo je koje toliko naštetilo vjeri kao sloboda govora. Dati slobodu otrovnom ljudskom jeziku da radi što želi očito je izraz krajnje pokvarenosti.

Već početkom 1791., kad se Europom proširio glas da francuski revolucionari namjeravaju staviti u ustav pravo da čovjek govori i piše što god želi, papa Pio VI je ustvrdio da su to pogubne zablude protivne katoličkoj vjeri (o tome više ovdje).

I doista, u Svetom pismu nećete naći ni jednu jedinu rečenicu kojom bi se mogla opravdati "sloboda govora". Baš naprotiv, Sveto pismo na toliko mjesta govori o opasnosti od otrovnog ljudskog jezika... Zar ćete tom jeziku dati punu slobodu?
Gospodin Bog kaže u evanđelju: "A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koji ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji." (Mt 12, 36)

Sv. Jakov Apostol piše u svojoj poslanici:

"I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti." (Jak 3, 6-8)

Imajući na umu ovu žalosnu istinu o ljudskom jeziku, lako se moglo predvidjeti koje će posljedice izazvati "sloboda govora". Danas ih vidite na svakom koraku, napose u medijima: laži, klevete, uvrede, blasfemije, pornografija... Sve to dolazi od ustavom zajamčenog prava na slobodu govora i izražavanja.

Crkva nikada nije dozvoljavala tu divlju slobodu govora. Crkva je kroz sva stoljeća, suzbijajući krive nauke, zatvarala usta svim zavodnicima i huliteljima, vodeći se izrekom sv. Pavla - "njima treba začepiti usta":

"Jer mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja. Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli..." (Tit 1, 10-11)

Ovo je vrlo jasan poziv na cenzuru svih nepodobnih i krivovjernih elemenata...
Tu je cenzuru Crkva uvijek dosljedno i temeljito provodila. Jeste li se ikada pitali: Zašto nije sačuvana ogromna većina spisa starih krivovjeraca (arijanaca, donatista itd.)?
Zato što ih je Crkva sve uništila!

Novi izazov došao je s pojavom tiska u 15. stoljeću.
Crkva je uvijek bila pobornik stroge cenzure tiska.
Glavno sredstvo kojim je Crkva na globalnoj razini provodila cenzuru bio je Indeks zabranjenih knjiga. Ne samo da je Indeks obvezivao u savjesti katolike kao pojedince, već je tražio i od svjetovnih vlasti da zabrane dotične knjige.

U Predgovoru izdanju Indeksa iz 1761., papa Benedikt XIV. lijepo označava svrhu zabrane knjiga, a to je spasenje duša:

"laudabili Romanorum Pontificum praedecessorum nostrorum zelo ac vigilantia provisum et cautum fuit, ne ullum propter pravos exitiososque libros quibus fides et pietas labefactari solent, Christifidelium animabus praejudicium ac detrimentum irrogaretur."

("pohvalnom revnošću i budnošću rimskih prvosvećenika, naših prethodnika, koji su se zauzeli i pobrinuli da nijednu od duša Kristovih vjernika ne stigne šteta ili osuda zbog opakih i pogubnih knjiga, kojima se često običava rušiti vjera i pobožnost")


I još jasnije to kaže u konstituciji Sollicita ac provida (1753.):

"ut Christi fideles ab eorum lectione averteret, ex quibus incauti ac simplices detrimenti quidpiam capere possent, imbuique opinionibus ac doctrinis, quae vel morum integritati vel Catholicae religionis dogmatibus adversantur"

("da Kristove vjernike odvrati od čitanja onih knjiga, iz kojih bi neoprezni i jednostavni ljudi mogli izvući štetu, i okaljati se mišljenjima i naucima, koji se protive neporočnosti običaja ili dogmama katoličke vjere")


Zašto je onda nakon Drugoga vatikanskog koncila ukinut Indeks zabranjenih knjiga?
Vjerojatno je glavni motiv bio isti onaj kao i kod svih drugih postkoncilskih reformi:
da se ugodi inovjercima!
Naime, na Indeksu zabranjenih knjiga bile su sve protestantske knjige, muhamedanski Kuran, židovski Talmud i židovska kabalistička literatura.
Indeks je, dakle, bio smetnja za "međureligijski dijalog", jednako kao i stara liturgija, stari katekizam, stari Zakonik kanonskog prava itd.


Na početku Indeksa obično su navođena pravila Tridentskoga koncila o zabranjenim knjigama, koja, između ostaloga, određuju:

“Haeresiarcharum libri, tam eorum qui post praedictum annum haereses invenerunt vel suscitarunt, quam qui haereticorum capita aut duces sunt vel fuerunt, quales sunt Lutherus, Zwinglius, Calvinus, Balthasar Pacimontanus, Schwenckfeldius et his similes, cuiuscumque nominis, tituli aut argumenti existant, omnino prohibentur.”

(“Knjige herezijarha, kako onih koji su nakon rečene godine izumili ili pokrenuli hereze, tako i onih koji jesu ili su bili poglavice ili vođe heretika, kakvi su Luther, Zwingli, Calvin, Balthasar Pacimontanus, Schwenckfeld i njima slični, bez obzira pod kojim se imenom, naslovom ili sadržajem pojavljuju, u cijelosti se zabranjuju.”)

Indeks zabranjenih knjiga, izdanje 1664., str. 9.

Da danas još postoji Indeks, na njemu bi zasigurno, osim knjiga, bili i filmovi, serije, pjesme... sve ono što sadržajem krši norme katoličkog morala, a to znači: praktički sve što dolazi iz Hollywooda.

Uz Indeks zabranjenih knjiga, Crkva je koristila i niz drugih metoda kojima je vjernike upozoravala na opasnost zlog tiska. Svi stari molitvenici sadrže upozorenja o zlim knjigama.

Evo, na primjer, iz molitvenika Gori srca iz 1899. god. (str. 389.-392.):

Ima jedna priča da je p. Petar Perica jednom kao mladić na praznicima čitao neku Šenoinu knjigu (ako se dobro sjećam) i da je u jednom trenutku došao do neke rečenice koja je u njemu pobudila nečiste misli. Perica je istog trena ustao, uzeo tu knjigu i bacio je u vatru.
Možemo se sada pitati: Što onda učiniti s knjigama "modernih" pisaca ili s današnjim filmovima, serijama...?



Nauk Katoličke Crkve o ograničenju slobode govora i cenzuri najbolje se vidi u odredbama Zakonika kanonskog prava iz 1917. - kan. 1384.-1405.

Bl. Ivan Merz se u svojim tekstovima često pozivao na te kanone.
Merz je u listopadu 1924. u Katoličkom listu napisao članak Zabrana čitanja nekih novina u kojem je izložio sadržaj kanona 1384. i 1399.:

»ZABRANA ČITANJA NEKIH NOVINA

Kanon 1399. - glasi:

Istim su pravo zabranjene:

3° Knjige koje nastoje (data opera) napadati vjeru i ćudoređe.

6° Knjige koje napadaju ili se rugaju jednoj katoličkoj dogmi, koje zaštićuju zabludu što ju je osudila Apostolska Stolica, koje ne pokazuju poštovanje prema službi Božjoj, koje nastoje uništiti (evertere) crkvenu disciplinu i koje nastoje posuti pogrdama crkvenu hijerarhiju ili svećenički te redovnički stalež.

Ove se odredbe protežu i na novine, časopise i druge spise prema Kanonu 1384, § 2 koji glasi:

"Jedino ako se drukčije odredi (Nisi aliud constet), sve što se određuje u ovomu poglavlju o knjigama, neka se primjeni na dnevni tisak, časopise i druge razne spise".

Budimo iskreni: kada bi se kod nas svećenstvo i vjernici držali crkvene discipline, već davno bismo imali katolički dnevnik i ne bi se dogodilo da novinstvo, koje svećenstvo i vjernici svojim novcem uzdržavaju, da ono (novinstvo) na tako perfidan način, kao što se to sada događa, napada na naše crkvene učitelje.

Na katolicima je u prvome redu krivnja da se je tako što moglo dogoditi. Potrebno je da svi skupa izrečemo svoj mea culpa i spoznamo apsurdni položaj u kojemu se nalazimo. Sve su hrvatske novine odreda (osim glasila Pučke Stranke) napale na naše biskupe. Zato je svaki svećenik po savjesti dužan od sebe odstraniti takvu štampu i odstraniti ju od drugih vjernika. Nameće mu se stoga druga moralna dužnost: da svojski po uputi biskupa radi za što skorije ostvarenje novoga zamišljenog katoličkog dnevnika. Već je prigustilo: Vodi se borba za opstanak sv. Crkve u hrvatskomu narodu.«

U istom broju Katoličkog lista (16. listopada 1924.), bl. Ivan Merz je također napisao članak Biskup zabranjuje čitanje loših novina u kojem je prenio vijest o jednom primjeru provedbe navedenih kanona:

»BISKUP ZABRANJUJE ČITANJE LOŠIH NOVINA

Strasburški Biskup, pozivljući se na kanon 1399, (3, 6, 9) i 1384 (2) (vidi gornji članak!), izdao je slijedeću okružnicu:

"Prema ovoj strogoj mjeri koju Crkva mora poduzeti, ne želi li izdati spas duša i interes Božji, ne želi li sama sebe unesrećiti, ni jedna osoba ne može u dobroj vjeri poreći slijedeće zaključke:

- Crkva zabranjuje katoliku čitanje novina, ilustriranih listova i izdanja koja su pornografska ili nemoralna bilo po člancima, bilo po slikama, bilo po podliscima.

- Crkva zabranjuje katoliku čitanje komunističkih i socijalističkih novina jer je ovima namjera napadati kršćansko ćudoređe i propagirati zablude što ih je osudila Apostolska Stolica; jer se većina ne zadovoljava iznijeti samo ekonomska načela, već ovom ili onom prilikom napada Crkvu u svojim dogmama, svojemu bogoslužju i svojoj hijerarhiji.

- Crkva zabranjuje katoliku čitanje novina koje se same nazivaju antiklerikalnima jer im je namjera voditi borbu protiv katoličke vjere i nastoje ju uništiti i traže da se ova podvrgne izazovnim i progonskim zakonima.

Može li se reći kako pod osudu malo prije spomenutoga crkvenog zakona spadaju novine koje ne spadaju ni pod jednu od triju opisanih kategorija i koje se štoviše nazivaju neutralnima, a ipak rade na tome da se u Elzasu uvede laičko zakonodavstvo. Jer su tako nazvani zakoni, odredbe i druge mjere masonskoga podrijetla: jer ih nadahnjuju načela protivna katoličkoj nauci; jer je više među njima Sveta Stolica izričito i svečano osudila jer nastoje oslabiti i po mogućnosti uništiti Crkvu; jer u stvari, tamo gdje se primjenjuju, škode vjeri, ćudoređu i vjerskomu životu vjernika, prisiljeni smo zaključiti da ove novine nastoje napadati vjeru i radi toga spadaju pod općenitu osudu na koju smo podsjetili.

Da poslušaju jednu izričitu (ordre formel) naredbu svete Crkve (kanon 1465, § 2.), pastiri "koji se bave dušobrižništvom u zgodno vrijeme (opportune) će upozoriti vjernike na opasnost i zlo, koje prouzrokuje čitanje" zabranjenih novina. Mi se zahvaljujemo i čestitamo našim premilim svećenicima za sva nastojanja, koja poduzimaju u privatnim razgovorima i skupštinama, kod vjeronauka, u propovjedaonici, na sudištu ispovjedaonice da rasprše iluzije i poduče vjernike o veličini opasnosti, važnosti zakona i dužnosti da ga se drže. Mi ih pozivamo da udvostruče svoju revnost i žar i djeluju s jednakom energijom i spretnošću. U svakoj župi, gdje se mora poslušati pravilo Crkve, dužnost je gospode župnika i štoviše njihovo pravo da javno imenuju i u samoj kršćanskoj propovjedaonici, što prema gore navadenome općem zakonu katolici ne smiju čitati. Razumije se: to označavanje imenom mora biti jednostavno primjenjivanje općega pravila Crkve što smo ga gore označili i to pod uvjetom da se protiv osoba ne upotrijebi ni jedna riječ što vrijeđa pravednost i ljubav; izjavljujemo da u tom slučaju smatramo ove izjave kao svoje vlastite i za njih odgovaramo.

Nemoguće nam je sastaviti popis svih novina i časopisa na francuskome i njemačkome jeziku raširenih u biskupiji i koje padaju pod osudu Crkve. Ako gospoda župnici jednoga dekanata drže kako je potrebno, radi točnije upute vjernika povjerenih njihovoj brizi, da mi osobno izrečemo imeničnu i javnu osudu listova protivnih vjeri, oni to s pouzdanjem od nas mogu zatražiti. Mi ćemo ispitati njihovu molbenicu i sa svom pažnjom koju zaslužuje i s pomoću Božjom učinit ćemo našu dužnost.

Od danas, jer novine Dernieres Nouvelles (Zadnje novosti) vode brobu za laičke zakone i njihovu primjenu u Elzasu; jer dobar broj katolika drži da se mogu na njih pretplatiti i čitati ih jer te novine nisu proširene samo u jednome dijelu, već u cijeloj biskupiji, poslušati nam je našu savjest i izvršiti našu dužnost pastira duša i čuvara Crkve, služeći se pravima koje nam je dao sam Bog, i jer smo se kroz više tjedana molili, razmišljali ili posavjetovali, držimo da moramo poručiti cijeloj biskupiji kako ove novine spadaju među one koje se trse napadati vjeru i koje poradi toga osuđuje općenit zakon Crkve. Tako dugo dok potraje ovo njihovo držanje, katolici ih ne mogu čitati, a ne priznavši, barem implicite, zablude što ih je osudila Crkva, ne surađujući pri oslabljivanju i postupnom uništavanju katoličke vjere i ne bivajući bolnom sablazni svojoj vlastitoj braći i možda svojemu vlastitom ognjištu.

Ovo upozorenje mora se čitati u svim župnim crkvama i kapelama biskupije, kod propovijedi glavne mise, u nedjelju 14. rujna. Ovo će se obnoviti prema tome kako će to prilike vremena od nas zatražiti, svake godine u uskrsno vrijeme u našoj poslanici (mandement) za sveto korizmeno vrijeme.

Dano u Strassbourgu, 8. rujna 1924., na svetkovinu Rođenja Bl. Djevice Marije. – Charles – Joseph - Eugene, biskup Štrasburški."

Kada se kod nas primjenila ova naredba, koje novine ne bi uskliknule s Tomom Čelanskim: Ingemisco, tamquam reus: Culpa rubet vultus meus.

A ipak: ako želimo da u našim biskupijama procvate katolički život, u njima će se morati provoditi crkveni zakoni. To je danas nemoguće sve dok mi katolici nemamo naš dnevnik. Zaključak nam se sam imperativno nameće i to kao stvar savjesti svakoga pojedinca i svih nas kao jedne zajednice - radimo i molimo se za što skorije ostvarenje katoličkoga dnevnika.«

Eto, tako su katolički biskupi (i laici poput našeg bl. Ivana Merza) revnovali za obdržavanje svetih kanona o zabrani zlog tiska i slobode govora. Možemo se diviti njihovoj gorljivosti, koja je toliko suprotna mlakosti ovoga doba u kojem mi živimo. 

Dobro, sad kad smo postavili sve stvari na svoje mjesto, vrijeme je da i ja odgovorim p.Petru Nodilu, koji je nedavno napisao:

"Dobro je znati da je sloboda govora jedan od najvažnijih stupova modernih zapadnih društava. Kad nestane slobode govora, znak je da se bliži neki totalitarizam i da fundamentalisti izlaze na svjetlo dana."

Po ovome vidimo da p. Nodilo nikada nije čitao stari Zakonik kanonskog prava.
Pitao bih ga: Jesu li oni gore navedeni kanoni po njegovom mišljenju - totalitarizam?

Kad su se tijekom 1920-ih organizacije naše Katoličke Akcije pod vodstvom hrvatskih biskupa (iako zapravo pod de facto vodstvom bl. Ivana Merza) borile za kršćanski društveni poredak (pa tako i za cenzuru tiska - za zabranu nepristojnih predstava, plesa, filmova, napisa itd.), njihovi su im liberalni protivnici govorili upravo ovo što je Nodilo poručio Batarelu.

Oni koji tvrde da je sloboda govora nekakav "temelj zapadne civilizacije", očito smatraju da je liberalizam = zapadna civilizacija.
Po tome "zapadna civilizacija" i nije baš stara: nastala je na Francuskoj revoluciji 1789., a sve ono prije toga nije Zapadna civilizacija (!?). Onda ni Habsburška Monarhija ne pripada Zapadnoj civilizaciji, jer je tijekom cijelog svog postojanja ograničavala slobodu govora i provodila cenzuru tiska... 

No, da izbjegne takvo zaključivanje, p. Nodilo je naglasio "moderna zapadna društva"...
A ja bih rekao: upravo je sloboda govora jedan od glavnih uzroka zašto ta "moderna zapadna društva" više nisu kršćanska.
Ako je išta pokazatelj da neko društvo nije kršćansko, to je nekažnjeno dopuštanje blasfemija.

Moderni katolici koji podržavaju slobodu govora, slični su onim političarima koji kažu da su "osobno protiv pobačaja", ali ga ne bi zabranili. Tako i ovi kažu:
- "Ja sam osobno protiv blasfemije, ali je ne bih zabranio."
- "Ja sam osobno protiv pornografije, ali je ne bih zabranio."
- "Ja sam osobno protiv prostačkih oglasa, ali ih ne bih zabranio."
itd., itd.

Ti ljudi očito misle da sve norme katoličkog morala mogu ostati jedino na razini osobnog mišljenja, a da se nipošto ne smiju provoditi u praksi.
O čemu se tu zapravo radi? Radi se o želji da se pod svaku cijenu izbjegne sukob s neprijateljima vjere. Nije tajna da bi provođenje katoličkog morala u praksi izazvalo bijes svih neprijatelja Crkve, a to je ono što svi ovi nazovi-pacifisti žele spriječiti.

Dajte shvatite: Sukob se ne može izbjeći. Izbjegavanjem borbe protiv neprijatelja vjere, prelazite na njihovu stranu.

Da opet navedem jedan primjer iz 1920-ih. Kad se već naziralo da vlasti namjeravaju zabraniti orlovsku organizaciju, Avelin Ćepulić je otišao ministru Pribičeviću i raznim argumentima pokušavao dokazati kako su katolički orlovi korisni cijelom društvu, i da ih ne bi bilo mudro zabraniti. A Pribičević mu je odgovorio:

"Naša su stanovišta dva protivna svjetska nazora. Među nama ne može biti izmirenja. Vi se borite za svoje vjersko, mi za svoje slobodoumno. Vidjet ćemo tko će pobijediti."

Ovdje Pribičević ima pravo. Ne može biti koegzistencije između kršćanskog društva i slobodoumnog liberalnog društva.
Ili ćemo imati kršćansko društvo bez slobode govora, ili ćemo imati liberalno društvo sa slobodom govora - ali bez kršćanskog morala. Ne možeš imati jedno i drugo!

Zamolio bih sve katolike koji podržavaju slobodu govora da malo razmisle i onda odgovore na ovo pitanje p. Franza Neumayra.