 |
| Papa Pio XII. i španjolski ministar Alberto Martín-Artajo, nakon sklapanja Konkordata 1953. god. |
Za Španjolski konkordat iz 1953. često se kaže da je bio posljednji klasični konkordat. Iz današnje perspektive, ovaj je konkordat zanimljiv zbog nekoliko razloga. Prvo, jer daje uvid u pitanje kakav je model vjerske politike podržavala Sveta Stolica samo 9 godina prije Drugoga vatikanskog koncila. Drugo, jer pokazuje da papa Pio XII. nije odstupio ni milimetra od tradicionalnog viđenja odnosa države prema katoličkoj vjeri. Treće, jer nam može dati ideju za kakve bi se politike današnji kršćani trebali zalagati.
Nama Hrvatima je Španjolski konkordat zanimljiv, jer ga je bl. Alojzije Stepinac otvoreno pohvalio sa željom da i naš narod jednoga dana dobije nešto slično.
Konkordat je objavljen u Acta Apostolicae Sedis za 1953. god., str. 625.-655.
Kao što vidite, konkordat je pisan usporedno na talijanskom i španjolskom jeziku. Navest ću nekoliko članaka koji daju pogled u uređenje odnosa španjolske države prema vjeri.
Prvi članak Konkordata je najvažniji: njime se određuje da je katolička vjera službena vjera španjolske države. Dikcija je vrlo slična prvom članku talijanskog konkordata iz 1929., ali je španjoski konkordat zapravo još jasniji, jer se poziva na božansko i kanonsko pravo. Glasi ovako:
"Vjera katolička, apostolska, rimska nastavlja biti jedina vjera španjolske nacije, i uživat će prava i povlastice koje joj pripadaju u skladu s božanskim zakonom i kanonskim pravom."
U članku VI. imamo jednu zanimljivu odredbu koja se tiče liturgije:
"U skladu s dopuštenjima vrhovnih svećenika sv. Pija V. i Grgura XIII., španjolski će svećenici svakodnevno uzdizati molitve za Španjolsku i za poglavara države, prema tradicionalnoj formuli i propisima svete liturgije."
U članku 26. određeno je da odgoj i pouka na svim razinama obrazovanja (dakle, od vrtića do sveučilišta) moraju biti u skladu s dogmama i moralom Katoličke Crkve:
"U svim obrazovnim ustanovama, bez obzira na razinu i stupanj, kako u državnim tako i nedržavnim, odgoj će biti u skladu s načelima dogmi i morala Katoličke Crkve."
Isti članak određuje da biskupi bdiju nad poukom u obrazovnim ustanovama, u stvarima koje se tiču "čistoće vjere, dobrih običaja i vjerskog nauka". Čak im se daju ovlasti da zabrane knjige, publikacije ili materijale koji bi mogli biti protivni dogmi ili katoličkom moralu.
U članku 29., španjolska država obvezala se da će dati prostor u medijima za izlaganje i obranu vjerskih istina:
"Država će se pobrinuti da u njezinim ustanovama i službama za formiranje javnog mnijenja, posebno u programu radija i televizije, bude dano prikladno mjesto za izlaganje i obranu vjerskih istina, preko svećenika i redovnika određenih u dogovoru s nadležnim ordinarijem."
Po svemu ovome vidimo da je Konkordat učvrstio Španjolsku kao katoličku državu. Konkordat je dao opća načela djelovanja, a detalji su propisani u španjolskim državnim zakonima (i podzakonskim propisima). Španjolska se posebno isticala po zaštiti obiteljskog morala: bio je dopušten jedino crkveni brak (nije bilo civilnog braka, ni razvoda); pornografija, pobačaj i kontracepcija bili su zabranjeni. Sodomija je bila kazneno djelo.
Cenzura medija je onemogućavala širenje protuvjerskih poruka i sadržaja.
Sve u svemu, uspješno su djelovali mehanizmi koji su potrebni za očuvanje kršćanskog društva.
Španjolski konkordat iz 1953. pohvalio je i bl. Alojzije Stepinac, koji je u ono vrijeme bio u kućnom pritvoru u Krašiću. Stepinac je pročitao tekst Konkordata u Acta Apostolicae Sedis. Ovaj događaj je zabilježio vlč. Josip Vraneković u svom dnevniku, 22. siječnja 1954.:
"Na šetnji: Veseli ga konkordat Španjolske sa Sv. Stolicom. Tekst ugovora čitao je u AAS. 'Bog upravo čuva i nagrađuje Franka. Poštuje Ime Božje - daje Crkvi punu slobodu djelovanja i danas ima uza sebe prvu moralnu i materijalnu silu svijeta: Vatikan i USA. Daj, Bože, da doživim takav konkordat našega naroda - i slobodne naše države sa Sv. Stolicom.' "
Ovaj izvadak iz Vranekovićevog dnevnika je objavljen u službenom glasniku postulature Bl. Alojzije Stepinac za listopad 2011. (br. 3.-4., str. 48.):
Vidimo da je bl. Alojzije Stepinac priželjkivao sličan ugovor za hrvatski narod i oslobođenu (buduću) hrvatsku državu. Nažalost, nije to doživio. A što je još gore, "aggiornamento" iz 1960-ih i 1970-ih dovest će do sekularizacije same Španjolske i promjene Konkordata iz 1953. godine.
Na Drugom vatikanskom koncilu, španjolski su biskupi bili među konzervativnijima, jer su dobro vidjeli da je cilj "vjerske slobode" (koju su promicali "progresivci"): sekularizacija i dokidanje katoličkih država poput Španjolske.
Dan prije nego što je izglasana deklaracija "Dignitatis humanae", španjolski biskup Antonio Pildain y Zapiain poslao je tajništvu Koncila tekst koji počinje riječima (na latinskom):
"Utinam ruat cupola sancti Petri super nos antequam approbemus Declarationem de libertate religiosa..."
("Da se barem sruši kupola svetoga Petra na nas, prije nego što odobrimo Deklaraciju o vjerskoj slobodi...")
Ovaj biskup nije krio svoje razočaranje s usvajanjem "Dignitatis humanae". Otvoreno je rekao jednom drugom biskupu, da ga deklaracija "Dignitatis humanae" prisiljava da propovijeda stvari o vjerskoj slobodi, koje su suprotne onome što je propovijedao tijekom cijeloga svoga života.
U Španjolskoj se nakon II. vatikanskog koncila dogodilo isto što i u drugim (nekadašnjim) katoličkim državama. Postupni proces sekularizacije, poduprt od sve liberalnije crkvene hijerarhije. Kako su stari "konzervativni" bikupi umirali, na njihove su položaje imenovani liberali (koji su djelovali po načelima neomodernističkih ideologa Rahnera, Congara i sličnih).
Konkordat je izmijenjen 1976. i 1979. godine. Sve je ovo pratio proces uvođenja destruktivnih tekovina sekularizma (civilni brak i razvod), kao i legalizacija svega što je bilo zabranjeno za vrijeme katoličke vlasti: kontracepcije, pobačaja, pornografije itd.
U Španjolskoj se dogodilo isto što i u Italiji. Pisao sam o tome u tekstu: "Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije.
