U tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja vidimo mnogo elemenata kojima je svrha osigurati da će novoposvećeni biskup propovijedati samo pravovjerni i čisti katolički nauk, ne mijenjajući u njemu ništa. To je tema koja se proteže kroz cijeli obred: od prisege na početku obreda (gdje, između ostalog, priseže da će svim silama obdržavati i činiti da drugi obdržavaju pravila svetih otaca i apostolske odredbe) do prvog stavljanja mitre na glavu novoposvećenog biskupa, kad konsekrator moli da novi biskup bude snažan borac protiv protivnika istine.
Možemo to povezati s temom mog prošlog teksta o nepromjenjivosti nauka Crkve.
Jamci te nepromjenjivosti trebali bi biti upravo biskupi, koji - kao nasljednici apostola - trebaju budno paziti da apostolski nauk i nasljeđe ostanu cjeloviti, čisti i nepovrijeđeni. Biskupi stoga imaju posebnu dužnost da se bore protiv krivovjerja i krivovjeraca.
Pogledajmo samo nekoliko primjera kako se ta dužnost očituje u tradicionalnom obredu biskupskog posvećenja...
U ispitivanju budućeg biskupa na početku obreda, već treći upit glasi:
"Vis traditiones orthodoxorum Patrum, ac Decretales sanctae et Apostolicae Sedis constitutiones veneranter suscipere, docere, ac servare?" R. "Volo."
("Želiš li tradicije pravovjernih Otaca, i dekrete i uredbe svete i Apostolske Stolice s poštovanjem prihvatiti, naučavati i obdržavati?" R. "Želim.")
Jedan od idućih upita glasi:
"Credis sanctam, catholicam, et apostolicam, unam esse veram Ecclesiam, in qua unum datur verum baptisma, et vera omnium remissio peccatorum?" R. "Credo."
("Vjeruješ li da je sveta, katolička i apostolska Crkva jedna prava Crkva, u kojoj se daje jedno pravo krštenje, i pravo otpuštenje grijeha?" R."Vjerujem.")
Nakon toga slijedi upit:
"Anathematizas etiam omnem haeresim, extollentem se adversus hanc sanctam Ecclesiam catholicam?" R."Anathematizo."
("Proklinješ li usto svako krivovjerje, koje se podiže protiv te svete Crkve katoličke? R. "Proklinjem.")
Pri kraju obreda, kad se novoposvećenom biskupu prvi put stavlja mitra na glavu, konsekrator moli:
"Imponimus, Domine, capiti hujus Antistitis et agonistae tui galeam munitionis et salutis, quatenus decorata facie, et armato capite, cornibus utriusque Testamenti terribilis appareat adversariis veritatis..."
("Postavljamo, Gospodine, glavi ovoga predstojnika i borca tvoga kacigu obrane i spasenja, da se urešenog lica i oružane glave, rogovima oba Zavjeta pojavi strašan protivnicima istine, i da bude snažan borac protiv njih...")
Imajući sve ovo u vidu, postaje nam jasno koliko je današnja situacija zapravo neprirodna i nenormalna, kad se na sinodama (koje su zaredale nakon II. vatikanskog koncila), pojedini biskupi pojavljuju kao revolucionari koji žele uvesti "nove nauke".
To je protivno samoj prirodi biskupske službe! Biskupi bi trebali biti čuvari crkvenog nauka i borci za njegovo očuvanje. Upravo bi se oni trebali boriti protiv novotara i "revolucionara". To je tako jasno izraženo u tradicionalnom obredu.
Možda su baš zato postkoncilski reformatori, izmišljajući nove obrede, uklonili iz novog obreda biskupskog ređenja sva gore spomenuta obilježja, ili ih razvodnili do neprepoznatljivosti.
I tako smo sad na Zapadu dobili biskupe koji misle da nisu čuvari crkvenog nauka, nego njegovi vlasnici, koji ga mogu po volji mijenjati i "prilagođavati".
A kad kod modernista počne pomama za novotarijama, tu nećete vidjeti kraja. Pogotovo kad se u sve umiješaju liberalni "stručnjaci", periti, kao "sive eminencije".
Sv. Vinko Lerinski je prije više od 1500 godina dobro opisao takve novotare u svom Commonitoriumu:
"...mirari satis nequeo tantam quorumdam hominum vesaniam, tantam excaecatae mentis impietatem, tantam postremo errandi libidinem ut contenti non sint tradita semel et accepta antiquitus credendi regula, sed nova ac nova in diem quaerant, semperque aliquid gestiant Religioni addere, mutare, detrahere; quasi non coeleste dogma sit quod semel revelatum esse sufficiat, sed terrena institutio, quae aliter perfici nisi assidua emendatione, imo potius reprehensione non possit, cum divina clament oracula: 'Ne transferas terminos quos posuerunt patres tui' (Prov. 22, 28); et: 'Super judicantem ne judices' (Eccle. 8, 14); et: 'Scirdentem sepem mordebit eum serpens' (Eccle. 10, 8), et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?"
("...ne mogu se dosta načuditi tolikom bezumlju nekih ljudi, tolikoj opakosti zaslijepljenog uma, tolikoj napokon pomami za zabludama; da nisu zadovoljni sa od starine jednom predanim i prihvaćenim pravilom vjerovanja, nego svakodnevno traže novo i novo, i uvijek priželjkuju nešto dodati vjeri, izmijeniti, oduzeti; kao da nije nebeska dogma koja je jednom objavljena dovoljna, nego zemaljska uredba, koja se ne može drugačije usavršiti osim temeljitim popravkom, štoviše, pobijanjem, dok božanske riječi kliču: 'Ne pomiči stare međe koje su postavili oci tvoji' (Izr 22, 28); i: 'Ne parniči se sa sucem' (Crkv. 8, 14); i 'Tko obara ogradu, ugrist će ga zmija' (Crkv. 10, 8), i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?")
Evo, tako sude najveći umovi kršćanske prošlosti o onima koji trče za novotarijama.
Dužnost je biskupa da uči narod pravovjerni katolički nauk, a ne nekakav "svoj nauk".
Kako kaže Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. 7., 2.):
"Nam cum episcopi et sacerdotes, tanquam Dei interpretes et internuntii quidam sint, qui eius nomine divinam legem et vitae praecepta homines edocent..."
("Naime, jer su biskupi i svećenici, kao određeni Božji tumači i poslanici, koji u njegovo ime uče ljude božanski zakon i zapovijedi života...")
U starom se poretku posebno isticalo da biskupi trebaju paziti na opomene koje sv. Pavao upućuje u poslanicama Titu i Timoteju. A koje su to opomene?
Pa, između ostaloga, sv. Pavao piše Titu:
"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)Dok Timoteju piše: Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20).
Nema komentara:
Objavi komentar