Kako bi se katolik trebao postaviti prema nepravednim zakonima koje donose ljudske vlasti? Što bi čovjek trebao učiniti kad ga vlasti prisiljavaju da učini nešto što je protivno naravnom zakonu? Kako bi podložnik trebao reagirati kad mu poglavar zapovjedi da učini nemoralnu stvar? To su pitanja koja su se postavljala u svim vremenima, ali u ovo današnje vrijeme postala su praktički svakodnevna tegoba velikom broju vjernika iz svih staleža.
Bl. Alojzije Stepinac naglašava u svojim Katehetskim propovijedima:
"Prema državnom poglavaru imamo dužnost pokoravati se svim pravednim zakonima (nepravedni naime zakon i nije zakon nego nasilje, a Bog nije dao vlasti nikome za provođenje nasilja i nepravda nego za unapređenje općeg dobra). Zato nisu nimalo pogriješili, nego su učinili dobru stvar ona tri mladića u Babilonu, kad su uskratili poslušnost Nabuhodonozoru kralju, koji ih je silio na klanjanje zlatnom kipu kao bogu."
U ovim blaženikovim riječima sažeto je sve ono što su istaknuti kršćanski pisci naučavali o pravednim i nepravednim zakonima: od sv. Augustina do pape Leona XIII.
Budući da živimo u turbulentnim vremenima u kojima se katolicima svašta nameće putem zakona, smatrao sam da je potrebno skupiti na jedno mjesto nauk istaknutih papa, crkvenih naučitelja i teologa o pravednim i nepravednim zakonima. Ovo djelce možete preuzeti na kraju ovog teksta.
No, prvo trebamo malo razjasniti pojam pravednih i nepravednih zakona.
Riječ "pravda" jedna je od onih riječi koje se danas najviše zloupotrebljavaju (slično kao riječi "ljubav", "milosrđe", "mir" itd.). Ljevičari su pojam "pravednosti" iskrivili do razine da je u njihovim ustima postao sušta suprotnost od njegova stvarnog značenja. Tako, primjerice, oni tvrde da čovjek ima "pravo" činiti ono što je po božanskom zakonu zabranjeno.
Kako bismo ispravno shvatili pojam pravednosti, trebamo uvijek imati pred očima riječi sv. Augustina (De civitate Dei, lib. XIX., cap. 21. - PL 41, 649):
"Justitia porro ea virtus est, quae sua cuique distribuit. Quae igitur justitia est hominis, quae ipsum hominem Deo vero tollit, et immundis daemonibus subdit? Hoccine est sua cuique distribuere? An qui fundum aufert ei a quo emptus est, et tradit ei qui nihil in eo habet juris, injustus est; et qui se ipsum aufert dominanti Deo, a quo factus est, et malignis servit spiritibus, justus est?"
("Pravednost je, nadalje, ona krepost koja svima dijeli ono što je njihovo. Kakva je, dakle, pravednost čovjeka koja samog čovjeka oduzima pravom Bogu i podlaže ga nečistim demonima? Zar je to dijeljenje svakomu onoga što je njihovo? Zar nije nepravedan onaj tko oduzme zemljište onomu tko ga je kupio i preda ga onomu tko na nj nema nikakvo pravo; i zar je pravedan onaj tko samoga sebe oduzme gospodaru Bogu, koji ga je stvorio, i služi zlim duhovima?")
Naše shvaćanje pravednih zakona dobro sažimaju riječi sv. Tome Akvinskog (Summa theologica, I-II, q. 95., a. 2.):
"...sicut Augustinus dicit, in I de Lib. Arb., non videtur esse lex, quae iusta non fuerit. Unde inquantum habet de iustitia, intantum habet de virtute legis. In rebus autem humanis dicitur esse aliquid iustum ex eo quod est rectum secundum regulam rationis. Rationis autem prima regula est lex naturae, ut ex supradictis patet. Unde omnis lex humanitus posita intantum habet de ratione legis, inquantum a lege naturae derivatur. Si vero in aliquo, a lege naturali discordet, iam non erit lex sed legis corruptio."
("...kao što Augustin kaže u I. De libero arbitrio, ne čini se da je zakon ono što nije pravedno. Stoga, koliko ima pravednosti, toliko ima snage zakona. U ljudskim pak stvarima kaže se da je nešto pravedno po tome što je ispravno prema pravilu razuma. A prvo pravilo razuma jest naravni zakon, kao što je očito iz gore rečenoga. Stoga, svaki ljudski postavljeni zakon utoliko ima obilježje zakona, ukoliko se izvodi iz naravnog zakona. No, ako u nečemu odstupa od naravnog zakona, neće više biti zakon, nego kvarenje zakona.")
Dakle, nepravedan zakon jest nevaljan. Ne možemo ga uopće smatrati zakonom.
Jasno je da su nepravedni svi oni zakoni koji su protivni naravnom zakonu. Brutalan su primjer zakoni koji dopuštaju ubojstvo nedužnog čovjeka, kao što su zakoni o pobačaju i eutanaziji. Isto tako, nepravedni su zakoni koji su očito protivni biologiji čovjeka i zdravom razumu, poput zakona o "promjeni spola" i onih koji ozakonjuju protuprirodni blud.
Danas se premalo naglašava ona ključna stvar: nepravedni zakoni su sami po sebi nevaljani, bez obzira na pitanje tko ih je donio i koliku podršku imaju u "javnom mnijenju".
Evo, ovih dana slovenski biskupi pozivaju vjernike da na referendumu glasuju protiv legalizacije eutanazije. U priopćenju su i spomenuli da je riječ o nepravednom zakonu protiv kojeg se vjernici trebaju zauzeti: "To će biti istinski glas suosjećanja i glas protiv usvajanja nepravednog zakonodavstva koje bi ugrozilo dostojanstvo najranjivijih u našem društvu."
Međutim, nisu spomenuli da je nepravedan zakon sam po sebi nevaljan. Njihova poruka vjernicima trebala je glasiti ovako: "Izađite na referendum i glasujte protiv legalizacije eutanazije. Ali, naglašavamo da čak i ako većina ljudi glasuje za legalizaciju eutanazije i ako takav zakon bude usvojen, taj zakon je sam po sebi nevaljan, jer je nepravedan. Stoga, nitko ga ne smije ni u kojem slučaju primijeniti."
Pa, čak i da 99% ljudi glasuje za legalizaciju eutanazije, taj bi zakon i dalje bio nepravedan i nevaljan. Ljudska volja ne može promijeniti naravni zakon koji zabranjuje ubojstvo nedužnog čovjeka i samoubojstvo. Ljudska volja ne može promijeniti Božju volju.
Vjernici će lako prepoznati da su zakoni o legaliziranom ubojstvu (eutanazija, pobačaj...) nepravedni zakoni. No, ima još mnogo drugih nepravednih zakona koji imaju izrazito štetan utjecaj na društvo.
Republika Hrvatska ima zakone koji potiču njezine građane da žive u stanju smrtnog grijeha. Pogledajte, na primjer, zakonsko priznanje izvanbračne zajednice. Izvanbračnoj zajednici, tj. priležništvu, priznata su sva prava kao braku (nasljeđivanje, pravo na obiteljsku mirovinu, izjednačavanje bračne i izvanbračne djece itd.).
Iz perspektive ljudi ovoga svijeta, postavlja se pitanje: Zašto bi itko stupio u brak, ako sva zakonska prava kao u braku može ostvariti u "izvanbračnoj zajednici"?
Je li onda čudno da pada broj sklopljenih brakova, a raste broj ljudi koji besramno i javno žive u priležništvu?
Problem je u tome što državni zakoni potiču takvo ponašanje. A nijedan od političara, koji se izjašnjavaju kao katolici, u tome ne vidi nikakav problem.
Ima i mnogo drugih zakonskih odredbi koje sadrže protunaravne elemente.
Na primjer, sigurno znate (ili biste trebali znati) da je prema naravnom zakonu svaka valjana i izvršena ženidba nerazrješiva. Dakle, ne samo kršćanska ženidba (koja je sakrament), nego i valjana ženidba između nekršćana (koja nije sakrament) jest nerazrješiva po naravnom zakonu. Stoga, svaki ljudski zakon koji legalizira razvod valjanog braka jest nepravedan zakon (kao što je Obiteljski zakon u Republici Hrvatskoj).
Ovdje se postavlja pitanje što bi čovjek trebao učiniti ako ga država prisiljava da primijeni nepravedan zakon. Zamislite da ste sudac na općinskom građanskom sudu i dođe pred vas zahtjev za razvod braka, a taj brak je nedvojbeno valjan. Što biste učinili? Ili, zamislite da ste odvjetnik i dođe vam stranka koja traži da je zastupate u takvom predmetu. Što biste učinili?
Ili, zamislite da ste učitelj u školi, a državni propisi vas prisiljavaju da djecu poučavate nemoralnom sadržaju. Ili, što bi trebao učiniti službenik kojem dođe zahtjev za "promjenu spola"? Ili, službenik od kojeg se traži da primijeni nemoralni Zakon o suzbijanju diskriminacije?
Nažalost, u današnjem zapadnom svijetu velik broj ljudi će se prije ili kasnije suočiti sa situacijom da ih država prisiljava da primijene nepravedne zakone. Možete bježati, ali se ne možete sakriti. Prije ili kasnije suočit ćete se s ovim problemom.
Zato svi trebaju dobro upoznati nauk Crkve o pravednim i nepravednim zakonima. To je razlog zašto sam izradio ovu zbirku pouka papa, crkvenih naučitelja i teologa o pravednim i nepravednim zakonima.
Među svetim ocima, treba posebno istaknuti sv. Augustina i sv. Izidora Seviljskog.
Sv. Augustin je jasno obrazložio tezu da zakon treba biti pravedan kako bi bio valjan, dok je sv. Izidor Seviljski u svojim Etimologijama naveo točne uvjete koje zakon treba ispunjavati kako bi se mogao smatrati pravednim. Na riječima ove dvojice crkvenih naučitelja, kao na svojevrsnom temelju, svi kasniji kršćanski pisci izgrađuju učenje o pravednim i nepravednim zakonima.
Izdvojio sam pouke najpoznatijih teologa i crkvenih pravnika. Izabrani autori predstavljaju glavna razdoblja katoličke teologije i njezine najvažnije škole. Tako iz benediktinsko-monaške tradicije navodim njezina najpoznatijeg predstavnika, sv. Bernarda iz Clairvauxa. Iz zlatnog doba skolastike ističu se: sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, bl. Ivan Duns Škot i sv. Rajmund Penjafortski.
Iz 14. i 15. stoljeća: sv. Antonin Firentinski, sv. Bernardin Sijenski, sv. Ivan Kapistran, Dionizije Kartuzijanac i bl. Anđeo Carletti od Chivassa.
Iz 16., 17. i 18. stoljeća, dominikanci: Bartolomej Fumo, Dominik Soto, C. R. Billuart.
Isusovci: sv. Robert Bellarmin, Franjo Suarez, Ivan Azorius (Azor), kardinal Ivan de Lugo, Hermann Busenbaum, Dominik Viva i Klaudije Lacroix.
Franjevci: Bartolomej Mastri i veliki kanonski pravnik Anaklet Reiffenstuel.
Dakako, navodi se i najveći moralni teolog sv. Alfonz Liguori.
Bio je potreban ovako širok krug najznačajnijih teologa da se jasno vidi konsenzus oko pitanja pravednih i nepravednih zakona.
Nakon teologa dolazi red na službeni nauk Crkve. Crkveni nauk o zakonima formulirao je papa Leon XIII. u enciklici Libertas od 20. lipnja 1888. Papa u cijelosti prihvaća učenje sv. Tome Akvinskog o zakonima i daje jasne upute kako se kršćanin treba odnositi prema zakonima.
Ovu encikliku bi svakako trebali dobro proučiti svi kršćanski pravnici i političari. No, trebali bi također proučiti neke od gore spomenutih teologa. Preporučio bih posebno dva klasična autora: Dominik Soto i Franjo Suarez. Dominik Soto je u djelu De iustitia et iure (O pravednosti i pravu) detaljno izložio sve aspekte tomističkog pogleda na pravo i zakone. Franjo Suarez je pak napisao izvrsno i nezaobilazno djelo De legibus ac Deo legislatore (O zakonima i Bogu zakonodavcu).
Kada bi postojala katolička politička akademija, u njoj bi se - uz ove knjige - proučavala i djela sv. Roberta Bellarmina De officio principis christiani (O službi kršćanskog vladara) i De laicis (O laicima). A moglo bi se dodati i djelo bl. Ivana Merza Načela političkog djelovanja katolika.
Dakako, temeljito bi se izučavali i papinski dokumenti o odnosima Crkve i države, poput encklike Leona XIII. Immortale Dei.
Nažalost, nemamo takvu političku akademiju, pa nemamo ni političare koji imaju katolički pogled na državu i pravo.
Nedavno su održani parlamentarni izbori. Sabor je zakonodavno tijelo; glavna mu je zadaća donošenje zakona. A kako će zastupnici ispravno obaviti svoju odgovornu dužnost, ako ne znaju apsolutno ništa o katoličkom nauku o zakonima?
Budimo iskreni. Hrvatska trenutno nema katoličke političare. Imamo političare koji se izjašnjavaju kao katolici, ali nemamo katoličke političare. Nemamo političare koji bi nešto znali o katoličkom nauku o vlasti, državi, zakonima...
Godinama slušamo samo govore o "kršćanskim vrijednostima", ali je prilično nejasno što pojedincima znače te "vrijednosti". Govorite o "obiteljskim vrijednostima", a držite zakone po kojima se brak raskida kao kupoprodajni ugovor.
No, osim političara, veliko neznanje vlada u običnom puku. Vrlo je malo učinjeno da se podigne svijest naroda o problemu nepravednih zakona. To nisu komplicirana pitanja koja običan građanin ne bi mogao shvatiti.
Dovoljno je za početak da svatko zapamti barem ove dvije rečenice:
1) Nepravedan je zakon koji sadrži odredbe koje su protivne božanskom i naravnom zakonu.
2) Nepravedan zakon jest nevaljan, ništetan (treba se smatrati nepostojećim).
Ili, na sasvim konkretnim primjerima u Republici Hrvatskoj, narod treba znati da je "Zakon o životnom partnerstvu" protunaravan, pa zato i nepravedan i nevaljan; da je "Zakon o suzbijanju diskriminacije" protunaravan, pa zato i nepravedan i nevaljan; da je "Zakon o ravnopravnosti spolova" protunaravan, pa zato i nepravedan i nevaljan... Ovi su propisi po samoj svojoj materiji zli, i zato se ni u kojem slučaju ne smiju obdržavati. Iako su oni već sada nevaljani, političari moraju znati da ih trebaju i formalno ukinuti.
Važno je naglasiti da nauk o pravednim i nepravednim zakonima vrijedi za sve ljudske zakone. Dakle, vrijedi i za crkvene zakone, jer crkveni zakon jest ljudski zakon (dakako, koji u mnogim svojim odredbama razrađuje i tumači božanski zakon).
Kao što svaki ljudski zakon mora biti u skladu s naravnim zakonom i pozitivnim božanskim zakonom, tako i crkveni zakon mora biti u skladu s naravnim zakonom i pozitivnim božanskim zakonom. Ako bi papa donio zakon koji je protivan naravnom zakonu ili koji sadrži očitu nepravdu, takav bi zakon bio nevaljan, kao što objašnjava sv. Robert Bellarmin (De Romano Pontifice, lib. IV., cap. 15.).
I kao što kaže bl. Ivan Duns Škot (Ordinatio, lib. IV., dist. 5., q. 2., 47.):
...praeceptum autem legis naturae et praeceptum evangelicum maius est praecepto Ecclesiae tantum... nullus enim iudex in Ecclesia vel legislator interpretaretur praeceptum suum esse servandum in illo casu in quo vergeret contra praeceptum legis naturae et Dei.
("...zapovijed pak naravnog zakona i evanđeoska zapovijed veća je od same zapovijedi Crkve... naime, nijedan sudac u Crkvi ili zakonodavac ne bi tumačio da se njegova zapovijed treba obdržavati u onom slučaju u kojem bi se okrenula protiv zapovijedi naravnog i Božjeg zakona.")
Važno je da što više ljudi upozna katolički nauk o pravednim i nepravednim zakonima kako bi znali ispravno postupiti u slučaju kad se suoče s problemom nepravednog zakona. Jedan čovjek ne može mnogo toga sam učiniti, ali zajednički nastup više ljudi može itekako mnogo postići.
Na primjer, ako jedan sudac na općinskom sudu odbije "razvesti valjani brak", jer je to protivno naravnom zakonu; taj će sudac dobiti otkaz. No, ako svi suci na sudu odbiju sudjelovati u takvim predmetima, onda im nadležni ne mogu ništa učiniti, jer im ne mogu svima dati otkaz.
Ili, na primjer, kad se jedan biskup u Americi suprotstavio modernističko-liberalnoj i sodomitskoj agendi, onda je taj biskup dobio "otkaz". No, kad se svi biskupi u Africi suprotstave sodomitskoj agendi, onda im ne mogu ništa učiniti, jer im ne mogu svima dati "otkaz".
Ili, na primjer, ako se jedan učitelj u školi suprotstavi "spolnom odgoju", onda taj učitelj može dobiti otkaz. No, ako se svi učitelji suprotstave "spolnom odgoju" onda im nadležni ne mogu ništa učiniti, jer im ne mogu svima dati otkaz.
Dakle, u današnjem svijetu brojke nešto znače. Zato je, ponavljam, vrlo važno da svaki katolik dobro upozna nauk o pravednim i nepravednim zakonima. Treba širiti svijest da ljudski zakonodavac ne može činiti što god želi; da on ne može donositi zakone koji su protivni božanskom i naravnom zakonu. Ako ih pokuša donijeti, takvi su zakoni nevaljani.
Kao što je zakonodavcu zabranjeno donijeti nepravedan zakon, tako je i podložniku zabranjeno poslušati i obdržavati takav zakon. Postoje određene iznimke od tog pravila (vidjet ćete ih u ovom radu), ali nikada kod zakona koji su po samoj svojoj materiji protivni Božjem zakonu. Takvi se zakoni nikada ne smiju obdržavati.
Na kraju, dao bih jednu utjehu onima koje muče nepravedni zakoni. Ne trebamo se čuditi ako se pored svih ostalih problema i borbi u našim životima, trebamo još boriti i s nepravednim zakonima. Ljudski život na zemlji jest borba i vojevanje: Militia est vita hominis super terram, kaže Sveto pismo (Job 7, 1).
Ljudski život na ovom svijetu jest iskušenje, a čovjek se iskušava i po nepravednim zakonima. Time se vidi je li čovjek spreman ostati vjeran Božjem zakonu unatoč tome što mu ljudski zakoni naređuju da ga prekrši.
Kao što nas uči sv. Augustin, zaslužno je djelo nepokoriti se nepravednom zakonu.
Kao što je zaslužno djelo biti poslušan pravednim zakonima, tako je zaslužno djelo odbiti poslušnost nepravednim zakonima. I kao što je zaslužno djelo biti poslušan zakonitim naredbama poglavara, tako je zaslužno djelo odbiti poslušnost nezakonitim naredbama poglavara. Naime, Bog je ljudskim poglavarima dao vlast da zapovijedaju u skladu s Božjim zakonom, a ne da zapovijedaju opačine protiv naravnog i božanskog zakona.
Kao što je grijeh biti neposlušan pravednim zakonima, tako je grijeh biti poslušan nepravednim zakonima, koji su protivni naravnom i pozitivnom božanskom zakonu. I kao što je grijeh neposlušati zakonitu zapovijed poglavara, tako je grijeh poslušati poglavara koji zapovijeda nešto što je protivno naravnom i božanskom zakonu.
Dobro je to izrazio veliki kardinal Ivan de Lugo: "Praeceptum autem non potest facere de illicito licitum" - "Zapovijed pak ne može od nedopuštene stvari učiniti dopuštenu stvar." (Responsa moralia, lib. III., dub. 19., n. 11.)
Važno je da shvatimo da naše dužnosti prema Bogu dolaze prije svih dužnosti prema ljudima. Stoga, ako nam ljudi naređuju bilo što protiv Božjeg zakona, ne samo da ih ne trebamo poslušati, nego ih ne smijemo poslušati.
No, kako bi katolik znao dati argumentiran odgovor onima koji ga o tome pitaju, treba proučiti kako su kršćanski pisci obrazložili stajalište Crkve o nepravednim zakonima. Zbirka pouka papa i teologa, koju vam danas predajem, sastoji se od dva dijela.
Pitanja kojima se bavimo u prvom dijelu rada svrstana su u devet tematskih cjelina:
1. Svaki zakon izvodi se iz vječnog Božjeg zakona (svaki ljudski zakon mora biti u skladu s vječnim Božjim zakonom).
2. Samo pravedan zakon obvezuje u savjesti.
3. Uvjeti koji su potrebni kako bi zakon bio pravedan.
4. Nepravedan zakon nije zakon (nepravedan zakon jest nevaljan).
5. Smije li zakonodavac donijeti nepravedan zakon?
6. Smiju li podložnici obdržavati nepravedan zakon?
7. Postoje li nepravedni zakoni koji se smiju obdržavati?
8. Smije li sudac donijeti presudu na temelju nepravednog zakona?
9. Suprotstaviti se nepravednim zakonima ne znači "rušiti državu".
U drugom dijelu donosim primjere zakona koje je Sveta Stolica izričito osudila kao nepravedne, uz izvatke iz papinskih dokumenata koji ih osuđuju:
1. Zakoni o odvajanju Crkve i države;
2. Zakoni o civilnom braku i razvodu braka;
3. Zakoni koji proglašavaju sve religije jednakima i ravnopravnima;
4. Zakoni koji dopuštaju slobodu govora i pisanja nemoralnim i krivim mišljenjima i stajalištima.
Možete preuzeti ovdje: Pape, crkveni naučitelji i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.
