Želiš li tradicije pravovjernih otaca prihvatiti, naučavati i obdržavati?

U tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja vidimo mnogo elemenata kojima je svrha osigurati da će novoposvećeni biskup propovijedati samo pravovjerni i čisti katolički nauk, ne mijenjajući u njemu ništa. To je tema koja se proteže kroz cijeli obred: od prisege na početku obreda (gdje, između ostalog, priseže da će svim silama obdržavati i činiti da drugi obdržavaju pravila svetih otaca i apostolske odredbe) do prvog stavljanja mitre na glavu novoposvećenog biskupa, kad konsekrator moli da novi biskup bude snažan borac protiv protivnika istine.

Možemo to povezati s temom mog prošlog teksta o nepromjenjivosti nauka Crkve.
Jamci te nepromjenjivosti trebali bi biti upravo biskupi, koji - kao nasljednici apostola - trebaju budno paziti da apostolski nauk i nasljeđe ostanu cjeloviti, čisti i nepovrijeđeni. Biskupi stoga imaju posebnu dužnost da se bore protiv krivovjerja i krivovjeraca.

Pogledajmo samo nekoliko primjera kako se ta dužnost očituje u tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja...
U ispitivanju budućeg biskupa na početku obreda, već treći upit glasi:

"Vis traditiones orthodoxorum Patrum, ac Decretales sanctae et Apostolicae Sedis constitutiones veneranter suscipere, docere, ac servare?"  R. "Volo."

("Želiš li tradicije pravovjernih Otaca, i dekrete i uredbe svete i Apostolske Stolice s poštovanjem prihvatiti, naučavati i obdržavati?" R. "Želim.")

Jedan od idućih upita glasi:

"Credis sanctam, catholicam, et apostolicam, unam esse veram Ecclesiam, in qua unum datur verum baptisma, et vera omnium remissio peccatorum?"  R. "Credo."

("Vjeruješ li da je sveta, katolička i apostolska Crkva jedna prava Crkva, u kojoj se daje jedno pravo krštenje, i pravo otpuštenje grijeha?" R."Vjerujem.")

Nakon toga slijedi upit:

"Anathematizas etiam omnem haeresim, extollentem se adversus hanc sanctam Ecclesiam catholicam?"  R."Anathematizo."

("Proklinješ li usto svako krivovjerje, koje se podiže protiv te svete Crkve katoličke? R. "Proklinjem.")

Pri kraju obreda, kad se novoposvećenom biskupu prvi put stavlja mitra na glavu, konsekrator moli:

"Imponimus, Domine, capiti hujus Antistitis et agonistae tui galeam munitionis et salutis, quatenus decorata facie, et armato capite, cornibus utriusque Testamenti terribilis appareat adversariis veritatis..."

("Postavljamo, Gospodine, glavi ovoga predstojnika i borca tvoga kacigu obrane i spasenja, da se urešenog lica i oružane glave, rogovima oba Zavjeta pojavi strašan protivnicima istine, i da bude snažan borac protiv njih...")

Imajući sve ovo u vidu, postaje nam jasno koliko je današnja situacija zapravo neprirodna i nenormalna, kad se na sinodama (koje su zaredale nakon II. vatikanskog koncila), pojedini biskupi pojavljuju kao revolucionari koji žele uvesti "nove nauke".
To je protivno samoj prirodi biskupske službe! Biskupi bi trebali biti čuvari crkvenog nauka i borci za njegovo očuvanje. Upravo bi se oni trebali boriti protiv novotara i "revolucionara". To je tako jasno izraženo u tradicionalnom obredu.

Možda su baš zato postkoncilski reformatori, izmišljajući nove obrede, uklonili iz novog obreda biskupskog ređenja sva gore spomenuta obilježja, ili ih razvodnili do neprepoznatljivosti.
I tako smo sad na Zapadu dobili biskupe koji misle da nisu čuvari crkvenog nauka, nego njegovi vlasnici, koji ga mogu po volji mijenjati i "prilagođavati".

A kad kod modernista počne pomama za novotarijama, tu nećete vidjeti kraja. Pogotovo kad se u sve umiješaju liberalni "stručnjaci", periti, kao "sive eminencije".

Sv. Vinko Lerinski je prije više od 1500 godina dobro opisao takve novotare u svom Commonitoriumu:

"...mirari satis nequeo tantam quorumdam hominum vesaniam, tantam excaecatae mentis impietatem, tantam postremo errandi libidinem ut contenti non sint tradita semel et accepta antiquitus credendi regula, sed nova ac nova in diem quaerant, semperque aliquid gestiant Religioni addere, mutare, detrahere; quasi non coeleste dogma sit quod semel revelatum esse sufficiat, sed terrena institutio, quae aliter perfici nisi assidua emendatione, imo potius reprehensione non possit, cum divina clament oracula: 'Ne transferas terminos quos posuerunt patres tui' (Prov. 22, 28); et: 'Super judicantem ne judices' (Eccle. 8, 14); et: 'Scirdentem sepem mordebit eum serpens' (Eccle. 10, 8), et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?"

("...ne mogu se dosta načuditi tolikom bezumlju nekih ljudi, tolikoj opakosti zaslijepljenog uma, tolikoj napokon pomami za zabludama; da nisu zadovoljni sa od starine jednom predanim i prihvaćenim pravilom vjerovanja, nego svakodnevno traže novo i novo, i uvijek priželjkuju nešto dodati vjeri, izmijeniti, oduzeti; kao da nije nebeska dogma koja je jednom objavljena dovoljna, nego zemaljska uredba, koja se ne može drugačije usavršiti osim temeljitim popravkom, štoviše, pobijanjem, dok božanske riječi kliču: 'Ne pomiči stare međe koje su postavili oci tvoji' (Izr 22, 28); i: 'Ne parniči se sa sucem' (Crkv. 8, 14); i 'Tko obara ogradu, ugrist će ga zmija' (Crkv. 10, 8), i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?")

Evo, tako sude najveći umovi kršćanske prošlosti o onima koji trče za novotarijama.
Dužnost je biskupa da uči narod pravovjerni katolički nauk, a ne nekakav "svoj nauk".
Kako kaže Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. 7., 2.):

"Nam cum episcopi et sacerdotes, tanquam Dei interpretes et internuntii quidam sint, qui eius nomine divinam legem et vitae praecepta homines edocent..."

("Naime, jer su biskupi i svećenici, kao određeni Božji tumači i poslanici, koji u njegovo ime uče ljude božanski zakon i zapovijedi života...")

U starom se poretku posebno isticalo da biskupi trebaju paziti na opomene koje sv. Pavao upućuje u poslanicama Titu i Timoteju. A koje su to opomene?
Pa, između ostaloga, sv. Pavao piše Titu:

"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)

Dok Timoteju piše: Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20).

Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk "ni za slovce", "ni za dlaku"

U svojoj duhovnoj oporuci (Mojim dragim dijecezanima, 28. svibnja 1957.), bl. Alojzije Stepinac naglašava vjernost Crkvi, i pritom ističe da Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk:

"To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola."

Naš je sveti kardinal, dakle, smatrao važnim obilježjem Katoličke Crkve to što ona nikada nije izmijenila svoj nauk "ni za slovce", ili kako kaže druga verzija oporuke: "ni za dlaku".
To nije prvi put da je bl. Alojzije Stepinac govorio o ovoj temi. U svojoj korizmenoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali 12. ožujka 1940., Stepinac kaže:

"Prava Kristova Crkva mora biti apostolska! Drugim riječima, ona ne smije naučavati nikakove druge nauke, nego li su je naučavali apostoli."

A ovo, po riječima blaženika, opravdava borbu Crkve protiv zabluda, kao i isključenje zabludjelih iz crkvenog zajedništva:

"I mi vidimo, da je ona [Katolička Crkva] bez obzira na gubitke bacala iz svoje sredine sve, koji su pokušali zanijekati makar samo jednu istinu koju je naslijedila od svetih apostola. Ona to čini u punoj svijesti, da bi onim časom kad bi popustila, prestala biti apostolska Crkva, a time ujedno i Kristova crkva, i da bi dosljedno izgubila uopće razlog opstanka. Kristova crkva mora biti apostolska, to jest mora i danas naučavati onaj isti nauk koji su naučavali apostoli."

I doista, kad malo pogledate djela svetih otaca iz prvih stoljeća Crkve, vidjet ćete da su oni uvijek isticali kako oni samo brane ono što je Crkva uvijek vjerovala, tj. ono što je primila od apostola. Naglašavali su da ne uvode ništa novoga, nego da samo brane ono staro: stalno i nepromjenjivo učenje Crkve.

Tako sv. Atanazije u svom pismu svim biskupima svijeta, napisanom 341. godine, kaže:

Οὐ γὰρ νῦν κανόνες καὶ τὐποι ταῖς ἐκκλησίαις ἐδόθησαν, ἀλλ’ ἐκ τῶν πατέρων ἡμῶν καλῶς καὶ βεβαίως παρεδόθησαν, οὐδὲ νῦν ἡ πίστις ῆρξατο, ἀλλ’ ἐκ τοῦ Κυρίου διὰ τῶν μαθητῶν εἰς ἡμᾶς διαβέβεκεν. Ἰν οὖν μὴ τὰ ἐξ ἀρχαίων μέχρις ἡμῶν τηρηθέντα ἐν ταῖς ἐκκλησίαις ἐν ταῖς νῦν ἡμέραις παραπόληται, καὶ τὰ πιστευθέντα ἡμῖν ζητηθῇ παρ᾽ ἡμῶν κινἡθητε, ἀδελφοὶ, ὧς οἰκονόμοι μυστηρίων θεοῦ τυγχάνοντες, καὶ ταῦτα ὑφ' ἐτέρων ἀρπαζόμενα θεωροῦντες.

("Nisu, naime, tek sada kanoni i uredbe dani Crkvama, nego su nam ispravno i čvrsto predani od otaca, niti je sada počela vjera, već je od Gospodina preko učenika stigla sve do nas. Da ne bi stoga ono što je od starih sačuvano u Crkvama sve do nas, sada u ovim danima propalo, i da se ne bi o onome što nam je povjereno ponavljala razlaganja, ohrabrite se, braćo, kao upravitelji otajstava Božjih [1 Kor 4, 1] kad opazite da ih drugi žele rastrgati.")

Inače, u djelima sv. Atanazija nalazi se jednostavna metoda kojom možeš lako oboriti sve zablude. Ako čuješ neku novotariju, dovoljno je samo ustvrditi da takvo što Crkva nikada nije naučavala, ili da toga nema u djelima svetih otaca, i nova zabluda bit će osporena.

Τοῦτο μόνον ἀποκρίνασθαι πρὸς τὰ τοιαῦτα καὶ εἶπειν ἀρχεἶ ὅτε οὖκ ἐςί ταῦτα τῆς Καθολικῆς Εκκλησίας οὐδὲ ταῦτα πατέρες ἐφρόνεσαν.

("Samo je to dovoljno odgovoriti na ovo i potrebno reći: da takvo što nije od Katoličke Crkve, niti su tako oci shvaćali.")

Ovo je jednoglasan stav svih svetih otaca, kako istočnih, tako i zapadnih. To je stav cjelokupne katoličke Tradicije.
Od zapadnih pisaca dovoljno je spomenuti sv. Vinka Lerinskog, kome je središnja tema u čuvenom Commonitorium-u: kako razlikovati istine katoličke vjere od heretičkih novotarija.

Sv. Vinko na jednom mjestu proročki ustvrđuje što bi se dogodilo kad bi se novotarije počele miješati sa stoljetnim naukom Crkve:

"...si novitia veteribus, extranea domesticis, et profana sacratis admisceri coeperint, proserpat hic mos in universum necesse est ut nihil posthac apud Ecclesiam relinquatur intactum, nihil illibatum, nihil integrum, nihil immaculatum, sed sit ibidem deinceps impiorum ac turpium errorum lupanar ubi erat antea castae et incorruptae sacrarium veritatis. Sed avertat hoc a suorum mentibus nefas divina pietas...

Christi vero Ecclesia, sedula et cauta depositorum apud se dogmatum custos, nihil in his unquam permutat, nihil minuit, nihil addit, non amputat necessaria, non apponit superflua, non amittit sua, non usurpat aliena; sed omni industria hoc unum studet ut vetera fideliter sapienterque tractando, si qua sunt illa antiquitus informata et inchoata, accuret et poliat; si qua jam expressa et enucleata consolidet, firmet; si qua jam confirmata et definita, custodiat; denique quid unquam aliud Conciliorum decretis enisa est nisi ut quod antea simpliciter credebatur, hoc idem postea diligentius crederetur, quod antea lentius praedicabatur, hoc idem postea instantius praedicaretur, quod antea securius colebatur, hoc idem postea sollicitiùs excoleretur?"

("...ako se počnu miješati novotarije sa starim, tuđinsko s domaćim i profano sa svetim, progmizat će taj običaj u cjelinu, i onda je nužno da poslije toga ništa u Crkvi ne bi ostalo netaknuto, ništa nepovrijeđeno, ništa cjelovito, ništa neoskvrnjeno, nego bi ondje ubuduće bilo bludilište opakih zabluda, gdje je prije bilo svetište čiste i neoskvrnjene istine. Ali neka božanska blagost otkloni taj zločin od duša svojih...

A Kristova Crkva, brižna i pažljiva čuvarica poklada dogmi, koje su kod nje, neka nikada ništa u njima ne mijenja, ništa ne umanjuje, ništa ne dodaje; neka ne otkida ono što je nužno, neka ne dodaje viška, neka ne gubi svoje, neka ne prisvaja tuđe; nego neka se svom marljivošću trudi samo oko toga da vjerno i mudro tumačeći starine, ako je nešto nekada oblikovano i započeto, pomnjivo pazi i njeguje; ako je već objašnjeno i izloženo, potvrdi [i] učvrsti; ako je već potvrđeno i definirano, neka to čuva; jer naposljetku, što je ikada drugo izraženo dekretima koncilâ, ako ne ono što se prije jednostavno vjerovalo, da se to isto kasnije izraženije vjeruje; što se prije tiše propovijedalo, da se to isto kasnije intenzivnije propovijeda; što se prije skrivenije štovalo, da se to isto kasnije brižljivije štuje?")

Dakle, vidimo da se već u ono vrijeme isticalo da ni koncili nisu donijeli nikakve nove nauke, nego su samo jasnije izrazili ono što je Crkva uvijek vjerovala.
Stvarno, kad pogledate odredbe pojedinih koncila, vidjet ćete da su svi (osim Drugoga vatikanskog koncila) naglašavali da govore u skladu s vjekovnim naukom Crkve i učenjima svetih otaca.

Iz svega navedenog, možete i sami zaključiti koliko su opasne modernističke teorije o "evoluciji nauka", "evoluciji dogmi", koje ionako služe samo kao maska za uvođenje novotarija i raznih nevješto prikrivenih podvala koje, u najmanju ruku, nemaju nikakve veze s katoličkom vjerom. Ne može netko samovoljno uvoditi u Crkvu "nove nauke", kao što ne može mijenjati već postojeća, svečano definirana učenja.

Uostalom, Prvi vatikanski koncil u konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.) jasno kaže:

"Neque enim fidei doctrina quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tanquam divinum depositum Christi sponsae tradita, fideliter custodienda et infallibiliter declaranda. Hinc sacrorum dogmatum is sensus perpetuo est retinendus, quem semel declaravit sancta mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu, altioris intelligentiae specie et nomine, recedendum."

("Niti je nauk vjere, koga je Bog objavio, podložan ljudskoj dosjetljivosti da ga usavršuje poput filozofskog iznašašća, nego je kao božanski poklad predan Zaručnici Kristovoj, da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže. Odatle, zauvijek treba zadržati onaj smisao svetih dogmi, koji je jednom proglasila sveta majka Crkva, i ne smije se nikada odstupiti od tog smisla, pod prividom i imenom više spoznaje.")

Ta konstitucija u 3. kanonu o vjeri i razumu, izričito osuđuje one koji bi se usudili dogmama dati netradicionalna tumačenja:

"Si quis dixerit, fieri posse ut dogmatibus ab Ecclesia propositis, aliquando secundum progressum scientiae sensus tribuendus sit alius ab eo quem intellexit et intelligit Ecclesia, anathema sit."

("Ako netko kaže da može biti da se dogmama, koje su izražene od Crkve, jednom treba u skladu s napretkom znanosti dati drugačiji smisao od onoga kako ga je Crkva razumjela i razumije, neka bude proklet.")

Crkva je, dakle, jasno osudila ideje o "evoluciji nauka i dogmi". A upravo su te ideje temelj teološkog modernizma. Modernisti žele "vjeru" koja se stalno mijenja. Oni žele nekakvu fluidnu i nestabilnu "vjeru", koja bi se stalno prilagođavala mjestu i vremenu, a zapravo ljudskim strastima i grijesima.

Papa sv. Pio X. u enciklici Pascendi dominici gregis na poseban način osuđuje upravo te ideje o "evoluciji nauka" kao lukavštinu modernista kojom ruše vjeru:

"Sophismatum profecto coacervatio infinita, quae religionem omnem pessumdat ac delet! Evolvi tamen ac mutari dogma non posse solum sed optare, et modernistae ipsi perfecte affirmant et ex eorum sententiis aperte consequitur."

("Zaista, bezgranična gomila sofizama, koja svu vjeru upropaštava i razara! Ne samo da dogma može evoluirati i mijenjati se, nego mora - to tvrde sami modernisti, i to iz njihovih tvrdnji očito slijedi.")

I danas kod modernista možete čuti tu "bezgraničnu gomilu sofizama" (kako ju je nazvao sv. Pio X.). Koriste se svakom lukavštinom kako bi izmijenili nauk Crkve. Danas je situacija još daleko gora, nego u vrijeme sv. Pija X., jer su modernisti zauzeli ogroman broj visokih položaja u crkvenoj hijerarhiji, i još neprekidno promiču svoje istomišljenike. Zato je danas daleko teže braniti istinski nauk Crkve, nego što je to bilo ikada prije.

Međutim, kako današnji modernisti u stvari samo ponavljaju zablude koje je Crkva već davno osudila, uopće nije teško oboriti njihove "argumente". Dovoljno je samo malo pretražiti ladice i pogledati stare teološke knjige.

Jedan od najpoznatijih teologa prve polovice 20. stoljeća, kardinal Louis Billot SJ, napisao je knjigu De immutabilitate Traditionis contra modernam haeresim evolutionismi ("O nepromjenjivosti Tradicije protiv moderne hereze evolucionizma").

Preporučio bih svakom svećeniku da pročita tu knjigu. Ona može poslužiti kao dobra dekontaminacija svakome tko je prošao modernističku indoktrinaciju, pa i nehotice usvojio modernistička stajališta.

Knjigu možete preuzeti na internetu: De immutabilitate Traditionis.

Bez obzira što mislili o Billotu, morate priznati da je u knjizi maestralno razorio "argumente" modernista. Knjigu je započeo citirajući gore spomenute odredbe Prvoga vatikanskog koncila, koje osuđuje ideje o mijenjanju smisla vjerskih dogmi. Identificirao je izvore modernističkih krivih nauka u Kantovoj filozofiji, i ostalim skretanjima svjetovne filozofije, koja su modernisti pokušali unijeti u crkveni nauk.

Navest ću samo dva citata iz knjige koji mi se čine posebno važnima. 

Billot je dobro primijetio da kod modernista više uopće nije jasno dolazi li nauk vjere od Boga ili od ljudi. Jer, ako ljudi mogu samo tako mijenjati nauk Crkve, kako bi to htjeli modernisti, onda se očito radi o ozbiljnoj konfuziji ideja (str. 109.):

"Vix sane intelligitur qua hallucinatione capti, neocritici nostri sese serio transfigurent in reformatores theologiae et promotores altioris intelligentiae dogmatis catholici, dum apud eos eousque crescit confusio idearum, ut nesciunt amplius dicere an doctrina fidei a Deo sit, vel ab hominibus."

("Jedva se doista razumije kojom halucinacijom obuzeti, naši se neokritičari ozbiljno preobražavaju u reformatore teologije i promicatelje više spoznaje katoličke dogme, dok kod njih do te razine raste konfuzija ideja, da više ne znaju reći je li nauk vjere od Boga ili od ljudi.")

Evo što Billot zaključuje o onima koji su protiv tradicionalnog nauka Crkve (str. 39.):

"Qui ergo sub quovis praetextu contra traditionem Ecclesiae insurgit, novis sensibus adinventis, iste desiit esse fidelis, et a tranquillo portu divinae veritatis in tempestuosum mare humanarum opinionum reiicitur."

("Tko dakle, pod kojim god izgovorom, ustaje protiv tradicije Crkve, iznašavši nova shvaćanja, taj prestaje biti vjernik, i odbacuje se iz mirne luke božanske istine u uzburkano more ljudskih mišljenja.")

Mislim da ove riječi najbolje opisuju što se dogodilo s modernistima: oni slijede svoja, ljudska mišljenja, a ne božansku istinu koju je Crkva stoljećima naučavala.

Gubavci su sljedbenici lažnih nauka

Osim što je jučer bio blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa), bila je također i XIII. nedjelja po Duhovima. Te se nedjelje u tradicionalnom rimskom obredu čita u Evanđelju o izliječenju desetero gubavaca (Lk 17, 11-19).

Vrlo je zanimljivo vidjeti kako sveti oci tumače taj događaj, tj. koje mu dublje značenje pripisuju. Jedno od važnijih tumačenja imamo kod sv. Augustina, koje se baš čita u tradicionalnom časoslovu na XIII. nedjelju po Duhovima.

Ovdje moram napomenuti da su, nažalost, u posljednjem predkoncilskom izdanju Rimskog brevijara iz početka 1960-ih (koje je podosta skraćeno) izostavljena ta čitanja. Tadašnjoj je reformi rubrika bio cilj smanjiti broj čitanja u matutinu, pa je i za XIII. nedjelju po Duhovima (kao i za druge) zadržano samo treće čitanje (koje je u starijim izdanjima 7. čitanje trećega nokturna), dok su ostala ispuštena, kao što možete vidjeti...

Zato moramo potražiti starija izdanja Rimskog brevijara da dođemo do čitanja o kojima govorim.
Pogledajmo stoga Rimski brevijar iz 1942. god. (jesenski dio, koji možete preuzeti ovdje: Breviarium Romanum).

U 8. čitanju, sv. Augustin govori kako gubavci označavaju sljedbenike lažnih nauka:

"Leprosi ergo non absurde intelligi possunt, qui scientiam verae fidei non habentes, varias doctrinas profitentur erroris. Non enim abscondunt imperitiam suam; sed pro summa peritia proferunt in lucem, et jactantia sermonis ostentant. Nulla porro falsa doctrina est, quae non aliqua vera intermisceat. Vera ergo falsis inordinate permixta, in una disputatione vel narratione hominis, tamquam unius corporis colore apparentia, significant lepram, tamquam veris falsisque colorem variantem atque maculantem."

("Pod gubavcima, dakle, neće biti nezgodno, ako shvatimo one koji nemajući spoznaju prave vjere, ispovijedaju razne zabludjele nauke. Ne skrivaju, naime, svoju neukost, nego je ističu kao najveću učenost, i pokazuju hvastavošću govora. Nadalje, nema nijednog lažnog nauka, gdje nije pomiješano ponešto istinito. Dakle, istinito neuredno pomiješano s lažnim, u jednoj raspravi ili govoru čovjeka, koje se prikazuje kao jedna boja na tijelu, označava gubu, kao boju koja šara i prlja istinito i lažno.")

Vidimo da sv. Augustin upozorava kako pobornici lažnih nauka često miješaju istine s neistinama u jednu zbunjujuću smjesu, što čini njihove nastupe još opasnijima, jer će naivni ljudi teže prepoznati što je u njima lažno.

Stoga sv. Augustin u idućem (devetom) čitanju naglašava kako Crkva mora izbjegavati takve ljude:

"Hi autem tam vitandi sunt Ecclesiae, ut, si fieri potest, longius remoti, magno clamore Christum interpellent; sicut et isti decem steterunt a longe, et levaverunt vocem, dicentes: 'Jesu praeceptor, miserere nostri'. Nam et quod praeceptorem vocant, quo nomine nescio utrum quisque Dominum interpellaverit pro medicina corporali; satis puto significare, lepram falsam esse doctrinam, quam bonus praeceptor abstergit."

("Ove, naime, toliko treba izbjegavati Crkva, da, ako je moguće, budu što dalje, da velikim vapajem mole Krista, kao što su i onih deset gubavaca stajali daleko i podigli glas, govoreći: 'Isuse učitelju, smiluj nam se'. Naime, i time što ga zovu učiteljem, kojim imenom ne znam je li itko molio Gospodina za tjelesni lijek, mislim da je dovoljno naznačeno da je guba lažni nauk, koji će dobri Učitelj isprati.")

Riječi sv. Augustina koje smo vidjeli, danas su vrlo aktualne. Modernistička pseudoteologija je žalostan primjer miješanja istina, poluistina i laži - na način koji tolike ljude zavodi na krivi put. I što je najgore, mnogi modernistički pseudoteolozi teže baš tome: da naprave što veću mješavinu svega i svačega. To oni nazivaju "pluralizam". 

Budući da danas govorim o XIII. nedjelji po Duhovima, iskoristit ću ovu priliku da progovorim o jednom od najvećih "trikova" kojim se modernisti koriste u širenju vjerske pomutnje. Kako bi promicali međureligijski sinkretizam, modernisti vole govoriti da su kršćanstvo, židovstvo i islam "tri abrahamske religije", jer se sve tri religije pozivaju na Abrahama.

Upravo poslanica koja se čita u tradicionalnoj misi na XIII. nedjelju po Duhovima najbolje opovrgava to modernističko mišljenje. Naime, te se nedjelje čita pouka sv. Pavla iz poslanice Galaćanima (3, 16-22), koja nedvojbeno svjedoči da se samo kršćani mogu pozivati na obećanja dana Abrahamu:

"Braćo, Abrahamu i njegovu potomku bila su zadana obećanja. Ne kaže: i potomcima kao mnogima, nego kao jednome: I tvojem potomku, koji je Krist. A kažem ovo: Zakon koji je nastao poslije četiri stotine i trideset godina ne ukida zavjeta koji je potvrđen od Boga, da bi tako poništio obećanje. Ako je nasljedstvo po zakonu, onda nije po obećanju, a Bog je Abrahamu dao po obećanju. – Čemu dakle zakon? Zakon, objavljen od anđela preko posrednika, dan je da se jače vide prestupci dok ne dođe potomak za kojega su dana obećanja. Posrednika nema, ako postoji samo jedna strana, a Bog je jedan. Je li dakle zakon protivan Božjim obećanjima? Nipošto. Doista, da je dan zakon koji bi mogao davati život, pravda bi ovisila o zakonu. Ali prema Pismu sve je podložno grijehu, da se vjernicima obećanje ostvari po vjeri u Isusa Krista."

Svakome tko je pročitao poslanicu sv. Pavla Galaćanima trebalo bi biti očito da je apsolutno neprihvatljivo nazivati abrahamskim religijama islam i moderno židovstvo, koje odbacuju Krista. Sv. Pavao izričito kaže:

"Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju." (Gal 3, 29)

Prema tome, oni koji nisu Kristovi, ne mogu biti niti baštinici Abrahamovog obećanja. To je još opširnije objasio sv. Pavao na početku tog poglavlja:

"Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi. Tako: oni od vjere blagoslivlju se s vjernikom Abrahamom." (Gal 3, 7-9)

Trebamo uvijek imati na umu da je Abraham vjerovao u Krista, obećanog Spasitelja koji je trebao doći: Boga koji će doći na zemlju, utjeloviti se kako bi spasio ljudski rod.
I sam Krist to kaže Židovima u Evanđelju:

"Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se." (Iv 8, 56)

Jednako je važno i ono što nakon toga slijedi:

"Rekoše mu nato Židovi: 'Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?' Reče im Isus: 'Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!'" (Iv 8, 57-58)

Cijelo to 8. poglavlje Ivanovog evanđelja iznimno je važno za razumijevanje teme o kojoj danas govorimo. Treba također čitati i kako su sveti oci i crkveni naučitelji tumačili riječi Evanđelja.

Sv. Augustin ovako govori (in Evangelium Joannis, tract. XLII., cap. 8.):

"Nos autem, charissimi, numquid de genere venimus Abrahae, aut ullo modo Abraham pater noster fuit secundum carnem? Originem de carne eius caro Judaeorum ducit, non caro Christianorum: nos de aliis gentibus venimus; et tamen imitando, Abrahae filii facti sumus. Audi Apostolum: 'Abrahae dictae sunt promissiones et semini eius. Non dicit', inquit, 'et seminibus, tanquam in multis; sed tanquam in uno, Et semini tuo, quod est Christus. Si autem vos Christi, ergo semen Abrahae estis, secundum promissionem haeredes' (Gal. 3, 16; 29). Nos ergo facti sumus semen Abrahae gratia Dei. Non de carne Abrahae fecit illi cohaeredes Deus. Illos exhaereditavit, istos adoptavit: et de arbore illa olivae, cujus radix est in Patriarchis, ramos naturales superbos amputavit, humilem oleastrum inseruit (Rom. 11, 17)."

("A mi, preljubljeni, zar dolazimo od roda Abrahamova, ili je ikojim načinom Abraham bio naš otac po tijelu? Podrijetlo od njegova tijela vuče tijelo Židova, a ne tijelo kršćana: mi smo došli od drugih naroda, a opet, nasljedujući postali smo djeca Abrahamova. Slušaj Apostola: 'Abrahamu su dana obećanja i potomstvu njegovu. Ne kaže', ističe, 'i potomcima, kao u mnogima, nego kao u jednome: I tvojemu potomku, koji je Krist. Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju' (Gal 3, 16; 29). Mi smo, dakle, postali djeca Abrahamova milošću Božjom. Nije Bog od tijela Abrahamova načinio njemu subaštinike. Njih je [Židove] razbaštinio, a ove [narode] je posvojio: i iz onog stabla masline, čiji je korijen u patrijarsima, odsjekao je ohole prirodne grane, a pricijepio poniznu divlju maslinu (Rim 11, 17).")

Na jednom drugom mjestu, govoreći o patrijarsima i prorocima, sv. Augustin kaže (In Psalmum CIV.):

"Quamvis enim caro Christi ex illis, tamen Christus ante illos, quod et Judaeis respondit, dicens: 'Antequam Abraham fieret, ego sum' (Joan. 8, 57). Quomodo autem hunc illi ignorarent, aut in eum non crederent; cum propterea prophetae dicerentur, quia licet occultius, tamen Dominum pronuntiabant? Unde aperte ipse dicit: 'Abraham concupivit videre diem meum, et vidit, et gavisus est' (Joan. 8, 56). Non enim quisquam praeter istam fidem quae est in Christo Jesu, sive ante eius incarnationem, sive postea, reconciliatus est Deo..."

("Iako je, naime, tijelo Kristovo od njih, ipak je Krist bio prije njih, što je i Židovima odgovorio, govoreći: 'Prije negoli Abraham posta, ja jesam' (Iv 8, 57). A kako da ga oni ne poznaju, ili ne vjeruju u njega, kad su zbog njega proroci govorili, jer iako skrivenije, ipak su navještali Gospodina? Stoga im otvoreno kaže: 'Abraham je želio vidjeti moj dan, i vidio je, i obradovao se' (Iv 8, 56). Naime, nitko nije pomiren s Bogom izvan ove vjere koja je u Kristu Isusu, bilo prije njegovog utjelovljenja, bilo poslije...")

Navedimo još i što o tome kaže sv. Grgur Veliki (Homiliae in Evangelia, lib. I., hom. 20.):

"Sed Judaei de generis nobilitate gloriantes, idcirco se agnoscere peccatores nolebant, quia de Abrahae stirpe descenderant. Quibus recte dicitur: 'Et ne coeperitis dicere patrem habemus Abraham: dico enim vobis, quia potens est Deus de lapidibus istis suscitare filios Abrahae' (Luc. 3, 8). Quod enim lapides, nisi corda Gentilium fuerunt, ad intellectum Dei omnipotentis insensibilia?, sicut etiam quibusdam ex Judaeis dicitur: 'Auferam cor lapideum de carne vestra' (Ezech. 11, 19). Nec immerito lapidum nomine gentes significatae sunt, quia lapides coluerunt. Unde scriptum est: 'Similes illis fiant qui faciunt ea, et omnes qui confidunt in eis' (Psal. 113, 16). De quibus nimirum lapidibus filii Abrahae suscitati sunt: quia dum dura corda Gentilium in Abrahae semine, id est, in Christo crediderunt, ejus filii facti sunt, cujus semini sunt uniti. Unde et eisdem Gentibus per egregium praedicatorem dicitur: 'Si autem vos Christi, ergo Abrahae semen estis' (Gal. 3, 29). Si igitur nos per fidem Christi Abrahae jam semen existimus, Judaei propter perfidiam, Abrahae filii desierunt."

("Ali Židovi uzdižući se zbog plemenitosti roda, zbog toga se nisu htjeli priznati grešnicima, jer potječu od Abrahamove loze. Kojima je s pravom rečeno: 'I ne počnite govoriti: Imamo oca Abrahama. Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu' (Lk 3, 8). A što je bilo kamenje, ako ne srca pogana, neosjetljiva na spoznaju Božje svemoći?, kao što je također rečeno nekima od Židova: 'Uzet ću kameno srce iz vašega tijela' (Ez 11, 19). Nisu bez razloga pogani označeni imenom kamenja, jer su štovali kamenje. Zato je pisano: 'Bit će im slični koji to čine, i svi koji se uzdaju u njih' (Psal. 113, 16). A od tog kamenja podignuta su djeca Abrahamova, jer kad su tvrda srca pogana povjerovala u Abrahamovog potomka, to jest, u Krista, postali su njegovi sinovi, sa čijim su potomstvom sjedinjeni. Stoga se i istim poganima kaže po izvrsnom propovjedniku: 'Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo' (Gal 3, 29). Ako smo, dakle, mi po vjeri Kristovoj postali Abrahamovo potomstvo, Židovi su zbog nevjere prestali biti sinovi Abrahamovi.")

Mislim da je ovo sasvim dovoljno da shvatite zašto je neprihvatljivo da katolik naziva islam i današnje židovstvo "abrahamskim religijama".
Inače, sv. Ambrozije je napisao cijelu jednu raspravu o sv. Abrahamu.
Pa one koje možda detaljnije zanima ova tema (a znaju latinski) upućujem na to djelo sv. Ambrozija: De Abraham Patriarcha.

Sv. Marko Križevčanin

Ova slika sv. Marka Križevčanina nalazi se u knjizi Saeculum Marianum Viennensis Congregationis iz 1686. godine. Natpis ispod slike glasi:

"D. Marcus Crisinus, Metropolitanae Strigoniensis Ecclesiae canonicus, pro fide catholica occisus ab haereticis, Cassoviae, 7. Septembris 1619."

("G. Marko Krizin, kanonik metropolitanske crkve ostrogonske, za katoličku vjeru ubijen od heretika, u Košicama, 7. rujna 1619.")

Na internetu imate jedno par godina starije izdanje iz 1678. god. Saeculum Marianum. Izdvojit ću nekoliko važnih stvari koje tamo pišu o mučeništvu sv. Marka Križevčanina.

Prvo, što su točno kalvinistički heretici nudili sv. Marku Križevčaninu, kad su ga silili da se odrekne katoličke vjere?

"Offerebant enim Crisino canonico haeretici cum libertate amplissimos reditos si ejurata religione Calvinum sequi in animum induceret, sed is sceleratam conditionem animose reiciiebat, asserens diaboli partes ab adversariis suscipi agendas, dum se a Christo et Ecclesia conniterentur avertere, pro qua cum Sociis patribus idem omnino contestantibus paratus semper fuisset, essetque etiamnum sanguinem et vitam profundere."

("Nudili su, naime, heretici kanoniku Krizinu, zajedno sa slobodom, i obilne prihode, ako odrekavši se vjere, odluči slijediti Calvina; ali je on zločinački prijedlog odlučno odbijao, govoreći da protivnici provode poslove đavolske strane, dok ga pokušavaju odvratiti od Krista i Crkve, za koju je - zajedno s ocima Družbe, koji su to isto svjedočili - uvijek bio spreman i sad je također, proliti krv i život.")

Drugo, mučitelji su jednom prilikom pokušali čak apelirati na domoljublje sv. Marka Križevčanina, tj. navesti ga da pod prizmom zajedničkog dobra domovine popusti u pitanju vjere.

"Urgebant inter atrocissimos dolores ingemiscentem canonicum haeretici: cur simul cum ipsis in bonum patriae non conspiraret, cur se eorum conatibus opponeret? 'Nequaquam', inquit Crisinus, 'me oppono illis qui bono patriae student, sed cum iis et sentio et conspirare volo: alii autem praeter catholicos, qui patriae bono se impendant, neutiquam sunt.' In rabie tam animosa protestatione acti in ipsum vehementius iterum desaevierunt, donec cum inter tormenta jam jam expiratum viderent, caput gladio a corpore revulserint, et in proximam cloacam enectum praecepitaverint."  

("Navaljivali su heretici na kanonika dok je uzdisao usred najstrašnijih boli: zašto se ne želi složiti s njima za dobro domovine, zašto se opire njihovim nastojanjima? 'Nipošto se', kaže Krizin, 'ne suprotstavljam onima koji rade za dobro domovine, već s njima osjećam i želim se složiti: ali nema drugih, osim katolika, koji se žrtvuju za dobro domovine.' U bijesu zbog tako odlučnog odgovora, opet su još okrutnije navalili na njega, sve dok mu nisu, vidjevši da je usred muka već na izdisaju, mačem odsjekli glavu, i izmučenoga bacili u obližnji kanal.")

A koliko danas ima onih koji bi, bilo u ime "domoljublja" ili kakvih drugih navodno "viših ciljeva", radili kompromise po vjerskim pitanjima? Kao da je bilo što zemaljsko važnije od vjere!
Koliko je samo na političkom području onih koji ne žele da spominjemo pitanje vjere i morala, "kako se ne bi dijelila desnica".
Pa i u "pro-life pokretu": koliko je onih koji ne žele da se previše ističe katolički identitet, kako bi pokretu privukli i pripadnike drugih religija. To je apsurdno!
Zar netko stvarno misli da će "multireligioznost" donijeti ikakav uspjeh?
A da ne govorimo o kompromiserstvu koje se provodi u ime "ekumenizma"... Znate već sve o protestantizaciji koju provode modernisti.


Zato na blagdan sv. Marka Križevčanina, izmolimo dolje navedenu molitvu: da se i naša domovina i cijeli svijet oslobode od modernističkog i protestantskog krivovjerja.

Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (1946. god., str. 411.-412.):

Pouke iz tradicije pavlinskoga reda

Papa Urban IV. daje odobrenje pavlinskoga reda bl. Euzebiju Ostrogonskom; pokraj njega stoji sv. Toma Akvinski, ključni podržavatelj priznanja

Od svih redova u Crkvi možemo mnogo toga naučiti. Što dalje gledate u njihovu prošlost, to bliže dolazite do njihovog izvornog žara. Do onog početnog zanosa, koji je vodio njihove utemeljitelje, i koji je nadahnuo naraštaje svetih redovnika u duhovnoj borbi, koju svaki katolik - a posebice redovnik - mora proći na zemlji. U arhivima samostana, među starim spisima, krije se velika katolička baština, koja je danas, nažalost, većini vjernika skrivena.
A upravo se u tim starim knjigama i zapisima kriju skrivene snage katolicizma, koje još nismo dovoljno upoznali, a kamoli iskoristili za duhovnu obnovu našega naroda.

To, dakako, vrijedi za baštinu svih redovničkih zajednica u Hrvatskoj, ali ima jedan red na koji se to posebno odnosi: pavlini. Pavlinski je red bio jedan od najutjecajnih redova u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj, tamo od srednjega vijeka, pa do 1786. godine kad ih ukida car Josip II. u svom "prosvjetiteljskom" udaru na redovništvo. Time je car Josip II. učinio nemjerljivu štetu vjerskom životu u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i cijeloj srednjoj Europi, što je svakako pripremilo tlo za revolucije koje će ubrzo uslijediti.
Pavlinski red je ipak opstao u Poljskoj, odakle se kasnije opet širio, ali nikada nije ni približno dosegao svoju staru snagu i veličinu.

No, unatoč svemu, ostalo nam je mnogo toga iz pavlinske baštine. Ostale su prekrasne crkve koje su pavlini izgradili, ostale su knjige koje su napisali, primjeri svetosti... Ono što nam je od toga dostupno, može nam itekako pomoći za podizanje vjerskog života našeg naroda na višu razinu.

U ovom ću se tekstu poslužiti sa tri pavlinska izvora:
- Konstitucijama pavlinskog reda (izdanje iz 1725. god.);
te sa kronikama dvojice istaknutih pavlinskih pisaca koji su djelovali u našim krajevima:
- p. Andrija Eggerer - Fragmen panis corvi proto-eremitici, 1663. god.
- p. Nikola Benger - Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, vol. II., 1743. god.


Prvo što ćete primijetiti jest svojevrsna etno-kulturalna pozicija tog reda. Pavlinski red imao je izrazito srednjoeuropski identitet. U njemu su bile službeno priznate četiri nacije: Mađari, Poljaci, Hrvati i Nijemci. Štoviše, na generalnom kapitulu pavlinskoga reda 1702. god. određeno je da se mjesta definitora uvijek trebaju birati tako da sve četiri nacije budu zastupljene.

Pavlinski kroničar Nikola Benger ovako piše o toj odluci (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 355.):

"Simul etiam hujus Capituli decursu universali placito conventum, atque inter leges acceptum est: ita imposterum definitoratus generalis honores intra memoratas quatuor nationes partiri debere, ut semper unus ex provincia Hungariae, unus Poloniae, unus nationis Germanicae, quae Austriae Sueviaeque provincias complectitur, et unus demum pro parte nationis Croaticae, cui pariter copulatur Istriaca veniant eligendi."

("Istovremeno je tijekom ovoga kapitula, uz opće slaganje, dogovoreno i prihvaćeno među zakone: da se ubuduće treba tako dijeliti čast generalnog definitora među četiri spomenuta naroda, da uvijek kad dolaze na izbore jedan bude iz ugarske provincije, jedan iz Poljske, jedan njemačke narodnosti, koja obuhvaća provincije Austrije i Švapske, i napokon jedan sa strane hrvatskog naroda, kojoj se jednako pridružuje i istarska [provincija].")

Za vrijeme zajedničke Hrvatsko-njemačke pavlinske provincije bila je izričito određena rotacija po nacionalnoj osnovi na rukovodećim položajima. To je bilo izričito propisano u dekretu rimske Kongregacije za širenje vjere od 12. siječnja 1701., koji određuje:

"...officiorum alternativa inter patres Germanos et Croatas perpetuo attendenda; ut nempe una vice provincialis eligendus sit Croata, vicarius vero Germanus, altera autem vice Germanus eligatur in provincialem, Croata in vicarium."

("...naizmjeničnu službu između otaca Nijemaca i Hrvata treba uvijek paziti; da naime jedan put za provincijala bude izabran Hrvat, a za vikara Nijemac, a drugi put neka se Nijemac izabere za provincijala, a Hrvat za vikara.")

Kasnije su njemački pavlini tražili osnivanje svoje vlastite provincije. Pa je 1710. g. zajednička provincija podijeljena na njemačku i hrvatsku. Hrvatski pavlini rado su pristali na njemačku molbu, jer su hrvatski samostani bili samoodrživi i bez tuđe pomoći (što su isticali još 1696. kad je počeo proces odvajanja hrvatske provincije od ugarske).

Nikola Benger o tome piše (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 429.):

"Placidis igitur animis in propositam separationem patres Croatae, una cum reverendissimo patre Capituli praeside, suum consensum dedere, tum ob fraternae pacis bonum, tum quod et ipsi ad peculiares provinciae subsistentiam sufficiente conventuum numero gaudeant: Lepoglavensi nimirum pluribus aequivalente, utpote in quo ordinarie quinquaginta religiosi incolae residerent, et theologicum simul ac philosophicum studium haberetur; dein Remetensi, Chaktornensi, Szveticensi, Ulimiensi, Crisiensi et residentia Kamenszkensi. Nihilominus in limine hujusce tractatus aliquae conditiones adjectae, et consensu partium taliter applacidatae sunt, ut Provinciae Croaticae honor precedentiae competat, eidemquae coenobium Ulimiense indisputabiliter maneat incorporatum..."

("Mirnih su stoga duša oci Hrvati, zajedno s velečasnim ocem predsjednikom Kapitula, dali svoj pristanak, kako zbog dobra bratskoga mira, tako i zbog toga što su i oni sami raspolagali s dovoljnim brojem prikladnih konvenata za vlastitu provinciju: štoviše, lepoglavski [samostan] može stajati za više njih, jer u njemu uobičajeno boravi pedeset redovnika, i ima teološki zajedno s filozofskim studijem; zatim remetski, čakovečki, svetički, olimski, križevački i rezidencija u Kamenskom. Ipak, na rubu ove rasprave dodani su i neki uvjeti, i suglasnošću stranaka tako prihvaćeni, da je hrvatskoj provinciji prikladna čast prvenstva [honor precedentiae], i da joj nedvojbeno ostaje pritjelovljen olimski samostan...")

Vidimo po tome koliko je bio snažan taj hrvatski faktor u pavlinskom redu. Ovo također govori o utjecaju pavlinskoga reda u tadašnjoj Hrvatskoj. Spomenuto je da je samo samostan u Lepoglavi imao uobičajeno 50 redovnika. To su brojke koje danas dosiže rijetko koja samostanska zajednica.

Zato nas zanima pitanje: Što je činilo pavlinski red toliko uspješnim?
Odgovor na to pitanje pronaći ćemo ćemo u Konstitucijama pavlinskog reda, koje je odobrio i potvrdio papa Urban VIII. 1643. godine. U ovom ću se tekstu koristi proširenim izdanjem pavlinskih Konstitucija iz 1725. godine.
Imate ih i na internetu: Constitutiones religionis sancti Pauli primi Eremitae.

Izdvojio bih četiri važne stavke iz tih konstitucija:
1. inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći
2. inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika
3. molitva za povećanje i zaštitu reda
4. sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Te su četiri stvari i danas prijeko potrebne za napredak i širenje svakog crkvenog reda, pa ćemo ih zato ukratko pregledati.

1) Inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći

Konstitucije pavlinskog reda izričito su tražele od svih profesora i ostalih pripadnika reda da u nauku izbjegavaju novotarije i neuobičajena mišljenja. A kao siguran jamac teološke jasnoće, traže od svih da se drže učenja sv. Tome Akvinskoga (Constitutiones, p. I., cap. XI., 2.):

"Professores, aliique omnes Ordinis nostri, quicumque ii fuerint, opiniones minus communes, et novitatum praeseferentes reliquant. Doctrinam vero Ecclesiae doctoris sancti Thomae Aquinatis, ejusque inconcussa tutissimaque dogmata, tam in theologicis, quam in philosophicis sequantur."

("Profesori, i svi ostali pripadnici našega Reda, bez obzira tko su, neka napuste manje uobičajena mišljenja i ona koja pronose novotarije. A neka slijede nauk naučitelja Crkve svetoga Tome Akvinskoga i njegova nepokolebljiva i najsigurnija učenja, kako u teološkim, tako i u filozofskim pitanjima.")

Inače, pavlinski je red jako štovao sv. Tomu Akvinskoga, jer je taj crkveni naučitelj uvelike pomogao da red dobije priznanje Svete Stolice. Naime, kad je prvi pavlinski provincijal bl. Euzebije Ostrogonski doputovao u Rim 1263. god. kako bi tražio od pape odobrenje prelaska reda na samostanski život, sv. Toma Akvinski mu se velikodušno stavio na raspolaganje i posredovao kod pape kako bi red dobio priznanje.

Povjesničar pavlinskoga reda, Andrija Eggerer, ovako opisuje te događaje (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 77.-78.):

"Praeerat tunc Ecclesiae Urbanus IV. Pontifex singulari zelo catholicae religionis, vigilantiaequae praeditus. Romam ergo cum appulisset Eusebius, ante omnia liminibus Apostolorum salutatis, negotium Ordinis pertractandum aggreditur. Aderat in eadem Urbe, fato quodam bono d. Thomas Aquinas, Doctor Angelicus, qui cum gratia multa apud Summum Antistitem, pro merito doctrinae et sanctitatis polleret, visum est patri Eusebio, sui quoque propositi rationem, adeo s. Doctori altius exponere, qui perbenigne ab eodem exceptus, cognitisque negotii sui rationibus majores Eusebio addidit animos; atque ad Regulam D. Augustini pro Ordine S. Pauli primi Eremitae, petendam adductis, quod optimum fore censuit argumentis, cohortabatur, quin imo operam suam illi sociisque detulit, atque, ut Ferrarius loquitur, pro 'Sanctis Sanctus ipse laborans', Summo Pontifici, postulata ejusdem de meliore nota commendanda, in se suscepit... In cujus grati animi significationem, sacra religio nostra quotannis Natalem S. Thomae Aquinatis 7. Martii, ex praecepto Constitutionum singulari cultu prosequitur."

("Predvodio je tada Crkvu Urban IV., prvosvećenik, osobito zauzet gorljivošću katoličke vjere i budnošću. Kad je, dakle, Euzebije doputovao u Rim, prije svega pozdravivši pragove Apostola, pristupio je rješavanju stvari Reda. Bio je u istome gradu, svom srećom, sv. Toma Akvinski, anđeoski učitelj: pa se činilo ocu Euzebiju da sv. Naučitelju treba uzvišeno objasniti razloge svoga prijedloga, budući da je bio u velikoj milosti kod Vrhovnog svećenika, zaslugom svojeg nauka i svetosti, a on je dobrostivo primio i, spoznavši razloge njegovog zadatka, ohrabrio Euzebija i potaknuo ga da zatraži Pravilo sv. Augustina za Red sv. Pavla prvog Pustinjaka, što je objasnio najboljim argumentima, štoviše, mnogo je pomogao njemu i suradnicima i, kako kaže Ferrari, za 'svece je radio sam Svetac', uzeo je sebi zadaću da ih što bolje preporuči vrhovnom svećeniku... U veliku zahvalu za ovo, naš sveti red svake godine osobitim štovanjem slavi [nebeski] rođendan sv. Tome Akvinskoga, 7. ožujka, po odredbi Konstitucija.")

Tako je i tomistička jasnoća bila naglašena u teološkoj pouci, koju su dobivali madići u pavlinskim samostanima. A to je svakako primjer, koji bi trebalo i danas slijediti.

2) Inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika

Konstitucije pavlinskog reda isticale su veliku važnost pridržavanja rubrika misala i brevijara. Traži se od redovnika da i u svoje slobodne vrijeme proučavaju rubrike liturgijskih knjiga, kako bi ih se za vrijeme obreda točno pridržavali (Constitutiones, p. I., cap. XV., 7.):

"Caeremonias ad altare et chorum praescriptas in rubricis Missalis et Breviarii Romani saepius legant et ad unguem observent."

("Ceremonije koje su propisane za službu žrtvenika i kora u rubrikama Rimskog misala i brevijara neka često čitaju i obdržavaju do zadnjeg detalja ["ad unguem" - "do nokta"].")

Predviđene su i sankcije za one koji nemarno obavljaju obrede (Constitutiones, p. I., cap. XVIII., 7.):

"Errantes in caeremoniis priventur ordinaria recreatione, ac jubentur illas attente legere, ac in illis se exercere. Superior si ipse non poterit, constituat aliquem ex patribus discretiorem, qui notet defectus in concione, Missa, aliisque caeremoniis ecclesiasticis omissis, ad corrigendum."

("Onima koji griješe u ceremonijama neka se uskrati uobičajena okrepa, i neka im se naredi da ih [rubrike] pozorno čitaju i da se u njima vježbaju. Poglavar, ako to sam ne može, neka odredi nekoga od pažljivijih otaca, koji će zabilježiti nedostatke u propovijedi, misi i drugim propustima u crkvenim ceremonijama, kako bi se ispravili.")

Ima li išta što nam je danas potrebnije od ovoga? To je upravo ono na čemu treba inzistirati svatko kome je istinski stalo liturgije.

3) Molitva za povećanje i zaštitu reda

Poglavari redovničkih zajednica, koje se muče s nedostatkom zvanja, danas pitaju (ili bi se trebali pitati): Koje molitve moliti za povećanje reda? I ovdje treba pogledati kako je to bilo prije.

Pavlini su običavali svakodnevno moliti Mali oficij Blažene Djevice Marije (pored redovite molitve časoslova) upravo za povećanje, rast, svojega reda. Tako izričito određuju Konstitucije (p. I., cap. XV., 4.):

"Beatae Virginis Officium, juxta rubricas Breviarii Romani quotidie pro incremento Ordinis nostri cum Missa post Primam cantari, vel legi solita, secundum Religionis nostrae consuetudinem recitetur."

("Oficij Blažene Djevice, prema rubrikama Rimskoga brevijara, neka se recitira po običaju naše redovničke zajednice svakodnevno za rast našega Reda, sa misom koja se običava pjevati ili čitati nakon prvog časa.")

Kad su neki redovnici sredinom 17. stoljeća počeli zanemarivati svoju dužnost da svakodnevno mole Mali oficij Blažene Djevice Marije, odlučno je reagiralo vodstvo reda.
Tadašnji general pavlinskog reda, Pavao Ivanović, 1666. god. ponovno potvrđuje ovu obvezu. Njegovu odredbu ovako opisuje Benger (Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 63.):

"Ad felicitandos Ordinis progressus per potentissimam gloriosae Virginis Deiparae intercessionem, reverendissimus p. generalis ut zelosissimus Mariani cultus promotor, in generali congressu Capituli Intermedii, hac parte anni ad festa Pentecostes celebrati, talem pro inviolabili observantia, cum religioso Senatu suo condidit ordinationem: 'Suspecti sunt nonnulli, illis diebus, quibus officium Beatae Mariae Virginis non dicitur, illud extra chorum, vel in parte, vel in toto omittere, contra usum sacrae Religionis semper proprium, et ab antiquo servatum. Ideo Venerabile Definitorium omnes paterne hortatur, et ad persolvendum obligatos pronuntiat.' Noverat sane piissimus ille Mariophilus, totam Religionis universae sortem in manibus positam Mariae..."

("Za pospješenje napretka Reda po najmoćnijem zagovoru slavne Djevice Bogorodice, velečasni o. general, kao najrevniji promicatelj Marijinog štovanja, na generalnoj skupštini posrednog kapitula, koji je u ovom dijelu godine održan oko blagdana Duhova, ovakvu je odredbu donio sa svojim redovničkim vijećem za nepovredivo obdržavanje: 'Osumnjičeni su neki da u one dane kad se ne govori oficij Blažene Marije Djevice, propuštaju izmoliti isti izvan kora, bilo u dijelu ili u cijelosti, protiv običaja uvijek vlastitoga [našem] svetom redu, i obdržavanom od starine. Stoga časni definitorij očinski potiče sve i oglašuje da su obvezni ispuniti tu dužnost.' Znao je zasigurno taj najpobožniji ljubitelj Marije da se cijela budućnost reda nalazi u rukama Marije...")

Neka pokušaju nešto naučiti iz ovoga sve one moderne redovničke zajednice, koje godinama nemaju novih kandidata. Ali, isto tako, i oni koji ih imaju, kako bi ih bilo još više.

4) Sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Iako je za rast reda sigurno najpotrebnija molitva ("Ako Gospodin ne gradi kuću, uzalud se trude graditelji" - Psal. 126, 1), ipak je potrebna i određena podrška vjernika. Nijedan se crkveni red ne može širiti bez podrške vjernika-laika, niti je ikada bila ijedna redovnička zajednica koja je uspjela ostvariti neki vidljivi utjecaj na društvo bez potpore vjernika. Jer, samostani se ne grade sami od sebe. Za to je potrebna materijalna podrška darežljivih vjernika.

Pavlinski je red imao veliku podršku ugarskih i poljskih kraljeva (i drugih velikaša), koji su svojom darežljivošću omogućili brzo širenje reda po srednjoj Europi. U Hrvatskoj je usto imao i podršku mnogih hrvatskih banova.

Kralj Ludovik I. Anžuvinac (vladao od 1342. do 1382.) i njegova žena Elizabeta (inače, kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića) bili su veliki podržavatelji pavlinskog reda. Toliko, da ih se red uvijek sa zahvalnošću sjećao. I još stotinama godina nakon smrti kralja Ludovika pavlini su mu redovito na godišnjicu smrti služili Requiem i molili Oficij za pokojne sa sve tri noćnice.

To je bila jedna od godišnjica koja je obvezivala sve pavline i bila je izričito propisana u Konstitucijama (p. I., cap. XVIII., 5.):

"In virtute sanctae obedientiae praecipitur, ut anniversaria mox declaranda, ubilibet fuerint patres nostri persolvant cum Missa pro defunctis et Officio novem lectionum. Et primo quidem die decima octava Julii, pro fratribus nostri Ordinis defunctis. Secundo, die undecima Septembris pro Ludovico Primo Hungariae rege, parentibus ejus et liberis. Tertio die decima octava Septembris pro benefactoribus et familiaribus Ordinis, et demum die vigesima Octobris pro parentibus fratrum nostrorum, dummodo praedicti dies non sint impediti, alias prima quaque die non impedita."

("U kreposti svete poslušnosti određuje se, da godišnjice koje će naskoro biti objavljene, naši oci obavljaju, bez obzira gdje se nalazili, sa Misom za pokojne i Oficijem s devet čitanja. I prvo, naime, osamnaestog dana srpnja za svu preminulu braću našega reda. Drugo, jedanaestoga dana rujna za Ludovika Prvoga, ugarskoga kralja, njegove roditelje i djecu. Treće, osamnaestoga dana rujna za dobročinitelje i službenike reda, i napokon dvadesetoga dana listopada za roditelje naše braće, dok god spomenuti dani nisu zapriječeni, inače prvoga dana koji nije zapriječen.")

Zanimljivo je da pavlinske samostane nisu obdarivali samo laici, nego i drugi svećenici - i to sa istim ciljem - da pavlini mole za njihove duše.
U Bengerovoj kronici čitamo kako su 1675. kanonici prvostolne crkve zagrebačke darivali pavlinski samostan u Remetama (Benger, Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 134.)

"Nam imprimis Conventui Beatae Mariae Virginis de Remeta triplex accessit summa altaristica: una centum telerorum seu imperialium, ab admodum reverendo domino Georgio Brezarich archi-diacono Dubicensi, et canonico Zagrabiensi legata, sub onere absolvendi quotannis die 12. Julii, unius anniversarii cantati, cum Officio defunctorum unius nocturni. Altera pariter centum talerorum, ab admodum reverendo domino Christophoro Kupinich, archi-diacono Varasdinensi, cathedralis ecclesiae Zagrabiensis canonico et ordinis nostri confratre, tali sub conditione, patribus Remetensibus enumeratorum: ut iidem pro praefato benefactore, quousque in vivis extiterit, sacra quatuor ad impetrandam felicem mortem legere; ubi vero e vita decesserit, anniversarium unum in cantu, cum recitatione unius nocturni Officii defunctorum, absolvere in perpetuum teneantur.
Tertiam summam florenorum Rhenensium trecentorum vi testamentariae dispositionis legavit, et contulit generosus dominus Petrus Huhovics, illustrissimi episcopi Zagrabiensis castellanus; adjecta itidem obligatione, ut patres Conventus de Remeta singulis annis pro refrigerio animae suae unum sacrum de Requiem anniversarium dicere et persolvere sint adstricti."

("Naime, prije svega, konventu Blažene Marije Djevice u Remetama stigla je trostruka svota za oltare: jedna od stotinu talira ili imperijala udijeljena od velečasnog gospodina Jurja Brezarića, arhiđakona dubičkoga, pod obvezom da se svake godine, 12. srpnja, služi jedna pjevana godišnjica s Oficijem za pokojne, jedne noćnice. Druga također od stotinu talira dodijeljena remetskim ocima od velečasnog gospodina Kristofora Kupinića, arhiđakona varaždinskoga, kanonika zagrebačke crkve i subrata našega reda, pod takvim uvjetom: da oni za spomenutog dobročinitelja, dok god je živ, čitaju četiri mise kako bi mu izmolili sretnu smrt; a nakon što premine, dužni su mu zauvijek služiti jednu pjevanu godišnjicu, uz recitaciju jedne noćnice Oficija za pokojne.
Treću svotu od tristo rajnskih florena udijelio je i podario kao oporučno raspolaganje, velikodušni gospodin Petar Huhović, kaštelan presvijetloga biskupa zagrebačkoga; dodavši isto tako i obvezu da su oci konventa u Remetama obvezni svake godine govoriti i služiti jednu misu, godišnjicu de Requiem za pokoj njegove duše.")

Evo još jedan primjer iz 1696. godine (Benger, str. 308.):

"Idem coenobium Remetense favore suo prosecutus est a.r. dominus Thomas Augustich, Zagrabiensis ecclesiae canonicus, et archidiaconus Camarcensis, collata eidem summa florenorum Rhenensium quingentorum, tali sub onere altaristico, ut per eodem singulis mensibus sacrum unum lectum persolvatur, idque eo in vivis superstite de Beatissima Dei Genitrice, ipso autem satis functo de Requiem. Atque insuper unum anniversarium in cantu, cum Officio defunctorum unius nocturni et Placebo."

("Isti samostan remetski obdario je svojom naklonošću vlč. gospodin Toma Augustić, kanonik zagrebačke crkve i arhiđakon kamarački, kome je udijelio svotu od pedeset rajnskih florena, pod takvom oltarskom obvezom, da se za njega svakoga mjeseca služi jedna čitana misa, i to dok je na životu o Preblaženoj Bogorodici, a kad premine - Requiem. I povrh toga, jednu pjevanu godišnjicu sa Oficijem za pokojne jedne noćnice i Placebo.")

Spomenuo sam na početku da su i hrvatski banovi podržavali pavlinski red. Najbolji primjer je Ivaniš Korvin, sin kralja Matije Korvina, koji je obnašao dužnost hrvatskog bana u dva navrata: 1495.-1498., te 1499.-1504. god. Cijelo se to vrijeme iscrpljivao u stalnim borbama s Turcima (koji su tada neprekidno napadali Hrvatsku i otkidali od nje dio po dio), zbog čega je i umro mlad, u 31. godini.

O odnosu bana Ivaniša Korvina prema pavlinskom redu, najbolje govori sljedeći zanimljivi događaj, koji opisuje p. Andrija Eggerer (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 272.):

"Princeps profecto pientissimus, de Religione Proto-Eremitica optime meritissimus, cuius beneficia repetita crambe enarrare supervacaneum existimo hoc tamen in suae liberalitatis et avitae simplicitatis nostrae testimonium latere nolim. Narrant enim Illustrissimum Principem ex occasione itineris aliquando divertisse ad Monasterium Beatae Virginis de Rhemetha, ubi considerata morum integritate, simul paupertate religiosa inhabitantium Fratrum Superiorem loci accersiri faciens, explicata fronte ultro rogaret, ea confidenter peteret, quae loci ad subditorum adminiculo fore arbitraretur; actis de prona voluntate gratiis, coactoque Fratrum senatu Superior singulorum tentat animos, quid a liberalissimo Principe, e bono reipublicae petendum ducerent: omnibus autem silentium tenentibus, unicus e Fratrum Conversorum numero Cocus prodit, ollarum se necessitate teneri insuans. Quod ubi Ioanni Duci relatum, tantum abfuit indignis eorum postulationibus commoveri, ut singularem potius laetitiam ex columbina Fratrum simplicitate hausisse visus, ollas stammeas, quae de more ducalem culinam sequebantur, Coco Monasterii in usum sui officii relinquendas praeceperit, quarum nonnullae ad Seniorum Patrum usque tempora asservatae, imo una earum nostra adhuc memoria deperdita."

("Vladar zacijelo najpobožniji, veoma zaslužan za prvopustinjački red, čija opetovana dobročinstva smatram da bi bilo suvišno naširoko opisivati, ali ovo za svjedočanstvo njegove darežljivosti i prirođene jednostavnosti ne želim skrivati. Pripovijedaju, naime, da je presvijetli vladar jednom u prolasku svratio do samostana Blažene Djevice u Remetama, gdje je promotrivši neporočnost vladanja zajedno s redovničkim siromaštvom braće koja su tamo boravila, pozvao brata nadglednika i otkrivši glavu ispitivao, i povjerljivo tražio, što smatra da je potrebno za pomoć podložnika toga mjesta; nadglednik je zahvalio na njegovoj spremnosti za pomoć i sazvavši vijeće braće, propitivao svakoga što da zatraži od najdarežljivijeg vladara iz državnog dobra: kad su oni svi šutjeli, istupio je samo jedan od braće laika, kuhar, govoreći da su im potrebni lonci. Kad je to javljeno hercegu Ivanišu, nije se smeo njihovim nedostojnim molbama, nego se vidjelo da je istinski sretan zbog golublje jednostavnosti braće, i naredio da se kositreni lonci, koji su po običaju pratili vojvodsku kuhinju, ostave kuharu samostana za upotrebu u njegovom poslu, od kojih [lonaca] su poneki sačuvani sve do vremena starijih otaca, jedan od njih sve do našega slabog pamćenja.")

Ivaniš Korivin je umro 1504. god. i pokopan je u (tada pavlinskoj) crkvi Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, ispred glavnog oltara, o čemu svjedoči natpis:

Anno Domini millesimo quingentesimo quarto.
Octobris duodecima die, hora undecima nocturnali,
Haeres ultimos dies, Ioannes Corvinus clausit extremos.
Sub humo corpus ad Claustrum Lepoglava tumulare iussit.
Aspice rem caram bini hinc inde cingunt gloriosae Virginis aram.
Dux Ioannes, et filius eius Christophorus, quibus assint gaudia trina.
Et sequitur, dum licuit, tua dum viguit res, o Ioannes potestas,
Fraus latuit pax in regno isto tuo tempore firma fuit, regnavitque honestas.

(Godine Gospodnje tisuću petsto četvrte.
Dvanaestog dana listopada, jedanaeste noćne ure,
Posljednji nasljednik Ivaniš Korvin, završio je zadnje dane.
Naredio je da se pokopa tijelo pod zemlju kod klaustra Lepoglave.
Pogledaj ovu divnu stvar: dva - ovdje i ondje - okružuju žrtvenika slavne Djevice.
Herceg Ivaniš, i njegov sin Kristofor, kojima nek bude trostruka radost.
I slijedi, dok je mogao, tvoja je trajala moć, o potestate Ivanišu,
Nesreća se skrivala, mir je u ovom kraljevstvu za tvoga vremena bio čvrst, i kraljevala je čestitost.)

Natpis se nalazi lijevo od glavnog oltara...

Ban Ivaniš Korvin prikazan je u oklopu i ratnoj opremi...

 Bliži pogled na natpis...

Ovaj drugi natpis (desno) odnosi se na Ivaniševog sina Kristofora, koji je umro samo godinu dana nakon svog oca, sa samo 6 godina. I on je ovdje pokopan. Grobnica je ispred glavnog oltara.

U pavlinskim crkvama pokapali su se i drugi hrvatski banovi. Ban Ivan Karlović, istaknuti borac protiv Turaka (obnašao bansku čast 1521.-1524., te 1527.-1531.) pokopan je u Remetama. Glava sigetskoga junaka Nikole Zrinskoga, koju su Turci odsjekli nakon njegove herojske smrti, pokopana je u pavlinskoj crkvi sv. Jelene u Čakovcu. Tamo je pokopan i njegov praunuk istoga imena Nikola Zrinski, koji je bio hrvatski ban od 1647. do 1664., a poznat je po svojoj zimskoj vojni protiv Turaka 1664. godine, kad je spalio znameniti Sulejmanov most kod Osijeka.

Iz svega ovoga vidimo da je vrlo važna podrška koju su vlastodršci, ali i drugi utjecajni laici, davali redovničkim zajednicama. Pa, naše stare crkve sigurno ne bi bile toliko lijepe da ih nisu bogati laici materijalno pomagali... Oni su upravo tražili da budu lijepe, ne gledajući koliko će zbog toga izgubiti novca. I to nipošto nije bilo nekakvo "razbacivanje novaca", jer su time izgrađene crkve za buduće naraštaje. Crkve koje stoje stoljećima i svjedoče o ljepoti katoličke vjere.

Vidjeli smo također da su motivi pomaganja redovničkim zajednicama sasvim konkretni. Time vjernik dobiva crkve u kojima će se i za njega služiti mise kad umre. Cijela zajednica vjernika dobiva veliku pomoć u molitvama i žrtvama redovnika.
Duše u čistilištu dobivaju pouzdane pomagatelje, koji neće propustiti za njih služiti Requiem i izmoliti Oficij za pokojne.

U tom smislu, kad vjernik troši svoj imetak na pomaganje redovnicima, stječe onu vrstu prijatelja o kojoj govori evanđelje: "Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9).