U današnjem vremenu moralne pomutnje, potreban nam je siguran vodič kroz katolički moral. Danas smo napokon dobili jedno djelo koje na čvrstim tomističkim temeljima donosi jasan pregled katoličkog moralnog nauka. Naime, preveo sam jedan od klasičnih vodiča tradicionalne moralne teologije: Prümmerov Vademecum theologiae moralis, izvorno objavljen 1921. godine. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta. I odmah vas upozoravam da će ovaj uvodni tekst biti dosta opširan, jer moram objasniti neke stvari kako biste lakše razumjeli i koristili Prümmerovo djelo.
Recimo prvo nešto o autoru. Dominik Prümmer rođen je u okolici Aachena, 3. rujna 1866. Ušao je u dominikanski red 1884. godine. Zaređen je za svećenika 1890. godine. Nakon doktorata iz kanonskog prava (1908.), postaje profesor moralne teologije na sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj, gdje ostaje do smrti, 9. lipnja 1931.
Prümmer je bio stručnjak za život sv. Tome Akvinskog. Štoviše, bio je urednik Fontes vitae S. Thomae Aquinatis (Izvori za život sv. Tome Akvinskog) gdje su kritički objavljeni životopisi i drugi srednjovjekovni izvori o životu sv. Tome, a među njima i neki dotad nepoznati rukopisi.
No, Prümmer se najviše istaknuo na području moralne teologije i kanonskog prava. Njegova su glavna djela (i da tako kažemo, životna djela):
1) Manuale theologiae moralis secundum principia S. Thomae Aquinatis (Priručnik moralne teologije prema načelima sv. Tome Akvinskog), u tri sveska;
2) Manuale iuris canonici (Priručnik kanonskog prava).
Na ova dva djela Prümmer neprestano upućuje i u ovom manjem djelu, koje danas stavljam pred vas: Vademecum theologiae moralis. To je zapravo skraćena verzija spomenutog Priručnika moralne teologije, zgodno uređena za jednostavnu i praktičnu upotrebu ispovjednika i mladih klerika koji se pripremaju za polaganje ispita. Zato i nosi podnaslov: "ad usum examinandorum et confessariorum".
Veliki hrvatski teolog Josip Pazman napisao je recenziju Prümmerovog Priručnika moralne teologije u Bogoslovskoj smotri (Vol. 6. No 2, 1915. god.), gdje ističe:
"Što se tiče same obradbe, to je pisac doista priredio vrsno djelo, koje on čedno naziva 'manuale', ne samo 'in usum scholarum', već također in usum professorum, confessariorum et praedicatorum. On je uistinu slijedio svoga učitelja sv. Tomu Akvinca, iz čije je 'Summa theol.' kao iz čistog vrela crpao solidna načela moralnog bogoslovlja. Načela sv. Tome su općenito prihvaćena u Crkvi katol., ali ovo djelo imade tu prednost, što su ta načela dosljedno provedena kroz cijelo gradivo. Za to i jesu piscu poglaviti auktoriteti oni znameniti bogoslovci starije dobe, koji su sv. Tomu dobro proučili i poznavali. Ali kraj svega toga pisac poznaje i sv. Alfonza i navodi ga kod svakog važnijeg pitanja...
Pisac umije izvrsno latinski, pravilno slaže izreke, izrazuje se jasno, nijedna mu riječ nije suvišna. Bila bi doista šteta, da su ova predavanja učenoga profesora ostala u rukopisu. Preporučujem ovo djelo osobito onima, koji žele pobliže da se upoznaju s naukom sv. Tome Akvinca."
Kad je Prümmer umro 1931., prof. Andrija Živković u svojem je osvrtu u Bogoslovskoj smotri napisao:
"Pored solidne tomističke nauke njegova su stručna djela protkana zdravim i korisnim pogledima iz savremenog praktičnog života, te su ne samo u teoretskom, nego i u praktičnom pogledu vrlo uporabiva."Već po ovim riječima, vidite koliko je korisno da neko Prümmerovo djelo napokon ugleda i hrvatski prijevod, te da tako postane dostupno širim slojevima naše katoličke javnosti. Prvenstveno mislim na teologe, svećenike i angažirane laike. Možda će time ovaj tomistički teolog vratiti nešto od onog utjecaja koji je imao na (predkoncilske) hrvatske teologe.
Prümmerov utjecaj može se jasno primijetiti u djelima hrvatskih teologa još u 1940-ima.
Primjerice, kod Dragutina Kniewalda, koji je najpoznatiji kao liturgičar, ali koji je bio i stručnjak za pastoralnu teologiju. Pogledajte drugi svezak Kniewaldova udžbenika "Pastirsko bogoslovlje" (Zagreb, 1944.), gdje govori o službi ispovjednika, i vidjet ćete da pojedina mjesta izgledaju kao da slijedi Prümmera doslovno od riječi do riječi.
Dakle, Prümmerovo djelo je bez dvojbe vrlo korisno, ali ono je i potrebno. Kako biste shvatili zašto je potrebno, trebat ćete uzeti malo vremena i strpljivosti da pročitate ovaj tekst do kraja. Kao što sam rekao na početku, ovaj uvod će biti dosta dugačak, pa ću ga podijeliti u nekoliko dijelova.
Zašto je bilo potrebno prevesti ovo djelo?
Bl. Ivan Merz napisao je sljedeće riječi u svojoj knjižici "Katolička akcija" (1927. god.):
"Štogod radili, sva djela moraju ići za tim da se u svijetu čini što manje grijeha i što više zaslužnih djela."Što manje grijeha, a što više zaslužnih djela... Kako to postići? Kako pronaći način da se to ostvari?
Prvo i osnovno, moramo točno znati koji su ljudski čini:
1. grijesi, tj. zli čini koji zaslužuju kaznu;
2. dobra djela, tj. dobri čini koji zaslužuju vječnu nagradu.
Moralna teologija bavi se upravo tim pitanjem. Ona stručno, na znanstveni način, istražuje moralno obilježje ljudskih čina na svim područjima ljudskog života i djelovanja - dakako, na temelju izvora objave: Svetog pisma i Tradicije Crkve.
Naglašavam da se tu ne govori samo o tome koji su ljudski čini grijesi, nego i o tome koji su ljudski čini dobra djela (zaslužna djela, djela zaslužna za nebo). Objašnjava se kakve osobine trebaju krasiti pojedine dobre ljudske čine kako bi bili zaslužni: od molitve, posta, zavjeta, slušanja sv. Mise, dijeljenja milostinje siromasima, pa sve do ispravnog primanja svetih sakramenata.
Ovdje se trebamo sjetiti riječi biskupa Antuna Mahnića (Knjiga života, str. 189.):
"Lajici napokon u svećenstva treba da traže sredstva, kojima se uzdržava katolički život, a to je život posvećujuće milosti i za vječni spas zaslužnih dobrih djela."I malo kasnije, Mahnić daje ključnu pouku:
"Kao što smo dužni težiti za svrhunaravnim blaženstvom, jer nas je Bog za to odredio; tako smo dužni upotrijebiti i sredstva, bez kojih se ovaj cilj ne može postići."Kako u praksi, u konkretnom životu, uspješno upotrijebiti ta sredstva, kako riješiti razne probleme koji se na tom putu pojavljuju - sve su to teme koje istražuje moralna teologija.
Nama je danas zaista potrebna solidna osnova za upoznavanje katoličke moralne teologije. Dakako, koja nije komplicirana i nerazumljiva, nego jednostavna, logična i lako shvatljiva.
Svakom katoliku potrebno je određeno poznavanje osnova moralne teologije... Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što svatko mora ići na ispovijed. Čovjek treba prepoznati i razlikovati grijehe kako bi se mogao dobro i plodonosno ispovjediti.
Tradicionalne metode moralne teologije
Postoje dvije tradicionalne metode za izlaganje gradiva posebnog dijela moralne teologije.
Prva je metoda sv. Tome Akvinskog, koju je Anđeoski učitelj primijenio u svojoj Sumi teologije, gdje se moralne teme obrađuju prema krepostima. Cijela Tomina Secunda Secundae je remek-djelo o kršćanskim krepostima.
Druga je metoda sv. Alfonza Liguorija, koju je ovaj veliki svetac primijenio u svojim glavnim stručnim teološkim djelima: udžbeniku za moralnu teologiju Theologia moralis, pastoralnom priručniku Homo Apostolicus i priručniku za ispovjednike Praxis confessarii. U njima se spomenute teme obrađuju prema Deset Božjih zapovijedi.
Obje metode imaju svoje prednosti. Metoda sv. Tome uči nas kako da se vježbamo u kršćanskim krepostima, dok nas metoda sv. Alfonza uči kako da uspješno izbjegavamo grijehe.
U konačnici, obje metode daju iste rezultate. Kad malo dublje pogledate, uočit ćete da su vršenje kreposti i suzbijanje grijeha u praksi (često) vrlo slične ili iste stvari.
Naime, svaka krepost suzbija neki grijeh. Svaka se krepost suprotstavlja nekom grijehu. Tako se krepost vjere suprotstavlja grijesima nevjere i krivovjerja; krepost nade suprotstavlja se grijesima očaja i preuzetnosti; krepost poniznosti suprotstavlja se grijehu oholosti; krepost darežljivosti suprotstavlja se grijehu škrtosti; krepost istinoljubivosti suprotstavlja se grijehu laži; krepost čistoće suprotstavlja se grijehu bludnosti; krepost stidljivosti suprotstavlja se grijehu bestidnosti itd.
Ne može u istom čovjeku istovremeno postojati i krepost i onaj grijeh koji joj se izravno protivi. Na primjer, ne može netko istovremeno imati i krepost vjere i grijeh krivovjerja ili nevjere. Drugim riječima, ne može netko istovremeno biti i vjernik i nevjernik. Dakako, ovdje govorimo o grijehu kao trajnom raspoloženju (lat. habitus), tj. mani, poroku (lat. vitium)...
Ne može netko imati krepost umjerenosti, a istovremeno biti odan grijehu pijanstva. Ne može netko istovremeno imati i krepost poniznosti i grijeh oholosti. Ne može netko istovremeno imati krepost čistoće i grijeh bludnosti. Ne može netko imati krepost istinoljubivosti, a istovremeno pod prisegom davati lažno svjedočanstvo na sudu.
Dakle, kreposti ratuju protiv grijeha, a grijesi ratuju protiv kreposti.
Krepostan čovjek pouzdano suzbija napasti, izbjegava grešne prigode, odbija sve napade i zamamljive grešne ponude tijela, svijeta i đavla. Kako kreposti brane čovjeka od svih tih opasnosti, dobro opisuje sv. Pavao onim čuvenim riječima u Poslanici Efežanima: "Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga." (Ef 6, 13-16)
Dakle, vidimo da sv. Pavao naziva kreposti (istinoljubivost, pravednost, vjeru) opremom Božjom. To je oprema koja je nužna za duhovni boj.
Nasuprot tome, čovjek bez kreposti pada pod svakom napasti, rado ulazi u grešne prigode i nema nikakve obrane protiv opasnih napasti putenosti, svijeta i đavla. Padanje u grijeh prelazi mu u naviku.
Promatranje kreposti je također način za utvrđivanje je li netko u stanju posvetne milosti ili nije. Naime, prema nauku Tridentskog koncila, u čovjeka se u trenutku opravdanja zajedno s posvetnom milošću ulijevaju i sve (ulivene) kreposti i darovi Duha Svetoga. Prema tome, ako netko nema kreposti, to je očiti znak da nije u stanju posvetne milosti.
Dakako, pritom trebate uzeti u obzir promjenjivo stanje čovjeka u ovom životu. Netko je danas u stanju posvetne milosti, a sutra počini smrtni grijeh i izgubi posvetnu milost (a zajedno s njom gubi i ulivene kreposti i darove Duha Svetoga). S druge strane, netko je danas teški grešnik, a sutra obavi dobro i valjano sakrament ispovijedi, te vrati posvetnu milost (a s njom i kreposti i darove).
Mi ne možemo gledati u duše drugih ljudi, pa ne možemo sa stopostotnom sigurnošću reći za nekoga: "On je krepostan čovjek."
Ipak, po određenim vanjskim činima pojedinih ljudi može se vidjeti da nemaju kreposti, tj. po činima koji se izravno protive nekoj kreposti. Na primjer, žena koja uvijek nemoralno odjevena hoda po ulici, očito nema krepost čednosti. Muškarac koji se javno hvali svojim nemoralnim djelima ili koji javno živi u priležništvu, očito nema krepost čistoće. Mladić i djevojka, koji se u potpunosti neprimjereno ponašaju, očito nemaju krepost stidljivosti, nego, naprotiv, imaju manu ili porok bestidnosti. Formalni krivovjerac, koji javno i uporno iznosi krivovjerna stajališta, očito nema krepost vjere.
Dakle, po vanjskim činima može se izvesti zaključak o trajnim raspoloženjima pojedinih osoba. Kako kaže sv. Toma: "habitus cognoscuntur per actus, et actus per obiecta" - "habitualna stanja se poznaju po činima, a čini po objektima" (De virtutibus, q. 4., a. 1.).
To vrijedi ne samo za pojedince, nego i za čitave narode. Danas možete vidjeti praktički čitave narode bez ikakvih kreposti, kao pokazatelj oronule discipline i potpunog nestanka morala. U takvim narodima očito nema baš velikog broja kreposnih pojedinaca.
Možemo otvoreno reći da je to tragedija... Jer: samo kreposni ljudi mogu zasnovati prave katoličke obitelji. Samo kreposni ljudi mogu činiti prave redovničke zajednice. Samo kreposni ljudi na položajima biskupa mogu obnoviti kršćansku stegu u biskupijama. Ukratko: samo kreposni ljudi mogu obnoviti kršćansko društvo.
Čovjek mora imati kreposti kako bi se uopće mogao spasiti. Bez kreposti je nemoguća borba protiv grijeha.
Zato kažem: bez obzira koristite li metodu sv. Tome ili metodu sv. Alfonza, rezultati bi trebali biti isti - učvršćenje u krepostima i suzbijanje grijeha. A to je i jedan od glavnih ciljeva moralne teologije.
Prümmer, kao dominikanac i tomist, slijedi metodu sv. Tome. Zato izlaže u nauk o Deset Božjih zapovijedi unutar rasprava o pojedinim krepostima.
Prvu, drugu i treću Božju zapovijed objašnjava u poglavlju o kreposti bogoštovlja. Četvrtu Božju zapovijed u poglavlju o kreposti ljubavi i poštovanja prema roditeljima [pietas]. Ove kreposti su potencijalni dijelovi kreposti pravednosti.
U dijelu o samoj kreposti pravednosti, pronaći ćete predmet Pete, Sedme, Osme i Desete Božje zapovijedi.
Nauk o Šestoj i Devetoj Božjoj zapovijedi pronaći ćete u poglavlju o kreposti čistoće (koja je subjektivni dio kreposti umjerenosti).
Nauk o krepostima važan je za utvrđivanje vrste i broja grijeha
Sve je to izloženo kao pouka svećenicima koji ispovijedaju puk. Nauk o krepostima je značajan radi utvrđivanja vrsne i brojčane razlike grijeha, a to je ključno za dobru ispovijed.
Na primjer, ako netko ukrade mobitel, počinio je grijeh krađe. Krađa je grijeh protiv kreposti pravednosti. No, ako netko ukrade kalež iz crkve, osim grijeha krađe (grijeh protiv kreposti pravednosti), počinio je i svetogrđe (grijeh protiv kreposti bogoštovlja). Dakle, u tom je slučaju riječ o dva vrsno različita grijeha.
Ako laik počini bludni grijeh, učinio je jedan grijeh protiv kreposti čistoće. No, ako svećenik počini bludni grijeh, učinio je dva grijeha. Naime, osim grijeha protiv kreposti čistoće, učinio je i svetogrđe (grijeh protiv kreposti bogoštovlja). Svećenikovo je tijelo posebno posvećeno za bogoštovlje, a ako ga on zlorabi u nečasne svrhe, čini svetogrđe. Zato se i djeca, koja su rođena iz svetogrdne veze klerika (ili redovnika) i neke žene, nazivaju "svetogrdna djeca" ("proles sacrilega", "filii sacrilegi"). Za takvu djecu po tradicionalnom kanonskom pravu vrijede još stroža pravila nego za drugu nezakonitu djecu. To vam dovoljno govori koliko je bludni grijeh svećenika teži nego bludni grijeh laika.
Po navedenim primjerima, ponavljam, vidite da je važno razlikovati vrste grijeha. U ispovijedi to može biti i od ključne važnosti. Tridentski koncil izričito kaže da su vjernici dužni ispovjediti sve smrtne grijehe kojih se mogu sjetiti (nakon pažljivog ispita savjesti), kao i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha.
Eto, zato i običan vjernik-laik mora znati barem u osnovnim crtama razlikovati vrste grijeha.
Sv. Toma izvodi vrsno razlikovanje grijeha iz formalno različitih objekata, a bl. Duns Škot iz protivnosti prema različnim krepostima. Vasquez ga izvodi iz protivnosti prema različitim zapovijedima.
Opet, sva tri načina daju iste rezultate. To priznaje i sam sv. Toma (Summ. theol. I-II, q. 72., a. 1., ad 2um):
"Et ideo peccata magis distinguuntur specie secundum obiecta actuum, quam secundum opposita. Quamvis etiam si distinguantur secundum oppositas virtutes, in idem rediret, virtutes enim distinguuntur specie secundum obiecta, ut supra habitum est."
("I zato se grijesi vrsno razlikuju više prema objektima čina nego prema protivnostima. Premda, i kad bi se razlikovali prema protivnim krepostima, došlo bi na isto, jer se kreposti vrsno razlikuju prema objektima, kao što je gore istaknuto.")
Stoga, važan cilj cijelog nauka o krepostima u moralnoj teologiji nije samo to da čovjeka nauči kako se dobro ponašati, nego prvenstveno da svećenik zna u ispovijedi razlikovati vrstu, broj i težinu grijeha pokornika. Kao što je već naglašeno, grijesi protiv različitih kreposti imaju različitu težinu. Na primjer, grijesi protiv kreposti pravednosti imaju različitu težinu od grijeha protiv kreposti jakosti. Pa, i unutar subjektivnih dijelova pojedinih kreposti postoje velike razlike: grijesi protiv uzajamne pravednosti različiti su od grijeha protiv zakonske pravednosti. Primjerice, teži je grijeh ne platiti za kupljenu robu (obveza po uzajamnoj pravednosti) nego ne platiti porez državi (obveza po zakonskoj pravednosti).
Upoznati sustav sv. Tome Akvinskoga
Kad jednom naučite cijelu strukturu nauka o krepostima, to će vam omogućiti da se brzo i lako snalazite u Sumi teologije sv. Tome Akvinskog. Na primjer, ako želite saznati što sv. Toma govori o postu, a znate da je post čin kreposti uzdržljivosti (abstinentia), koja je subjektivni dio stožerne kreposti umjerenosti (temperantia) - onda znate da prvo trebate okrenuti knjigu na dio koji govori o kreposti umjerenosti, zatim otići na subjektivne dijelove umjerenosti, pa zatim pronaći krepost uzdržljivosti, i ovdje među njezinim činima nalazite raspravu o postu.
Ili, na primjer, jednoga dana dobijete želju da saznate što sv. Toma govori o mučeništvu. Kako ćete pronaći to mjesto u Sumi teologije? Vrlo jednostavno. Ako znate da je mučeništvo čin stožerne kreposti jakosti (fortitudo), onda znate da trebate okrenuti knjigu na stožerne kreposti, pronaći raspravu o kreposti jakosti i tu nalazite govor o činu kreposti jakosti: mučeništvu.
Ili, kako ćete pronaći što sv. Toma govori o molitvi? Ako znate da je molitva čin kreposti bogoštovlja (religio), koja je potencijalni dio stožerne kreposti pravednosti (iustitia); onda znate da trebate prvo okrenuti knjigu na raspravu o kreposti pravednosti, zatim otići na dio o potencijalnim dijelovima pravednosti i pronaći krepost bogoštovlja, i ovdje među činima bogoštovlja nalazite raspravu o molitvi. I u samo nekoliko sekundi pronašli ste što vas zanima.
Evo, po ovih nekoliko primjera vidite koliko je važno poznavati cijelu strukturu nauka o krepostima. To je jedan dobro uređeni sustav, koji je sv. Toma doveo do savršenstva. Do te razine, da mu se praktički više ništa novoga ne može dodati. Zato su pape (Leon XIII., sv. Pio X., Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII.) uporno tražili da teološko obrazovanje slijedi sustav sv. Tome.
Prümmerov Vademecum je jedan od najlakših i najbržih načina da to naučite.
Naučiti definicije pojmova
Kad budete čitali Prümmerov Vademecum, posebnu pozornost obratite na definicije pojedinih pojmova. Važno je znati točnu definiciju pojma o kojem govorite. Tek onda možete prepoznati pojedine pojave u praksi.
Na primjer, koja je definicija pojma hula (blasfemija)? Što je hula?
Definicija: Hula je pogrdan govor protiv Boga.
Pod izrazom "pogrdan govor" ne misli se samo na pogrdu protiv Božjeg Veličanstva, nego i na pogrdu protiv Božjih osobina i savršenstava.
Prema tome, ako netko kaže: "Bog ne kažnjava grijehe", i to ozbiljno misli, izrekao je hulu. Naime, takvim riječima niječe jednu od Božjih osobina: Njegovu savršenu pravednost.
Stari teolozi su takve hule nazivali "krivovjernim hulama" ("blasphemia haereticalis"), jer osim grijeha hule, sadrže i grijeh krivovjerja. I to su dva vrsno različita grijeha. Krivovjerje je grijeh protiv kreposti vjere (fides), a hula je grijeh protiv kreposti bogoštovlja (religio).
Kako biste sve to mogli prepoznati, (opet ponavljam) važno je znati točne definicije pojedinih pojmova. Neke stvari su vam već zasigurno poznate iz vašeg dosadašnjeg obrazovanja i opće kulture.
Teologija i pravo
Oni od vas koji su pravnici, iznenadit će se kad u ovom vodiču za moralnu teologiju ugledaju gradivo iz rimskog i građanskog prava. Ono što ste u rimskom pravu (i građanskom pravu) učili o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, o naknadi štete, o ugovorima... ponavlja se u moralnoj teologiji.
Koliko je važno poznavanje pravne teorije za razumijevanje pojedinih dijelova moralne teologije, dobro se vidi na primjeru vlasništva. Iako rasprava o vlasništvu u moralnoj teologiji uvelike nalikuje na raspravu o vlasništvu u građanskom pravu, pojam vlasništva proteže se i na predmete o kojima građanski zakoni šute... na primjer, na ljudsko tijelo i dušu.
U kojem je smislu čovjek vlasnik svojeg tijela i duše?
Moderni bezbožnici imaju parolu: "Moje tijelo, moj izbor." Koriste je potpuno bespredmetno u promicanju pobačaja.
No, čak i izvan tog konteksta, teza "moje tijelo, moj izbor" potpuno je kriva.
Katolička moralna teologija uči nas da čovjek nad svojim tijelom ima samo koristovno vlasništvo (dominium utile), dok jedino Bogu pripada vrhovno ili više vlasništvo (dominium altum) nad svakim tijelom i dušom.
Zato čovjek ne može činiti sa svojim tijelom što god želi.
Kao rasprava o vlasništvu, tako i rasprava o naknadi štete nije samo traktat iz građanskog prava, nego se cijela ta tema promatra iz nadnaravne perspektive. Naknada štete jest potrebna za spasenje. Dakle, čovjek koji je nepravedno nanio imovinsku štetu drugom čovjeku, mora tu štetu popraviti - ako se želi spasiti. Tko nema ozbiljnu odluku da popravi štetu koju je (nepravedno) uzrokovao, ne može uopće dobiti oproštenje grijeha. Stara izreka kaže: "Non remittitur peccatum, nisi restituatur ablatum." ("Ne otpušta se grijeh, ako se ne vrati oduzeto.")
Isto tako, i rasprava o ugovorima ima puno šire značenje od puke građanskopravne sfere.
Štoviše, rasprava o ugovorima (De contractibus) jedna je od najopširnijih rasprava u starim knjigama iz moralne teologije. Tu se izlaže teorija o ugovorima na temelju rimske i kontinentalno-europske pravne tradicije.
Moralna teologija promatra ugovore u okviru šire rasprave o stožernoj kreposti pravednosti. Naime, moral traži da pri sklapanju ugovora i izvršenju ugovornih obveza postupamo prema uzajamnoj pravednosti, tj. da svakomu damo njegovo "usque ad aequalitatem".
Znatnije kršenje ugovornih obveza nije samo civilni delikt, nego i grijeh protiv kreposti pravednosti. Zato svećenik-ispovjednik treba barem u osnovnim crtama poznavati ovu materiju.
Osim toga, pravnu teoriju o ugovorima potrebno je dobro poznavati, jer postoje grijesi koji se čine samim sklapanjem ugovora, npr. simonija. Simonija nije samo kupovanje i prodavanje crkvenih službi, kako to površno navode svjetovni izvori. Simonija se može počiniti i mnogim drugim vrstama ugovora (npr. najam, zakup, zamjena, ugovor o djelu itd.), pa i puno suptilnijim metodama, npr. uslugama: Netko nekom crkvenom poglavaru učini neku uslugu, a ovaj ga zauzvrat postavi na neki crkveni položaj. U biti, simonija se može počiniti svakim naplatnim ugovorom kojim se duhovna stvar izjednačuje sa svjetovnom ili kojim se duhovna stvar procjenjuje svjetovnom cijenom. Teološke rasprave o simoniji ne možete shvatiti ako prvo ne svladate pravnu teoriju o razlici između naplatnih i besplatnih ugovora. Dakle, u ovim slučajevima, kao i u mnogim drugim situacijama, teologu je potrebno poznavanje građanskog prava.
Nije slučajnost da su pojedini istaknuti moralni teolozi ujedno bili i izvrsni pravnici. I sam sv. Alfonz Liguori bio je vrlo uspješan odvjetnik, prije nego što je pošao za svećenika.
No, još više od svjetovnog prava, moralna teologija je neraskidivo povezana s crkvenim pravom. Moglo bi se reći da moralna teologija govori o tome kako ispravno primijeniti odredbe kanonskog prava u praksi.
Tradicionalno kanonsko pravo
Prümmer tako iscrpno, tako detaljno, navodi odredbe Zakonika kanonskog prava iz 1917., da bi vam njegov Vademecum mogao biti jednako vodič kroz tradicionalno kanonsko pravo, kao i vodič kroz moralnu teologiju.
Vidjet ćete na jednom mjestu kako prvo navodi učenje sv. Tome Akvinskog, pa zatim odredbe Zakonika kanonskog prava. U tome možete dobro vidjeti kako je Zakonik iz 1917. zaista u skladu s učenjem sv. Tome; odnosno učenje sv. Tome jest u skladu s tradicionalnim kanonskim pravom.
Možda se to danas premalo ističe. Ako govorimo o tradicionalnoj liturgiji i tradicionalnoj teologiji, onda moramo govoriti i o tradicionalnom kanonskom pravu.
Naime, kanonsko pravo sadrži mnoge odredbe koje se odnose na liturgiju, sakramente i blagoslovine. Možda to nije toliko vidljivo u Rimskom misalu, ali se vrlo dobro vidi u Rimskom obredniku. Na primjer, odredbe Rimskog obrednika o sakramentu pokore ne možete u cijelosti shvatiti ako ne poznajete odredbe Zakonika kanonskog prava o sakramentu pokore.
Sigurno ste vidjeli u Rimskom obredniku iz 1929. da u tradicionalnom obredu ispovijedi, svećenik na nekim mjestima govori ove riječi: "odrješujem te od svake veze izopćenja, suspenzije i interdikta", ili u skraćenoj verziji: "odrješujem te od svih cenzura i grijeha". Smisao ovih riječi možete shvatiti jedino ako znate kako su u tradicionalnom kanonskom pravu uređene crkvene kazne izopćenja, suspenzije i interdikta.
Slično se može reći i za pojedine obrede u Rimskom pontifikalu. Na primjer, obred svečanog izopćenja ne možete shvatiti ako ne znate kako Zakonik kanonskog prava uređuje kaznu izopćenja.
Dakako, kanonsko pravo ne ulazi u detalje kako se obavlja pojedini obred (jer to pitanje uređuju liturgijske knjige), ali određuje pravni okvir u kojem se obavljaju obredi.
Svaki tradicionalni svećenik trebao bi imati izvrsno poznavanje Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine.
Dobro znate da je novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. pisan za novi obred, kao i općenito za implementaciju "novih smjerova": ekumenizma, kolegijalizma, "novih pogleda" na disciplinu, kažnjavanje, propovijedanje, "novu ulogu" biskupa, svećenika i laika, pa sve do moderne umjetnosti i arhitekture. Dakle, sve ovo treba gledati kao jednu cjelinu. Novi obred, novo kanonsko pravo. Drugačija teologija, drugačiji obred, drugačije kanonsko pravo.
Razlike između tradicionalnog kanonskog prava i novog Zakonika iz 1983. vrlo su duboke, a temelje se na teološkim razlikama. To se dobro vidi na pitanju ženidbe. Katolička teologija još od sv. Augustina naučava da je prva svrha ženidbe "bonum prolis" ("dobro djece", "dobro potomstva"), i to je jasno upisano u Zakoniku kanonskog prava iz 1917., kan. 1013., § 1.: "Matrimonii finis primarius est procreatio atque educatio prolis" ("primarna je svrha ženidbe rađanje i odgajanje djece").
S druge strane, novi Zakonik iz 1983. u kan. 1055., § 1. na prvo mjesto u ženidbi stavlja "bonum coniugum" ("dobro supružnika"), a ne više dobro djece. To je rezultat zaokreta Drugoga vatikanskog koncila. Zar je onda čudno da danas supružnici misle da mogu tražiti "svoje dobro" nauštrb dobra djece? Zar je čudno da mnogi supružnici misle da "imaju pravo" provoditi bijelu kugu, koja već polako europske narode dovodi do ruba izumiranja, dok muslimani masovno naseljavaju Europu (uz svesrdnu podršku modernista)? Zar je čudno da ćete danas rijetko kad naići na svećenika koji otvoreno propovijeda protiv bijele kuge i moderne poplave bračnog nemorala?
No, sve nam to pokazuje usku povezanost teologije, kanonskog prava i liturgije.
Nije problem u tome što je novi Zakonik "nov". Pa, i Zakonik iz 1917. bio je nov u Prümmerovo vrijeme. Zato ga Prümmer često i naziva "novi Zakonik", te navodi mjesta gdje je Zakonik iz 1917. donio izmjene pojedinih dotadašnjih kanonskih odredbi. No, općenito govoreći, Zakonik iz 1917. jest u potpunom skladu tradicionalnim kanonskim pravom. Štoviše, Zakonik iz 1917. jest upravo kodifikacija tradicionalnog kanonskog prava, koje je dotada bilo razasuto u mnogo različitih izvora, a koje je trebalo povezati u jednu cjelinu.
S druge strane, Zakonik iz 1983. je toliko različit od tradicionalnog kanonskog prava, koliko je novi obred mise različit od tradicionalnog obreda mise.
Za razumijevanje tradicionalne teologije potrebno je poznavanje tradicionalnog kanonskog prava: Zakonika iz 1917., ali i starijih izvora kanonskog prava, na koje se klasični teolozi pozivaju i koje u svojim djelima često tumače.
Kao što je poznavanje kanonskog prava potrebno za razumijevanje moralne teologije, tako je i s druge strane: poznavanje moralne teologije potrebno za razumijevanje kanonskog prava.
Naime, u kanonskom pravu se vjerniku nalažu određeni čini... A što je čin, koje su karakteristike čina, koje uvjete čin mora ispunjavati da bi se uopće smatrao ljudskim činom - to nas uči moralna teologija.
Isto tako, nauk o krepostima, koji izlaže moralna teologija, potreban je za razumijevanje određenih kanonskopravnih odredbi. U pojedinim kanonima Zakonika iz 1917. možete vidjeti kako se obveze povezuju s određenim krepostima. Na primjer, kan. 892. kaže da su župnici i drugi dušobrižnici dužni po teškoj obvezi pravednosti slušati ispovijedi podređenih vjernika, a ostali svećenici dužni su isto iz ljubavi. Slično tome, kan. 939. kaže da je redoviti djelitelj sakramenta posljednjeg pomazanja (župnik, redovnički poglavar...) dužan po pravednosti podijeliti posljednje pomazanje bolesnim vjernicima koji su povjereni njihovoj brizi, a ostali svećenici dužni su isto iz ljubavi.
A koja je razlika između obveze po pravednosti i obveze po ljubavi saznat ćete u moralnoj teologiji.
Povezanost moralne teologije i kanonskog prava možete vidjeti i na primjeru pravednog rata. Učenje moralne teologije o razlici između pravednog rata i nepravednog rata ima izravne posljedice na položaj pojedinca u tradicionalnom kanonskom pravu. Naime, sudjelovanje u nepravednom ratu je jedan od razloga za ređenikovu nepravilnost iz kaznenog djela (irregularitas ex delicto). Dakle, muškarac koji je dragovoljno sudjelovao u nepravednom ratu, upao bi u nepravilnost (iregularnost) jednako kao da je počinio ubojstvo ili sudjelovao u pobačaju, te takav čovjek ne bi smio biti zaređen za svećenika. S druge strane, sudjelovanje u pravednom ratu nije nikakav grijeh, ni kazneno djelo (po kanonskom pravu), te takav muškarac smije biti zaređen za svećenika. Zato je i bl. Alojzije Stepinac mogao biti zaređen za svećenika, iako je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu.
Iz navedenih razloga, korisno je zajedno proučavati moralnu teologiju i kanonsko pravo. U tome je Prümmerov Vademecum izvrsna pomoć.
Napomene o prijevodu
U prevođenju Vademecuma, nastojao sam se držati tradicionalne hrvatske terminologije, koju su koristili naši stariji moralni teolozi (Živković, Selec...) i kanonski pravnici (Herman, Crnica, Belaj...). Zato sam koristio neke termine koji danas zvuče pomalo arhaično.
Inače, velika teškoća je značajna neusklađenost u terminima među pojedinim autorima, osobito u terminima iz kanonskog prava. Praktički, koliko ima starih hrvatskih teologa, toliko ima i različitih teoloških terminologija. Razni autori često za isti pojam koriste potpuno različite nazive.
Na primjer, za pojam "tonzura", Herman koristi izraz "postrig", dok Crnica koristi izraz "ćelika". U tim je situacijama trebalo izabrati naziv koji bolje opisuje dotični pojam, a često je najbolje da se jednostavno držimo latinskog naziva. Tako je i u ovom slučaju najbolje jednostavno koristiti latinski termin "tonzura" (lat. tonsura), nego da se prepiremo o tome je li bolji prijevod "postrig" ili "ćelika".
Ponegdje je trebalo uzeti i suvremenije termine, jer starija terminologija danas zvuči nezgodno.
Na primjer, za osobu koja drugomu nanosi štetu (lat. damnificator) koristim suvremeni hrvatski izraz "štetnik", koji se koristi i u današnjem hrvatskom zakonodavstvu (pogledaj Zakon o obveznim odnosima). Nisam uzeo Živkovićev izraz "štetočinac", jer danas zvuči neobično i neprikladno.
Ima situacija kad morate posegnuti i za starijim izvorima kako biste pronašli prikladnu hrvatsku riječ za neki latinski teološki pojam.
Takva je bila situacija s izrazom "delectatio morosa". Živković taj izraz prevodi jednostavno kao "nečiste misli" ili "nečisto uživanje u mišljenju". No, to je malo preširoko. To nije precizan prijevod latinskih riječi "delectatio morosa".
Doduše, Živković je pojam točno definirao: "čin volje, kojim se ona s dopadnošću zadržava na predočenom objektivno nečistom (zlom) predmetu". Međutim, nije pronašao točan hrvatski naziv za taj pojam.
Zato sam posegnuo za starijim piscima. Poznati dubrovački jezikoslovac fra Joakim Stulli (1730.-1817.), u svom velikom rječniku Rječosložje iz početka 19. stoljeća, prevodi pojam "delectatio morosa" kao "naslada zastajna".
Smatram da je to najprikladniji prijevod. Izrazom "zastajna naslada" točno se izražava bit tog pojma; naime, da čovjek "zastaje" na nečistom predmetu, koji je zamislio, i naslađuje se nad time, što je smrtni grijeh.
U ovom slučaju pronašli smo prikladan hrvatski izraz za latinski pojam.
Međutim, za mnoge latinske izraze uopće nemate riječ u hrvatskom jeziku, pa ih morate opisno izražavati.
Na primjer, riječ "pietas" kod sv. Tome i katoličkih moralnih teologa označava krepost ljubavi i poštovanja prema roditeljima, rođacima i domovini.
U tom su je smislu koristili i stari Rimljani. Tako Ciceron piše:
"Pietas est per quam sanguine iunctis patriaeque benevolis officium et diligens tribuitur cultus."
("Pietas je ona po kojoj se onima s kojima smo krvlju povezani i dobročiniteljima domovine podaje služba i smjerno štovanje.")
U hrvatskom jeziku ne postoji riječ kojom bi se mogla prevesti latinska riječ "pietas" u gore navedenom smislu. Zato je moramo prevoditi opisno kao: "ljubav i poštovanje prema roditeljima, rođacima i domovini" ili "ljubav prema rodu i domu".
Osim toga, riječ "pietas" može imati i druga značenja. Ovisno o kontekstu, može značiti i "pobožnost", "blagost"... Zato treba dobro paziti da ne dođe do zabune.
Slična je situacija i kod riječi "religio". Taj izraz ima više različitih značenja (ovisno o kontekstu). Riječ "religio" može označavati vjersku pripadnost (religija), ali i redovništvo i redovničke zajednice.
Međutim, sv. Toma u Sumi teologije koristi naziv "religio" za krepost bogoštovlja, koja je potencijalni dio stožerne kreposti pravednosti. U tom ga značenju koriste tomistički moralni teolozi, pa tako i Prümmer.
S druge strane, imate situacije da se u hrvatskom jeziku koristi jedna riječ za više različitih latinskih riječi.
Na primjer, u hrvatskom jeziku riječ "oprost" koristi se za čitav niz različitih pojmova:
- remissio (otpuštenje grijeha)
- indulgentio (otpuštenje vremenite kazne)
- dispensatio (oprost od zakona)
- condonatio (oprost duga, oprost osobe u čiju je korist položena prisega itd.)
Hrvatski autori za sve te različite pojmove koriste samo jednu riječ: "oprost" ("oproštenje"). Zbog toga često dolazi do zabune kod neupućenih ljudi. A u svjetovnim medijima postoji prava zbrka pojmova.
Mislim da bismo to mogli izbjeći time da češće koristimo latinske izraze, npr. "dispenzacija" za oprost od zakona. Uostalom, tako je pisao već Kniewald (koji, inače, za većinu pojmova koristi latinizirane nazive, npr. "dispozicija" za pripravu, "imputabilitet" za ubrojivost itd.).
Imate i situacije da za jedan pojam i latinski i hrvatski jezik imaju više različitih riječi, ali ne u istom broju.
Na primjer, u hrvatskom jeziku za pojam ženidbe koristimo riječi "ženidba" i "brak". A ovima možemo dodati i izraze "vjenčanje" i "svadba" u smislu vanjskog slavljenja ženidbe.
No, u latinskom jeziku imamo pet različitih riječi kojima ze označava ženidba: matrimonium, coniugium, connubium, consortium, nuptiae.
Kako su te riječi nastale, ovako objašnjava Ferdinand Belaj (Katoličko crkveno pravo, Zagreb, 1901., str. 340.):
"Ova sveza muža i žene označuje se u latinskom jeziku raznim riječima. Tako se zove matrimonium, jer se žena udaje, da postane mati, ona ragja i odgaja dijete; conjugium, jer muž i žena nose jedan te isti jaram; consortium, jer im je obojici isti udes; napokon connubium ili nuptiae od glagola nubo, jer si je u staro vrijeme zaručnica pokrila glavu plaštem, kada su ju predavali zaručniku (Gen. 24. 65.), akoprem se riječju nuptiae ne označuje sama ženidba, već razne svečanosti, uz koje se sklapa ženidba."Veliki je problem to što u hrvatskim izvorima često nedostaje jasno razlikovanje pojmova kandidata za primanje nekog sakramenta i osobe koja je već primila sakrament.
Naime, u latinskim izvorima jasno se razlikuju pojmovi:
a) baptizandus - čovjek koji tek treba biti kršten, kandidat za krštenje;
b) baptizatus - čovjek koji je već kršten.
U hrvatskim se izvorima i za jedan i za drugi pojam koristi izraz "krštenik".
U latinskim izvorima jasno se razlikuju pojmovi:
a) confirmandus - čovjek koji tek treba primiti sakrament sv. potvrde;
b) confirmatus - čovjek koji je već primio sakrament sv. potvrde.
U hrvatskim se izvorima i za jedan i za drugi pojam koristi izraz "potvrđenik".
U latinskim izvorima jasno se razlikuju pojmovi:
a) ordinandus - čovjek koji tek treba biti zaređen, kandidat za ređenje;
b) ordinatus - čovjek koji je već zaređen.
U hrvatskim se izvorima i za jedan i za drugi pojam koristi izraz "ređenik".
Treba jednostavno priznati da hrvatski jezik nije pogodan za teološke rasprave. A nisu ni drugi narodni jezici, koji nemaju adekvatnu terminologiju za uvriježene i stoljećima stare teološke izraze.
Po mojem mišljenju, trebalo bi vratiti latinski jezik na teološke fakultete kao primarni jezik u nastavi. Sve - i predavanja, i udžbenici, i ispiti - trebali bi biti na latinskom jeziku.
Prijevodi teološke, i općenito vjerske literature, na narodne jezike, korisni su za pouku puka. Ali, jedno je "pučka razina", a drugo je znanje koje je potrebno svećeniku.
Svećenik ipak treba biti na jednoj višoj razini. Ali, ne zato kako bi se uzdizao nad drugima, nego kako bi znao pomoći i sebi i drugima. Nije dovoljno htjeti pomoći drugima; trebaš znati kako pomoći drugima. A sva klasična teološka literatura, koja o tome govori, pisana je latinskim jezikom... Dakle, treba ti to znanje da pronađeš tu pomoć.
Kvaliteta teološkog obrazovanja
Nakon Drugog vatikanskog koncila došlo je velikog pada kvalitete teološkog obrazovanja. Ovaj je pad bio posebno izražen na području moralne teologije.
Možda se sjećate kako se kardinal Müller prije par godina žalio da je nakon II. vatikanskog koncila došlo kolapsa moralne teologije.
No, zašto je došlo do tog kolapsa? Zato što su uklonjeni noseći stupovi.
Može se reći da su stupovi tradicionalne moralne teologije: sv. Toma Akvinski i sv. Alfonz Liguori. Njihova je važnost tolika da se i njihova imena ističu u samim naslovima velikih dijela moralne teologije u zadnja dva stoljeća.
Na primjer, talijanski teolog i isusovac Januarije Bucceroni dao je svom klasičnom djelu o moralnoj teologiji naziv Institutiones theologiae moralis secundum doctrinam s. Thomae et s. Alphonsi (Ustanove moralne teologije prema nauku sv. Tome i sv. Alfonza).
Ili, primjerice, istaknuti francuski teolog i duhovni pisac Adolphe Tanquerey, svojoj je velikoj sintezi moralne teologije dao naslov: Synopsis theologiae moralis et pastoralis ad mentem s. Thome et s. Alphonsi hodiernis moribus accomodata (Pregled moralne i pastoralne teologije prema stajalištu sv. Tome i sv. Alfonza, prilagođen današnjim običajima).
Svi klasični moralni teolozi uvijek traže oslonac u nauku sv. Tome i sv. Alfonza.
Dakako, to ne znači da svi ovi teolozi u svakom pojedinom pitanju slijede mišljenje sv. Tome i sv. Alfonza, nego da općenito slijede njihov sustav. Ali, ako ti u nekom pojedinačnom pitanju odlučuješ zauzeti posebno mišljenje, onda ga moraš potkrijepiti solidnim argumentima iz izvora objave (tj. iz Svetog pisma i Tradicije Crkve), a ne nekim slabim argumentima ili svjetovnim razlozima poput želje za dodvoravanjem svijetu, ili pak samo zato što ti se tako sviđa.
Iz svega toga nameće se jasan zaključak: Tko ne poznaje nauk sv. Tome i sv. Alfonza, taj nema što govoriti o moralnoj teologiji.
Međutim, postkoncilski revolucionari su svjesno odbacili te stupove i odlučili izmisliti neke svoje nauke (različite od katoličkog nauka). Odbacili su stoljetno iskustvo Crkve u moralnim pitanjima, a zamijenili ga svojim hirovima i fiks-idejama. Zar je onda čudo da je došlo do potpunog moralnog rasula u modernom kleru?
U odbacivanju tradicionalne moralne teologije, modernisti su se koristili istim pseudo-argumentom kao i njihov preteča Luther: "Treba odbaciti Tradiciju radi povratka Svetom pismu."
No, to je obična prijevara.
Pa, zar je Tradicija suprotna Svetom pismu?
Zar su sv. Toma i sv. Alfonz naučavali suprotno Svetom pismu?
Ne! Baš naprotiv, oni su daleko čišće i dosljednije slijedili Sveto pismo nego modernistički pseudoteolozi koji - usput budi rečeno - uopće ne vjeruju u istinitost Svetoga pisma.
Cijelo postkoncilsko razdoblje obilježeno je padom na svim razinama, a poglavito u pouci teologije.
U cijelom postkoncilskom razdoblju (do danas) nije napisano nijedno veliko teološko djelo. Nijedno djelo koje bi se moglo makar izdaleka uspoređivati s onim velikim teološkim djelima iz katoličke prošlosti.
Kad kažem veliko djelo, ne mislim na broj stranica knjige, nego na vrijednost sadržaja. U cijelom postkoncilskom razdoblju nema nijednog teologa koji bi se mogao usprediti, primjerice, s jednim Suarezom, de Lugom, Billuartom... a kamoli sa sv. Tomom i sv. Alfonzom.
Postkoncilsko doba je besplodno, jer su korijeni presječeni. Nijedno stablo ne može rasti ako su mu presječeni korijeni.
Kad razmišljate o tome zašto je danas toliko manje svećeničkih i redovničkih zvanja, možda je jedan od razloga u teologiji.
Tradicionalna katolička teologija je lijepa i skladna, kao naše stare katedrale, a zato i privlačna svakom iskrenom srcu.
Tradicionalnu teologiju možete usporediti s tradicionalnom liturgijom i tradicionalnom crkvenom umjetnošću i arhitekturom, u kojima je sve skladno, uredno i lijepo. S druge strane, modernističku "teologiju" možete usporediti s modernističkom arhitekturom: s onim građevinama u kojima je sve prazno i hladno, zbunjujuće, nejasno... gdje nema sklada, ljepote i dosljednosti.
Tradicionalna katolička teologija privukla je tisuće duša kroz mnoga stoljeća. Mnogi su je s radošću učili i svladavali sve napore, koji prate svako učenje.
Tradicionalna moralna teologija nije ni prestroga ni preblaga, nego je baš onakva kakva treba biti. Točno onakva kakva treba biti.
Pouka o sakramentima u moralnoj teologiji
Prümmerov Vademecum je vrlo koristan, jer sažeto izlaže sve najvažnije pojmove moralne teologije, koje bi trebalo znati.
Naime, čovjeku se lako može dogoditi da u knjigama moralne teologije ne može prepoznati što je najvažnije, zbog velikog broja informacija i primjera, koji idu do najsitnijih detalja. Knjige moralne teologije su obično vrlo velike i opširne. Dovoljno je pogledati Živkovićevo Katoličko moralno bogoslovlje, koje je izdano u tri opširna sveska.
Pa, i uz sve to, Živković je u potpunosti izostavio jedan vrlo važan dio moralne teologije: raspravu o sakramentima. U svim klasičnim knjigama moralne teologije rasprava o sakramentima zauzima istaknuto mjesto.
Moralna teologija promatra sakramente s gledišta morala. Bavi se pitanjima: kada je obvezno primiti neki sakrament, kako dostojno primati sakramente, kakvi se grijesi mogu počiniti pri podjeli ili primanju sakramenata, kako obvezuju rubrike liturgijskih knjiga... To su vrlo važna pitanja, naročito u današnje vrijeme kad su, nažalost, improvizacije i svetogrđa svakodnevna pojava.
I gore od toga, neki se modernisti igraju čak i sa samom valjanošću sakramenata. Evo, nedavno je izašla vijest da su dva svećenika nadbiskupije Kansas City u SAD-u niz godina koristili nevaljanu materiju u misi. Procjenjuje se da su u tom razdoblju služili i do tisuću nevaljanih misa... A pritom su uredno primali novac vjernika za misne nakane (koje zbog nevaljanih misa nisu izvršene).
Stvarno, da se zapitate: Kako je to moguće? Kakva to formacija proizvodi ljude koji bi se usudili činiti takve stvari. Loša, liberalna formacija dolazi na vidjelo kod onih koji su formirani u modernizmu, koji ne poznaju ništa osim modernizma i koji o pravoj katoličkoj teologiji u biti ne znaju ništa.
Međutim, njihovo ih neznanje ne opravdava. Naime, to je u većini slučajeva skrivljeno neznanje, koje bi oni mogli otkloniti kada bi se barem malo potrudili da upoznaju katolički nauk. Zato ih neznanje ne ekskulpira od njihovih grijeha. Drugim riječima: modernisti su moralno ubrojivi i potpuno odgovorni za grijehe koje čine.
Tko se želi trgnuti iz takvog stanja, mora se prvo potruditi da upozna pravi katolički nauk iz čistih i neokaljanih izvora.
Studij katolicizma
Bl. Ivan Merz je u svojem prvom tiskanom radu "Novo doba" (1919.) napisao ove riječi:
"Moramo zato svu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma; koji mi, na žalost, ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca."Blaženik nam poručuje da se moramo posvetiti "studiju katolicizma".
Ako ćete pak prigovoriti da za taj studij nemate vremena, pogledajte što je Kniewald napisao u životopisu bl. Ivana Merza (Zagreb, 1932., str. 138.):
"Dr. Merz je imao svoj dnevni red, trostruko razdijeljen, naime na pobožnost, studij i akciju. I tog njegovog reda nitko i ništa nije moglo narušiti. Kad je hrvatsko Orlovstvo proživljavalo najteže dane gradeći temelje svoje organizacije, nije bilo dosta sila za svladavanje svega posla i tadanji su orlovski radnici morali da iscrpljuju svoje sile i svoje vrijeme do skrajnih granica ljudske mogućnosti. A pokojni Merz je i u takovim časovima zadržao svoj mir i posve hladnokrvno znao reći: 'Ja moram 4 sata na dan studirati', i izvršio svoj dnevni red vjerujući, da u tome leži preduvjet svakog praktičnog rada.' No uza sve to dospio je Ivan da izvanredno mnogo radi za Orlovstvo i uopće za Katoličku Akciju."
A kako je izgledao taj Ivanov "studij katolicizma"?
Ivanov ispovjednik Josip Vrbanek ovako ga opisuje (Vitez Kristov, Zagreb, 1943., str. 99.):
"I dok su drugi mislili, da je svašta drugo preče, Ivan se odazvao glasu Pija XI. i biskupa, da upravo dušobrižnički pomaže svećenstvu i sam i okupljajući druge. 'Kako se svega prihvaćao samo neobičnom ozbiljnošću' — veli Dr. Gračanin —List 12. VII. 1942. — tako se i sada dao i na njegov poticaj najprije na sustavno proučavanje kršćanske filozofije, koju je u dvije godine pod vodstvom O. Alfirevića prošao po Donatu. Zatim je nastavio učenjem dogmatike po Peschu i moralke po Noldinu, te napokon enciklika, poslanica Papa od Grgura XVI. dalje t. j. skoro kroz 100 godina."
Ovaj zadnji dio Kniewald opisuje još konkretnije (Dr. Ivan Merz život i djelovanje, str. 137.):
"...marljivo je proučavao osnovno bogoslovlje i dogmatiku prema poznatom priručniku P. Pescha D. I. 'Compendium Theologiae Dogmaticae' u 4 sveska. Katoličku je moralku studirao prema Noldinu i Bucceroniu."
Svi spomenuti teolozi (Pesch, Noldin, Bucceroni) pisali su latinskim jezikom. I bl. Ivan Merz ih je proučavao na latinskom jeziku. To bismo i mi trebali činiti.
No, kako biste ih mogli plodonosno čitati, morate upoznati njihovu terminologiju. Ovdje imate jedinstvenu priliku, jer Prümmer Vademecum donosim dvojezično - usporedno na latinskom i hrvatskom jeziku.
U latinski tekst sam minimalno intervenirao: jedino u tome što sam za neke riječi, koje Prümmer piše skraćenicom, stavio cijelu riječ. To je bilo potrebno, jer mnogi danas ne znaju što znače pojedine latinske skraćenice... Time će se olakšati ljudima čitanje latinskog teksta.
Djelo možda nije estetski najljepše dizajnirano, ali to nije važno. Ovo nije umjetničko djelo, nego materijal za učenje. Materijal za studij. Za ono što bl. Ivan Merz zove studij katolicizma.
Možete ga preuzeti ovdje: D. Prümmer - Vademecum theologiae moralis
.
