Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk "ni za slovce", "ni za dlaku"

U svojoj duhovnoj oporuci (Mojim dragim dijecezanima, 28. svibnja 1957.), bl. Alojzije Stepinac naglašava vjernost Crkvi, i pritom ističe da Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk:

"To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola."

Naš je sveti kardinal, dakle, smatrao važnim obilježjem Katoličke Crkve to što ona nikada nije izmijenila svoj nauk "ni za slovce", ili kako kaže druga verzija oporuke: "ni za dlaku".
To nije prvi put da je bl. Alojzije Stepinac govorio o ovoj temi. U svojoj korizmenoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali 12. ožujka 1940., Stepinac kaže:

"Prava Kristova Crkva mora biti apostolska! Drugim riječima, ona ne smije naučavati nikakove druge nauke, nego li su je naučavali apostoli."

A ovo, po riječima blaženika, opravdava borbu Crkve protiv zabluda, kao i isključenje zabludjelih iz crkvenog zajedništva:

"I mi vidimo, da je ona [Katolička Crkva] bez obzira na gubitke bacala iz svoje sredine sve, koji su pokušali zanijekati makar samo jednu istinu koju je naslijedila od svetih apostola. Ona to čini u punoj svijesti, da bi onim časom kad bi popustila, prestala biti apostolska Crkva, a time ujedno i Kristova crkva, i da bi dosljedno izgubila uopće razlog opstanka. Kristova crkva mora biti apostolska, to jest mora i danas naučavati onaj isti nauk koji su naučavali apostoli."

I doista, kad malo pogledate djela svetih otaca iz prvih stoljeća Crkve, vidjet ćete da su oni uvijek isticali kako oni samo brane ono što je Crkva uvijek vjerovala, tj. ono što je primila od apostola. Naglašavali su da ne uvode ništa novoga, nego da samo brane ono staro: stalno i nepromjenjivo učenje Crkve.

Tako sv. Atanazije u svom pismu svim biskupima svijeta, napisanom 341. godine, kaže:

Οὐ γὰρ νῦν κανόνες καὶ τὐποι ταῖς ἐκκλησίαις ἐδόθησαν, ἀλλ’ ἐκ τῶν πατέρων ἡμῶν καλῶς καὶ βεβαίως παρεδόθησαν, οὐδὲ νῦν ἡ πίστις ῆρξατο, ἀλλ’ ἐκ τοῦ Κυρίου διὰ τῶν μαθητῶν εἰς ἡμᾶς διαβέβεκεν. Ἰν οὖν μὴ τὰ ἐξ ἀρχαίων μέχρις ἡμῶν τηρηθέντα ἐν ταῖς ἐκκλησίαις ἐν ταῖς νῦν ἡμέραις παραπόληται, καὶ τὰ πιστευθέντα ἡμῖν ζητηθῇ παρ᾽ ἡμῶν κινἡθητε, ἀδελφοὶ, ὧς οἰκονόμοι μυστηρίων θεοῦ τυγχάνοντες, καὶ ταῦτα ὑφ' ἐτέρων ἀρπαζόμενα θεωροῦντες.

("Nisu, naime, tek sada kanoni i uredbe dani Crkvama, nego su nam ispravno i čvrsto predani od otaca, niti je sada počela vjera, već je od Gospodina preko učenika stigla sve do nas. Da ne bi stoga ono što je od starih sačuvano u Crkvama sve do nas, sada u ovim danima propalo, i da se ne bi o onome što nam je povjereno ponavljala razlaganja, ohrabrite se, braćo, kao upravitelji otajstava Božjih [1 Kor 4, 1] kad opazite da ih drugi žele rastrgati.")

Inače, u djelima sv. Atanazija nalazi se jednostavna metoda kojom možeš lako oboriti sve zablude. Ako čuješ neku novotariju, dovoljno je samo ustvrditi da takvo što Crkva nikada nije naučavala, ili da toga nema u djelima svetih otaca, i nova zabluda bit će osporena.

Τοῦτο μόνον ἀποκρίνασθαι πρὸς τὰ τοιαῦτα καὶ εἶπειν ἀρχεἶ ὅτε οὖκ ἐςί ταῦτα τῆς Καθολικῆς Εκκλησίας οὐδὲ ταῦτα πατέρες ἐφρόνεσαν.

("Samo je to dovoljno odgovoriti na ovo i potrebno reći: da takvo što nije od Katoličke Crkve, niti su tako oci shvaćali.")

Ovo je jednoglasan stav svih svetih otaca, kako istočnih, tako i zapadnih. To je stav cjelokupne katoličke Tradicije.
Od zapadnih pisaca dovoljno je spomenuti sv. Vinka Lerinskog, kome je središnja tema u čuvenom Commonitorium-u: kako razlikovati istine katoličke vjere od heretičkih novotarija.

Sv. Vinko na jednom mjestu proročki ustvrđuje što bi se dogodilo kad bi se novotarije počele miješati sa stoljetnim naukom Crkve:

"...si novitia veteribus, extranea domesticis, et profana sacratis admisceri coeperint, proserpat hic mos in universum necesse est ut nihil posthac apud Ecclesiam relinquatur intactum, nihil illibatum, nihil integrum, nihil immaculatum, sed sit ibidem deinceps impiorum ac turpium errorum lupanar ubi erat antea castae et incorruptae sacrarium veritatis. Sed avertat hoc a suorum mentibus nefas divina pietas...

Christi vero Ecclesia, sedula et cauta depositorum apud se dogmatum custos, nihil in his unquam permutat, nihil minuit, nihil addit, non amputat necessaria, non apponit superflua, non amittit sua, non usurpat aliena; sed omni industria hoc unum studet ut vetera fideliter sapienterque tractando, si qua sunt illa antiquitus informata et inchoata, accuret et poliat; si qua jam expressa et enucleata consolidet, firmet; si qua jam confirmata et definita, custodiat; denique quid unquam aliud Conciliorum decretis enisa est nisi ut quod antea simpliciter credebatur, hoc idem postea diligentius crederetur, quod antea lentius praedicabatur, hoc idem postea instantius praedicaretur, quod antea securius colebatur, hoc idem postea sollicitiùs excoleretur?"

("...ako se počnu miješati novotarije sa starim, tuđinsko s domaćim i profano sa svetim, progmizat će taj običaj u cjelinu, i onda je nužno da poslije toga ništa u Crkvi ne bi ostalo netaknuto, ništa nepovrijeđeno, ništa cjelovito, ništa neoskvrnjeno, nego bi ondje ubuduće bilo bludilište opakih zabluda, gdje je prije bilo svetište čiste i neoskvrnjene istine. Ali neka božanska blagost otkloni taj zločin od duša svojih...

A Kristova Crkva, brižna i pažljiva čuvarica poklada dogmi, koje su kod nje, neka nikada ništa u njima ne mijenja, ništa ne umanjuje, ništa ne dodaje; neka ne otkida ono što je nužno, neka ne dodaje viška, neka ne gubi svoje, neka ne prisvaja tuđe; nego neka se svom marljivošću trudi samo oko toga da vjerno i mudro tumačeći starine, ako je nešto nekada oblikovano i započeto, pomnjivo pazi i njeguje; ako je već objašnjeno i izloženo, potvrdi [i] učvrsti; ako je već potvrđeno i definirano, neka to čuva; jer naposljetku, što je ikada drugo izraženo dekretima koncilâ, ako ne ono što se prije jednostavno vjerovalo, da se to isto kasnije izraženije vjeruje; što se prije tiše propovijedalo, da se to isto kasnije intenzivnije propovijeda; što se prije skrivenije štovalo, da se to isto kasnije brižljivije štuje?")

Dakle, vidimo da se već u ono vrijeme isticalo da ni koncili nisu donijeli nikakve nove nauke, nego su samo jasnije izrazili ono što je Crkva uvijek vjerovala.
Stvarno, kad pogledate odredbe pojedinih koncila, vidjet ćete da su svi (osim Drugoga vatikanskog koncila) naglašavali da govore u skladu s vjekovnim naukom Crkve i učenjima svetih otaca.

Iz svega navedenog, možete i sami zaključiti koliko su opasne modernističke teorije o "evoluciji nauka", "evoluciji dogmi", koje ionako služe samo kao maska za uvođenje novotarija i raznih nevješto prikrivenih podvala koje, u najmanju ruku, nemaju nikakve veze s katoličkom vjerom. Ne može netko samovoljno uvoditi u Crkvu "nove nauke", kao što ne može mijenjati već postojeća, svečano definirana učenja.

Uostalom, Prvi vatikanski koncil u konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.) jasno kaže:

"Neque enim fidei doctrina quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tanquam divinum depositum Christi sponsae tradita, fideliter custodienda et infallibiliter declaranda. Hinc sacrorum dogmatum is sensus perpetuo est retinendus, quem semel declaravit sancta mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu, altioris intelligentiae specie et nomine, recedendum."

("Niti je nauk vjere, koga je Bog objavio, podložan ljudskoj dosjetljivosti da ga usavršuje poput filozofskog iznašašća, nego je kao božanski poklad predan Zaručnici Kristovoj, da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže. Odatle, zauvijek treba zadržati onaj smisao svetih dogmi, koji je jednom proglasila sveta majka Crkva, i ne smije se nikada odstupiti od tog smisla, pod prividom i imenom više spoznaje.")

Ta konstitucija u 3. kanonu o vjeri i razumu, izričito osuđuje one koji bi se usudili dogmama dati netradicionalna tumačenja:

"Si quis dixerit, fieri posse ut dogmatibus ab Ecclesia propositis, aliquando secundum progressum scientiae sensus tribuendus sit alius ab eo quem intellexit et intelligit Ecclesia, anathema sit."

("Ako netko kaže da može biti da se dogmama, koje su izražene od Crkve, jednom treba u skladu s napretkom znanosti dati drugačiji smisao od onoga kako ga je Crkva razumjela i razumije, neka bude proklet.")

Crkva je, dakle, jasno osudila ideje o "evoluciji nauka i dogmi". A upravo su te ideje temelj teološkog modernizma. Modernisti žele "vjeru" koja se stalno mijenja. Oni žele nekakvu fluidnu i nestabilnu "vjeru", koja bi se stalno prilagođavala mjestu i vremenu, a zapravo ljudskim strastima i grijesima.

Papa sv. Pio X. u enciklici Pascendi dominici gregis na poseban način osuđuje upravo te ideje o "evoluciji nauka" kao lukavštinu modernista kojom ruše vjeru:

"Sophismatum profecto coacervatio infinita, quae religionem omnem pessumdat ac delet! Evolvi tamen ac mutari dogma non posse solum sed optare, et modernistae ipsi perfecte affirmant et ex eorum sententiis aperte consequitur."

("Zaista, bezgranična gomila sofizama, koja svu vjeru upropaštava i razara! Ne samo da dogma može evoluirati i mijenjati se, nego mora - to tvrde sami modernisti, i to iz njihovih tvrdnji očito slijedi.")

I danas kod modernista možete čuti tu "bezgraničnu gomilu sofizama" (kako ju je nazvao sv. Pio X.). Koriste se svakom lukavštinom kako bi izmijenili nauk Crkve. Danas je situacija još daleko gora, nego u vrijeme sv. Pija X., jer su modernisti zauzeli ogroman broj visokih položaja u crkvenoj hijerarhiji, i još neprekidno promiču svoje istomišljenike. Zato je danas daleko teže braniti istinski nauk Crkve, nego što je to bilo ikada prije.

Međutim, kako današnji modernisti u stvari samo ponavljaju zablude koje je Crkva već davno osudila, uopće nije teško oboriti njihove "argumente". Dovoljno je samo malo pretražiti ladice i pogledati stare teološke knjige.

Jedan od najpoznatijih teologa prve polovice 20. stoljeća, kardinal Louis Billot SJ, napisao je knjigu De immutabilitate Traditionis contra modernam haeresim evolutionismi ("O nepromjenjivosti Tradicije protiv moderne hereze evolucionizma").

Preporučio bih svakom svećeniku da pročita tu knjigu. Ona može poslužiti kao dobra dekontaminacija svakome tko je prošao modernističku indoktrinaciju, pa i nehotice usvojio modernistička stajališta.

Knjigu možete preuzeti na internetu: De immutabilitate Traditionis.

Bez obzira što mislili o Billotu, morate priznati da je u knjizi maestralno razorio "argumente" modernista. Knjigu je započeo citirajući gore spomenute odredbe Prvoga vatikanskog koncila, koje osuđuje ideje o mijenjanju smisla vjerskih dogmi. Identificirao je izvore modernističkih krivih nauka u Kantovoj filozofiji, i ostalim skretanjima svjetovne filozofije, koja su modernisti pokušali unijeti u crkveni nauk.

Navest ću samo dva citata iz knjige koji mi se čine posebno važnima. 

Billot je dobro primijetio da kod modernista više uopće nije jasno dolazi li nauk vjere od Boga ili od ljudi. Jer, ako ljudi mogu samo tako mijenjati nauk Crkve, kako bi to htjeli modernisti, onda se očito radi o ozbiljnoj konfuziji ideja (str. 109.):

"Vix sane intelligitur qua hallucinatione capti, neocritici nostri sese serio transfigurent in reformatores theologiae et promotores altioris intelligentiae dogmatis catholici, dum apud eos eousque crescit confusio idearum, ut nesciunt amplius dicere an doctrina fidei a Deo sit, vel ab hominibus."

("Jedva se doista razumije kojom halucinacijom obuzeti, naši se neokritičari ozbiljno preobražavaju u reformatore teologije i promicatelje više spoznaje katoličke dogme, dok kod njih do te razine raste konfuzija ideja, da više ne znaju reći je li nauk vjere od Boga ili od ljudi.")

Evo što Billot zaključuje o onima koji su protiv tradicionalnog nauka Crkve (str. 39.):

"Qui ergo sub quovis praetextu contra traditionem Ecclesiae insurgit, novis sensibus adinventis, iste desiit esse fidelis, et a tranquillo portu divinae veritatis in tempestuosum mare humanarum opinionum reiicitur."

("Tko dakle, pod kojim god izgovorom, ustaje protiv tradicije Crkve, iznašavši nova shvaćanja, taj prestaje biti vjernik, i odbacuje se iz mirne luke božanske istine u uzburkano more ljudskih mišljenja.")

Mislim da ove riječi najbolje opisuju što se dogodilo s modernistima: oni slijede svoja, ljudska mišljenja, a ne božansku istinu koju je Crkva stoljećima naučavala.