Naravni zakon - lako se spoznaje, obvezuje sve ljude i ljudi ga ne mogu mijenjati

 

Jedna od najvažnijih stvari u moralnom životu čovjeka jest da zna koji ga zakoni obvezuju, odnosno iz kojih zakona potječu pojedine moralne obveze.

Prvo, čovjek treba znati da ga obvezuju:
a) božanski zakon;
b) ljudski zakon.

Nadalje, božanski zakon je trostruk:
1) vječni zakon;
2) naravni zakon;
3) pozitivno-božanski zakon.

Ljudski zakon se dijeli na:
1) crkveni zakon;
2) državni zakon.

Svi ovi zakoni stavljaju pred čovjeka određene moralne obveze. U životu čovjeka isprepliću se obveze koje potječu iz različitih zakona. Na primjer...

1) Obveza uzdržavanja djece potječe iz samog naravnog zakona. Uskratiti hranu svojem djetetu jest zabranjeno naravnim zakonom (koji traži od čovjeka da se brine za svoje potomstvo).

2) Obveza primanja sakramenata dolazi iz pozitivno-božanskog zakona. Tako u Evanđelju vidite obvezu krštenja (Mt 28, 19: "učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih..."), obvezu primanja Euharistije (Iv 6, 54: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni"), obvezu ispovijedi (Iv 20, 23: "Kojima otpustite grijehe otpuštaju im se")... Pojedinosti o primanju sakramenata uređuje crkveni zakon, ali sama obveza primanja sakramenata jest obveza božanskog zakona.

3) Obveza postiti na Čistu srijedu dolazi iz crkvenog zakona (propisana je Zakonikom kanonskog prava);

4) Obveza vožnje desnom stranom ceste jest obveza ljudskog zakona (državnog zakona). Ili, na primjer, zabrana krivolova. Ubiti medvjeda u šumi zabranjeno je državnim zakonom. Kada ne bilo državnog zakona koji to zabranjuje, ne bi bio nikakav grijeh loviti medvjede po Lici.

Dakle, ovih nekoliko primjera pokazuje kako se svakodnevno u svojim životima susrećete s obvezama božanskih i ljudskih zakona. Zakoni obvezuju čovjeka u savjesti. Čovjek čini grijeh ako ih namjerno krši.

Danas je posebno važno govoriti o naravnom zakonu, jer se u zapadnom svijetu brutalno krši, a i moderni krivovjerci (osim što ratuju protiv vjere) ratuju protiv naravnog zakona.

Ovo neće biti iscrpna rasprava o svim aspektima naravnog zakona, nego samo nekoliko misli o tri važne karakteristike tog zakona:
1) čovjek lako spoznaje naravni zakon;
2) naravni zakon obvezuje sve ljude;
3) ljudi ne mogu mijenjati naravni zakon. 

1) Naravni zakon se lako spoznaje

Sv. Toma Akvinski definira naravni zakon kao udio (sudjelovanje) vječnoga zakona u razumnom stvorenju: "participatio legis aeternae in rationali creatura".

Naravni zakon se puno lakše spoznaje od drugih zakona. Čovjek ne treba biti školovan kako bi spoznao naravni zakon, barem što se tiče njegovih prvotnih i najopćenitijih načela. Ljudi će puno lakše primijetiti kršenje naravnog zakona nego kršenje drugih zakona.

Evo jedan primjer. Kada neki svećenik s propovjedaonice na potpuno pogrešan način govori o Presvetom Trojstvu ili kada potpuno krivo govori o sakramentima, većina ljudi to neće ni primijetiti, jer, nažalost, (zahvaljujući modernističkom vjeronauku) mnogi ljudi ni sami nemaju ispravne predodžbe o tim istinama.

No, kad neki svećenik počne otvoreno opravdavati sodomiju, to će svi primijetiti. Zašto? Zato što je sodomija protivna samom naravnom zakonu, koji čovjek lako spoznaje. Ukratko, svakom normalnom čovjeku se gadi sodomija, jer je očigledno protivna naravnom, prirodnom poretku.

Čovjeku nije potrebna nadnaravna objava kako bi shvatio da je sodomija teški prekršaj protiv prirodnog reda.

Čak su i ljevičari/liberali, koji odobravaju sodomiju, svjesni da je to nenormalno. Ali, oni upravo zato to i podržavaju, iz morbidne želje za rušenjem svega što je "tradicionalno". Za usporedbu: Zašto pankeri nose one šiljaste frizure i rinčicama buše usnice? Upravo zato što znaju da je to morbidno, pa time pokazuju svoj bunt protiv društva, društvenih konvencija ili čega već...

Poanta je da svaki čovjek može spoznati naravni zakon, uključujući i one koji ga (svjesno) krše.

Zapovijedi naravnog zakona jesu očigledne, barem one prve i najopćenitije. 

Suarez ovu očiglednost ističe kao kriterij za prepoznavanje zapovijedi naravnog zakona (De legibus ac Deo legislatore, lib. II., cap. 7.):

"...jus naturale complecti omnia praecepta, seu principia moralia, quae evidentem habent honestatem necessariam ad rectitudinem morum, ita ut opposita moralem inordinationem, seu malitiam evidenter contineant."

("...naravni zakon obuhvaća sve zapovijedi ili moralna načela koja imaju očito poštenje nužno za ispravno ophođenje, tako da suprotno djelovanje očigledno sadrži moralnu neurednost ili zloću.")

Zbog činjenice da se naravni zakon lako spoznaje i da ga svaki čovjek može spoznati, taj zakon obvezuje sve ljude.

2) Naravni zakon obvezuje sve ljude, bez obzira na pitanje jesu li katolici ili nisu

Sv. Pavao govori o naravnom zakonu u Poslanici Rimljanima, ističući kako pogani nisu imali Mojsijev zakon, ali su imali naravni zakon koji je upisan u srcima ljudi:

"...kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane. To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima." (Rim 2, 14-16)

Ljudima koji nikada nisu imali priliku čuti za Evanđelje i Crkvu, bit će suđeno po naravnom zakonu.

Jasno je da čovjeku koji živi na nekom izoliranom otoku, pa nije čuo za katoličku vjeru, ne možete zamjeriti što se ne pridržava crkvenog zakona o godišnjoj ispovijedi i pričesti, ili što jede meso u petak. No, ako taj čovjek laže, krade, psuje, bludniči... to mu se itekako ubraja u grijeh, jer zloću tih čina može spoznati po samom naravnom zakonu.

Nekrštene ljude ne obvezuju crkveni zakoni, ali ih obvezuje naravni zakon. Naravni zakon obvezuje sve ljude bez obzira na pitanje jesu li kršteni ili nekršteni; bez obzira na to kojoj kulturi i narodnosti pripadali. 

I stari pogani bili su svjesni postojanja naravnog zakona. O naravnom zakonu pisali su već antički pisci, koji su znali da postoji određeni zakon koji je čovjeku urođen i koji obvezuje sve ljude.

Poznate su Ciceronove riječi: "Est non scripta sed nata lex, ad quam non docti sed facti non instituti sed imbuti sumus." - "Postoji zakon koji nije napisan, nego urođen; u kojem nismo poučeni, nego smo s njime postali; u kojem nismo odgojeni, nego smo njime prožeti."

Zanimljivo je da stari rimski pravnik Ulpijan objašnjava naravni zakon upravo na primjeru braka žene i muškarca, te rađanja djece. Ulpijan je smatrao da naravni zakon čovjek dijeli sa svim živim bićima (Dig. 1.1.1.2):

"Ius naturale est, quod natura omnia animalia docuit: nam ius istud non humani generis proprium, sed omnium animalium, quae in terra, quae in mari nascuntur, avium quoque commune est. hinc descendit maris atque feminae coniunctio, quam nos matrimonium appellamus, hinc liberorum procreatio, hinc educatio..."

("Naravno pravo je ono koje je narav [priroda] naučila sve životinje. Naime, ovo pravo nije vlastito ljudskom rodu, nego je zajedničko svim životinjama, koje se rađaju na zemlji, u moru, pa i pticama. Odatle dolazi združenje muškarca i žene, koje mi nazivamo ženidbom, odatle rađanje djece, odatle odgajanje...")

Ako su to pitanja naravnog zakona, onda su i zločini protiv braka i zločini protiv rađanja djece: zaista zločini protiv naravnog zakona.

Već su pogani znali da kršenje naravnog zakona, posebno na području bračnog morala, dovodi društvo u propast.

Zato je rimski car August donio niz zakona kojima je bio cilj obnoviti bračni moral i podići natalitet u rimskoj državi. Jedan od tih zakona nazivao se Zakon o suzbijanju preljuba (Lex Iulia de adulteriis coercendis), koji propisuje niz oštrih kazna za bračnu nevjeru i ostale vrste bludnih zlodjela.

Ovi zakoni su doneseni 18 godina prije Kristova rođenja. Dakle, još prije dolaska Evanđelja, ljudi su mogli samim zdravim razumom spoznati koliko je važno suzbijati bludnost i kažnjavati zločine protiv braka i obitelji.

Spomenuti zakon o suzbijanju preljuba je također odredio smrtnu kaznu za homoseksualna djela. Kad su u kasnijim stoljećima rimskom državom zavladali kršćanski carevi, oni su jednostavno preuzeli taj zakon, kao i mnoge druge iz prošlosti.

U Justinijanovim Institucijama ta se zakonska odredba ovako spominje:

"Item lex Iulia de adulteriis coercendis, quae non solum temeratores alienarum nuptiarum gladio punit, sed etiam eos qui cum masculis infandam libidinem exercere audent."

("Isto tako, julijski zakon o suzbijanju preljuba, koji mačem kažnjava ne samo lakoumne nasrtnike na tuđi brak, nego također one koji se usuđuju vršiti gadnu pohotu s muškarcima.")

Tako su već i pogani kažnjavali prekršitelje naravnog zakona. Po tome vidimo da je pogrešno kad neki konzervativci za današnje liberale (koji podržavaju protuprirodni blud) kažu da se "vraćaju u poganstvo". Ne! Oni donose nešto daleko gore od poganstva, jer ni pogani nisu radili ono što rade današnji liberali.

Isto tako, pogrešno je reći da liberali svode čovjeka na razinu životinje. Ne! Oni srozavaju čovjeka ispod razine životinje, jer ni životinje ne čine ono što liberali čine.

 

3) Ljudi ne mogu mijenjati naravni zakon 

Vidjeli smo da rimski pravnik Ulpijan ističe biološku stranu naravnog zakona. Na primjer, svaki čovjek zna da je biološka svrha spolnog odnosa rađanje djece. Prema tome, čovjek nužno mora zaključiti da je kontracepcija protivna biološkoj svrsi spolnog odnosa. Tako svaki čovjek može lako uvidjeti da je kontracepcija zabranjena naravnim zakonom.

Čovjeku nije potrebna nadnaravna objava da bi to shvatio. Stoga, čak i kad ne bi bilo Biblije, čak i kad ne bi bilo Crkve, ljudima bi i dalje bila zabranjena kontracepcija.

Kontracepcija nije "postala zabranjena" zato što je papa donio neki dokument kojim zabranjuje kontracepciju. Kontracepcija je oduvijek zabranjena svim ljudima samim naravnim zakonom.

Pape nisu svojim dokumentima "donijeli zabranu kontracepcije", kao da prije toga nije bila zabranjena, nego su samo ustvrdili da je kontracepcija oduvijek bila zabranjena naravnim zakonom.

To se jasno vidi u riječima pape Pija XI. u enciklici Casti connubii:

"At nulla profecto ratio, ne gravissima quidem, efficere potest, ut quod intrinsece est contra naturam, id cum natura congruens et honestum fiat. Cum autem actus coniugii suapte natura proli generandae sit destinatus, qui, in eo exercendo, naturali hac eum vi atque virtute de industria destituunt, contra naturam agunt et turpe quid atque intrinsece inhonestum operantur."

("Ali, zaista nikakav razlog, pa ni najteži, ne može učiniti da ono što je u sebi protivno naravi, postane sukladno naravi i časno. Budući da je bračni čin po samoj naravi namijenjen rađanju djece, oni koji ga obavljaju na način da ga namjerno liše ove njegove moći i kreposti, djeluju protiv naravi i čine nešto sramotno i u sebi nečasno.")

U istoj enciklici papa Pio XI. daje i ovu pouku:

"...quemlibet matrimonii usum, in quo exercendo, actus, de industria hominum, naturali sua vitae procreandae vi destituatur, Dei et naturae legem infringere, et eos qui tale quid commiserint gravis noxae labe commaculari."

("...bilo kakva upotreba ženidbe u kojoj se bračni čin lišava svoje naravne moći prokreacije života, krši Božji i naravni zakon, i oni koji takvo što počine, kaljaju se ljagom teškog grijeha.")

Budući da je kontracepcija zabranjena naravnim zakonom, papa je ne može dopustiti. Papa nema vlast nad biologijom čovjeka, pa ne može proglasiti dopuštenim nešto što je protivno biologiji čovjeka.

Sve navedeno vrijedi i za sodomiju. Čovjeku nije potrebna nadnaravna objava da bi shvatio da je sodomija protivna biologiji čovjeka.

Dakle, čak i kad ne bi bilo nadnaravne objave, sodomija bi i dalje bila zabranjena čovjeku. Čak i kad ne bi bilo Biblije, čak i kad ne bilo Crkve, sodomija bi i dalje bila zabranjena čovjeku.

Sodomija nije "postala zabranjena" zato što je papa donio neki dokument kojim zabranjuje sodomiju, nego je ona oduvijek zabranjena svim ljudima: i katolicima i nekatolicima. Zato je papa ne može dopustiti, jer papa nema vlast nad biologijom čovjeka.

Naravni zakon je ljude obvezivao od samog trenutka stvaranja čovjeka, kako kaže sv. Robert Bellarmin (De amissione gratiae et statu peccati, lib. I., cap. 2.):

"...lex enim, quae naturalis dicitur, ab ipsa hominis creatione coepit, quippe quae in corde omnis hominis ratione utentis scripta est; et sine dubio tam justos, quam peccatores obligat."

("...zakon, naime, koji se naziva naravnim, počeo je još od samog stvaranja čovjeka, jer je upisan u srce svakog čovjeka koji upotrebljava razum; i bez dvojbe obvezuje kako pravednike, tako i grešnike.")

Naravni zakon obvezuje sve ljude, svih vremena, svih zemalja, gdje god se nalazili, bez obzira na situacije u kojima žive. Stoga, nijedan čovjek, nijedna država, nijedna stvorena vlast, ne može izmijeniti naravni zakon.

Međutim, u Europi nakon Francuske revolucije pobunu protiv vjere prati i pobuna protiv naravnog zakona. Sve ideologije koje proizlaze iz prevrata 1789. godine, osim protuvjerskog kraktera, imaju i jedno izrazito protunaravno obilježje. Budući da one haraju već desetljećima, pred čovjekom koji traži odgovore otvara se još jedna tema...

Kako objasniti masovna kršenja naravnog zakona u današnjem svijetu?

Netko bi mogao postaviti pitanje: Ako je naravni zakon tako očigledan svim ljudima, kako onda objasniti da se danas u tolikim (zapadnim) zemljama javno krše njegove odredbe?
Zašto ima toliko ljudi koji se ponašaju kao da naravni zakon ne postoji?
To pitanje nije novo...

Sv. Toma Akvinski u Sumi teologije (I-II, q. 94., a. 6.) raspravlja o pitanju: Može li se naravni zakon izbrisati iz duše čovjeka?

Evo kako sv. Toma odgovara na to pitanje:

"Respondeo dicendum quod, sicut supra dictum est, ad legem naturalem pertinent primo quidem quaedam praecepta communissima, quae sunt omnibus nota, quaedam autem secundaria praecepta magis propria, quae sunt quasi conclusiones propinquae principiis. Quantum ergo ad illa principia communia, lex naturalis nullo modo potest a cordibus hominum deleri in universali. Deletur tamen in particulari operabili, secundum quod ratio impeditur applicare commune principium ad particulare operabile, propter concupiscentiam vel aliquam aliam passionem, ut supra dictum est. Quantum vero ad alia praecepta secundaria, potest lex naturalis deleri de cordibus hominum, vel propter malas persuasiones, eo modo quo etiam in speculativis errores contingunt circa conclusiones necessarias; vel etiam propter pravas consuetudines et habitus corruptos; sicut apud quosdam non reputabantur latrocinia peccata, vel etiam vitia contra naturam, ut etiam apostolus dicit, ad Rom. I.

("Odgovaram da treba reći, kao što je gore rečeno, da na naravni zakon spadaju prvo određena najopćenitija načela, koja su svima poznata, te određene drugotne zapovijedi koje su više vlastite, a koje su poput bližih zaključaka načelima. Dakle, što se tiče onih zajedničkih načela, naravni zakon se općenito nikako ne može izbrisati iz srca ljudi. No, briše se u pojedinačnom djelovanju, prema onome što se razum zapriječi u tome da primijeni zajedničko načelo na pojedinačnu djelatnost, zbog požude ili neke druge strasti, kao što je gore rečeno. Što se pak tiče ostalih drugotnih zapovijedi, naravni se zakon može izbrisati iz srca ljudi: bilo zbog zlih uvjerenja, na način da se i na spekulativnom području događaju zablude glede nužnih načela; bilo također zbog opakih običaja i pokvarenih navika; kao što se kod nekih ljudi razbojstva nisu smatrala grijehom, ili također opačine protiv naravi, kao što i apostol kaže u Rim 1.")

Dakle, mnogima su zablude i opake požude zamaglile upotrebu razuma. Ne samo laicima, nego očito i modernističkim klericima, koji ne prezaju od otvorenog kršenja naravnog zakona.

Kršenje naravnog zakona ima vrlo ozbiljne posljedice već na ovom svijetu. Demografska katastrofa Europe je prije svega posljedica masovnog kršenja naravnog zakona. Europski narodi stare i izumiru, a na njihovo mjesto dolaze drugi narodi.

Nikakva "demografska politika" neće popraviti situaciju dok god europske države imaju opake zakone koji dopuštaju, pa čak i potiču, kršenje naravnog zakona. Neće biti nikakve demografske obnove dok god prevladavaju političke ideologije koje kršenje naravnog zakona nazivaju "ljudskim pravom"... u kombinaciji s medijima i "kulturom" koja slavi sve što je nenormalno.

 

O utjecaju sv. Tome na crkvene koncile na primjeru djela "De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis"

Papa sv. Pio V. u buli Mirabilis Deus (11. travnja 1567.), kojom je proglasio sv. Tomu Akvinskoga crkvenim naučiteljem, ističe sljedeće o utjecaju Anđeoskog učitelja na Crkvu:

"Sed quoniam omnipotentis Dei providentia factum est, ut Angelici Doctoris vi et veritate doctrinae ex eo tempore quo caelitibus civibus adscriptus fuit, multae, quae deinceps exortae sunt haereses, confusae et convictae dissiparentur, quod et antea saepe et liquido nuper in sacris Concilii Tridentini decretis apparuit, eiusdem memoriam, cuius meritis orbis terrarum a pestiferis quotidie erroribus liberatur, maiore etiam quam antea grati et pii animi affectu colendam statuimus."

("No, kako se po providnosti svemogućega Boga dogodilo to da su se snagom i istinom nauka Anđeoskog učitelja, od onog vremena kad se pridružio nebeskim građanima, mnoga krivovjerja, koja su kasnije nastala, raspršila kao posramljena i poražena, što se i nekoć često pokazivalo, a i nedavno očito pokazalo u svetim dekretima Tridentskog koncila; pa još više nego prije zahvalne i pobožne duše određujemo da se štuje spomen onoga po čijim se zaslugama krug zemaljski svakodnevno oslobađa od kužnih zabluda.")

Papa Leon XIII. u enciklici Aeterni Patris (4. kolovoza 1879.) napisao je ove riječi o utjecaju sv. Tome na crkvene koncile:

"Ipsa quoque Concilia Oecumenica, in quibus eminet lectus ex toto orbe terrarum flos sapientiae, singularem Thomae Aquinati honorem habere perpetuo studuerunt. In Conciliis Lugdunensi, Viennensi, Florentino, Vaticano, deliberationibus et decretis Patrum interfuisse Thomam et pene praefuisse dixeris, adversus errores Graecorum, haereticorum et rationalistarum ineluctabili vi et faustissimo exitu decertantem."

("I sami ekumenski koncili, na kojima se ističe birani cvijet mudrosti iz čitavoga kruga zemaljskoga, uvijek su nastojali odati posebnu čast Tomi Akvinskom. Na lionskom, viennskom, firentinskom, vatikanskom koncilu rekao bi da je Toma prisutvovao i gotovo predvodio u odlukama i dekretima otaca, boreći se neoborivom silom i najvećim uspjehom protiv zabluda Grka, krivovjeraca i racionalista.")

 

Istu tvrdnju ponavlja i papa sv. Pio X. u motupropriju Doctoris Angelici (29. lipnja 1914.):

"Nam post beatum exitum sancti Doctoris, nullum habitum est ab Ecclesia Concilium, in quo non ipse cum doctrinae suae opibus interfuerit."

("Naime, nakon blaženog prelaska svetog Naučitelja, nije održan nijedan koncil Crkve na kojem on nije sudjelovao pomoćima svojeg nauka.")

 

Dakle, nauk sv. Tome bio je toliko utjecajan na koncilima, koji su održani stoljećima nakon njegove smrti, da pape kažu kako je sv. Toma gotovo "sudjelovao" na tim koncilima.

Jeste li ikada razmišljali o utjecaju sv. Tome Akvinskog na crkvene koncile? Jeste li ikada vidjeli neki primjer tog utjecaja?
Danas ćemo pogledati jedan takav primjer.

Donosim prijevod djela sv. Tome De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis (O člancima vjere i sakramentima Crkve). Ovo djelo možda nije toliko poznato kao Summa theologiae, ali je i ono bilo vrlo utjecajno na crkveno učiteljstvo, posebno na učiteljstvo Firentinskog koncila sredinom 15. stoljeća.

Naime, dekret Firentinskog koncila Exultate Deo (22. studenoga 1439.) u dijelu gdje iznosi nauk o sakramentima, gotovo doslovno od riječi do riječi slijedi nauk sv. Tome iz djela De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis.

Kako biste se sami mogli uvjeriti u ovu činjenicu, nakon rasprave De articulis fidei, donosim cjeloviti tekst spomenutog dekreta Firentinskog koncila. Taj je dokument značajan i zbog drugih područja crkvenog nauka (o tome malo više kasnije).

Prvo da kažemo nekoliko riječi o Tominom djelu De articulis fidei.
Ta kratka rasprava napisana je na zamolbu Leonarda de Comitibus, nadbiskupa sicilijanskog grada Palerma, oko 1261.-1262. godine. Sv. Toma iznosi i tumači pojedine članke vjere prema redoslijedu u Apostolskom vjerovanju. Kod svakog članka vjere navodi zablude i krivovjerja (hereze), koje su tijekom povijesti ustajale protiv vjerskih istina. Svaku od tih zabluda sv. Toma pobija argumentima iz Svetog pisma, kojima dokazuje istinitost katoličkog nauka.

Kad čitate Sveto pismo, možda ne primjećujete da je gotovo svaka rečenica svjedočanstvo za neku dogmu i argument protiv neke zablude ili hereze. To ćete početi zapažati, kad vidite kako sv. Toma u ovom djelu mačem Svetoga pisma siječe sve hereze od antičkih vremena, pa sve do njegova vremena.

Zaista, to je jedna vještina koju možete opaziti kod crkvenih naučitelja, a koju nemaju današnji "moderni teolozi". Razlog je tomu što je njihov pogled na Sveto pismo dijametralno suprotan. Pitanje je što modernisti uopće vjeruju od onoga što je napisano u Bibliji. Osim toga, zbog svojeg "ekumenskog mentaliteta", modernisti zaziru od same pomisli na borbu protiv hereza. Naprotiv, u svojoj "ekumenskoj širini" poštuju i prigrljuju svaku herezu i zabludu kao "ravnopravno mišljenje".

Kod sv. Tome vidjet ćete nešto sasvim drugo: pobijanje hereza i zabluda.

Kao što je spomenuto, ova Tomina rasprava utjecala je na dekret Firentinskog koncila Exultate Deo, pa trebamo istaknuti okolnosti u kojima je nastao navedeni dokument.

Tim je dokumentom sklopljena unija s Armencima, kao što je pet mjeseci ranije dekretom Laetentur caeli (6. srpnja 1439.) sklopljena unija s Grcima. Naime, jedan od glavnih ciljeva Firentinskog koncila bio je povratak istočnih naroda u Katoličku Crkvu. A kako je ispravna vjera temelj crkvenog jedinstva, u tim se dokumentima izlaže katolički nauk koji su istočni narodi dužni prihvatiti, kao što su, uostalom, svi vjernici dužni prihvatiti i ispovijedati pravovjerni nauk.

Dokument Exultate Deo posebno naglašava dijelove nauka u kojima nekatolički Armenci nemaju ispravno vjerovanje. Ovdje im se zato iznosi točno što su dužni prihvatiti i vjerovati, kako bi se vratili u Katoličku Crkvu. Armenski predstavnici na koncilu pristali su na sve što se od njih tražilo: u svoje ime, u ime svojeg patrijarha i u ime cijelog armenskog naroda.

U Denzingerovom Enchiridionu navodi se samo jedan mali dio dekreta Exultate Deo. Svakako, nedovoljan da shvatite ovaj vrlo opširni dokument.

Stoga, donosim cijeli dokument od početka do kraja. U tom koncilskom dekretu, Katolička Crkva traži od Armenaca da prihvate osam stvari:
1) Nicejsko-carigradsko vjerovanje s dodatkom Filioque;
2) definiciju Kalcedonskog koncila o dvije naravi u jednoj božanskoj Kristovoj osobi;
3) definiciju Trećeg carigradskog koncila o dvije Kristove volje i dva djelovanja;
4) da papu Leona Velikog štuju kao sveca i stup vjere, te da prihvate sve ostale koncile koji su zakonito održani pod vlašću rimskog prvosvećenika;
5) crkveni nauk o sakramentima (taj dio gotovo doslovno slijedi riječi sv. Tome Akvinskog);
6) Atanazijevo vjerovanje;
7) dekret o uniji s Grcima Laetentur caeli (donosi se u cijelosti prijepis tog dokumenta);
8) da usklade datume pojedinih većih blagdana s običajima sveopće Crkve.

Zašto Katolička Crkva sve ovo traži od Armenaca?
Kako bismo to shvatili, trebamo se prvo zapitati: U čemu je glavni problem kod nekatoličkih Armenaca?

Odgovor glasi: isti kao i kod nekatoličkih Kopta i Etiopljana. Oni odbacuju zaključke Kalcedonskog koncila (kao i sve koncile koji su kasnije održani).

Pa, ako se čudite kako je moguće da se protestanti i nakon 500 godina još uvijek drže Lutherovih hereza, što onda reći o Armencima, Koptima i Sirijcima koji se još uvijek drže hereza koje je sveopća Crkva osudila na koncilima prije gotovo 1600 godina?
Te hereze nisu postale manje grozne samo zato što je prošlo mnogo vremena. Krivovjerje ostaje krivovjerje.

No, danas ekumenisti kažu da sve to nije važno. Njima je jedino važno da netko sam sebe naziva "kršćaninom" i oni će ga smatrati "bratom", bez obzira na pitanje što ta osoba stvarno vjeruje ili ne vjeruje, ili što naučava zajednica kojoj dotični pripada.

Osim toga, mnogi ekumenisti imaju potpuno krive poglede na povijest istočnog raskola.

Danas se često zaboravlja da je istočni raskol bio dva puta prekinut. Prvi put na Drugom lionskom koncilu 1274. godine, a drugi put na Firentinskom koncilu 1439. godine.

Oba puta su bizantski car i carigradski patrijarh svečano priznali katolički nauk i podložili se rimskom prvosvećeniku. Međutim, Grci su nedugo nakon oba koncila ponovno pali u raskol, pretežito iz političkih razloga.

Ne smijemo zaboraviti da su svi istočni raskolnici (osim Rusa) živjeli gotovo 400 godina pod turskom vlašću. Ta turska vlast se uvelike miješala u crkvene poslove odvojenih istočnih zajednica, nastojeći ih držati što dalje od katoličkog Zapada, protiv kojeg je stoljećima ratovala.

Uostalom, carigradski patrijarh i danas živi pod turskom vlašću. Mislite li da on može poduzeti nešto što bi bilo protivno interesima turske države?

No, osim politike, nesjedinjene istočne zajednice odvajaju i mnoge teološke zablude.

Sv. Toma Akvinski dao je veliki doprinos borbi protiv tih zabluda svojim djelom Contra errores Graecorum (Protiv zabluda Grka), ali i drugim svojim djelima. Mi moramo biti potpuno jasni u pitanjima sadržaja kršćanske vjere.

Mislim da bi nam Tomina rasprava De articulis fidei mogla pomoći da bolje shvatimo Vjerovanje. Mnogi ljudi danas mehanički izgovaraju riječi Vjerovanja, a da uopće ne razumiju što govore. Ljudima treba pouka. Sv. Toma daje kratko i jasno objašnjenje svakog članka Vjerovanja, pokazujući povezanost svake riječi molitve s crkvenim naukom.

A sad dolazimo do treće stvari koju treba uvijek imati na umu. Nije dovoljno samo čitati djela sv. Tome i drugih teologa, niti je dovoljno samo istraživati dokumente papa i koncila. Sve to neće biti dovoljno bez Božje pomoći. Kao što sva dobra dolaze od Boga, tako je i prava spoznaja dar Božji.

Potrebno je zato mnogo moliti. Papa Leon XIII. na kraju svoje enciklike Aeterni Patris, kojom poziva na obnovu tomističke filozofije i teologije, ističe ključnu ulogu molitve:

"Probe autem novimus conatus Nostros irritos futuros, nisi communia cepta, Venerabiles Fratres, Ille secundet, qui Deus scientiarum in divinis eloquiis (1 Sam. 2, 3) appellatur; quibus etiam monemur, omne datum optimum et omne donum perfectum desursum esse, descendens a Patre luminum (Iac. 1, 17). Et rursus: Si quis indiget sapientia, postulet a Deo; qui dat omnibus affluenter, et non improperat; et dabitur ei (Iac. 1, 5). - Igitur hac quoque in re exempla sequamur Doctoris angelici, qui numquam se lectioni aut scriptio dedit, nisi propitiato precibus Deo; quique candide confessus est, quidquid sciret, non tam se studio aut labore suo sibi peperisse, quam divinitus accepisse: ideoque humili et concordi obsecratione Deum simul omnes exoremus, ut in Ecclesiae filios spiritum scientiae et intellectus emittat, et aperiat eis sensum ad intelligendam sapientiam."

("Dobro, naime, znamo da će Naša nastojanja biti uzaludna, ako zajedničke pothvate ne uređuje Onaj tko se naziva Bogom znanja u božanskim Pismima (1 Sam 2, 3), a koja nas također opominju da je svaki dobar dar i svaki savršeni poklon odozgor, silazeći od Oca svjetlosti (Jak 1, 17). I opet: Ako je komu potrebna mudrost neka moli od Boga, koji svima obilno daje i ne oklijeva; i dat će mu se (Jak 1, 5). - Stoga, i u ovoj stvari slijedimo primjer Anđeoskog učitelja, koji se nikada nije predao čitanju ili pisanju, a da prije toga nije molitvom umilostivio Boga; i koji je iskreno priznao da sve ono što zna, nije stekao toliko učenjem i trudom koliko je božanski primio. I zato svi zajedno molimo Boga poniznom i složnom prošnjom da u sinove Crkve pošalje duha znanja i razuma, i otvori im pamet kako bi shvatili mudrost.")

 

Trebamo se moliti sv. Tomi za obnovu katoličke teologije. Dugoročno, to je možda i najveća potreba kršćanskog puka. Jer, ako vi nemate svećenike koji su primili ispravnu teološku pouku, onda nemate ništa! Onda je ovaj narod u situaciji slijepca kojeg vode slijepci.

Crkveni poglavari dolaze i odlaze, biskupi dolaze i odlaze... Ali, današnji veliki problem modernizma na teološkim učilištima ostaje kao stalna i dugoročna pogibelj. Trebamo se zato moliti najvećem katoličkom teologu da se taj problem riješi i da se modernističko krivovjerje iskorijeni.

Stoga, nakon djela De articulis fidei i dekreta Exultate Deo, donosim dvije molitve sv. Tomi iz katoličke tradicije. Uzmite k srcu ove molitve, posebno molitvu Doctor angelice. Za tu je molitvu papa Leon XIII. podijelio oprost od 200 dana (3. srpnja 1885.), jednom dnevno.

Nakon njih uvrstio sam dvije kratke molitve sv. Tome prije učenja: Creator ineffabilis i Concede mihi.

Papa Pio XI. u enciklici Studiorum Ducem (29. lipnja 1923.) podijelio je oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica vjerniku koji izmoli molitvu Creator ineffabilis. Štoviše, Pio XI. na kraju spomenute enciklike donosi prijepis te molitve, uz sljedeći poticaj biskupima:

"Ad extremum, quo nostrorum studia, Aquinate Magistro, in Dei gloriam Ecclesiaeque fructum cedant quotidie maiorem, his Litteris precandi formulam, qua ipse utebatur, adiungimus, Vosque obsecramus ut evulgandam curetis. Eam autem quotiescumque quis rite recitaverit, sciat, auctoritate Nostra, septem annorum totidemque quadragenarum poenam sibi esse remissam."

("Na kraju, kako bi naši studiji, pod vodstvom učitelja Akvinca, svakim danom išli na sve veću slavu Božju i korist Crkve, ovom smo pismu pridružili formulu molitve, koju je on sam koristio, i molimo Vas da se pobrinete da se ona raširi. A svaki put kad je tko pravilo izmoli, neka zna da mu je po Našoj vlasti otpušteno sedam godina i toliko četrdesetnica kazne.")

Poslušajmo poticaj pape Pija XI. i molimo što češće Tominu molitvu Creator ineffabilis.

Na kraju, ukratko ponovimo što ćete pronaći u ovom radu. Sastoji se tri dijela:

1. Tomina rasprava De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis, kako bi se vidjelo što je sv. Toma pisao;

2. Dekret Firentinskog koncila Exultate Deo, kako bi se vidio konkretan primjer utjecaja sv. Tome na crkveno učiteljstvo;

3. Molitve sv. Tomi, kako bi se pomoću zagovora ovog velikog crkvenog naučitelja obnovila katolička teologija i kako bi kršćanski puk zadobio potrebne kreposti i prosvijetljenje uma.

Sva tri dijela čine jedinstvenu cjelinu katoličke baštine, jer očituju neraskidivu povezanost teologije, crkvenog učiteljstva i molitvenog života vjernika (Lex orandi, lex credendi).

Jučer smo proslavili blagdan sv. Tome Akvinskoga. Uzmite, stoga, ovo njegovo djelo kao dar: Sv. Toma Akvinski - O člancima vjere i sakramentima Crkve.