28. ožujka - Sv. Ivan Kapistran

U tradicionalnom obredu, 28. ožujka slavi se spomen sv. Ivana Kapistrana.
U ovim teškim trenucima za naš narod, trebali bismo se sjetiti tog velikog sveca, koji se istaknuo ne samo u uzornom obavljanju dužnosti svećenika, redovnika, inkvizitora i vojskovođe, nego također i u brizi za siromašne i bolesne. Nikada on nije odbijao bolesnike, niti se brinuo za vlastito zdravlje kad je u pitanju borba za spasenje duša. Nije se ustručavao pristupiti kužnima. A i sam je umro od bolesti u Iloku nakon slavne pobjede nad Turcima kod Beograda 1456. godine.

Ipak, najvažnija stvar koju možemo naučiti od sv. Ivana Kapistrana jest koliko moramo cijeniti našu katoličku vjeru. Koliko se moramo boriti za nju, i paziti da ne uspiju pokušaji onih koji je žele iskriviti i nagrditi.

Trebamo se sjetiti evanđeoske prispodobe o blagu skrivenom na njivi:

"Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu."
(Mt 13, 44)

U svom govoru stanovnicima Leipziga, sv. Ivan Kapistran tumači da je to blago - katolička vjera:

"Thesaurus ille est veritas fidei catholicae. Catholicus dicitur ille qui in nullo errat, unde interpretatur universalis.")

("To blago je istina katoličke vjere. Katolikom se naziva onaj koji ni u čemu ne zabludjeva, stoga se prevodi kao sveopći.") 

Katolik je onaj koji ne drži nijednu zabludu. Dakle, onaj koji ima čistu i cjelovitu katoličku vjeru. Ovo sv. Ivan Kapistran argumentira s jedne strane riječima sv. Jakova Apostola: "tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega" (Jak 2, 10). S druge strane, poznatom izrekom kanonskoga prava (kako je donose ondašnji izvori Corpus iuris canonici): "Dubius in fide infidelis est".

Spojivši to dvoje, sv. Ivan Kapistran govori:

"qui in uno erraverit omnium est reus et de uno articulo dubius haereticus est."
("tko u jednome zabludi, krivac je svega; i sumnjiv o jednome članku, krivovjerac je.") 

Druga evanđeoska prispodoba koje se ovdje trebamo sjetiti je ona o ribarskoj mreži:

"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 13, 47-50)

U spomenutoj propovijedi, sv. Ivan Kapistran ovako tumači tu prispodobu:

"Item simile est regnum coelorum sagenae missae in mari et ex omni genere piscium congreganti. Sagena illa est sancta Mater Ecclesia quae congregat ex omni genere piscium quia non claudit gremium ad eam currenti. Ideo etiam Salvator noster dixit: 'Eum qui venit ad me non eiiciam foras' (Ioan. 6, 37) et ad Romanos (1, 14): non est discretio Graeci et barbari apud Deum qui nullius personae est acceptor, ut dicit Petrus (Act. 10, 34). Quam cum educentes et secus littus sedentes elegerunt bonos in vasa sua, malos autem foras miserunt. Boni enim manent dumtaxat in participatione Ecclesiae, sm. illud Psal. CXVIII: 'Particeps ego sum omnium timentium te et custodientium mandata tua'. Malos autem foras miserunt: ad unitatem Ecclesiae non venientes foras mittunt, quia extra Ecclesiam Catholicam nulli est salus. Ideo qui se non vult conformare ut filius Ecclesiae Romanae haereticus est et extra eam censendus est."

("Isto tako, kraljevstvo je nebesko slično mreži bačenoj u more i koja zahvaća svakovrsne ribe. Ta mreža je sveta Majka Crkva, koja skuplja ribe svake vrste, jer ne zatvara krilo onome koji joj pristiže. Zato je također i naš Spasitelj rekao: 'onoga tko dođe k meni neću izbaciti van' (Iv 6, 37), i u poslanici Rimljanima (1, 14), nema razlikovanja Grka i barbara kod Boga, koji nije pristran, kako kaže Petar (Dj 10, 34). Kad izvuku [mrežu], sjednu na obali i skupe dobre u svoje posude, a loše izbace van. Naime, dobri ostaju barem u dioništvu Crkve, prema onoj Psalma 118.: 'Ja sam dionik svih koji te se boje i koji čuvaju tvoje zapovijedi'. A zle su izbacili van: one koji ne dolaze jedinstvu Crkve, bacaju van, jer izvan Katoličke Crkve nikome nema spasenja. Zato onaj koji se ne želi prilagoditi kao sin Rimske Crkve, krivovjerac je i treba smatrati da je izvan nje.")

Sv. Ivan Kapistran je u svoje vrijeme posebno vojevao protiv husita. Husiti su držali slične zablude kao kasnije protestantski krivovjerci (koji i danas govore da im je Jan Huss "prethodnik"). Njihovo je središte bilo u Češkoj odakle su se nastojali širiti po srednjoj Europi.

Zahvaljujući učinkovitoj reakciji katoličke strane (i crkvenih i svjetovnih vlasti), husitski se krivovjerci uglavnom nisu uspjeli proširiti izvan Češke.  
Sv. Ivan Kapistran je propovijedao protiv husita po cijeloj srednjoj Europi, a uspio je i mnoge Čehe vratiti u krilo Katoličke Crkve. U jednom svom pismu, 10. listopada 1451., sv. Ivan piše:

"...quum haec sit voluntas Dei ut et Boemis, qui ab obedientia sanctae Romanae Ecclesiae recesserunt, verbum Dei evangelizem, ad eripiendos illos a Satanae faucibus quibus quotidie praeda fiunt. Illorum quidem multa millia a diaboli servitute liberavimus, divina gratia opitulante..."

("...jer je to volja Božja, da i Česima, koji su odstupili od poslušnosti svetoj Rimskoj Crkvi, navijestim riječ Božju, da ih istrgne iz ždrijela Sotone, kome su svakodnevno lovina. Već smo mnoge tisuće njih oslobodili od đavolskog ropstva, uz pomoć Božje milosti...")

Mislim da je ovo važno istaknuti. Zadatak je crkvenih pastira da budno čuvaju cjelovitost i čistoću katoličke vjere. Od koga da je čuvaju? Pa, od svih onih koje je žele mijenjati, olabaviti, razvodniti, zaprljati...

Osim dužnosti čuvanja katoličke vjere, pastiri imaju i dužnost da šire tu vjeru po cijelome svijetu. Bez katoličke vjere nema spasenja.

Sv. Ivan Kapistran kaže u pismu papi Kalikstu III., 21. lipnja 1455.:

"divina dispositio te, Pater Sancte, elegerit in verum Christi vicarium pro sancta fide Catholica non tantum conservanda, verum et adaugenda"

("božanska uredba je tebe, Sveti Oče, izabrala za pravog Kristovog namjesnika, ne samo za očuvanje katoličke vjere, već i za njezino širenje")

Stoljećima se smatralo da je jedan od glavnih zadataka papa - proširenje katoličke vjere po cijelom svijetu - u sve zemlje i narode.
Eto, to su neke stvari o kojima možemo razmišljati na blagdan sv. Ivana Kapistrana.

Trebamo također moliti zagovor tog velikog sveca. I to ne samo danas, nego i inače u našim pobožnostima.
Trebamo reći s pouzdanjem: Sv. Ivane Kapistrane, moli za nas.

I dodati, primjerice, iduću molitvu (iz molitvenika Serafsko cvijeće, 1959. god., str. 510.):

Moramo nastojati da i čitav narod kao cjelina bude dobar

Potres u Zagrebu podsjetio me na jednu propovijed mons. Janka Penića, koja bi mogla biti vrlo korisna za razumijevanje nedavnih zbivanja. Penić je bio kanonik, dugogodišnji propovjednik u zagrebačkoj katedrali, te rektor zagrebačkog bogoslovskog sjemeništa tijekom 1950-ih i 1960-ih.

Penić u propovijedi na IX. nedjelju po Duhovima, 1941. godine, govori zašto Božje kazne pogađaju narode. Naime, na IX. nedjelju po Duhovima u tradicionalnoj misi čita se sljedeće evanđelje (Lk 19, 41-47):

"U ono vrijeme kad se Isus približio Jeruzalemu, ugleda grad i zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti znao, i to u ovaj dan što ti donosi mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će dani, kada će te tvoji neprijatelji okružiti opkopom, opkolit će te i pritisnuti sa svih strana. Satrt će tebe i tvoju djecu u tebi i neće u tebi ostaviti ni kamena na kamenu, jer nisi spoznao vremena svojega pohoda! A kad uđe u hram, stade izgoniti iz hrama prodavače i kupce, i reče im: Pisano je: Moj dom, dom je molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku spilju. I svaki je dan naučavao u hramu."

Tumačeći evanđelje, mons. Penić objašnjava zašto kazne pogađaju i kolektivitete (obitelji i narode), a ne samo pojedince. Njegova je argumentacija sljedeća: Bog nema potrebe uvijek kazniti pojedinca na ovome svijetu, jer ga može još teže kazniti na drugome svijetu (muke u čistilištu i u paklu).

Ali, kad su u pitanju obitelji i narodi - kao kolektiviteti, kao skupine - one moraju primiti ili nagradu ili kaznu na ovome svijetu, zato što na drugome svijetu nema obitelji i naroda u onom smislu u kojem postoje na ovome svijetu.

Naime, znamo po Kristovim riječima da na drugome svijetu nema ni ženidbe ni obitelji:

"Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." (Lk 20, 34-36)

"Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu."
(Mt 22, 30)

Dakle, ženidba i obitelj pripadaju ovome svijetu (potrebne su radi rađanja djece).
Na drugome svijetu nema obitelji u zemaljskom smislu, kao što nema naroda kao skupina kako ih shvaćamo na ovome svijetu.
Zbog tog razloga, kaže mons. Penić, obitelji i narodi moraju svu svoju nagradu i kaznu primiti već na ovome svijetu.

Evo cijele Penićeve propovijedi (preneseno iz: Janko Penić, Sabrana djela I., Zagreb 1976., str. 70.-71.).

Eto, tako je propovijedao mons. Penić 1941. godine. A tako su propovijedali i ostali pastiri prije Drugoga vatikanskog koncila. Pogledate li propovijedi bl. Alojzija Stepinaca (a i svih drugih biskupa u ono vrijeme), vidjet ćete da su vrlo često govorili o kaznama koje pogađaju cijele narode i države. Njihove su pouke čvrsto utemeljene na Svetome pismu i dvotisućljetnoj tradiciji Crkve.

Ovdje bih također htio naglasiti da kazne često imaju različite učinke na različite ljude. Ono što je jednom čovjeku kazna, drugome čovjeku može biti veliki blagoslov.

Primjer vam je pokolj betlehemske dječice. To je bila kazna roditeljima te djece, jer nisu primili Svetu Obitelj kad se Krist trebao roditi. S druge strane, to je bio najveći blagoslov za samu tu dječicu, jer su umrijevši za Krista, postigli vječno spasenje (krštenje u krvi).

Tako to tumači sv. Vinko Fererski u svojoj snažnoj propovijedi na blagdan Nevine dječice (Sermo 15. in festo SS. Innocentum), gdje kaže:

"Deus habet istud in sua providentia, quod nunquam dimittat peccatum impunitum, quia vel punitur in hoc mundo, vel in alio mundo, vel in utroque. Sicut enim non dimittit aliquod bonum irremuneratum, quia vel hic, vel in alio mundo, vel utrobique remunerat, et dicunt doctores quod in punitionibus poenitentia correspondet culpae... Videamus patres et matres Innocentum, in quo peccaverunt contra Deum. Nonne in hoc, quod noluerunt hospitio recipere Virginem gravidam nec Joseph sponsum, nec etiam post nativitatem visis tot miraculis noluerunt recipere filium Dei et Matrem et Joseph, ne Herodi regi displicerent. Ideo Deus provocavit contra eos Herodem etc. 'Quia per qua quis peccat per haec et torquetur' (Sap. 11, 17).

("Bog ima ovo u svojoj providnosti, da nikada ne ostavlja grijeh nekažnjenim, jer ga ili kažnjava na ovome svijetu, ili na drugome svijetu, ili na oba. Kao što ne ostavlja nijedno dobro nenagrađenim, jer ga ili ovdje, ili na drugome svijetu, ili na oba nagrađuje, i kažu naučitelji da u kažnjavanju pokora odgovara kazni... Pogledajmo očeve i majke nevine dječice, u čemu su sagriješili protiv Boga. Zar ne u tome, što nisu htjeli primiti u svratiše trudnu Djevicu, ni zaručnika Josipa, niti su nakon rođenja, vidjevši tolika čudesa, željeli primiti Sina Božjega i Majku i Josipa, kako se ne bi zamjerili kralju Herodu. Zato je Bog izazvao protiv njih Heroda itd. 'Jer po čemu netko sagriješi, po tome će se i mučiti' (Mudr 11, 17).")

Malo kasnije sv. Vinko odgovara onima koji bi možda prigovorili takvom tumačenju:

"Diceret aliquis subtilis: Et quae justitia Dei fuit, ex peccatis parentum punire filios? Et numquid diceret Scriptura: 'Filius non portaret iniquitatem patris, et pater non portabit iniqitatem filii?' (Ez. 18, 20). Respondeo, quod patres fuerunt puniti et non filii. Primo, propter crepicordium de morte filiorum. Secundo, quia multi patres volentes filios defendere, mortui sunt, vel fuerunt damnati ex suis peccatis, filii autem non fuerunt puniti. Declaretur per similitudinem de male induto, cui rex motus compassione facit dilacerare illam malam tunicam, quam portat, ut post eum induat de serico, vel de auro, licet displiceat ei, et tristetur quando tunica dilaceratur, tamen quando videt se optime indutum, gaudet, nunquid dicetur hoc punitio? Ita est de carne. Non est nisi unus saccus, sed post induti sunt scarlatta gloriae. Ideo non filii dicuntur puniti sed patres. Ideo Apostolus: 'Oportet corruptibile hoc induere incorruptionem, et mortale hoc induere immortalitatem' (I. Cor. 15, 53). Vel de rege, qui facit destruere domum ruinosam rustico, et post dat illi castrum, non dicitur hoc punitio sed remuneratio. Idem de corporibus SS. Innocentum. Domus erant ruinosae, quibus destructis per martyrium dedit castrum paradisi in Christi ascensione. Ideo poterant dicere SS. Innocentes: 'Scimus quoniam, si terrestris domus nostra hujus habitationis dissolvatur, quod aedificationem ex Deo habemus, domum non manufactam, sad aeternam in caelis.' (II. Cor. 5, 1)"

("Reći će netko suptilan: A što je bila Božja pravda, kazniti sinove za grijehe roditelja? I zar ne kaže Pismo: 'Sin neće nositi bezakonje očevo, i otac neće nositi bezakonje sina' (Ez 18, 20). Odgovaram, da su bili kažnjeni roditelji, a ne sinovi. Prvo, slomom srca zbog smrti sinova. Drugo, jer su mnogi očevi koji su htjeli obraniti svoje sinove, smrtno stradali, ili su bili osuđeni zbog svojih grijeha, ali sinovi nisu bili kažnjeni. To se očituje po sličnosti sa čovjekom koji je loše odjeven, i kome kralj iz sažaljenja čini da mu razderu tu otrcanu odjeću koju nosi, kako bi ga kasnije odjenuo u odjeću od svile ili od zlata; iako će biti žalostan dok se razdire njegova odjeća, kada vidi da je kasnije izvrsno odjenut, može li se reći da je to kažnjavanje? Tako je i kod tijela. Ono nije nego jedna vreća, ali kasnije su odjenuti u skrlet slave. Zato se ne kaže da su sinovi kažnjeni, nego očevi. Stoga kaže Apostol: 'Ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.' (1 Kor 15, 53). Ili o kralju koji dade srušiti seljaku ruševnu kuću, i nakon toga mu dade tvrđavu; ne kaže se da je to kazna, nego nagrada. Isto se može reći o tijelima svete nevine dječice. Bila su ruševne kuće, kojima je nakon uništenja po mučeništvu, dao tvrđavu raja u Kristovom uzašašću. Zato su mogla reći sveta nevina djeca: 'Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima' (2 Kor 5, 1)."

Kazne na ovome svijetu su također i poziv ljudima na obraćenje i pokoru. Najgore bi bilo da i nakon ovih nevolja sve ostane isto: da se ljudi ne obrate.
To vrijedi za cijelu državu. Najgore bi bilo da i nakon svih ovih upozorenja, državne vlasti i dalje zadrže sve one odvratne i nemoralne zakone: koji dopuštaju pobačaj, civilni brak; zakone koji su dali sva moguća prava izvanbračnim zajednicama (priležništvu) i ozakonili čak protuprirodne sodomske "veze".
Da ne govorimo sad o općenitim problemima liberalno-sekularističkih temelja Ustava RH.

Kako na općoj razini, tako i na razini pojedinaca: Najgore bi bilo kada se ljudi ne bi obratili nakon svega što su vidjeli i doživjeli.
Nažalost, izgleda da stvari idu u tom smjeru. Nije prošlo ni dva dana od potresa, a mnogi ljudi nastavljaju po starome: psovači i dalje psuju, bludnici i dalje bludniče, a modernisti i dalje šire svoje zablude.

Mogli ste vidjeti ovih dana kako se modernisti iz petnih žila trude ne bi li nekako dokazali da epidemija i potres nisu Božje kazne. Tako su se uhvatili one rečenice iz nedjeljnog evanđelja u novom obredu: "tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" (Iv 9, 2)
No, da su oni čitali sv. Tomu Akvinskoga, onda bi znali da je sva njihova mišljenja oborio već sv. Toma  u svojoj Summi theologiae, I-II, q. 87.
Neću se na tome zadržavati.


Na kraju, ponešto i o nesreći koja je zadesila zagrebačke crkve. Naime, u potresu su stradale gotovo sve značajnije zagrebačke crkve.

Ne bih se usudio govoriti zašto je baš njih pogodila ova nesreća. Međutim, dopustite mi da konstatiram neke stvari. Sve su te crkve na razne načine bile desakralizirane, pa i oskvrnute, u zadnjim godinama.

Upotrebljavane su za stvari koje su apsolutno nespojive sa svetim prostorom. Korištene su za koncerte, pa i one posve svjetovne prirode; u njima su marširali turisti konstantno ometajući vjernike koji su pokušavali moliti, čak i kad je bilo izloženo Presveto!

U crkvi sv. Franje na Kaptolu su iz godine u godinu bili organizirani sinkretistički međureligijski skupovi, na koje su dovlačeni predstavnici muhamedanaca, i raznih krivovjerskih sekti. Za vrijeme svjetske molitvene osmine, po svim su navedenim crkvama organizirane "ekumenske molitve" sa protestantskim krivovjercima i istočnim raskolnicima.

A što reći o općem odnosu prema crkvenom prostoru? Mnogi u svom modernizmu uopće više nisu vidjeli razliku između svetoga i profanoga. Po crkvama su šetali bez ikakvog poštovanja, brbljali, smijuljili se, pričali na mobitel,  hodali ravnodušno ispred svetohraništa...

Mislite li da su sve to sitnice? 
Pogledajte ovaj događaj iz života sluge Božjega fra Ante Antića:

"Trebalo se dogovoriti, pa su na hodniku, pred vratima samostanske kućne kapelice neko vrijeme razgovarala tri oca: Antić, M. i A. Završio dogovor.

- A sada, braćo moja - pođimo u kapelicu pa izmolimo tri Zdravomarije kao zadovoljštinu za ovaj nered. Nismo smjeli tu pred vratima kapelice glasno razgovarati. Možda smo uvrijedili Gospodina."

(A. Katalinić, Dobri otac Antić: treptaji srca među tvornicama, Split, 1967., str. 127.)

Ako je već i samo glasnije razgovaranje pred kapelicom nešto za što treba dati zadovoljštinu, koliko onda više sva ona profaniziranja koja sam gore nabrojao?

Upućujem vas na tekst: Koliko bi danas crkava trebalo pomiriti?



 

Red ljubavi (Ordo caritatis)

Od najstarijih vremena Crkva nas uči da u našoj ljubavi mora postojati određeni red, prema riječima Pjesme nad pjesmama (2, 4): "ordinavit in me caritatem" ("uredio je u meni ljubav"). O tom poretku ljubavi ("ordo caritatis" ili "ordo dilectionis") nalazimo vrlo razvijena i detaljna učenja već kod svetih otaca.

Sv. Augustin u svom klasičnom djelu De doctrina christiana (lib. I., cap. 27.) donosi poglavlje pod nazivom "Ordo dilectionis", u kojem kaže:

"Ille autem iuste et sancte vivit, qui rerum integer aestimator est: ipse est autem, qui ordinatam dilectionem habet, ne aut diligat, quod non est diligendum, aut non diligat, quod est diligendum, aut amplius diligat, quod minus est diligendum, aut aeque diligat, quod vel minus vel amplius diligendum est, aut minus vel amplius, quod aeque diligendum est. Omnis peccator, in quantum pecator est, non est diligendus; et omnis homo, inquantum homo est, diligendus est propter Deum, Deus vero propter seipsum. Et si Deus omni homine amplius diligendus est, amplius quisque debet Deum diligere, quam seipsum. Item amplius alius homo diligendus est, quam corpus nostrum: quia propter Deum omnia ista diligenda sunt..."

("Onaj, naime, živi pravedno i sveto, koji je razborit procjenitelj stvari: a to je onaj, koji ima uređenu ljubav, da niti ljubi ono što ne treba ljubiti, niti propušta ljubiti ono što treba ljubiti, niti da više ljubi ono što treba manje ljubiti, niti da jednako ljubi ono što treba ljubiti manje ili više, ili da više ili manje ljubi ono što treba jednako ljubiti. Svakoga grešnika, utoliko što je grešnik, ne treba ljubiti; a svakoga čovjeka, utoliko što je čovjek, treba ljubiti radi Boga. A Boga treba ljubiti radi njega samoga. I ako Boga treba ljubiti više od svakoga čovjeka, svatko treba više ljubiti Boga nego samoga sebe. Isto tako, više treba ljubiti svakoga čovjeka, nego svoje tijelo: jer radi Boga treba ljubiti sve to...")

Vidimo, dakle, da u našoj ljubavi mora postojati poredak: da ne bismo više ljubili ono što treba manje ljubiti, a manje ljubili ono što treba više ljubiti.

Sv. Toma Akvinski raspravljajući o redu ljubavi u svojoj Summi theologiae (II-II, q. 26.) u člancima iznosi i objašnjava sljedeće zaključke:
1. postoji određeni poredak u ljubavi;
2. trebamo ljubiti Boga više nego bližnjega;
3. trebamo ljubiti Boga više nego sami sebe;
4. trebamo ljubiti sebe više nego bližnjega;
5. trebamo ljubiti bližnjega (što se tiče spasenja duše) više nego vlastito tijelo;
6. neke bližnje moramo ljubiti više nego druge (ne smijemo jednako ljubiti sve ljude);
7. trebamo ljubiti više one s kojima smo bliže vezani, nego druge ljude (pa makar oni bili bolji od njih);
8. trebamo više ljubiti one s kojima smo u krvnom srodstvu, nego one s kojima nismo; trebamo također više ljubiti svoje sugrađane i sunarodnjake, nego druge ljude;
9. čovjek treba više ljubiti svoje roditelje, nego djecu;
10. treba više ljubiti oca, nego majku;
11. treba ljubiti više roditelje, nego suprugu;
12. na poseban način čovjek ljubi one kojima čini dobro;
13. poredak ljubavi će na određeni način ostati i u nebeskoj domovini.


Zadržao bih se malo na 5. članku, gdje sv. Toma objašnjava kako moramo više ljubiti spasenje bližnjega, nego svoje vlastito tijelo. To znači da onaj koji potpuno ljubi bližnjega, treba biti spreman izložiti i svoje tjelesno zdravlje radi vječnoga spasenja bližnjega, barem u situacijama kad je to dužan.

Ovako govori sv. Toma (II-II, q. 26., a. 5.):

"Consociatio autem in plena participatione beatitudinis, quae est ratio diligendi proximum, est maior ratio diligendi quam participatio beatitudinis per redundantiam, quae est ratio diligendi proprium corpus. Et ideo proximum, quantum ad salutem animae, magis debemus diligere quam proprium corpus."

("Zajedništvo, naime, u punom dioništvu blaženstva, što je razlog ljubavi prema bližnjemu, veći je razlog za ljubav nego dioništvo blaženstva po obilju, što je razlog ljubljenja vlastitoga tijela. I zato bližnjega, što se tiče spasenja duše, trebamo više ljubiti nego vlastito tijelo.")

To ne znači da se vjernik uvijek treba izlagati fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega, nego samo u situacijama kad je to dužan. Zato sv. Toma u istom članku, u trećem odgovoru, kaže:

"Et ideo non est de necessitate caritatis quod homo proprium corpus exponat pro salute proximi, nisi in casu quod tenetur eius saluti providere. Sed quod aliquis sponte ad hoc se offerat, pertinet ad perfectionem caritatis."

("I stoga nije nužno po ljubavi da čovjek izlaže vlastito tijelo za spasenje bližnjega, osim u slučaju kad je dužan brinuti za njegovo spasenje. Ali, što se netko dobrovoljno za to ponudi, spada u savršenstvo ljubavi.")

Oni koji teže savršenstvu (a to bi barem trebali biti svećenici i redovnici) trebali bi biti spremni izložiti se i fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega.

Što nam to govori u kontekstu mjera koje su nedavno donesene zbog epidemije COVID-19? Iako su mnoge mjere sasvim opravdane, neke nikako ne možete opravdati. Na primjer, nikako ne možete opravdati odgode podjele sakramenta krštenja navodnom "ljubavlju prema bližnjemu".

Sakrament krštenja je apsolutno potreban čovjeku za vječno spasenje: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5). 
Odgađanje tog sakramenta vrlo je opasno.
Tko će biti odgovoran ako netko zbog takvih mjera umre bez krštenja?

Upravo je u vrijeme velike smrtnosti, široka dostupnost sakramenata potrebna još više nego prije.
Pa, čak i u vrijeme kad nema velikih opasnosti od pogibelji, treba uvijek nastojati da se krštenje podijeli što prije. Dakle, i u redovitim okolnostima, Crkva je uvijek naučavala da djecu treba što prije krstiti, zbog opasnosti da umru bez krštenja.

Spomenimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (561.-563.):

561. P. Kada treba odnijeti djecu u crkvu da se krste?

O. Djecu treba odnijeti u crkvu da se krste što je prije moguće.

562. P. Zašto se treba žuriti da se djeca krste?

O. Treba se žuriti krstiti djecu jer djeca u toj dobi mogu lako umrijeti, a ako nisu krštena ne mogu se spasiti.

563. P. Griješe li očevi i majke ako zbog njihova nemara umru njihova djeca bez krštenja ili ako odgađaju njihovo krštenje?

O. Očevi i majke koji zbog nemara ne krste djecu, pa se dogodi da bez krštenja umru, teško griješe i tada kad dugo odgađaju krštenje, jer na taj način izlažu djecu opasnosti da umru bez krštenja.

Prije se o tome itekako vodilo računa. Uvijek mi pada na pamet primjer bana Josipa Jelačića, koji je rođen 16. listopada 1801. i već istoga dana kršten u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Ako griješe roditelji koji dugo odgađaju krštenje svoje djece, koliko više griješe pastiri koji mjesecima odgađaju podjelu sakramenata?
No, to je tema za sebe. Vraćam se sada na temu ovoga teksta: red ljubavi.

O poretku ljubavi posebno su detaljno pisali moralni teolozi u raspravama o bogoslovskoj kreposti ljubavi. Pogledajmo stoga što o tome kaže najveći moralni teolog svih vremena: sv. Alfonz Liguori.

Sv. Alfonz ovako piše o redu ljubavi (Theologia moralis, lib.5., t. 5., cap. 2, ad. 1.):

"Ordine charitatis quisque tenetur post Deum diligere: 1. seipsum, secundum bona spiritualia. 2. Proximum, quoad eadem bona. 3. Seipsum, quoad bona corporalia. 4. Proximum, quoad eadem. 5. Denique seipsum, et deinde proximum quoad bona externa."

("Po redu ljubavi, svatko je dužan poslije Boga ljubiti: 1. samoga sebe, u odnosu na duhovna dobra. 2. Bližnjega, što se tiče istih dobara. 3. Sebe samoga, što se tiče tjelesnih dobara. 4. Bližnjega što se tiče istih dobara. 5. Napokon, sebe, a zatim bližnjega, što se tiče vanjskih dobara.")

Vidimo da na toj ljestvici opet duhovna dobra (to jest, vječno spasenje) stoje ispred tjelesnih i zemaljskih dobara.
Dakako, na vrhu je ljubav prema Bogu:

"Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" (Mk 12, 30)

Ta zapovijed obvezuje svakog čovjeka, i griješi onaj tko je zanemaruje. Griješi čovjek koji ljubi bilo koga ili bilo što više nego Boga.

Sv. Alfonz Liguori navodi među grijesima protiv ljubavi:

"Mortaliter peccat etiam, si quis amet Deum amore appretiative seu aestimative minore, quam creaturas."

("Smrtno griješi također, ako netko manje ljubi Boga estimativno ili aprecijativno, nego stvorenja.")

Nitko ne smije više ljubiti stvorenja, nego njihovog Stvoritelja. Ako se možda pitate zašto to toliko naglašavam, otkrit ću vam razlog - a to je ujedno i razlog zašto sam odlučio napisati ovaj tekst.

Prije nekoliko mjeseci, čini mi se u prosincu 2019., vidio sam da je na Facebooku netko napisao u komentaru da više voli svoju obitelj, nego Boga. Šokiralo me je da netko (tko se izjašnjava kao vjernik) može otvoreno reći takvo što.

Sigurno je i ta osoba čula u nekom trenutku svog života što Gospodin govori u Evanđelju:

"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Evanđelje je tako jasno po tom pitanju, da jednostavno ne može biti jasnije. Kako je onda moguće da neki samozvani "kršćani" ne drže do prve i najveće zapovijedi: zapovijedi ljubavi?

Ali, koliko god nas to šokiralo, nažalost, ne bi nas trebalo čuditi. Pa, pogledajte kakve se sve zbunjujuće poruke šalju preko "moderne vjerske literature", a i iz usta modernih propovjednika.

Na primjer, jedan je župnik iz okolice Splita u siječnju objavio na Facebooku sljedeću poruku...

Mislim stvarno... Kakve su ovo poruke? Ne samo da su zbunjujuće, nego su i potpuno krive. Kako uopće mogu pisati ovakve stvari?

A sad razmislite koliko sličnih poruka kola među vjernicima...

No, razlozi zašto je u današnje vrijeme toliko "ohladnjela ljubav mnogih" (Mt 24, 12), mnogo su dublji i kompleksniji. Jedan od njih je i u novoj liturgiji, koja je uvedena nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Kako da se ljudi pouče ljubavi prema Bogu, kad vide kako se u novom obredu mise postupa sa Presvetim Sakramentom? Ili, kad vide kako moderni redovnici u civilnoj odjeći ravnodušno prolaze pokraj svetohraništa, a da niti ne pokleknu?

Moramo također biti svjesni da je ljubav Božji dar. Mi moramo neprekidno moliti Boga da nam daruje bogoslovsku krepost ljubavi, kao i kreposti vjere i ufanja. 
Kad pobliže proučite tradicionalnu liturgiju, primijetit ćete upravo velik broj molitava za dar ljubavi.

S druge strane, u novoj liturgiji je na različite načine smanjen broj tih molitava: bilo potpunim uklanjanjem, bilo davanjem svećenicima opcija da uzmu druge molitve (što oni uvelike koriste).

Zar nas onda čudi ova hladnoća koju gledamo posvuda?


Što nam je činiti u ovakvoj situaciji? Pa svakako trebamo svi opet početi moliti za dar prave i savršene ljubavi.
Evo, za tu su svrhu vrlo pogodne litanije Presvetoga Imena Isusova. Završna molitva tih litanija uzeta je iz liturgije. To je izvorno zborna molitva za II. nedjelju po Duhovima:

"Sancti nominis tui, Domine, timorem pariter et amorem fac nos habere perpetuum: quia numquam tua gubernatione destituis, quos in soliditate tuae dilectionis instituis."

("Daj nam, Gospodine, da se tvojega svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ.")

Osim litanija i drugih molitava, trebao bi svatko od nas nastojati svakodnevno obnoviti čin vjere, ufanja i ljubavi. Dakako, po nekom od tradicionalnih obrazaca, poput ovoga (molitvenik: Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god.).