Molitve vjernika

 

Budući da je čovjeku za svaku dobru odluku i za svako dobro djelo potrebna Božja milost, on mora cijeloga života moliti za Božju pomoć. Čovjek mora konstantno moliti kako bi i on sam i ostali ljudi primili tu toliko potrebnu milost. Sigurno je da niti ti sam, niti tvoji bližnji, niti vlastodršci, ne možete ni započeti ni ustrajati u dobru bez Božje milosti.

Sv. Pavao zato izričito traži molitve za sve slojeve ljudi u Prvoj poslanici Timoteju:

"Molim dakle prije svega, da se čine prošnje, molitve, zagovori, i zahvaljivanja za sve ljude: za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čistoći." (1 Tim 2, 1-2)

 

Tijekom povijesti Crkve na različite je načine udovoljeno ovoj odredbi. Sve liturgije - i istočne i zapadne - imaju molitve za razne slojeve društva, državne vlasti, te razne potrebe ljudi.

Njima se pridružuju i molitve za obraćenje nevjernika, krivovjeraca i pogana.

 

Znate li odakle potječe izreka Lex orandi, lex credendi? 

 

Potječe iz izvora poznatog pod nazivom Indiculus de gratia Dei (cap. 8.), koji donosi odredbe iz vremena pontifikata pape sv. Celestina I. (422.-432.).

Evo, kako glasi to cijelo 8. poglavlje, gdje se prvi put spominje navedeni izraz:

"Praeter has autem beatissimae et Apostolicae Sedis inviolabiles sanctiones, quibus nos piisimi Patres, pestiferae novitatis elatione deiecta, et bonae voluntatis exordia et incrementa probabilium studiorum et in eis usque in finem perseverentiam ad Christi gratiam referre docuerunt, obsecrationum quoque sacerdotalium sacramenta respiciamus, quae ab Apostolis tradita in toto mundo atque in omni Ecclesia catholica uniformiter celebrantur, ut legem credendi lex statuat supplicandi. Cum enim sanctarum plebium praesules mandata sibimet legatione fungantur, apud divinam clementiam humani generis agunt causam, et tota secum Ecclesia congemiscente, postulant et precantur, ut infidelibus donetur fides, ut idololatrae ab impietatis suae liberentur erroribus, ut Iudaeis ablato cordis velamine lux veritatis appareat, ut haeretici catholicae fidei perceptione resipiscant, ut schismatici spiritum redivivae caritatis accipiant, ut lapsis paenitentiae remedia conferantur, ut denique catechumenis ad regenerationis sacramenta perductis caelestis misericordiae aula reseretur. Haec autem non perfunctorie neque inaniter a Domino peti rerum ipsarum monstrat effectus: quandoquidem ex omni errorum genere plurimos Deus dignatur attrahere, quos erutos de potestate tenebrarum transferat in regnum Filii caritatis suae (Col 1, 13), et ex vasis irae faciat vasa misericordiae (Rom 9, 22). Quod adeo totum divini operis esse sentitur, ut haec efficienti Deo gratiarum semper actio laudisque confessio pro illuminatione talium vel correctione referatur."

 

("Osim ovih nepovredivih odredaba preblažene i Apostolske Stolice, u kojima su nas najpobožniji oci učili da, odbacivši nadutost kužnih novotarija, treba pripisati Kristovoj milosti i početak dobre volje i rast u trudu oko kreposnih djela i ustrajnost u njima sve do kraja; naime, pogledajmo svećeničke molitve kod otajstava, koje su predane od apostola i jednoglasno se slave u cijelome svijetu i cijeloj Katoličkoj Crkvi, da zakon vjerovanja određuje zakon prošnje. Kada, naime, nadstojnici svetoga puka obavljaju kao poslanici svoje zadatke, pred božanskom blagošću predstavljaju prilike ljudskoga roda, i uz zajedničko jecanje cijele Crkve, mole i prose da se nevjernicima daruje vjera; da se idolopoklonici oslobode od zabluda svoje opakosti; da Židovima sine svjetlo istine, uklonivši zastor sa srdaca; da se heretici pokaju, prihvaćanjem katoličke vjere; da raskolnici prime duh oživljene ljubavi; da se palima udijeli lijek pokore; napokon, da se katekumenima po prilasku sakramentima preporođenja otvore dvori nebeskoga milosrđa. A da ovo nije uzaludno i isprazno moliti od Gospodina pokazuje i sam ishod stvari: kad se Gospodin udostojao mnoge izvući iz svih vrsta zabluda, koje je izbavljene iz vlasti tmina prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje (Kol 1, 13), i od posuda gnjeva načinio posude milosrđa (Rim 9, 22). To sve treba vjerovati da je u potpunosti Božje djelo, da se za prosvjetljenje takvih uvijek iskazuje zahvala i ispovijest hvale Bogu, koji to čini svojom učinkovitom milošću.")

Kao što možete vidjeti, izreka Lex orandi, lex credendi izvorno je direktno povezna s molitvama za obraćenje pogana, židova, heretika, raskolnika...

I što je još važnije, izričito se kaže da te molitve potječu od apostola i da ih Katolička Crkva jednoglasno slavi po cijelome svijetu ("ab Apostolis tradita in toto mundo atque in omni Ecclesia catholica uniformiter celebrantur").

 

Prema tome, oni koji ne mole za obraćenje nekatolika nemaju ispravnu molitvu, a time ni ispravnu vjeru. 

Isto možemo reći i o onima koji ne mole da državne vlasti prigrle i čuvaju jedinu pravu vjeru, katoličku vjeru. Naime, molitva za državne vlasti i vlastodršce upravo i jest usmjerena na to da oni priznaju katoličku vjeru i provode njezina načela u državnim zakonima.

 

Dakako, ne mogu se zanemariti ni molitve za razne vremenite potrebe čovjeka poput pogodnog vremena, zemaljskih plodova, zdravlja... Jer je i to Božji dar.

 

Sve navedeno se vrlo jasno vidi u molitvama koje liturgija stavlja pred nas. Oblici i načini na koji se to izražava očituju se na razne načine na Istoku i Zapadu ovisno o liturgijskoj tradiciji pojedinog područja.

Počet ćemo s istočnom liturgijom. Vjerojatno vam je poznat standardan način molitve u grkokatoličkoj liturgiji. Podsjetit ću vas na veliku ekteniju na početku liturgije:

Đakon (ili svećenik): U miru pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za višnji mir i za spasenje duša naših, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za mir svega svijeta, za postojanost svetih Božjih Crkava i sjedinjenje svih, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za ovaj sveti hram i za sve one koji s vjerom, pobožnošću i strahom Božjim ulaze u njega, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega (ime), papu rimskoga, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za metropolita našega gospodina nadbiskupa (ime), i za bogoljubnoga biskupa našega gospodina (ime), za časno svećenstvo, u Kristu đakonstvo, za sav kler i narod, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za pretpostavljene naše vlasti i za svu vojsku.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za ovaj grad, za svaki grad i kraj, i za one koji s vjerom u njima žive, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za pogodno vrijeme, za obilje zemaljskih plodova i za mirna vremena, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za putnike, bolesnike, patnike i uznike, i za njihovo spasenje, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Radi razumijevanja onoga što ću iznijeti u nastavku, treba spomenuti i one prošnje koje se u istočnoj liturgiji mole nakon anafore:

Đakon (ili svećenik): Spomenuvši sve svete, opet i opet, u miru pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Za prinesene i posvećene časne darove, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Da nam čovjekoljubivi Bog naš, primivši ih na svoj sveti, nadnebeski i duhovni žrtvenik kao duhovni miomiris, uzvrati božanskom milošću i darom Svetoga Duha, pomolimo se.

Narod: Gospode, pomiluj.

Da se oslobodimo svake nevolje, srdžbe, opasnosti i tjeskobe, pomolimo se Gospodu.

Narod: Gospode, pomiluj.

Zaštiti, spasi, pomiluj i očuvaj nas, Bože, svojom milošću.

Narod: Gospode, pomiluj.

Da cijeli ovaj dan bude savršen, svet, miran i bez grijeha, prosimo Gospoda.

Narod: Podaj, Gospode.

Anđela mira, vjernog vođu i čuvara duša i tijela naših, prosimo Gospoda.

Narod: Podaj, Gospode.

Oproštenje i otpuštenje grijeha i prijestupa naših, prosimo Gospoda.

Narod: Podaj, Gospode.

Dobra i koristi dušama našim i mir svijetu, prosimo Gospoda.

Narod: Podaj, Gospode.

Da preostalo vrijeme svoga života provedemo u miru i pokajanju, prosimo Gospoda.

Narod: Podaj, Gospode.

Da svršetak našega života bude kršćanski: bez bolova, bez sramote, miran i da damo dobar odgovor na strašnom sudu Kristovom, prosimo.

Narod: Podaj, Gospode.

Izmolivši za jedinstvo vjere i zajedništvo Svetoga Duha, sami sebe i jedan drugoga i sav svoj život Kristu Bogu predajmo.

Narod: Tebi, Gospode.

Ovakav način molitve je jedno vrijeme bio raširen i na Zapadu. Iako se nije ukorijenio u rimskom obredu, dosta je izražen u galikanskom, ambrozijanskom itd.

Najpoznatiji primjer ove molitve su prošnje pape sv. Gelazija (Deprecatio Gelasii). 

 

Alkuin, poznati liturgičar Karla Velikoga, navodi Gelazijeve prošnje u svom djelu Officia per ferias (objavljeno u Patrologia Latina 101, 560-561) pod sljedećim nazivom:

"Deprecatio quam papa Gelasius pro universali Ecclesia constituit canendam esse"

("Prošnja koju je papa Gelazije ustanovio za sveopću Crkvu da se treba pjevati")

Osim kod Alkuina, tekst tih prošnji imamo i u djelima novijih liturgijskih pisaca, koji su ga objavili prema 3. kanonu pokrajinskog sabora u Vaisonu 529. godine.

Evo, kako glase... 

 

 

 

U misalu Stowe, koji je napisan u Irskoj u 8. stoljeću, ove molitve nose naziv "Deprecatio sancti Martini pro populo" ("Prošnja svetoga Martina za narod").

 

 

Evo kako glase prošnje iz Stowe misala...

 

Zanimljivo je da se u toj irskoj liturgijskoj knjizi iz 8. stoljeća još uvijek moli "za pobožne careve i svu rimsku vojsku" ("pro piissimis imperatoribus et omni romano exercitu").

Odakle ta prošnja, kad Irska nikada nije bila pod rimskom vlašću?

 

Vrlo jednostavno. Misionari koji su obratili Irce na kršćanstvo, donijeli su sa sobom i svoje liturgijske knjige. Pisac Stowe misala je vjerojatno samo prepisao tekst iz nekog starijeg predloška iz kontinentalne Europe.

 

No, idemo dalje. Spomenuo sam da se navedeni način molitve zadržao u nekim tradicionalnim zapadnim obredima do danas.

 

U ambrozijanskom obredu se na korizmene nedjelje mole ili pjevaju takve molitve.

Evo, primjerice, za četvrtu korizmenu nedjelju iz Ambrozijanskog misala iz 1640. godine.

A evo i prijevoda...

 

 

 

Kao što sam rekao, ovakav oblik molitve ipak se nije ukorijenio u rimskom obredu.

 

Za rimski obred karakterističan oblik molitve vjernika su one prošnje koje su se u tradicionalnom obredu zadržale u liturgiji Velikoga petka.

 

Te molitve, poznate pod nazivom "orationes sollemnes" ("svečane molitve") nekada su se molile na svakoj svetoj misi. U 9. stoljeću molile su se još na Veliku srijedu i Veliki petak. Kasnije su se zadržale samo na Veliki petak.

 

Te molitve glase ovako...

 

 

 

To su, dakle, izvorne molitve vjernika rimskoga obreda.

 

U akademskim krugovima liturgijskog pokreta tijekom 20. stoljeća (koji je u svojoj kasnijoj fazi upao u ono što je papa Pio XII. nazvao "arheologizmom") razvilo se zanimanje za nekadašnje molitve vjernika.

 

I tako se netko od njih dosjetio da bi bilo lijepo vratiti molitve vjernika u svaku misu, a ne da se više mole samo u obredima Velikoga petka.

 

Pod utjecajem takvih, Drugi vatikanski koncil određuje u konstituciji o liturgiji Sacrosanctum Concilium: 

"Oratio communis seu fidelium, post Evangelium et homiliam, praesertim diebus dominicis et festis de praecepto, restituatur, ut, populo eam participante, obsecrationes fiant pro sancta Ecclesia, pro iis qui nos in potestate regunt, pro iis qui variis premuntur necessitatibus, ac pro omnibus hominibus totiusque mundi salute."

 

("Zajednička molitva ili molitva vjernika, nakon Evanđelja i propovijedi, osobito na nedjelje i zapovjedane blagdane, neka se obnovi: da se uz sudjelovanje naroda obavljaju prošnje za svetu Crkvu, za one koji nama upravljaju na vlasti, za one koje tište razne potrebe, te za sve ljude i spasenje svega svijeta.")

Međutim, jesu li u liturgijskoj reformi vraćene izvorne molitve vjernika, koje ste mogli gore vidjeti? NE!

Nisu vraćene, nego su uvede potpuno nove molitve, uređene prema "modernim senzibilitetima". Kad pogledate kako izgledaju molitve vjernika u novom obredu mise, onda možete samo ustvrditi da (najblaže rečeno) ni po obliku, ni po sadržaju, uopće ne nalikuju na izvorne molitve vjernika.

To je tipična krakteristika liturgijske reforme iz 1960-ih. Oni javno kažu da vraćaju neki drevni element liturgije, a zapravo uvode novotarije kakvih nikada nije bilo u Crkvi.

 

Dakako, oni nisu odmah 1962. oblikovali molitve vjernika na onaj način kako ih danas imate u novom obredu mise, jer bi tada nesklad s crkvenom tradicijom bio previše očit.

Ispočetka su sastavili molitve vjernika u obliku koji (barem donekle) nalikuje na Gelazijeve prošnje. A i sadržajem su nalikovale na tradicionalne molitve.

To je počelo još neposredno prije Drugoga vatikanskog koncila, kad su biskupi preporučili da se na sv. misi umjesto ofertorija pjevaju molitve vjernika.

Možete ih vidjeti u molitvenicima iz 1960-ih.

 

Evo, primjer iz molitvenika Biserje sv. Ante (Sarajevo, 1962., str. 349.-351.)

 

 

 

 

Međutim, molitve vjernika u ovom obliku, uglavnom su nestale nakon uvođenja novog obreda mise 1969. godine. Od tada imate molitve vjernika koje su više-manje proizvoljno sastavljene. Ljudi im dodaju i oduzimaju što god žele, gdje god žele i kako god žele. 

Na tom području u novom obredu vlada potpuni nesklad između "lex orandi" i "lex credendi". 

Molitve nerijetko variraju između čudnih, smiješnih, neobičnih, pa sve do otvoreno heretičkih, na koje pravi vjernik ne može reći "Amen".

Mentalitet anarhije vlada već dugi niz godina i u javnim i u privatnim molitvama "modernih vjernika". Kao da čovjek može moliti kako mu god padne na pamet!

Nije problem samo u molitvama vjernika u novoj liturgiji, nego i u modernim molitvenicima. U njima ćete naći velik broj "modernih molitava", koje su sastavili ljudi koji (jednostavno rečeno) nemaju pojma ni o čemu.

Što da vam kažem na kraju ovoga teksta, nego da vam preporučim da izbjegavate te moderne molitvenike?

Nije svejedno kako moliš i što moliš. Drži se stoga tradicionalnih molitvenika i tradicionalnih molitava.

Svaki rat treba voditi ratnom krepošću i jakošću

 

20. svibnja Crkva slavi spomendan sv. Bernardina Sijenskoga (1380.-1444.), jednog od najvećih propovjednika u povijesti Crkve.

Sv. Bernardin je u svojim propovijedima (i drugim djelima) prošao gotovo cijelu teologiju. O svakoj vjerskoj temi možete kod njega pronaći vrijednih misli, oštroumnih opažanja i dobrih pouka. Dakako, sve čvrsto utemeljeno na nauku svetih otaca, kao i skolastičkih pisaca, posebice franjevačke škole (sv. Bonaventura, Aleksandar Haleški...).

Njegove su pouke svevremenske, a i mnoge od njih kao da su pisane baš za ova današnja vremena.

 

Sv. Bernardin na jednom mjestu kaže:

"Omne autem bellum bellica virtute, et fortitudine agendum, et superandum est; quia sine virtute non provenit victoria belli."

("Svaki rat treba voditi ratnom krepošću i jakošću, i nadvaldati; jer bez kreposti neće doći ratne pobjede.")

I današnji su vjernici u ratu. Neki to zovu kulturnim ratovima. No, to je rat za vjeru. Već duže vrijeme to je također i rat za sam naravni zakon. U tom ratu, kao i u svakom ratu, potrebno je vojevati uz pomoć ratnih kreposti. Hrabro i ustrajno.

Vjernik treba biti svjestan da neprijatelji ne prezaju ni od čega, nego da uvijek nastoje uništiti sve ono što je dobro, lijepo i časno, pa čak i ono što je samo naravno/prirodno. Došli su do te razine pokvarenosti, da i odobravaju i promiču sodomiju.

Obratimo zato danas pozornost na propovijed sv. Bernardina Sijenskoga protiv protunaravnog grijeha sodomije (objavljena u njegovom djelu Quadragesimale de Evangelio aeterno, serm. XV.).

Prvo, istaknimo jednu neospornu činjenicu: sodomija je u potpunosti protivna razumu. Nijedan razuman čovjek nikada ne može opravdati sodomiju i sodomitsko (protuprirodno) ponašanje. U biti, čovjek bi se trebao pitati do kakvog su to stanja pomračenja uma došli oni koji odobravaju, ili još gore, podržavaju sodomiju.

Stoga sv. Bernardin na početku svoje propovijedi odmah ističe:

"Nullum itaque crimen est quod mentem in tantam insaniam ducat, sicut hoc scelus. Cujus ratio est, secundum Alexandrum de Ales, quia hoc, prae omnibus aliis aufert judicium rationis, ac ipsius rationis usum. Proinde Gomorrha caecitas interpretatur."

("Nema nijednog zločina, dakle, koji vodi um do tolike ludosti, kao ovaj zločin. Razlog tome je, prema Aleksandru Haleškom, jer to djelo više nego bilo koje drugo oduzima prosudbu razuma, i samu upotrebu razuma. Zato se Gomora prevodi kao sljepoća.")

Jasno je da sodomija izokreće cijeli smisao spolnosti (rađanje potomstva) u njezinu potpunu suprotnost, i time vodi do uništenja ljudskog roda. Zato sv. Bernardin, slijedeći svete oce, izjednačava sodomite s ubojicama:

"Quantus autem crudelis furor sit in talibus Gomorrhaeis subdit Augustinus dicens: Hoc vitio laborantes homicidae sunt: et si non gladio, tamen facto: qui dicunt Deo: Tu fecisti masculum et foeminam, ut multiplicarentur homines, sicut dicitur Gen. 9. 'Crescite et multiplicamini, et replete terram'; nos autem operam damus, ut minuatur et deficiat genus humanum, foeminis non parturientibus. Ideo hoc scelus humana natura horret; quia, quantum potest et quantum in se est, humanum genus perimere nititur. Nam si homines essent Gomorrhaei, quis homo generaretur? Certe nullus: et sic periret humana natura. Proinde hujusmodi scelerati Pharaone, et AEgyptiis crudeliores sunt, quum illi, sicut dicitur Exod. 1. interficerent filios tantum masculos Hebraeorum, ex eis feminis reservatis: hi vero occidunt utrosque. Nec tantum sunt homicidae, sed, quod horribilius pensare est, filicidae verissime dici debent. Unde de tot filiis coram Deo habent reddere rationem, quot, cessante hoc scelere, orirentur."

 

("Koliko je okrutno bjesnilo u tim Gomoranima dodaje Augustin govoreći: Oni koji su pali u tu opačinu, ubojice su: iako ne mačem, nego činom, jer govore Bogu: Ti si stvorio muško i žensko, kako bi se ljudi množili, kao što se kaže Post. 9. 'Rastite i množite se i napunite zemlju'; a mi se trudimo da se smanji i iščezne ljudski rod, kad žene ne rađaju. I zato se ljudska narav gadi toga zločina: jer koliko može i koliko je do njega, smjera na uništenje ljudskog roda. Naime, kad bi ljudi bili Gomorani, koji bi se tada čovjek rodio? Sigurno nijedan: i tako bi propala ljudska narav. I zato su ti zločinci okrutniji od faraona i Egipćana, jer su oni, kako se kaže u Izl. 1., ubijali samo mušku djecu Hebreja, a sačuvali žensku djecu: dok ovi ubijaju i jedne i druge. I ne samo da su ubojice, nego - što je još strašnije pomisliti - po istini ih se treba nazvati čedomorcima. Zato imaju pred Bogom dati račun za toliko djece, koliko bi se rodilo da nema tog zločina.")

Dakle, sodomija nije ništa manji zločin od ubojstva. Zato nije nikakva slučajnost da se danas isti ljudi koji podržavaju sodomiju, zalažu i za legalizaciju pobačaja.

Sv. Bernardin podsjeća na kaznu Sodome i Gomore:

"Justius tamen puniti fuerunt a Deo hujusmodi scelerati, quando pluit Dominus super Sodomam et Gomorrham sulphur, et ignem, sicut dicitur in Gen. 19. Et merito quidem hac poena extiterunt puniti, ut culpae responderet poena. Nam quia hoc scelus primo ardet fervore, vel potius furore concupiscentiae; ideo Dominus super eos pluit ignem, ut ignis ignem superando puniret. Secundo, quia foetet abominabili utilitate; ideo foetenti sulphure puniuntur. Tertio vero, quia fumeum est mentis umbrositate, et caecitate; ideo ex igne, et sulphure, id est, ex illo igne sulphureo ascendit favilla, quasi fornacis in fumum."

 

("Pravednije su, naime, ovi zločinci bili kažnjeni od Boga, kad je Gospodin kišio nad Sodomom i Gomorom sumpor i oganj, kako se kaže u Post. 19. I zasluženo su kažnjeni tom kaznom, kako bi kazna odgovarala krivnji. Naime, jer ovaj zločin prvo vrije žarom ili, bolje rečeno, bjesnoćom požude; zato je Gospodin nad njih kišio oganj, da se ognjem oganj nadvlada i kazni. Drugo, jer smrdi neljudskom korišću; zato se kažnjava sumporom koji smrdi. A treće, jer dimom i sljepoćom zastire um; zato se iz ognja i sumpora, to jest, iz tog sumpornog ognja uzdiže vrući prah, kao iz peći u dim.")

Kao i sv. Augustin, i sv. Bernardin jasno ističe da državne vlasti trebaju kažnjavati sodomiju.

Sv. Bernardin posebno poziva upravitelje država da spriječe one koji nemoralnim knjigama šire zle ideje:

"Quid dicam de quibusdam, proh nefandum scelus! qui in fomentum hujus sceleris condiderunt libros diebus nostris, in odium sacrum conjugium exponentes? O rectores, o domini, o justitiae zelatores, quid dormitis? Quid statis tota die otiosi? Quaerite hos scelestos omnis honestatis, et pudicitiae, ac totius reipublicae corruptores, ac destructores. Nam quos Dei timor a tanto scelere non revocat, ferro necesse est ut abscindantur vulnera quae fomentorum non senserint disciplinam, ut dicitur 82. dist. Cap. plurimos..."

("Što da kažem o nekima - jao užasnoga zločina! - koji su, kako bi poticali ovo zlodjelo, napisali knjige u našim danima koje izlažu mržnju prema svetoj ženidbi? O upravitelji, o gospodo, o revnitelji pravde, zašto spavate? Što stojite čitav dan besposleni? (Mt 20, 6). Potražite te zločince, kvaritelje i uništavatelje svake čestitosti, i čednosti, i čitave države. Naime, one koje strah Božji ne odvraća od tolikog zločina, nužno je da se željezom odsjeku rane koje nemaju disciplinu nad nagonima, kako se kaže u 82. dist. cap. plurimos [Gracijanov dekret]...")

Ako je to bilo potrebno tada, onda je danas još potrebnije. Evo, Rusija je zakonom zabranila sodomitsku propagandu usmjerenu prema maloljetnicima. To je dobro, ali nije dovoljno. Sodomitsku propagandu treba zabraniti svima, a ne samo onu usmjerenu prema maloljetnicima.

Najveći je problem što se današnja pseudo-desnica ne suprotstavlja dovoljno odlučno sodomo-ljevici. 

Dok je SDP prvi put bio na vlasti u RH (2000.-2003.) donijeli su "Zakon o istospolnim zajednicama". Dok su drugi put bili na vlasti (2011.-2015.) donijeli su još gori "Zakon o životnom partnerstvu". No, kad je HDZ nakon njih došao na vlast, nije ukinuo te užasne i sramotne zakone, nego ih je ostavio. Povrh toga, HDZ je zajedno s SDP-om donio "Zakon o suzbijanju diskriminacije". Dakako, sve po diktatu Bruxellesa.

Prema tome, prvi zadatak prave desnice bi trebao biti da ukine te štetne zakone i temeljito očisti zakonodavstvo od svih natruha sodomije, dženderizma i ljevičarske propagande maskirane u "ljudska prava".

I nemojte samo reći: "Ne mogu katolici nametati svoje stavove drugima". 

Pa, kao prvo, ovo nije (samo) vjersko pitanje, nego pitanje naravnog zakona. 

Naravni zakon obvezuje sve ljude na svijetu, bez obzira jesu li katolici ili nisu. 

Svi ljudi na svijetu, po samom naravnom zakonu, dužni su biti protiv sodomije. 

Dakako, katolici su na poseban način dužni, jer osim naravnog zakona, imaju i obveze koje im nameće nadnaravna objava u Svetom pismu i Tradiciji Crkve.

Jesu li vas na vjeronauku učili o četiri grijeha koji vapiju u nebo za kaznom?

Ako nisu, onda brzo uzmite i čitajte Katoličku moralku za srednje škole.

Njemu je jedinome bilo dopušteno da uđe u Svetinju nad svetinjama

 

 

11. svibnja je prema Misalu iz 1962. bio blagdan svetih apostola Filipa i Jakova. Taj se blagdan izvorno slavio 1. svibnja, ali je prebačen na 11. svibnja kad je 1955. uveden blagdan sv. Josipa Radnika. U novom obredu je prebačen na 3. svibnja.

Sv. Jakov (mlađi) Alfejev bio je prvi jeruzalemski biskup.

Ako ste čitali djelo sv. Jeronima De viris illustribus, onda je na vas morao ostaviti snažan dojam opis pokorničkog života sv. Jakova, a napose njegov način molitve:

"Huic soli licitum erat ingredi Sancta sanctorum: siquidem vestibus laneis non utebatur, sed lineis, solusque ingrediebatur templum, et fixis genibus pro populo deprecabatur, in tantum, ut camelorum duritiem traxisse ejus genua crederentur."

 

("Njemu je jedinome bilo dopušteno da uđe u Svetinju nad svetinjama: naime, nije se koristio vunenim ruhom, nego lanenim; i sam je ulazio u hram, i prignutih koljena molio za puk, toliko da se vjerovalo da su mu koljena postala gruba poput devine dlake.")

Što nam ovo govori o prvoj liturgiji apostola u Jeruzalemu? 

Pa, prvo i osnovno, govori nam da liturgija nije, niti je ikada bila, nekakvo "prijateljsko druženje članova zajednice". Liturgija je ozbiljan čin klanjanja, štovanja: kulta.

Vidimo da je sv. Jakov sam ulazio u Svetinju nad svetinjama. Obični laici nisu ulazili zajedno s njime.

Napokon, vidimo da je sv. Jakov molio klečeći. Štoviše, toliko je klečao: da su mu koljena postala gruba poput devine kože.

 

Navedeni opis je sv. Jeronim preuzeo od sv. Hegesipa mučenika, za koga kaže: "Hegesippus vicinus Apostolicorum temporum" ("Hegesip, blizak apostolskim vremenima").

Spomendan sv. Hegesipa slavi se 7. travnja, a o njemu stoji u Rimskom martirologiju:

"Romae sancti Hegesippi, qui, vicinus Apostolorum temporibus, Romam venit ad Anicetum Pontificem, ibique mansit usque ad Eleutherium, et Ecclesiasticorum Actuum a passione Domini usque ad suam aetatem sermone simplici texuit historiam..."

 

("U Rimu, svetoga Hegesipa, koji je blizak apostolskim vremenima, došao u Rim prvosvećeniku Anicetu, i tamo je ostao sve do Eleuterija, i sastavio je jednostavnim riječima povijest crkvenih događaja od muke Gospodnje, pa sve do svoga vremena...")

Prema tome, on je svakako vjerodostojan izvor, pa se i gornji opis molitve sv. Jakova može smatrati vjerodostojnim.

 

Danas se postavlja pitanje: Jesu li i današnji biskupi, kao nasljednici apostola, spremni slijediti primjer sv. Jakova Apostola: da i oni sami klečeći u Svetinji nad svetinjama mole za puk?

 

Bez ustrajne molitve i pokore neće doći do obraćenja ovoga naroda.

A na tu su molitvu i pokoru prije svih obvezni oni koji drže najviše i najodgovornije položaje u crkvenoj hijerarhiji.

 

 

Prosni dani (Dies rogationum)

 

Ponedjeljak, utorak i srijeda prije blagdana Uzašašća Gospodnjega od starine se nazivaju prosnim danima. Na te se dane održavaju procesije i mole Litanije svih svetih.

Prosne dane uveo je u 5. stoljeću sv. Mamert, biskup grada Vienne u Galiji, kao odgovor na česte potrese i druge nevolje koje su pogađale to područje.

Najstariji izvor koji spominje prosne dane (koliko sam ja uspio pronaći) je propovijed sv. Avitusa o prosnim danima (Homilia de rogationibus, Patrologia Latina, tom. 59., p. 289.-294.).

Sv. Avitus je također bio biskup Vienne, drugi nasljednik sv. Mamerta. Njega je sv. Mamert osobno krstio. Odrastao je u tim vremenima, pa dobro poznaje okolnosti nastanka prosnih dana. Tadašnje velike nesreće potaknule su pokretanje ovih pokorničkih dana usred uskrsnoga vremena. Potresi, napadi divljih zvijeri, razne nesreće i napokon veliki požar u samoj uskrsnoj noći bile su povod zbog kojeg je sv. Mamert odredio pokoru uoči blagdana Uzašašća Gospodnjega.

Sv. Avitus kaže da je sv. Mamert zamislio prosne dane za vrijeme požara u uskrsnoj noći:

"Praedecessor namque meus, et spiritualis mihi a baptismo pater, Mamertus sacerdos, cui ante non paucos annos pater carnis meae accepto, sicut Deo visum est, sacerdotii tempore successit, totas in ea quam supra diximus vigiliarum nocte sancto Paschae concepit animo Rogationes; atque ibi cum Deo tacitus definivit quidquid hodie psalmis et precibus mundus inclamat."

("Moj je prethodnik, naime, i moj duhovni otac od krštenja, svećenik Mamert, koga je prije nemalo godina naslijedio u svećeništu moj otac po tijelu, prema Božjoj volji, u onoj noći bdjenja uoči svetoga Uskrsa, koju smo gore spomenuli, u duši je zamislio Prošnje; i tamo je s Bogom potiho odredio sve što danas svijet kliče u psalmima i molitvama.")

Franački povjesničar i teološki pisac sv. Grgur Tourski (538.-594.) u svom kapitalnom djelu Historia Francorum (Lib. II., cap. 34.) - inače, najvažnijem izvoru za raniju franačku povijest - detaljno opisuje nastanak prosnih dana na temelju propovijedi sv. Avitusa, i kaže sljedeće:

"Refert enim in quadam homilia, quam de Rogationibus scripsit, has ipsas Rogationes, quas ante Ascensionis dominicae triumphum celebramus, a Mamerto ipsius Viennensis urbis episcopo, cui et hic eo tempore praeerat, institutas fuisse, dum urbs illa multis terreretur prodigiis. Nam terrae motu frequenter quatiebatur: sed et cervorum atque luporum feritas portas ingressa, per totam, ut scripsit, urbem nihil metuens oberrabat. Cumque haec per anni circulum gererentur, advenientibus Paschalis solemnitatis diebus, exspectabat misericordiam Dei plebs tota devote, ut vel hic magnae solemnitatis dies huic terrori terminum daret. Sed in ipsa gloriosae noctis vigilia, dum Missarum celebrarentur solemnia, subito palatium regale intramuraneum divino igne succenditur, pavore omnibus perterritis, et ecclesiam egressis, credentibus ne aut hoc incendio urbs tota consumeretur, aut certe disrupta tellure dehisceret, sanctus sacerdos prostratus ante altare, cum gemitu et lacrymis Domini misericordiam imprecatur. Quid plura? Penetravit excelsa poli oratio pontificis inclyti, restinxitque domus incendium flumen profluentium lacrymarum. Cumque haec agerentur, appropinquante Ascensione, ut iam diximus, maiestatis dominicae, indixit populis ieiunium, instituit orandi modum... Cessantibus quoque exinde terroribus, per cunctas provincias dispersa facti fama, cunctos sacerdotes imitari commonuit, quod sacerdos fecit ex fide: quae usque nunc in Christi nomine per omnes Ecclesias in compunctione cordis et contritione spiritus celebratur. 

("Pripovijeda, naime, u jednoj propovijedi, koju je napisao o prosnim danima, da su te iste prošnje koje slavimo prije pobjede Gospodnjeg Uzašašća, ustanovljene od Mamerta, biskupa istog grada Vienne, kome je on i predstojio u to vrijeme, dok su taj grad plašili mnogi čudesni događaji. Naime, često je uznemiravan potresima; a u grad su ušli preko mostova divlji jeleni i vukovi, te po cijelom su gradu, kako piše, bez ikakvog straha obilazili. I nakon što se ovo događalo kroz cijelu godinu, kad su se približavali dani svetkovine Uskrsa, čitav je puk pobožno očekivao Božje milosrđe, da barem taj dan velike svetkovine donese kraj ovoj nevolji. No, u samom bdjenju slavne noći, dok su se slavile misne svečanosti, ubrzo se kraljevska palača unutar zidina zapalila božanskim ognjem; kad su svi uplašeni i izašli iz crkve, vjerujući da bi taj požar mogao proždrijeti cijeli grad, ili se barem raširiti, sveti je svećenik prostrt pred žrtvenikom s jecanjem i suzama molio Božje milosrđe. I što se dogodilo? Prodrla je do nebesa molitva slavnoga prvosvećenika i rijeka lijućih suza ugasila je požar u kući. Dok se to događalo, uz približavanje Uzašašća Gospodnjega veličanstva, kako smo rekli, odredio je puku post, ustanovio je način molitve... Kad su potom prošle nevolje, po svim se pokrajinama proširio glas o ovim događajima, sve je svećenike potaknuo da nasljeduju ono što je onaj svećenik učinio iz vjere: to se sve do sada slavi u ime Kristovo po svim crkvama u kajanju srca i skrušenju duha.")

Liturgijski pisci od 8. do 13. stoljeća svi u svojim djelima (više ili manje detaljno) opisuju ove okolnosti nastanka prosnih dana, kao i sam način na koji se održavaju. Navest ću samo dva primjera.

Benediktinski pisac Walafrid Strabo (c. 808.-849.) ovako piše o prosnim danima u svom liturgijskom djelu De rebus ecclesiasticis (cap. 28.):

"Triduanae autem litaniae, quae proximis diebus ante Ascensionem Domini annue per omnes Galliarum vel Germaniae Ecclesias celebrantur, in Galliis sunt constitutae. Temporibus siquidem Clodovei regis Francorum, qui cum gente sua primus Christianus effectus est, dum civitas Viennensium crebro terraemotu subrueretur et bestiarum desolaretur incursu, sanctus Mamertus, eiusdem civitatis episcopus, eas legitur pro malis quae praemisimus, ordinasse. Quas Aurelianensis synodus et eo tempore iubet fieri, et ab opere servili, ut plenius celebrentur, omnes vacare."

("A trodnevne litanije, koje se godišnje slave u nabliže dane prije Uzašašća Gospodnjega po svim crkvama Galije i Germanije, ustanovljene su u Galiji. U vrijeme, naime, Klodviga kralja Franaka, koji je prvi postao kršćaninom sa svojim narodom, dok je grad Vienne bio pogađan čestim potresima i pustošen navalama zvijeri; čita se da ih je ustanovio sveti Mamert, biskup istoga grada, zbog zala koja smo spomenuli. Ovo je Orleanski sabor u to vrijeme naredio da se obdržava i odredio da se svi uzdržavaju od sluganskih poslova, kako bi ih [litanije] mogli potpunije slaviti.")

Vilim iz Auxerrea u svom djelu Summa de officiis ecclesiasticis (p. II., tract. 3., 84.) ovako počinje poglavlje o prosnim danima:

"Tribus diebus ante Ascensionem fiunt rogationes, quae dicuntur letania minor. Maior autem letania est in festo beati Marchi, quae inventa fuit a beato Gregorio propter pestem inguinariam. Haec autem inventa est a beato Mamerto archiepiscopo Vienensi propter pestem luporuma." 

("Tri dana prije Uzašašća održavaju se prošnje, koje se nazivaju manja litanija. Velika litanije je, naime, na blagdan blaženoga Marka, koja je uvedena od blaženoga Grgura zbog opake kuge. A ovu je uveo blaženi Mamert, nadbiskup Vienne zbog kuge vukova.")

 

Zatim Vilim opisuje procesiju i misu prosnih dana: 

"Fit autem processio, in qua praecedit crux, ut diabolus expellatur a nobis illo vexillo, in quo triumphatus est, et ad significandum, quod diabolus, qui prius antecedebat, sequitur amissa potestate.

In principio antiphona cantatur: Exurge, Domine, praecedente cruce et capsis, in quibus sunt reliquiae sanctorum, ut vexillo crucis et orationibus sanctorum daemones, id est lupi, expellantur. Per campos etiam vadit, ut etiam a segetibus daemones expellantur.

Postmodum cantatur missa in aliqua ecclesia et incipit introitus: Exaudivit. Et rememorat Ecclesia praeterita Dei beneficia ad maiorem spem, et ut Dei largitas invocetur, ut per hoc coniciat futura. Ex eo enim, quod multociens exaudiuit, perpenditur, quod exaudiet. Exaudivit, inquam, de templo sancto suo, in quo habitat per gratiam, id est de Christo, scilicet et Ecclesia. Et quia non potest esse huiusmodi exauditio sine dilectione, sequitur versus: Diligam te, Domine.

Quia iterum non exaudiuntur nisi per confessionem, dicit Iacobus in epistola: Confitemini alterutrum peccata vestra. Et ut maior spes habeatur, additur exemplum de Helia, qui petiit, quod non plueret, et non pluit tribus annis et mensibus sex. Et postea, quod plueret, et pluitm. Si enim solus Helias exauditus est, multo fortius tota ecclesia exaudietur: manus enim Domini non est abreviatum."

 

("Održava se, naime, procesija koju predvodi križ, da se istjera đavao od nas onom zastavom u kojoj je pobijeđen, te da se naznači da je đavao, koji je prije bio predstojnik, sada na začelju izgubivši moć. 

Na početku se pjeva Exurge, Domine [Ustani, Gospodine], dok predstoji križ i kapse u kojima su relikvije svetaca, da se zastavom križa i molitvama svetaca istjeraju demoni, to jest, vukovi. Prolazi također i po poljima, da se i od usjeva istjeraju demoni.

Nakon toga, pjeva se misa u nekoj od crkava i počinje ulazna pjesma Exaudivit [Uslišao je]. I prisjeća se Crkva prijašnjih Božjih dobročinstava radi veće nade, i da se prizove Božja darežljivost: da se po njemu mole buduća dobročinstva. Iz toga, naime, što je prije mnogo puta uslišao, očekujemo da će i u buduće uslišati. Uslišao je, kažem, iz svoga svetoga hrama, u kojemu obitava po milosti, to jest, iz Krista i Crkve. I jer ovoga uslišanja ne može biti bez ljubavi, slijedi stih: Diligam te, Domine [Ljubim te, Gospodine].

I jer opet ne mogu biti uslišani bez ispovijedi, govori Jakov u poslanici: Ispovijedajte jedan drugome vaše grijehe. I da se postigne veća nada, dodaje se primjer Ilije, koji je molio da ne pada kiša, i nije padala tri godine i šest mjeseci. I kasnije da padne kiša, i kišilo je. Ako je, naime, i sam Ilija bio uslišan, mnogo će više biti uslišana cijela Crkva: jer ruka Gospodnja nije skraćena.")

Ovdje, naravno, primjećujete da je opis mise prosnih dana prije toliko stoljeća identičan misi koja je i danas u tradicionalnom Misalu.

 

 

Prijevod u Misalu fra J. Radića...

 

 

Možda ste primijetili da i jučerašnja nedjelja, 5. nedjelja po Uskrsu, ima vrlo slične motive kao misa prosnih dana. Tu nedjelju neki srednjovjekovni izvori zovu "Dominica rogationum". Nedjelja, koja prethodi prosnim danima, daje važne pouke o molitvi.

Samo da podsjetim koje ste riječi jučer čuli u Evanđelju (Iv 16, 23-24):

"U ono vrijeme: reče Isus svojim učenicima: Zaista, zaista vam kažem: ako što zatražite od Oca u moje ime, dat će vam. Dosada ništa niste molili u moje ime. Molite i primit ćete i vaša će radost biti potpuna."

 

To je svakako najbolji uvod u prosne dane. 

A sam način molitve ovih dana određen je u davnim vremenima i posvećen stoljetnom tradicijom.

Treba pobožno, ponizno i klečeći moliti Litanije svih svetih.

 

U praksi bi se mogle pojaviti nedoumice u crkvama pojedinih redovničkih zajednica: Treba li moliti općenite Litanije svih svetih (kako su propisane u Rimskom obredniku) ili pak posebne litanije svih svetih dotične redovničke zajednice.

U Hrvatskoj i BiH ta se dvojba pojavljuje zbog brojnih franjevačkih župa, pa se postavlja pitanje: Treba li u tim crkvama moliti Litanije serafskoga reda na prosne dane? Vidjeli ste da se u molitveniku i priručniku Serafsko cvijeće iz 1959. ističe da se u franjevačkim crkvama na prosne dane mole Litanije serafskoga reda.

 

Ali, što kažu službene liturgijske knjige?

 

Rimsko-serafski obrednik iz 1955. u rubrici o tom pitanju kaže sljedeće:

"Ubi Religiosus est Parochus et solus ut talis processionibus cum populo assistit, cantandae vel recitandae sunt Litaniae commu­nes ut in Rituali Romano, et Parochus, iisdem sic recitatis, obligationis suae satisfacit.

 

("Gdje je redovnik župnik, i sam kao takav sudjeluje u procesiji s narodom, treba pjevati ili recitirati općenite Litanije kako su u Rimskom obredniku; i župnik je tom recitacijom zadovoljio svojoj obvezi.")

U sljedećoj točki rubrike kažu ovako:

"In Conventibus, in quibus Religiosi omnes ex laudabili consuetudine processionibus intersint, si populus Litanias Ordinis recitare nolit, Religiosa familia non debet in alia processione neque in choro Litanias Seraphici Ordinis recitare, postquam Litanias communes in processione peragendas recitavit. Pariter si Religiosi Ordinis nostri cum clero saeculari ad has processiones peragendas convenire soleant, illa processio sufficiet, quin alia intra domesticos parietes peragatur, vel Litaniae Seraphici Ordinis repetantur."

 

("U konventima, u kojima svi redovnici po pohvalnom običaju sudjeluju u procesiji, ako puk ne želi recitirati Litanije Reda, redovnička zajednica nije dužna u drugoj procesiji, niti u koru, recitirati Litanije serafskoga reda, nakon što je recitirala općenite Litanije u procesiji. Isto tako, ako se redovnici našega reda običavaju okupiti sa svjetovnim klerom za obavljanje ovih procesija, bit će dovoljna ta procesija, da se ne treba obavljati druga unutar kućnih zidova ili ponavljati Litanije serafskoga reda.")

Rubrike i same Litanije serafskog reda potražite ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.

O ovom pitanju također treba pogledati i rubrike brevijara, jer su po staroj disciplini redovnici ili klerici koji nisu sudjelovali u procesiji za prosne dane, dužni barem privatno izmoliti Litanije svih svetih.

A rubrike Rimsko-serafskog brevijara kažu sljedeće o Litanijama serafskog reda:

"Quae loco praecedentium, dicende sunt ab omnibus Breviario Romano-Seraphico legitime utentibus in Divini Officii recitatione."

 

("Koje umjesto prethodnih [općih Litanija svih svetih] trebaju govoriti svi koji se zakonito koriste Rimsko-serafskim brevijarom u recitaciji božanskoga oficija.")

Pogledaj na [312-318.] u Breviarium Romano-Seraphicum iz 1956. godine.