Već godinama upozoravam na ovom blogu da su neki prijevodi crkvenih himana p. Milana Pavelića, koji se često koriste u liturgiji u Hrvatskoj, jako loše (zapravo, neispravno) prevedeni. To nije mala stvar, nego zaista veliki problem.
Pojedine neispravnosti u Pavelićevim prijevodima primijetio je već bl. Ivan Merz u članku Himan djevica iz 1925. godine (Sabrana djela I., str. 237.), u vezi himna Jesu corona virginum, koji se moli u večernjoj na blagdane svetih djevica.
Nezadovoljan Pavelićevim prijevodom, bl. Ivan Merz donosi svoj vlastiti prijevod tog himna, uz ovu napomenu:
"Budući da je sv. liturgija riznica kršćanskog nauka, i prijevod liturgijskih tekstova mora do u sitnice odgovarati originalu. Stoga nakon ovih nota donosimo jedan nešto izmijenjeni prijevod toga himna koji nije tako jezično dotjeran kao gornji, ali više odgovara latinskom originalu."
Možda se sjećate da sam 2016. napisao tekst pod nazivom "I najbolji prijevod je samo prijevod", gdje sam, između ostaloga, upozorio da je Pavelićev prijevod euharistijskog himna sv. Tome Akvinskoga Tantum ergo (Divnoj dakle) vrlo nezgodno izrađen.
Ja nisam ni prvi, ni posljednji, koji je to primijetio.
Odnedavno su na internetu dostupni stari brojevi liturgijskog časopisa Služba Božja, gdje možete vidjeti upite pojedinih tadašnjih svećenika, koji iznose na vidjelo slabosti, pa i dogmatsku neispravnost Pavelićevog prijevoda.
Tako 1962. u Službi Božjoj (Vol. 2 No. 3, 1962.) F. S. Milovanov iznosi sljedeće primjedbe o Pavelićevom prijevodu Divnoj dakle...
I u Pavelićevom prijevodu euharistijskog himna Adoro te devote (Klanjam ti se smjerno) nalazi se dosta problematičnih i nezgodno prevedenih stvari.
U Službi Božjoj (Vol. 1 No. 6, 1961.) postavljeno je pitanje i u vezi tog himna...
Treba reći da je i sam p. Milan Pavelić bio svjestan raznih prigovora protiv pojedinih svojih prijevoda crkvenih himana. Tako u predgovoru Crkvenim himnima (Zagreb, 1945. str. 10.) piše:
"Evo najopravdanijega između svih prigovora: čemu su ti prijevodi bili toliko mijenjani? Čemu su se upravo osobitiji i više upotrebljavani himni i po par puta sad ovako sad onako prevodili? Očito je, po čemu je došlo do neprilike: ovi prijevodi nisu bili namijenjeni za službenu crkvenu porabu, a kad su neki uzeti u nju, tražene su s kompetentnih strana promjene, doslovniji prijevod. Tu je glavni razlog mijenjanju i novim prijevodima, od čega su nastale neugodnosti, kojih ne koristi pretresati."
Vidimo da i sam Pavelić ističe da njegovi prijevodi nisu bili izvorno namijenjeni za službenu crkvenu upotrebu.
Napominjem da ne treba odbaciti sve Pavelićeve prijevode crkvenih himana. Pavelić je neke himne zaista izvrsno preveo (npr. himan o anđelima Christe sanctorum decus angelorum). Međutim, neki mu prijevodi jednostavno nisu dobro uspjeli. Nažalost, u tu kategoriju spadaju prijevodi Divnoj dakle i Klanjam ti se smjerno.
Jasno, oni koji smatraju da i dalje treba koristiti Pavelićev prijevod Divnoj dakle, pozvat će se na to da se taj prijevod nalazi u hrvatskom prijevodu Rimskog obrednika iz 1929. godine (kao što su se pozvali urednici časopisa Služba Božja u odgovoru na primjedbe F. S. Milovanova).
Međutim, treba reći da upotreba prijevoda Obrednika iz 1929. nikada nije bila apsolutno obvezna za sve hrvatske svećenike.Podsjećam na ono što piše D. Kniewald u Liturgici (Zagreb, 1937., str. 29.):
"Na osnovu je ovog načelnog dopuštenja 1929. u Zagrebu objelodanjen Rimski Obrednik u novom hrvatskom prijevodu, odobren dekretom SRC od 19. II. 1930. Ovim je dekretom određeno da se čitav kler, kojemu je dopušten hrvatski jezik u RO, imade služiti ovim prijevodom. Budući da se to na različite načine tumačilo, odgovorila je SRC na upit sarajevskog nadbiskupa dra I. E. Šarića ad I., da odnosni svećenici nisu dužni u obredima upotrebljavati hrvatski jezik, ali ako se njime služe, valja da se služe samo ovim prijevodom."
Prema tome, uvijek su mogli hrvatski svećenici u obredima koristiti latinski izvornik Rimskog obrednika. Nije postojala apsolutna obveza da koriste prijevod obrednika iz 1929. godine.
Mislim da je samo po sebi očito da prijevod ne može biti važniji izvornika. Prijevodi su promjenjivi, a izvornik uvijek ostaje isti.
Zašto se onda, primjerice, euharistijski blagoslov ne bi obavljao na latinskom jeziku?
A protivnike bih samo pitao: Čemu konstantno forsiranje narodnog jezika u obredima, i to unatoč spoznaji da su mnogi prijevodi obrednih tekstova loši, nekvalitetni, pa čak i dogmatski neispravni?
Uostalom, nijedan prijevod ne može iskazati svu ljepotu latinskih izvornika crkvenih himana.
Smatram da bi se najvažniji himni - kao Tantum ergo, Adoro te devote, Veni Creator, Te Deum laudamus - trebali uvijek pjevati na latinskom jeziku. Štoviše, smatram da bi ih vjernici trebali znati napamet, da ih mogu i sami moliti kao privatne molitve.
