"Ibunt de virtute in virtutem" - "Ići će iz kreposti u krepost" (Psal. 83, 8)

Kakve kreposti trebaju odlikovati Družbu Isusovu?

Kao što sam najavio prošloga mjeseca, danas nastavljam s izlaganjem pouka i nagovora sv. Petra Kanizija, koje je kao poglavar njemačkih isusovaca uputio svojoj subraći u 16. stoljeću. Ponavljam da bi ti nagovori mogli biti veoma poučni i korisni svim redovničkim zajednicama, a ne samo isusovcima.

Pogledat ćemo danas što sv. Petar Kanizije govori o krepostima koje moraju odlikovati svakog isusovca; zapravo, svakog redovnika.

U prvom nagovoru o krepostima (Prima exhortatio de virtutibus) govori se o bogoslovskim krepostima - vjera, ufanje i ljubav. Dakle, vidjet ćemo kakve bi trebale biti vjera, ufanje i ljubav kod redovnika, ali ujedno i vrlo važne općenite napomene o tim krepostima.

Sveto pismo kaže o Božjim izabranicima da oni tijekom života na zemlji neprestano rastu u krepostima: "ibunt de virtute in virtutem" - "ići će iz kreposti u krepost" (Psal. 83, 8). To bi, dakako, naročito trebalo vrijediti za duhovne osobe, od kojih se očekuju iznadprosječne kreposti i rezultati.

Jednu stvar trebamo odmah razjasniti. Kad govorimo o krepostima, onda tu ne mislimo na ono što današnji svijet smatra odlikama "dobrog čovjeka". Danas mnogi i previše olako proglase potpuno nemoralne osobe "dobrim ljudima", ako su "spremni pomoći", ili ako od takvih imaju neku korist na ovaj ili onaj način.

Na početku svog nagovora, sv. Petar Kanizije ističe da ne govori o naravnim krepostima, nego o nadnaravnim kršćanskim krepostima, koje samo katolik može imati:

"Loquar autem non de virtutibus naturalibus, quae etiam exercentur ab infidelibus, nec Deo possunt placere et homini prodesse ad salutem, licet Deus aliquando illas in hac vita remuneretur; non loquor de virtutibus notis et laudatis a philosophis, ex illis justitiam et perfectionem hominis aestimantibus, sicut ob illas laudant Socratem, Aristidem, Catonem, Scipionem. Virtus, inquit Cicero, nihil aliud est, quam in se perfecta et ad finem perducta natura. Ubi autem non est cognitio Dei, non est fides; ubi non est fides, non est fundamentum justitiae, et impossibile est placere Deo. Judaei habuere suas virtutes, sed eum hypocrisi sua, non Dei gloriam quaerentes (Matt. 6, 1). 

Dicam de virtutibus christianis, quae finem exigunt supernaturalem et a Deo infunduntur et in verho Dei fundantur, secundum quas electi omnes ambulaverunt, et nos debemus ambulare in via Dei, si ad coelestem patriam volumus pervenire."

("Govorim, naime, ne o naravnim krepostima, koje vrše također i nevjernici, a ne mogu ugoditi Bogu i čovjeku koristiti za spasenje, premda ih Bog ponekad nagrađuje u ovom životu; ne govorim o krepostima poznatima i hvaljenima od filozofa, koji su po tome procjenjivali pravednost i savršenstvo čovjeka, kao što zbog njih hvale Sokrata, Aristida, Katona, Scipiona. Krepost, govori Ciceron, nije ništa drugo nego narav u sebi savršena i dovedena do cilja. Ali, gdje nema spoznaje Boga, nema vjere; gdje nema vjere, nema temelja pravednosti, i nemoguće je ugoditi Bogu. Židovi su imali svoje kreposti, ali sa svojim licemjerjem, ne tražeći Božju slavu (Mt 6, 1).
Govorim o kršćanskim krepostima, koje teže prema nadnaravnom cilju, i koje su ulivene od Boga, i koje se temelje na Božjoj riječi, prema kojima su svi izabranici hodali, i mi trebamo hodati na putu Božjem, ako želimo doći do nebeske domovine.")

Početnik kršćanskih kreposti je sam Bog, koji ulijeva kreposti u duše, dižući ih iz naravnog u nadnaravni red:

"Primum in hoc textu videmus auctorem virtutum DEUM: 'Omne enim datum optimum et omne domum perfectum desursum est, descendens a Patre luminum' (Jac. 1, 17). Hic est legislator, veram virtutis viam ostendens omni populo sedenti in tenebris et umbra mortis, seipsum et Deum suum ignoranti et falsitatem et mendacium pro veritate amplectenti. Nec solum est legislator sicut Moyses, per quem peccata in lege monstrabantur et prohibebantur, sed gratia non praestabatur ad legem et virtutem servandam. Deus nobis est legislator gratiosus, vires nobis exhibens ad servandam legem; 'quia lex per Moysen data est, gratia et veritas per Christum facta est' (Joan. 1, 17). Unde Paulus: 'Omnia possum in eo, qui me confortat' (Phil. 4, 13). Et Christus ipse: 'Sine me nihil potestis facere' (Joan. 15, 5)."

("Prvo ćemo u ovom tekstu vidjeti početnika kreposti BOGA, naime 'Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlosti' (Jak 1, 17). On je zakonodavac, koji pokazuje istiniti put kreposti svemu narodu koji je sjedio u tminama i smrtnoj sjeni, koji nije poznavao samoga sebe i svoga Boga, prihvaćajući obmane i laži kao istinu. Nije samo zakonodavac kao Mojsije, po kome su grijesi u zakonu pokazani i zabranjeni, ali nije pružao milost kako bi se držao zakon i krepost. Bog je nama najmilostiviji zakonodavac, koji nam daje snage kako bismo obdržavali zakon, 'jer Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu' (Iv 1, 17). Zato kaže Pavao: 'Sve mogu u onome koji me jača' (Fil 4, 13). I sam Krist kaže: 'Bez mene ne možete učiniti ništa' (Iv 15, 5)."

A sad o poruci iz naslova: "Ibunt de virtute in virtutem" - "Ići će iz kreposti u krepost" (Psal. 83, 8).
Sv. Petar Kanizije ističe kako ona obvezuje svakog redovnika da uvijek raste u krepostima, prema sve većoj savršenosti. Redovnik ne smije stajati na mjestu, stalno na istoj minimalnoj razini, jer već je stajanje na mjestu, nazadak sam po sebi.

"Additur in themate: 'Ibunt de virtute in virtutem'. Haec causa est, quod Deus virtutem ostendit et gratiam promittit ac benedictionem, non ut credamus tantum, neque ut otiemur et secure vivamus, sed ut in via virtutis ambulemus, et ab imperfectis virtutibus ad perfectas progrediamur. In via enim Dei stare est retro cedere, non proficere est deficere; unde jubemur in regulis desiderare et consequi omnem perfectionem im nostra vocatione. Quamdiu enim vivimus, nobis eundum est de virtute in virtutem, ut cum Paulo tandem dicere possimus: 'Bonum certamen certavi, cursum consummavi' (2. Tim. 4, 7). 'Gratia ejus in me vacua non fuit.' 'Sic currite, ut eomprehendatis' (1. Cor. 15, 10; 9, 24). Ubi non est hoc desiderium et studium, ibi non est esuries et sitis justitiae, ibi non quaeritur primum regnum Dei et justitia ejus, ibi non exuitur vetus homo nec induitur novus."

("Dodaje se u tvrdnji: 'Ići će iz kreposti u krepost'. To je razlog zašto je Bog pokazao krepost i obećao milost i blagoslov, ne samo zato da vjerujemo, niti da ljenčarimo i sigurno živimo, nego da hodamo putem kreposti, i napredujemo od nesavršenih kreposti prema savršenima. Naime, stajati na putu Božjem, znači ići natrag; ne napredovati je nazadovati; stoga nam se naređuje u pravilima da težimo i slijedimo svaku savršenost u našem pozivu. Naime, dok god živimo, trebamo ići iz kreposti u krepost, da možemo reći s Pavlom: 'Dobar sam boj vojevao, trku završio' (2 Tim 4, 7). 'Njegova milost u meni nije bila prazna.' 'Tako trčite, da dobijete' (1 Kor 15, 10; 9, 24). Gdje nema te težnje i nastojanja, tamo nema gladi i žeđi za pravdom, tamo se ne traži prvo kraljevstvo Božje i pravda njegova, tamo se ne svlači stari čovjek i oblači novi.")

U ovom nagovoru, sv. Petar Kanizije govori o bogoslovskim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi. Objašnjava kako se bogoslovske kreposti imaju očitovati u životu isusovaca.

Prvo počinje s vjerom. Taj dio nagovora nosi naziv: "De spiritu et zelo fidei" ("O duhu i gorljivosti vjere"). To je područje bilo naročito važno isusovcima, jer su bili na prvoj crti borbe za katoličku vjeru u Njemačkoj.
I sam se sv. Petar Kanizije istaknuo u toj borbi, posebno svojim pučkim katekizmima iz kojih su stoljećima učili mnogi naraštaji njemačkih katolika.

Sv. Petar Kanizije ističe vjeru kao temelj svih ostalih kreposti, jer se bez vjere nitko ne može opravdati i spasiti. Nadalje, ističe da je Družba Isusova i osnovana kako bi se borila za katoličku vjeru.

"Quod ad fidem attinet, ea prima virtus est et fundamentum virtutum, sine quo nemo justificatus et salvatus est. Haec in mundo maxime defecit ob seductores et seductos, juxta Christi et Apostolorum praedictionem, ad quam conservandam et renovandam Deus institui voluit Societatem, ut in ea novi milites pugnarent contra fidei catholicae hostes ad sanguinem usque, sicut quidam fecerunt." 

("Što se tiče vjere, ona je prva krepost i temelj kreposti, bez kojega nitko nije opravdan i spašen. Ona u svijetu najviše nedostaje, zbog zavodnika i zavedenih, prema proročanstvu Krista i apostola; za čije je očuvanje i preporod Bog želio ustanoviti Družbu, da se u njoj novi vojnici bore protiv neprijatelja katoličke vjere sve do krvi, kao što su neki i učinili.")

Vidimo da sv. Petar naziva protestante "zavodnicima i zavedenima". Družba je osnovana da se bori protiv neprijatelja katoličke vjere. Zato krepost prave vjere mora biti vrlo snažna u isusovcima, pogotovo među onima koji djeluju u miješanim sredinama poput Njemačke.

"Quum igitur in medio haereticorum versamur, dicam pauca nobis exercitanda circa hanc virtutem erga haereticos. Imprimis orandus Deus pro vera fide nostrorum in vita et morte, quum graviter oppugnetur a spiritu erroris; et quoniam divinitus factum est, ut huc missi venerimus, nemo se excuset quasi hac in parte nihil facere possit, quum non sit praedicator, vel non versetur inter homines, nec mittatur aliquo ad haereticos convertendos; sed certo credat, se non modo posse, sed et debere, aliquid facere in subsidium sanorum et infirmorum in fide, et tanto magis, quo vicinior est adversariis fidei et in medio nationis pravae suum edit panem."

("Budući da se nalazimo usred heretika, reći ću ponešto o tome kako se trebamo vježbati prema toj kreposti, u odnosu na heretike. Prije svega, treba moliti Boga za pravu vjeru među našima u životu i smrti, jer je teško napadnuta od duha zablude; i jer je božanski učinjeno da ovdje poslani dođemo, stoga neka se nitko ne ispričava kao da ne može ništa učiniti u vezi toga, jer nije propovjednik, ili se ne kreće među ljudima, niti je poslan negdje da obraća heretike; nego neka sigurno vjeruje ne samo da može, nego i da je dužan učiniti nešto za pomoć zdravima i slabima u vjeri, i toliko više, koliko je bliži protivnicima vjere i 'posred poroda izopačena' [Fil 2, 15] jede svoj kruh.") 

Sv. Petar Knizije naglašava da svatko može učiniti nešto za obraćenje heretika, pa makar samo izmoliti na tu nakanu Oče naš, Zdravo Kraljice ili gradualne psalme.

"Nullus inter nos est sacerdos vel laicus, qui non possit et debeat ex animo compati tot millibus, qui vel ob fidem periclitantur, vel in via errorum ambulant ac proin in statu damnationis permanent; de quibus conqueritur Deus: 'Non audivit populus meus vocem meam; et Israel non intendit mihi, et dimisi eos secundum desideria cordis eorum, ibunt in adinventionibus suis' (Ps. 80, 12-13). Non potes quotidie pro inimicis flere sicut Hieremias et Paulus, non potes te flagellare ut Dominicus? At potes saltem suspirare, pectus tundere, semel Pater noster recitare vel Salve Regina vel psalmos graduales, vel hebdomadatim missam dicere vel audire."

("Nema nijednoga među nama svećenika ili laika, koji ne bi mogao i trebao iz duše suosjećati prema tolikim tisućama koje su ili u pogibelji za vjeru, ili hodaju putem zabluda i stoga ostaju u stanju propasti; o kojima se žali Bog: 'Nije čuo narod moj glas moj; i Izrael me nije poslušao, i pustio sam ih prema željama njihova srca, ići će u svojim iznašašćima' (Psal. 80, 12-13). Ne možeš svakodnevno plakati za neprijatelje kao Jeremija i Pavao, ne možeš se bičevati kao Dominik? Ali, možeš barem uzdisati, udarati se u prsa, jednom izmoliti Oče naš ili Zdravo Kraljice ili gradualne psalme, ili tjedno reći ili slušati misu.")

  
Važno je da na poseban način ljubimo sve ono što protestantski krivovjerci odbacuju: sakramente, postove, oproste, štovanje svetaca, pobožnosti, pokoru itd. Što više heretici sve ovo odbacivali, to više katolici moraju nastojati oko tih sredstava spasenja.

"Notanda etiam industria, ut ex fidei hostibus discamus utilitatem capere, nimirum ea majoris faciendo et amando vehementius, quae ipsi ex malo spiritu magis odio habent et fugiunt. Eorum autem spiritus est: proprio sensui inhaerere, detrectare obedientiam praesertim erga prælatos, religionis vota spernere, non curare Sanctorum cultum, peregrinationes, opera devotionis, poenitentiae et humilitatis, neque confiteri peccata et indulgentias mereri.")

("Treba naglasiti također i nastojanje da se naučimo koristi od neprijatelja vjere, naime, čineći tim više ono i gorljivije ljubeći, što oni po nadahnuću zlog duha mrze i izbjegavaju. Njihov je naime duh: priklanjati se vlastitoj prosudbi, odbijati poslušnost naročito prelatima, odbacivati redovničke zavjete, ne mariti za štovanje svetaca, hodočašća, djela pobožnosti, pokore i poniznosti, niti ispovijedati svoje grijehe i zadobivati oproste.")

Sv. Petar Kanizije nadalje potiče svoju subraću da mole za milosti kako bi ispravno postupali prema hereticima, te da se prikažu Gospodinu kako bi nešto pretrpjeli za obraćenje zavedenih.
Također, on stalno potiče molitvu za dobivanje gorljivosti za spasenje duša - zelus animarum.

Sada prelazimo na drugu bogoslovsku krepost: ufanje.

Bogoslovska krepost nade ili ufanja, kao i krepost vjere, potrebna je za spasenje.
Sv. Petar Kanizije na početku dijela nagovora gdje govori o ufanju, ističe upravo to:

"Quoniam de fide, virtutum omnium fundamento et radice, dictum est, sine qua nemo fuit, nec esse potest justificatus et salvatus, nunc etiam de spe vel fiducia tractandum est, quae et ipsa excellens donum Dei est et cuique ad justitiam et salutem necessaria. Unde Paulus dixit (1 Cor. 13, 13): 'Nunc autem manent tria: fides, spes et caritas', et (Rom. 5, 5): 'Spes autem non confundit'. Ubi non est fides, homo manet incredulus et ira Dei manet super eum; ubi non est spes, homo de gratia Dei desperat, sicut Cain et Judas, et haec duo peccata: incredulitas et desperatio, longe maxima sunt et nocentissima."

("Budući da smo govorili o vjeri, temelju i korijenu svih kreposti, bez koje nitko nije bio, niti može biti opravdan i spašen, sada također i o nadi ili ufanju treba raspravljati, koja je i sama izvrstan dar Božji i svakome nužna za opravdanje i spasenje. Zato je Pavao rekao (1 Kor 13, 13): 'Sada ostaje vjera, nada, ljubav', i (Rim 5, 5): 'Nada pak ne postiđuje'. Gdje nema vjere, čovjek ostaje nevjeran i gnjev Božji ostaje na njemu; gdje nema nade, čovjek očajava o milosti Božjoj, poput Kaina i Jude: i ova dva grijeha - nevjera i očaj - daleko su najteža i najpogubnija.")

Sv. Petar Kanizije navodi tri razloga koji trebaju utvrditi čovjeka u ufanju: Božja neizmjerna dobrota i milosrđe, te otkupljenje i obećanje milosti.

Razlikuje dvostruku nadu: nadu u spasenje i nadu u pomoć.

"Spes est duplex, nempe salutis, quae in solo Deo ponenda est, et spes auxilii, quae etiam in Sanctis poni potest, quia invocati a nobis sua intercessione multum possunt nobis apud regem aeternum obtinere, praesertim Maria, mater gratiae."

("Nada je dvostruka, naime spasenja, koju treba staviti samo u Boga, i nada pomoći, koja se također može staviti i u svece, jer zazvani od nas mnogo nam mogu svojim zagovorom dobiti kod vječnoga Kralja, naročito Marija, majka milosti.")

Zatim govori o pet stvari kojima se čovjek treba nadati, očekivati da će ih dobiti od Boga: ono što je potrebno za održanje zemaljskog života; oproštenje grijeha; uslišanje u molitvama i Kraljevstvo nebesko.

Bogoslovska krepost nade je blisko povezana s molitvom. Treba moliti s nadom.

"Sperare debemus nos a Deo exaudiendos in omnibus, quae recte petimus, praesertim spiritualia et aeterna. 'Omnia', inquit Christus, 'quaecumque orantes petitis, credite, quia accipietis, et evenient vobis' (Marc.11, 24). Exauditur omnis orans cum contritione et devotione et petens ea, quae sunt salutis, praesertim spiritualia et aeterna; nam temporalia sub conditione petenda sunt. Petenda sunt autem eonfidenter et sine haesitatione."

("Trebamo se nadati da ćemo biti uslišani od Boga u svemu što pravilno molimo, naročito za duhovna i vječna dobra. 'Sve', kaže Krist, 'što moleći zatražite, vjerujte da ćete primiti, i doći će vam' (Mk 11, 24). Uslišava se svatko tko moli s kajanjem i pobožnošću, i moleći za ono što se tiče spasenja, za duhovna i vječna dobra; naime, za vremenita dobra treba moliti pod uvjetom. Ali, treba moliti s pouzdanjem i bez oklijevanja.")  

Nažalost, kod čovjeka se često nalaze razne prepreke, koje ga sprječavaju u pouzdanju u Boga.
Evo što sv. Petar Kanizije kaže o tome:

"Sed confidentiam in Deo nobis impedit memoria, amor, sollicitudo terrenorum nimiaque carnis cura, quae ipsa plurimum impedit curam spiritualem animae; confidentiam nobis impedit, quod cupimus esse devoti et perfecti sine labore et exercitio, et sancti sine vera sanctitate."

("Ali, pouzdanje u Boga u nama sprječava sjećanje, ljubav, briga oko zemaljskih stvari, te prevelika briga za tijelo, koja često sprječava brigu oko duše; sprječava naše pouzdanje, jer želimo biti pobožni i savršeni bez truda i vježbe, i sveti bez prave svetosti.")

Kako bi se nadvladalo te prepreke potrebno je imati dobru i jednostavnu nakanu u svim činima, čistu savjest i nastojanje uvijek pobjeđivati samoga sebe.

"Confidentiam parit et auget victoria sui et tentationum et passionum occurrentium. Quo magis nos ipsos et hostes animae vicerimus, sicut pigritiam, iram, complacentiam, delectationem sensus, eo magis proficiemus in fiducia. Unde tanta fiducia Paulo, ut diceret: 'Quis nos separabit a caritate Christi?' (Rom. 8, 35). Quia scilicet perfecte vicerat mundum, carnem et seipsum, solum Christum desiderans. Unde discimus, falli religiosos, qui nimium fidunt in externis donis acceptis, cum sciunt bene scribere, docere, praedicare, et in suis ofiiciis et actionibus tum nostris tum externis satisfacere ac placere possunt. Falluntur confidentes, quod in gravibus peccatis non sint reprehensibiles, nec poenitentias externas mereantur, neque gravibus tentationibus sint obnoxii. Vera enim confidentia collocanda est in Deo et ejus gratia; 'fiduciam autem talem habemus per Christum ud Deum, non quod sufficientes simus cogitare aliquid a nobis quasi et nobis: sed sufficientia nostra ex Deo est' (2. Cor. 3, 4-5). Dein fiducia nostra, ut dixi, colocanda est in intentione simplici et conscientia pura et praesertim in victoria, contemptu et abnegatione nostri ipsorum zeloque perfectionis seu justitiae vocationi notrae congruentis, quae semper ad majorem perfectionem nos jubet extendi."

("Pouzdanje rađa i povećava pobjeda nad samim sobom i nad napastima i mukama koje nadolaze. Što više pobjeđujemo sami sebe i neprijatelje duša, poput lijenosti, srdžbe, samodopadnosti i naslade osjetila, to više napredujemo u pouzdanju. Odakle toliko pouzdanje Pavlu, da je rekao: 'Tko će nas odvojiti od ljubavi Kristove?' (Rim 8, 35). Jer je, naime, savršeno pobijedio svijet, tijelo i samoga sebe, želeći samo Krista. Odatle učimo da se varaju redovnici, koji se suviše pouzdaju u vanjske darove koje su primili, jer znaju dobro pisati, učiti, propovijedati, i u svojim službama i djelima mogu zadovoljiti i ugoditi našima tako i vanjskima. Varaju se pouzdajući se da ih ne treba prekoriti za teške grijehe, niti da zaslužuju vanjske pokore, niti da su podložni teškim napastima. Istinsko, naime, pouzdanje treba položiti u Boga i njegovu milost: 'Takvo pouzdanje imamo po Kristu u Boga. Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga.' (2 Kor 3, 4-5). Zatim naše pouzdanje, kao što sam rekao, treba postaviti u jednostavnu nakanu i čistu savjest, i naročito u pobjedu, prezir i svladavanje samih sebe, i revnost za savršenstvo ili pravednost koja pristaje našem pozivu, koji nam uvijek naređuje da se protegnemo prema većoj savršenosti.")

A sad dolazimo do najveće bogoslovske kreposti: ljubavi. Ljubav koja potiče na najveća djela, najveće pothvate, najveću gorljivost.

Sv. Petar Kanizije počinje dio o ljubavi govoreći kako bez te bogoslovske kreposti ništa drugo čovjeku ne koristi za spasenje:

"Non temere dixit Paulus: 'Nunc manent fides, spes, caritas, tria haec: major autem horum est caritas' (1. Cor. 13, 13), nimirum indicans tres has virtutes homini maxime necessarias, ut salvetur, non solum in nova, sed etiam in veteri lege. Nisi homo credat, quasi caecus ambulat et in tenebris manet, nec potest longa via pergere et saepe graviter impingit. Nisi fiduciam habeat in Deum, est sicut navis sine anchora, sicut miles sine armis, peregrinus sine baculo, et manet sicut puer, nesciens ambulare et firmus consistere in tempestate. Nisi caritatem habeat, obest illi magis quam prodest, quidquid boni habet, ut sanitas, robur, doctrina, sapientia, immo et fides et spes illum non salvant, sed augent ejus damnationem. Quid profuit invitato ad nuptias regis ibi discumbere, quum careret veste nuptiali? Non solum reprehensus, sed et ejectus est (Matth. 23, 13). Quid profuit virginibus fatuis, per fidem agnovisse sponsum et cum spe orasse: 'Domine, Domine, aperi nobis' (Matth. 25, 11)? non agnoscuntur, sed excluduntur a sponso, quod in suis lampadibus non adferrent oleum caritatis."

("Nije slučajno Pavao rekao: 'Sada ostaju vjera, nada, ljubav - to troje, ali najveća je od njih ljubav' (1 Kor 13, 13), svakako ističući da su te tri kreposti čovjeku najviše potrebne kako bi se spasio, ne samo u novom, nego također i u starom Zakonu. Ako čovjek ne vjeruje, hoda kao slijepac i ostaje u tami, niti može ići na dugi put i često se spotiče. Ako nema pouzdanje u Boga, onda je kao brod bez sidra, kao vojnik bez oružja, putnik bez štapa, i ostaje kao dijete ne znajući hodati i čvrsto se držati u oluji. Ako nema ljubavi, više mu štete nego koriste sva dobra koja ima, poput zdravlja, snage, znanja, mudrosti; štoviše, ni vjera i ufanje ga ne spašavaju, nego povećavaju njegovu osudu. Što je koristilo uzvaniku na Kraljevu svadbu tamo sjediti, kad nije imao svadbenog ruha? Nije samo prekoren, nego je i izbačen (Mt 22, 11). Što je koristilo ludim djevicama da su po vjeri spoznale Zaručnika i molile ga s ufanjem: 'Gospodine, Gospodine, otvori nam' (Mt 25, 11)? Nisu prepoznate, već su isključene od Zaručnika, jer u svojim svjetiljkama nisu ponijele ulje ljubavi.")

Ljubav je majka i kraljica svih ostalih kreposti:

"Magna debet virtus esse caritatis, eo quod vocetur virtutum omnium mater et regina, quod primatum teneat inter omnes fructus spiritus apud Paulum, et quod sit inter omnia Dei praecepta primum et maximum. Primum est in intentione legislatoris, primum et maximum dignitate inter omnia Dei praecepta et summa legis atque Scripturae divinitus traditae. Est enim finis praeceptorum et divinae legis plenitudo (Rom. 13, 10). Omnia enim a Deo dicta, facta, mandata et scripta in Bibliis ad hoc unum destinantur et in eo continentur, ut Deus ab homine super omnia diligatur. Hoc praecipit lex, hoc exigunt prophetae, hoc psalmi concinunt, hoc volunt apostolicae litterae. Ad hoc unum praeceptum referri debent omnia Spiritus Sancti charismata, omnia Ecclesiae sacramenta, omnes sacrae caerimoniae, tria vota monastica, omnis Dei cultus, omnes creaturae, ut nempe mens nostra Deo amoris glutine copuletur; huc demum tamquam ad ultimum finem omnia referenda: 'Finis praecepti caritas' (1. Timoth. 1, 5)."

("Velika treba biti krepost ljubavi, jer se naziva majkom i kraljicom svih kreposti, jer drži prvenstvo među svim plodovima Duha kod Pavla, i jer je među svim Božjim zapovijedima prva i najveća. Prva je u namjeri Zakonodavca, prva i najveća po dostojanstvu među svim zapovijedima i zbroj zakona i Pisma božanski predanoga. Naime, ona je svrha zapovijedi i punina božanskoga zakona (Rim 13, 10). Sve što je Bog rekao, učinio, zapovjedio i napisao u Bibliji usmjereno je samo prema ovome i u tome sadržano: da čovjek ljubi Boga više od svega. To je nalagao Zakon, to su tražili proroci, o tome pjevaju psalmi, to žele apostolska pisma. Na tu se jednu zapovijed trebaju odnositi svi darovi Duha Svetoga, svi sakramenti Crkve, sve svete ceremonije, tri redovnička zavjeta, čitav kult Božji, sva stvorenja; da se naime naša duša sjedini s Bogom ljepilom ljubavi; upravo se na ovo kao na konačnu svrhu sve treba upirati: 'Svrha je zapovijedi ljubav' (1 Tim 1, 5).")

U idućem ću tekstu nastaviti izlaganje sv. Petra Kanizija o ljubavi.
A sada vas još samo podsjećam da nagovore sv. Petra Kanizija njegovoj subraći imate ovdje: Beati Petri Canisii S.J. Exhortationes domesticae.

Svetogrđa treba najozbiljnije kažnjavati

Među pismima pape sv. Pija V. nalazimo pismo austrijskom nadvojvodi Karlu II., u kojem ga poziva da kazni jedan slučaj svetogrđa, koje se dogodilo na području pod njegovom vlašću. Iz tog pisma možemo naučiti kakvom gorljivošću katolici trebaju ustati protiv svetogrđa i kazniti njihove počinitelje.

Inače, nama Hrvatima je nadvojvoda Karlo II. poznat po osnivanju grada Karlovca, koji je po njemu dobio ime.

Sv. Pio V. piše Karlu II. u vezi svetogrđa koje se dogodilo u Trbižu u Kranjskoj (danas Tarvisio u Italiji).
Datum pisma je 21. siječnja 1568. Nalazi se odmah na početku druge knjige pisama sv. Pija V., gdje su joj stavili podnaslov i objašnjenje:

"Horrendum scelus in sacrosanctam Eucharistiam admissum, gravissime puniendum esse admonet."
("Potiče na najteže kažnjavanje užasnog zločina počinjenog protiv Presvete Euharistije.")

Sv. Pio V. ne skriva koliko ga je pogodila vijest o strašnom svetogrđu:

"Non sine summo animi dolore atque horrore audivimus, nec absque gemitu referre Nobilitati tuae possumus facinus impium, horrendum ac infandum, quod nuper in loco ditionis tuae perpetratum fuisse audivimus."

("Ne bez najveće boli i užasa u duši čusmo, niti bez uzdisaja možemo javiti tvojoj plemenitosti o opakom, užasnom i sramotnom zločinu za koji smo čuli da je nedavno počinjen u mjestu pod tvojom vlašću.") 

Najvažnije je što sv. Pio V. govori o dužnosti da se kazni svetogrđe:

"Quis tantam Dei et Salvatoris nostri iniuriam satis digne conqueri ac deplorare possit? Superat scandali magnitudo, ac facti impietas, cum dicendi vim, tum puniendi etiam facultatem: nullum enim tam par tanto sceleri supplicium inveniri potest. Ac nos quidem si is nefas homo ditioni nostrae temporali subiectus esset, quam gravissimum possemus, de eo supplicium sumeremus: sed cum sub ditione tua sit, ad avertenda Dei flagella, qui in eos saeviturus esset quorum negligentia tantum nefas impunitum relinqueretur, indicandum id Nobilitati tuae duximus; hortantes et sub divini iudicii obtestatione monentes, ut Phinees zelo accensus, sicut Catholico et religioso Principe dignum est, ad tantam Domini et Redemptoris nostri iniuriam ulciscendum et hominem tam sacrilegum comprehendas sine mora ibeas, ac veritati comperta tali supplicio affici, per quod Dei ira, tum in habitatores loci, in quo tantum facinus admissum est, tum in omnes qui illud punire neglexerint, imminens, expietur."

("Tko bi mogao dovoljno jecati i plakati nad tolikom uvredom Bogu i Spasitelju našemu? Veličina sablazni i opakost čina nadvisuju i sve što bi se moglo reći, kao i svaku mogućnost kazne: ne može se, naime, pronaći nijedna kazna koja bila ravna takvom zločinu. No, mi bismo svakako, kad bi taj opaki čovjek bio podložnik naše vremenite vlasti, primijenili najtežu moguću kaznu protiv njega; ali budući da se nalazi pod tvojom vlašću, kako bi se otklonili bičevi Božji, koji bi strogo kaznio one čijim bi se nemarom takva opačina ostavila nekažnjenom, odlučili smo ovo naznačiti tvojoj plemenitosti; potičući i opominjući pod prijetnjom Božjega suda, da zapaljen gorljivošću Pinhasa, kao što je dostojno katoličkog i pobožnog vladara, bez odgađanja kreneš u odmazdu tolike uvrede nanesene našem Gospodinu i Otkupitelju, i uhvatiš tog svetogrdnog čovjeka te, saznavši istinu, primijeniš takvu kaznu, po kojoj će se ublažiti Božji gnjev, koji prijeti kako protiv stanovnika tog mjesta u kojem je zločin počinjen, tako i protiv svih onih koji su ga propustili kazniti.")

Po ovome vidimo koliko je važno kazniti svetogrđa. Time se, kako naglašava sv. Pio V., ublažuje Božji gnjev i otklanjaju kazne od cijele zajednice gdje se svetogrđe dogodilo.

Danas ljudi o tome ne razmišljaju, jer su svetogrđa postala toliko česta da su se mnogi gotovo naviknuli na njih. Kao da su otupili na sve što vide, pa ne reagiraju čak i na najteža svetogrđa.

To je, dakako, jedna od posljedica općenitog nepoštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, koje se osobito proširilo nakon liturgijskih reformi iz 1960-ih i 1970-ih.
Kako bi se uopće netko mogao naučiti poštovanju prema Presvetom Sakramentu u crkvi gdje je svetohranište gurnuto negdje u stranu, gdje cvjetaju liturgijske zloporabe i improvizacije, gdje nema klečanja, gdje ljudi idu na pričest bez ispovijedi, gdje laici dijele pričest, itd., itd.?
I onda se pitate zašto oni, koji su odgojeni u takvom sustavu, ne trepnu ni okom kad čuju za krađu hostija ili još veća svetogrđa?

Savjesni katolici moraju djelima pokore dati zadovoljštinu za te strašne opačine.
Ali, to samo po sebi nije dovoljno. Potrebno je i danas, kao i nekada, strogo kazniti svetogrđa.

Treba nam gorljivost sv. Pija V. Zato je važno čitati njegova pisma.
Podsjećam da zbirku njegovih pisama imate ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.

Bellarminova propovijed o sv. Alojziju Gonzagi

21. lipnja slavi se spomen sv. Alojzija Gonzage, isusovca koji je zbog svojih izvanrednih kreposti, postao uzor čistoće, pokore i potpune odvojenosti od zamama ovoga svijeta. Sveti mladić koji je umro u 23. godini postao je i uzorom mladeži.

Sv. Robert Bellarmin je na godišnjicu smrti sv. Alojzija izrekao jednu od svojih najljepših propovijedi, u kojoj govori o svom mladom subratu kao oličenju žive i goruće vjere.
Bellarmin je svakako najvjerodostojniji izvor o krepostima sv. Alojzija, jer mu je bio učitelj i ispovjednik, a bio je uz njega i na samrti, kad mu je osobno podijelio sakramente umirućih. Kasnije kad je sam došao do kraja svog zemaljskog života, Bellarmin je tražio da ga pokopaju do sv. Alojzija Gonzage.

Bellarminova propovijed o sv. Alojziju posebno je prigodna za ovu nedjelju, jer je izrečena oko III. nedjelje po Duhovima, kad se u tradicionalnom obredu čita iz poslanice sv. Petra (1 Pt 5, 6-11):

"Predragi, ponizite se pod jakom Božjom rukom, da vas uzdigne u vrijeme pohođenja. Svu svoju brigu prepustite njemu, jer se on brine za vas. Budite trijezni i bdijte, jer vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav i traži koga da proždre. Oduprite se jaki u vjeri znajući da i vaša braća u svijetu podnose iste patnje. A Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Kristu Isusu, poslije kratka trpljenja usavršit će nas, ojačati i utvrditi. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen."

Nadovezujući se na riječi poslanice, Bellarmin ovako započinje svoju propovijed:

"Dicturus aliquid ad communem consolationem et aedificationem in hoc anniversario B. fratris nostri Aloisii, argumentum desumpsi ex initio Epistolae quam hoc tempore legimus in sacrificio Missae. Ejus epistolae hoc est initium: 'Humiliamini sub potenti manu Dei, ut vos exaltet in tempore visitationis', quae verba ita proprie et accommodate conveniunt B. Aloisio, ut non casu, sed divina providentia in hunc diem incidisse videantur."

("Želeći nešto reći za zajedniču utjehu i izgradnju na ovu godišnjicu blaženoga brata našega Alojzija, uzeo sam argument iz početka poslanice koju u ovo vrijeme čitamo u misnoj žrtvi. Toj poslanici je ovo početak: 'Ponizite se pod jakom Božjom rukom, da vas uzdigne u vrijeme pohođenja'; te riječi tako vlastito i prikladno pristaju bl. Alojziju, da izgleda kako nisu slučajno, nego Božjom providnošću, došle na ovaj dan.")

Nakon što dosta opširno objašnjava općenito značenje riječi "Ponizite se pod jakom Božjom rukom", Bellarmin sve to primjenjuje na život sv. Alojzija. No, prvo navodi tri njegove velike povlastice.

Prva povlastica sv. Alojzija je njegovo vrlo rano duhovno zvanje:

"Primum fuit, quod vocatus sit a Deo ante primam horam: caeteri enim, juxta parabolam vineae vocantur hora prima vel tertia, vel sexta, vel nona, vel undecima; id est in pueritia, vel adolescentia, vel juventute, vel maturitate, vel senectute, sed B. Aloisius vocatus est in ipsa pene infantia; siquidem anno septimo, qui est terminus infantiae vocatus est ad notitiam Dei, ad contemptum mundi, ad vitam perfectam. Ipse enim mihi dicere solebat, illum fuisse annum conversionis suae: nam ante illum nescio quid cogitare coeperat de gloria militari, sed illo anno ex mirabili respectu Dei coepit abjicere desideria omnia saecularia et ad perfectionem vitae christianae se accingere. Neque fuit illa inanis et puerilis cogitatio, sed omnino seria et matura ut perspicuum est ex eo quod in ea perseveravit et crevit usque ad mortem."

("Prvo je bilo to što je pozvan od Boga prije prve ure; naime, drugi su prema prispodobi o vinogradu, pozvani oko prve ure, ili treće, ili šeste, ili devete, ili jedanaeste; to jest, u djetinjstvu, ili u adolescenciji, ili mladosti, ili starosti, ali bl. Alojzije je pozvan gotovo u samom djetinjstvu; to jest, u sedmoj godini, koja je kraj djetinjstva, na spoznaju Božju, na prezir prema svijetu, na savršen život. On mi je sam znao govoriti da je to bila godina njegovog obraćenja; naime, prije te godine je ne znam što razmišljao o vojničkoj slavi, ali je te godine zbog čudesnog pogleda Božjega počeo odbacivati sve svjetovne želje i počeo težiti savršenosti kršćanskoga života. I nije to bila isprazna i djetinjasta misao, nego posve ozbiljna i zrela, kao što je očito iz toga što je u njoj ustrajao i rastao sve do smrti.")

Druga povlastica sv. Alojzija je njegova neokaljana čistoća i djevičanstvo. Ne samo da je sačuvao savršenu čistoću, nego uopće nikada nije imao čak niti napasti oko tog pitanja:

"Alterum privilegium fuit, quod ita fuit praeventus gratia castitatis, ut immunis fuerit ab omni inquinamento carnis et spiritus, id est, non solum opere, sed cogitatione. Et quamvis multi sint in Ecclesia Dei virgines, multi saltem casti ad longum tempus; tamen immunes a stimulis carnis nullos novi, praeter hunc B. juvenem; et fortasse non desunt alii, sed mihi noti non sunt."

("Druga je povlastica bila, što je toliko bio zahvaćen milošću čistoće, da je bio slobodan od svake ljage duše i tijela, to jest, ne samo djela, nego i misli. I premda je mnogo djevaca u Crkvi Božjoj, mnogo onih koji su barem čisti tijekom dugoga vremena, ipak, nikoga nisam znao tko je slobodan od ponuka tijela, osim ovoga blaženoga mladića; i možda ne nedostaje drugih, ali meni nisu poznati.")

Treća povlastica sv. Alojzija bila je njegova potpuna usredotočenost u molitvi. Mogao je moliti satima, a da mu nikada ne odlutaju misli.

"Tertium privilegium fuit carentia distractionum et evagationum mentis in oratione. Quantum hoc sit donum norunt omnes, qui orationi vacant: nihil enim molestius, sed nihil frequentius patimur. S. Augustinus in Ps. LXXXV. dicit, 'Deum ideo vocari mitem, quia tolerat tot evagationes mentis dum oramus'. Et ipse David cum ait II. Reg. VII.: 'Invenit cor suum servus tuus, ut oraret te', satis aperte significat difficile esse invenire cor stabile ad orandum, cum nihil eo fugacius sit. Sed quod majus mihi videtur est, quod cum aliquando ab eo quaerem, quomodo posset ita se componere, ad orandum, ut per integram horam non averteret mentem ad alia; respondebat, mirari se, quomodo posset aliquis adstans coram Deo ad alta cogitanda averti. Itaque ille sicut figebat genua in terra, cum orare volebat, ita figebat cor in Deo: et adeo immobiliter praesentem Deum cogitabat, et cogitando intuebatur, ut toto eo tempore non senserit, quid in cubiculo fieret, si quis introiret, vel egrederetur."

("Treća povlastica je bila nedostatak rastresenosti i lutanja misli u molitvi. Koliki je to dar znaju svi koji su predani molitvi: naime, nema ničega toliko tegotnoga, ali i ničega što češće trpimo. Sv. Augustin u tumačenju Psalma 85. kaže: 'Bog se zato naziva krotkim, jer tolerira tolika lutanja misli dok molimo'. I sam David kaže 2 Kr. 7.: 'Pronašao je srce svoje sluga tvoj, kako bi te mogao moliti', čime sasvim otvoreno naznačuje da je teško pronaći staloženo srce za molitvu, kad ništa lakše ne bježi od njega. Ali, ono što mi se čini još većim, kad sam ga jednom ispitivao kako se može tako postaviti u molitvi da tijekom cijeloga sata ne skrene misli na druge stvari, odgovorio je da se čudi kako može itko tko stoji pred Bogom skrenuti misli na nešto drugo. Stoga je on, kao što je postavljao koljena na zemlju, kad je želio moliti, tako stavljao srce u Boga: i tako nepomično mislio na Božju prisutnost, i razmišljajući promatrao, da tijekom cijelog tog vremena nije opažao što se događa u prostoriji, tko ulazi ili izlazi.")

Zatim Bellarmin opisuje Alojzijeve kreposti koje imaju temelj u poniznosti. Prvo opisuje njegovu vjeru. Ta se vjera očitovala u sasvim konkretnim životnim situacijama i dobrim djelima.
Prije svega, u odnosu sv. Alojzija prema Presvetoj Euharistiji.

Sv. Karlo Boromejski daje prvu sv. pričest sv. Alojziju Gonzagi, 22. srpnja 1580.

Bellarmin objašnjava da je način na koji se sv. Alozije pripremao za primanje svete pričesti najbolji pokazatelj njegove čiste katoličke vjere.

"Solebat ipse tam diligenter se ad sumptionem sanctissimi Eucharistiae Sacramenti praeparare, ut totam hebdomadam insumeret ad communionem die dominico percipiendam et singulis diebus certa pietatis exercitia perficiebat, quibus animam suam, quasi thalamum sponsi vel purgaret vel ornaret. Haec tanta praeparatio argumentum certissimum est maximae et ferventissimae fidei, quam de vera praesentia Domini in Sacramento habebat, quemadmodum negligentia praeparationis modicae fidei signum est; quod enim dicit Apostolus de iis, qui 'Confitentur se nosse Deum, factis autem negant'; in hujus Sacramenti digna susceptione praecipue locum habet. Quomodo enim fieri potest, ut quis actuali fide certo credat Dominum majestatis in eo Sacramento vere esse praesentem, et tamen imparato animo accedat, et distracto et frigido corde tantum mysterium tractet?"

("Običavao se on tako pažljivo pripremati za primanje presvetoga sakramenta Euharistije, da bi cijeli tjedan proveo u pripravljanju za primanje pričesti u nedjelju, i svakoga je dana obavljao određene pobožne vježbe kojima je svoju dušu ili čistio ili ukrašavao kao odaje za Zaručnika. Ova tolika priprava je najsigurniji argument najveće i najgorljivije vjere koju je imao o stvarnoj prisutnosti Gospodina u Sakramentu, kao što je i nemar u pripravi znak slabe vjere; naime, ono što apostol kaže o onima koji 'ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu' [Tit 1, 16]; posebno mjesto ima kod dostojnoga primanja ovoga Sakramenta. Kako može biti da netko djelatnom vjerom sigurno vjeruje da je Gospodar veličanstva stvarno prisutan u tom Sakramentu, a pristupa mu nepripravne duše, i rastresenim i hladnim srcem dotiče toliko Otajstvo?")

Drugi pokazatelj velike vjere sv. Alojzija je njegov prezir prema prolaznim stvarima ovoga svijeta i težnja za nebeskim.
Koliki je to pokazatelj vjere, objašnjava Bellarmin:

"Alterum, in quo maxima fides B. Aloisiii elucet est contemptus rerum praesentium; illi enim soli vere contemnunt praesentia qui serio ac perfecta fide credunt futura. Si diceretur alicubi latere ingentem thesaurum, et sane multi audientes non moverentur ad illum quaerendum; aliqui autem pauci continuo accurrerent, et relictis omnibus toti essent in eo quaerendo; certe possumus dicere, priores non credidisse, quod audierunt de thesauro abscondito, posteriores vero credidisse. Sic igitur, qui non laborant, forte etiam non cogitant de via aeterna adipiscenda, non videntur crederet, aut certe non valde credere: non actualiter et serio credere, esse post hanc vitam aliam vitam sine comparatione feliciorem. Sed qui dimittunt omnia, et, ut Apostolus dicit 'Ab omnibus se abstinent', et totis viribus laborant, ut Deo placeant, et ad bravium supernae vocationis expediti currant, ii vere ostendunt, se credere quae fides catholica docet de vita beata sanctorum, et de suppliciis impiorum aeternis."

("Drugo, u čemu je najviše zasjala vjera bl. Alojzija jest prezir sadašnjih stvari; naime, samo oni zaista preziru sadašnje, koji ozbiljno i savršenom vjerom vjeruju u buduća dobra. Kad bi se reklo da se negdje krije veliko blago, i zasigurno mnogi koji to čuju neće se pomaknuti kako bi ga potražili; ali neki malobrojni će odmah pritrčati i, ostavivši sve, predati se traženju tog [blaga]: sigurno možemo reći da oni prvi nisu povjerovali u ono što su čuli o skrivenom blagu, a da su oni drugi povjerovali. Tako naime, oni koji se ne trude, možda i ne razmišljaju o pronalasku vječnoga puta, ne čini se da vjeruju, ili sigurno da ne vjeruju veoma: ne vjeruju djelatno i ozbiljno da nakon ovoga života postoji drugi život, koji je neusporedivo sretniji. Ali, oni koji ostavljaju sve, i kako apostol kaže 'od svega se uzdržavaju' [1 Kor 9, 25], i svim snagama rade kako bi ugodili Bogu, i trče kako bi postigli vijenac višnjega poziva: oni zaista pokazuju da vjeruju ono što katolička vjera naučava o blaženom životu svetih i o vječnim kaznama opakih.")

A ta se vjera očitovala kod sv. Alojzija u činjenici što se odrekao velikoga bogatstva i časti, koje su mu stajale na raspolaganju kao pripadniku jedne od najmoćnijih europskih plemićkih obitelji.

"Quam excellenter hoc B. Aloisius fecerit, patet ex eo quod sponte dimisit temporalem principatum et ea quae principatum consequentur, opes, honores, delectationes, et vitam pauperem et abjectam suscepit, ac ne forte, dimisso temporali principatu, ad ecclesiasticum principalum postea aspiraret: eum ordinem religiosam elegit, ex quo non patet aditus ad ecclesiasticas dignitates, nisi praecisa obedientia: quod rarissime contingit."

("Kako je izvrsno u tome postupio bl. Alojzije, očito je iz toga što je dragovoljno napustio vremenito kneževstvo i ono što prati kneževstvo: imetak, časti, užitke, a prihvatio siromašan i odbačen život; i da ne bi kasnije, odbacivši vremenito kneževstvo, poslije težio crkvenom kneževstvu, izabrao je onaj vjerski red u kojem nije otvoren put prema crkvenim častima, osim zbog stroge poslušnosti, što se događa vrlo rijetko.")

Drugi znak velike poniznosti jest nepouzdanje u sebe i pouzdanje u Boga.
Nepouzdanje u sebe znači svijest da samo svojim snagama ne možemo učiniti ništa, a ponajmanje čuvati se od grijeha. Svjestan svoje slabosti, čovjek mora izbjegavati grešne prigode.

Premda sv. Alojzije, kao što je gore rečeno, nikada nije imao napasti protiv VI. Božje zapovijedi, ipak se bojao da bi mogao pasti u grijeh. Uvijek je izbjegavao sve situacije u kojima bi se mogla pojaviti opasnost po tom pitanju, napose žensko društvo. Uz sve to, konstantnim je pokorama neprekidno mrtvio svoje tijelo.

Evo, kako o tome govori sv. Robert Bellarmin:

"In secunda specie humilitatis quae est diffidentia de propriis viribus et confidentia in Deo, Aloisius maxime enituit. Nam cum polleret tam insigni dono castitatis, ut supra diximus; tamen non audebat ulli se periculo exponere: atque adeo rigidus erat in castigando corpore jejuniis et poenitentiis caeteris, ac si his remediis ad comprimendos carnis stimulos valde indigeret, et usque adeo diligens erat in fugienda aspectu ac familiaritate mulierum, ut ne matris quidem faciem intueri auderet. Denique in ultima aegritudine rogatus a me, ut pro sua vita longiore Deum oraret, negavit, se id facturum, quia non sciret si diutius viveret, an perseveraturus esset in bono proposito sit, parum de suis viribus confidebat."

("U drugoj vrsti poniznosti, što je nepouzdanje u vlastite snage i pouzdanje u Boga, Alojzije se najviše isticao. Naime, iako se odlikovao tako izuzetnim darom čistoće, kao što smo prije rekli, ipak se nije usudio izložiti ijednoj opasnosti, i tako je bio strog u kroćenju tijela postovima i ostalim pokorama, kao da je trebao te lijekove za suzbijanje ponuka tijela, i toliko je bio pažljiv u izbjegavanju pogleda i druženja sa ženama, da se nije usudio pogledati ni lice majke. Napokon, kad sam ga tijekom posljednje bolesti zamolio da moli Boga za produženje svog života, rekao je da to neće učiniti, jer ne zna ako bude duže živio, hoće li ustrajati u dobroj odluci; malo se pouzdavao u svoje snage.")

I kasnije u propovijedi Bellarmin se vraća na taj događaj sa samrti sv. Alojzija:

"Ad haec omnia accedebat ingens desiderium vitae beatae ex puro amore Dei. Hinc enim rogatus a me, ut supra dixi, ut oraret pro longiore vita sua quia eam ego censebam utilissimam tantae juvenum multitudini, quantam in collegio habebamus, respondit: 'Pater, nullam majorem gratiam Deus hominibus praestare solet, quam ut eos vocet de hoc saeculo, quando in gratia ejus sunt. Ego igitur, qui ex infallibili dono ejus fiduciam habeo magnam salutis, si nunc moriar; quomodo possum rogare, ut detinear in hoc saeculo, ubi tot sunt pericula et tentationes?'"

("Svemu tome se pridružila velika želja za blaženim životom iz čiste ljubavi prema Bogu. Odatle, naime, kad sam ga pitao, kao što sam prije rekao, da moli za duži život, jer mi činio vrlo korisnim za toliko mnoštvo mladića koje imamo u kolegiju, odgovorio je: 'Oče, nijednu veću milost Bog ne običava dati ljudima, nego da ih pozove iz ovoga svijeta, kad su u njegovoj milosti. Ja stoga, koji po njegovom nepogrešivom daru imam veliko pouzdanje u spasenje, ako sada umrem; kako mogu moliti da budem zadržan na ovome svijetu, na kojem su tolike opasnosti i napasti?'")

Kao ispovjednik sv. Alojzija, sv. Robert Bellarmin svjedoči da sv. Alojzije nikada u svom životu nije počinio smrtni grijeh. A ipak, toliko se bojao da bi mu se moglo dogoditi da padne u grijeh, da nije sumnjao ni sekunde da je bolje umrijeti, nego duže živjeti u tako opasnom svijetu.

To govori o njegovoj čvrstoj vjeri u istinitost nauka Crkve o grijehu. Naime, ako ti zaista vjeruješ da je istina sve ono što Gospodin govori u Evanđelju o grijehu i kaznama za grijehe, kako onda možeš biti ravnodušan prema tome?

Na primjer, kako netko može biti ravnodušan prema ovim Božjim riječima u Evanđelju:

"Ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao." (Mt 5, 28-30)

Zašto se danas toliki samozvani "vjernici" uopće ne obaziru na te riječi? Očito zato što ne vjeruju da je to zaista istina, i da vječne muke u paklu zaista čekaju svakoga onoga koji umre u stanju smrtnoga grijeha.
Na tim se pitanjima vidi vjera: vjeruje li netko u istinitost Evanđelja ili ne vjeruje. Dakako, još je veća tragedija kad vidite da pojedini "moderni svećenici" ne vjeruju.

No, dužnost je svakog katolika da to vjeruje. Kao što su vjerovali i sv. Alojzije Gonzaga, sv. Robert Bellarmin, i svi ostali sveci kroz cijelu povijest Crkve.

Kad malo bolje pogledate šestonedjeljnu pobožnost na čast sv. Alojzija Gonzage, koju je nekada običavala činiti mladež, vidjet ćete da se u njoj ističe sve ono što je istaknuo sv. Rober Bellarmin u svojoj propovijedi o sv. Alojziju.


Evo, iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (Zagreb 1946., str. 393.-398.)

Godišnja posveta franjevačkoga reda Presvetome Srcu Isusovu

Generalni poglavar franjevačkoga reda p. Bernardin dal Vago je 1874. g. posvetio cijeli franjevački red Presvetome Srcu Isusovu i odredio da se ta posveta svečano obavlja svake godine na blagdan Presvetoga Srca Isusova.

U Rimsko-serafskom obredniku iz 1931. ta se posveta nalazi na str. 202.-203., a obavlja se zajedno sa svečanom zadovoljštinom koju cijeli katolički svijet na taj blagdan daje Presvetome Srcu Isusovu.

Obred posvete izgleda ovako...
Nakon svečane mise svi se redovnici skupe u prezbiteriju, držeći upaljene svijeće u rukama, te pokleknu kao u (polu)krugu oko oltara. Celebrant skine kazulu i manipul, odjene plašt i pred izloženim Presvetim Sakramentom, na najdoljnjoj stepenici oltara, započne pjevanje himna Veni Creator.  Svi klečeći nastave pjevati himan do kraja.

Nakon "Emitte Spiritum tuum...", celebrant jedini ustane i pjeva molitvu:

"Actiones nostras, quaesumus, Domine, aspirando praeveni, et adjuvando prosequere: ut cuncta nostra oratio et operatio a te semper incipiat, et per te coepta finiatur. Per Christum Dominum nostrum. Amen."

("Djela naša, molimo, Gospodine, nadahnjujući preteci i pomoću prati: da svaka naša molitva i radnja od tebe uvijek počinje, i započeta da se po tebi dovrši. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.")

Zatim celebrant klečeći na najdoljnjoj stepenici oltara jasnim i razgovjetnim glasom moli čin posvete serafskoga reda Presvetome Srcu Isusovu, dok drugi redovnici istu posvetu u duši obnavljaju:

"O Cor divinum, o Cor infinita adoratione et infinito amore dignissimum, o Cor vulneratum et sanguine effluens, ecce ego Tibi commendo, Tibi adligo, in Te depono una mecum universum Ordinem meum (vel universam Provinciam meam, vel hanc Communitatem meam) totamque familiam Seraphicam sub vexillo sancti Patris nostri Francisci militantium. Tu eam sanguine tuo puriorem effice, Tu eam amore tuo magis inflamma, Tu in ea signum Crucis tuae indelebiliter sculpe, ut semper et ubique et in omnibus vocatione sua sancta dignam se ostendat, dignam suo Patre stigmata gestante, dignam seraphico suo Doctore S. Bonaventura, dignam vulnerato Corde suo, cui eam sacravi, Jesu mi crucifixe. Hoc a Te enixe precor per merita transfixi Cordis sanctissimae Virginis Matris nostrae et tuae, Mariae, et per intercessionem omnium Sanctorum, qui in terris tuum adorabile Cor maxima devotione sunt prosecuti. R. Amen."

("O Božansko Srce, o Srce dostojno neograničenog klanjanja i neograničene ljubavi, o Srce ranjeno i iz kojega teče krv, evo ja Tebi preporučujem, Tebi obvezujem, u Tebe polažem zajedno sa mnom čitav svoj red (ili čitavu svoju provinciju ili ovu moju zajednicu) i čitavu serafsku obitelj, koji vojuju pod zastavom svetoga oca našega Franje. Ti je svojom Krvlju učini čišćom, Ti je sve više zapali svojom ljubavlju, Ti u nju neizbrisivo ureži znamen svoga Križa, da se uvijek i svugdje i u svemu pokaže dostojnom svoga svetoga poziva, dostojnom svoga oca koji nosi rane, dostojnom svoga serafskoga učitelja sv. Bonaventure, dostojnom svome ranjenom Srcu, kome sam je posvetio, moj raspeti Isuse. Ovo od Tebe postojano molim po zaslugama probodenoga Srca presvete Djevice Majke naše i Tvoje, Marije, i po zagovoru svih svetaca, koji su na zemlju tvoje klanjanja vrijedno Srce najvećom pobožnošću štovali. R. Amen.")

Zatim svi zajedno sa celebrantom mole pomirnu molitvu pape Pija XI.:

"Jesu dulcissime, cujus effusa in homines caritas, tanta oblivione, negligentia, contemptione, ingratissime rependitur, en nos, ante altaria tua provoluti, tam nefariam hominum socordiam iniuriasque, quibus undique amantissimum Cor tuum afficitur, peculiari honore resarcire contendimus. Attamen, memores tantae nos quoque indignitatis non expertes aliquando fuisse, indeque vehementissimo dolore commoti, tuam in primis misericordiam nobis imploramus, paratis, volontaria expiatione compensare flagitia non modo quae ipsi patravimus, sed etiam illorum, qui, longe a salutis via aberrantes, vel te pastorem ducemque sectari detrectant, in sua infidelitate obstinati, vel, baptismatis promissa conculcantes, suavissimum tuae legis iugum excusserunt. Quae deploranda crimina, cum universa expiare contendimus, tum nobis singula resarcienda proponimus: vitae cultusque immodestiam atque turpitudines, tot corruptelae pedicas innocentium animis instructas, dies festos violatos, exsecranda in Te tuosque Sanctos iactata maledicta atque in tuum Vicarium ordinemque sacerdotalem convicia irrogata, ipsum denique amoris divini Sacramentum vel neglectum vel horrendis sacrilegiis profanatum, publica postremo nationum delicta, quae Ecclesiae a Te institutae iuribus magisterioque reluetantur. Quae utinam crimina sanguine ipsi nostro eluere possemus! Interea ad violatum divinum honorem resarciendum, quam Tu olim Patri in cruce satisfactionem obtulisti quamque cotidie in altaribus renovare pergis, hanc eandem nos tibi praestamus, cum Virginis Matris, omnium Sanctorum, piorum quoque fidelium expiationibus coniunctam, ex animo spondentes, cum praeterita nostra aliorumque peccata ac tanti amoris incuriam firma fide, candidis vitae moribus, perfecta legis evangelicae, caritatis potissimum, observantia, quantum in nobis erit, gratia tua favente, nos esse compensaturos, tum iniurias tibi inferendas pro viribus prohibituros, et quam plurimos potuerimus ad tui sequelam convocaturos. Excipias quaesumus, benignissime Jesu, B. Virgine Maria Reparatrice intercedente, voluntarium huius expiationis obsequium nosque in officio tuique servitio fidissimos ad mortem usque velis, magno illo perseverantiae munere, continere, ut ad illam tandem patriam perveniamus omnes, ubi Tu cum Patre et Spiritu Sancto vivis et regnas Deus in saecula saeculorum. Amen."

("Premili Isuse, Ti si neizmjerno ljubio ljude, a oni tu tvoju ljubav tako nezahvalno zaboravljaju, zanemaruju i preziru. Klečeći pred oltarom tvojim hoćemo evo mi, da ti iskažemo osobito poštovanje i njime popravimo toliki opaki nemar i uvrede, kojima ljudi odasvud udaraju na ljubezno Srce tvoje. Znamo nažalost, da smo se i mi katkada tako nevrijednim pokazali, pa žalimo to s najdubljom boli i molimo milosrđe tvoje ponajprije za sebe. Spremni smo okajavati svojevoljnom pokorom ne samo grijehe, koje smo počinili sami, već i zla djela onih, koji su daleko odlutali s puta spasenja i otvrdnuli u svojoj nevjeri, pa ne će da idu za tobom, vođom i pastirom, ili su pogazili krsni zavjet i odbacili slatki jaram tvoga zakona. Sve te žalosne opačine hoćemo da okajemo. No, napose kanimo naknađivati za nečedno i ružno življenje i odijevanje, za tolike zamke, što ih stavlja pokvarenost nevinim dušama, za oskvrnjivanje bagdana, za mrske psovke izbacivane protiv tebe i tvojih svetaca, za napadaje na tvog namjesnika i svećenstvo, za nemar i strašna svetogrđa, kojima se pogrđuje sam Sakramenat božanske ljubavi i napokon za javne prestupke naroda, koji se diže na prava Crkve, što si je ti osnovao i na njezino učiteljstvo. O, da možemo oprati te opačine krvlju svojom! Međutim, da naknadimo za pogrđenu božansku čast, prinosimo ti onu zadovoljštinu, što si je nekad na Križu ti sam prikazao Ocu i koju obnavljaš svaki dan na oltarima. Tomu pridružujemo pokore Djevice Majke, sviju svetaca i pobožnih kršćana. – Obećajemo ti od svega srca, da ćemo grijehe, što smo ih počinili mi i drugi i nemar za toliku ljubav, koliko bude do nas s pomoću tvoje mllosti popravljati tvrdom vjerom, čestitim življenjem i točnim vršenjem evanđeoskoga zakona, osobito zakona ljubavi. Obećajemo, da ćemo svim silama sprečavati uvrede, što ti se nanose i da ćemo poticati sve, koje bude moguće, da nasljeduju tebe. Primi, molimo te, dobrostivi Isuse, po zagovoru naše pomiriteljice blažene Djevice Marije ovu dragovoljnu naknadu i daj nam veliki onaj dar postojanosti, da te do smrti vjerno slušamo i služimo, da svi napokon stignemo u onu domovinu gdje ti s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.")

Nakon toga, mole se Litanije Presvetoga Srca Isusova. Kad završe litanije svi ustanu i zapjevaju antifonu:

"Suscepit nos Dominus in sinum et cor suum, recordatus misericordiae suae, alleluia."

("Primio nas Gospodin u krilo i srce svoje, spomenuvši se milosrđa svoga, aleluja.")

I pjeva se hvalospjev Blažene Djevice Marije Magnificat.

Nakon što je antifona još jednom ponovljena, svi opet kleknu, osim celebranta i poslužitelja.
Pjevaju se sljedeće molitve:

V. Confirma hoc, Deus, quod operatus es in nobis:
R. A templo sancto tuo, quod est in Jerusalem.
V. Memento congregationis tuae:
R. Quam possedisti ab initio.

V. Cor Jesu flagrans amore nostri.
R. Inflamma cor nostrum amore tui.
V. Domine, exaudi orationem meam.
R. Et clamor meus ad te veniat.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.

Deus, qui nobis, in Corde Fílii tui, nostris vulnerato peccatis, infinitos dilectionis thesauros misericorditer largiri dignaris: concede, quaesumus; ut, illi devotum pietatis nostrae praestantes obsequium, dignae quoque satisfactionis exhibeamus offícium.

Domine Jesu, sanctissimi Cordis tui virtutibus indui, et affectibus inflammari: ut et imagini bonitatis tuae conformes, et tuae Redemptionis mereamur esse participes. Qui vivis et regnas Deus per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

(V. Utvrdi ovo, Bože, što si učinio u nama:

R. Iz hrama svetoga tvoga, koji je u Jeruzalemu.

V. Sjeti se zajednice tvoje:

R. Koju si posjedovao od početka.

V. Srce Isusovo, koje izgaraš ljubavlju prema nama:

R. Zapali srce naše ljubavlju prema Tebi.

V. Gospodine, usliši molitvu moju.

R. I vapaj moj k tebi da dođe.

V. Gospodin s vama.

R. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Bože, koji se dostojiš milosrdno nam darivati beskrajno blago ljubavi u Srcu svoga Sina ranjenom našim grijesima, podaj, molimo, da mu mi, koji ga častimo svojom odanom pobožnošću, dademo i doličnu zadovoljštinu.

Podaj nam, molimo Gospodine Isuse, da se odjenemo krepostima tvoga Presvetoga Srca, i težnjama zapalimo: da budemo i suobličeni slici tvoje dobrote, i da zaslužimo biti sudionici tvoga Otkupljenja. Koji živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Završivši ove molitave, celebrant opet klekne na najdoljnju stepenicu oltara i nakon pjevanja Tantum ergo, na uobičajen način podijeli blagoslov s Presvetim Sakramentom.

Eto, vidjeli smo kako ta posveta izgleda. Mislim da ne trebam niti napominjati da danas ne može biti nikakve obnove u franjevačkom redu, dok god se ne vrate ovi i ostali tradicionalni obredi.

Podsjećam da Rimsko-serafski obrednik iz 1931. možete preuzeti ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.

"Nastoj da otrov heretika ne zarazi tvoje stado" - pismo pape sv. Pija V. zagrebačkom biskupu Jurju Draškoviću

U zbirci pisama pape sv. Pija V. o kojoj sam govorio prošloga tjedna, nalazi se i pismo jednom hrvatskom biskupu: zagrebačkom biskupu Jurju Draškoviću. U ovom ću tekstu navesti glavne poruke toga pisma.

No, prvo nekoliko riječi o našem biskupu. Juraj Drašković rođen je 5. veljače 1525. u Bilini kod Knina. Kad su Turci osvojili to područje, Jurjev otac Bartolomej poveo je svoju obitelj prvo u Pokuplje, kamo je izbjegao velik dio hrvatskog naroda sa okupiranih prostora, pa zatim dalje prema sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Brigom svog ujaka, kardinala Jurja Utješinovića, mladi Drašković odgojen je za svećenika. Studirao je teologiju u Krakovu, Beču, Bolonji i Rimu. Već se u mladoj dobi priključio borbi protiv protestantizma, kad piše raspravu protiv Calvinovog krivovjerja: Confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvin.

Drašković je posvećen za pečuškog biskupa 1557. godine. Sudjeluje na Tridentskom koncilu, čije odluke nastoji provesti u praksi. Imenovan je zagrebačkim biskupom 1563. godine. Postaje hrvatskim banom 1567. godine, a tu je službu u većoj ili manjoj mjeri obavljao do 1576. godine, spojivši u svojim rukama i duhovnu i svjetovnu vlast u banskoj Hrvatskoj.
Farlati kaže da su Draškovića zvali "pater patriae et pauperum" ("otac domovine i siromaha", pogledaj: D. Farlati, Illyricum sacrum, tom. V., 1775.g., str. 541.).

 
Zasluge biskupa Draškovića prepoznao je papa sv. Pio V., koji mu je 11. kolovoza 1569. uputio pismo u kojem ga hvali i potiče na ustrajnost u započetom putu.

Već je iz riječi kojima započinje pismo jasno koliko je sv. Pio V. cijenio biskupa Draškovića, čestitajući mu na svim njegovim uspjesnima u borbi za katoličku vjeru:

"Venerabilis Frater, salutem et Apostolicam benedictionem. Christianae charitatis affectus, Pastoralisque servitutis commune nobis cum Venerabilibus Fratribus et Episcopis nostris vinculum, non sinit nos expertes esse eius laetitiae, quam de illorum virtute conceptam, animo percepimus. Itaque cum de tua eximia in Deum Omnipotentem pietate, Religionisque Catholicae studio, ac divini honoris zelo, multa constanti plurimorum fama ad nos allata essent; faciendum esse existimavimus, ut non solum quantopere haec nobis grata accidissent, tibi significaremus, sed tibi quoque de eis gratularemur. Vera autem gratulatio est, quam non praesentis temporis aut necessitas temporalis extorquet, aut terrena commendat utilitas; sed quae de sanctis bonisque operibus suscepta, caelestis mercedis gloriam sibi propositam habet."

("Časni brate, pozdrav i apostolski blagoslov. Dobrohotnost kršćanske ljubavi, i vez pastirske službe koji nam je zajednički sa našom časnom braćom i biskupima, ne dopušta nam da budemo lišeni one radosti, koju smo duhom opazili, primijećenu u njihovoj kreposti. I tako kad smo mnogo toga čuli od brojnih ljudi o tvojoj izuzetnoj pobožnosti prema svemogućem Bogu, nastojanju oko revnosti za katoliču vjeru i božansku čast, odlučili smo da bi trebalo učiniti, ne samo da ti damo do znanja koliko nam je sve to drago, nego da ti na tome i čestitamo. A istinsko je čestitanje, ne ono koje traži potreba sadašnjega vremena ili vremenita nužnost, ili koju preporučuje zemaljska korist, nego ono koje uzeto iz svetih i dobrih djela, ima ponuđenu slavu nebeske nagrade.")

Sv. Pio V. je siguran da će Drašković, čiji se dobar glas proširio i izvan njegove domovine, učiniti sve što je potrebno za očuvanje i širenje katoličke vjere:

"Quod enim in gubernando custodiendoque grege, fidei tuae ab Omnipotenti Deo commisso, eam prudentiam vigilantiamque adhibes, ut bonorum operum tuorum fama, istis Pannonici Regni finibus non contenta, huc ad nos usque perferatur, hoc gaudendum esse in Domino cognoscimus. Itaque gratias agimus Redemptori nostro, qui inter cetera pietatis suae dona, ita Fraternitatem tuam Catholicae Religionis amore incendit; ut quidquid ad eius conservationem propagationemque pertinere cognoscit, id et diligenter et alacriter exequi non desistat."

("Što naime, u upravljanju i zaštiti stada koje je povjereno tvojoj vjeri od svemogućega Boga, činiš onom razboritošću i mudrošću, da se glas o tvojim dobrim djelima, koji nije ograničen međama toga panonskog kraljevstva, razglašava ovdje sve do nas, znamo da se tome treba radovati u Gospodinu. I stoga zahvaljujemo našem Otkupitelju, što je među ostalim svojim darovima, tako zapalio tvoje bratstvo ljubavlju prema katoličkoj vjeri: da štogod spozna da je potrebno za njezino očuvanje i širenje, neće oklijevati da pažljivo i hitro izvrši.")

Poznavajući navedene osobine biskupa Draškovića, sv. Pio V. kaže da bi ga bilo suvišno poticati na veće zalaganje, ali on to ipak čini, potičući ne toliko njega samoga, koliko njegov kler i narod da ga nasljeduju:

"Quamvis autem eum, qui, adiuvante Deo, ita sit animatus, supervacuum videatur esse magis hortari: tamen, quia te, inter ceteras tuas virtutes, fraternae quoque hortationis verba libenter suscipere existimamus; idcirco hortamur, ut quam ingressus es ad caelum ferentem viam, ab ea ne iter tuum deflectas, donec eo quo contendis pervenias. Sit Clero populoque tibi comisso, vitae tuae sanctitas, regula atque norma, ad quam actiones moresque suos uterque studeat conformare."

("Premda bi se činilo da je suvišno još poticati onoga koji je, uz Božju pomoć, tako srčan: ipak, jer znamo da ćeš ti, među ostalim tvojim krepostima, rado primiti riječi bratskog poticaja, kako procjenjujemo, zato potičemo da ne skrećeš s puta na koji si stupio, koji vodi u nebo, dok ne dođeš tamo kamo nastojiš doći. Neka bude kleru i narodu koji ti je povjeren, svetost tvoga života pravilo i norma, prema kome neka i jedni i drugi nastoje prilagoditi svoja djela i ponašanje.")

Dobar vođa mora proganjati i kažnjavati zle, a nagrađivati dobre. Tako sv. Pio V. potiče biskupa Draškovića da ustraje na tom putu, a naročito u obrani svoga stada od opasnosti krivovjerja.

"Mali vitiorum poenam, boni virtutum praemium, sibi a te expectandum esse intelligant. Haereticorum venena ne gregem tuum inficiant, quanta potes diligentia contende. Quo minus ea semper agas, quae Deo beneplacita sunt, nullius te hominis metus deterreat."

("Neka znaju zli da od tebe mogu očekivati kaznu za opačine, a dobri nagradu za kreposti. Što većom možeš brižljivošću, nastoj da otrov heretika ne zarazi tvoje stado. Dok god svagda tako činiš, što je ugodno Bogu, neka te ne plaši strah nijednoga čovjeka.")

Drašković je sve te savjete doista primijenio u svom djelovanju. Beskompromisno se borio protiv protestantskog krivovjerja i sprječavao svaki pokušaj heretika da prodru u Hrvatsku. Uništavao je protestantske knjige, kako se otrov ne bi širio među pukom.

Što nam sve to danas govori? Ni mi danas nismo ništa manje obvezni boriti se protiv zla, nego što je to bio biskup Drašković u svoje vrijeme. Borba protiv zla ostaje uvijek dužnost katolika.

Danas je ta borba teža nego u Draškovićevo vrijeme. Otrov krivovjerja širi se podmuklo i zamaskirano u humanističke fraze. Stare se hereze šire u novom ruhu. Tako se npr. protestantizam nerijetko širi pod egidom ekumenizma i "karizmatizma". Modernizam se širi pod izgovorom nužnosti prilagođavanja pastorala suvremenim prilikama.

No, u ovoj teškoj borbi protiv zabluda imamo utjehu i primjer u svetim ljudima prošlih vjekova, među kojima papa sv. Pio V. i biskup Juraj Drašković zauzimaju visoka mjesta.

Podsjećam da zbirku pisama sv. Pija V. možete preuzeti ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.