Bellarminova propovijed o sv. Alojziju Gonzagi

21. lipnja slavi se spomen sv. Alojzija Gonzage, isusovca koji je zbog svojih izvanrednih kreposti, postao uzor čistoće, pokore i potpune odvojenosti od zamama ovoga svijeta. Sveti mladić koji je umro u 23. godini postao je i uzorom mladeži.

Sv. Robert Bellarmin je na godišnjicu smrti sv. Alojzija izrekao jednu od svojih najljepših propovijedi, u kojoj govori o svom mladom subratu kao oličenju žive i goruće vjere.
Bellarmin je svakako najvjerodostojniji izvor o krepostima sv. Alojzija, jer mu je bio učitelj i ispovjednik, a bio je uz njega i na samrti, kad mu je osobno podijelio sakramente umirućih. Kasnije kad je sam došao do kraja svog zemaljskog života, Bellarmin je tražio da ga pokopaju do sv. Alojzija Gonzage.

Bellarminova propovijed o sv. Alojziju posebno je prigodna za ovu nedjelju, jer je izrečena oko III. nedjelje po Duhovima, kad se u tradicionalnom obredu čita iz poslanice sv. Petra (1 Pt 5, 6-11):

"Predragi, ponizite se pod jakom Božjom rukom, da vas uzdigne u vrijeme pohođenja. Svu svoju brigu prepustite njemu, jer se on brine za vas. Budite trijezni i bdijte, jer vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav i traži koga da proždre. Oduprite se jaki u vjeri znajući da i vaša braća u svijetu podnose iste patnje. A Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Kristu Isusu, poslije kratka trpljenja usavršit će nas, ojačati i utvrditi. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen."

Nadovezujući se na riječi poslanice, Bellarmin ovako započinje svoju propovijed:

"Dicturus aliquid ad communem consolationem et aedificationem in hoc anniversario B. fratris nostri Aloisii, argumentum desumpsi ex initio Epistolae quam hoc tempore legimus in sacrificio Missae. Ejus epistolae hoc est initium: 'Humiliamini sub potenti manu Dei, ut vos exaltet in tempore visitationis', quae verba ita proprie et accommodate conveniunt B. Aloisio, ut non casu, sed divina providentia in hunc diem incidisse videantur."

("Želeći nešto reći za zajedniču utjehu i izgradnju na ovu godišnjicu blaženoga brata našega Alojzija, uzeo sam argument iz početka poslanice koju u ovo vrijeme čitamo u misnoj žrtvi. Toj poslanici je ovo početak: 'Ponizite se pod jakom Božjom rukom, da vas uzdigne u vrijeme pohođenja'; te riječi tako vlastito i prikladno pristaju bl. Alojziju, da izgleda kako nisu slučajno, nego Božjom providnošću, došle na ovaj dan.")

Nakon što dosta opširno objašnjava općenito značenje riječi "Ponizite se pod jakom Božjom rukom", Bellarmin sve to primjenjuje na život sv. Alojzija. No, prvo navodi tri njegove velike povlastice.

Prva povlastica sv. Alojzija je njegovo vrlo rano duhovno zvanje:

"Primum fuit, quod vocatus sit a Deo ante primam horam: caeteri enim, juxta parabolam vineae vocantur hora prima vel tertia, vel sexta, vel nona, vel undecima; id est in pueritia, vel adolescentia, vel juventute, vel maturitate, vel senectute, sed B. Aloisius vocatus est in ipsa pene infantia; siquidem anno septimo, qui est terminus infantiae vocatus est ad notitiam Dei, ad contemptum mundi, ad vitam perfectam. Ipse enim mihi dicere solebat, illum fuisse annum conversionis suae: nam ante illum nescio quid cogitare coeperat de gloria militari, sed illo anno ex mirabili respectu Dei coepit abjicere desideria omnia saecularia et ad perfectionem vitae christianae se accingere. Neque fuit illa inanis et puerilis cogitatio, sed omnino seria et matura ut perspicuum est ex eo quod in ea perseveravit et crevit usque ad mortem."

("Prvo je bilo to što je pozvan od Boga prije prve ure; naime, drugi su prema prispodobi o vinogradu, pozvani oko prve ure, ili treće, ili šeste, ili devete, ili jedanaeste; to jest, u djetinjstvu, ili u adolescenciji, ili mladosti, ili starosti, ali bl. Alojzije je pozvan gotovo u samom djetinjstvu; to jest, u sedmoj godini, koja je kraj djetinjstva, na spoznaju Božju, na prezir prema svijetu, na savršen život. On mi je sam znao govoriti da je to bila godina njegovog obraćenja; naime, prije te godine je ne znam što razmišljao o vojničkoj slavi, ali je te godine zbog čudesnog pogleda Božjega počeo odbacivati sve svjetovne želje i počeo težiti savršenosti kršćanskoga života. I nije to bila isprazna i djetinjasta misao, nego posve ozbiljna i zrela, kao što je očito iz toga što je u njoj ustrajao i rastao sve do smrti.")

Druga povlastica sv. Alojzija je njegova neokaljana čistoća i djevičanstvo. Ne samo da je sačuvao savršenu čistoću, nego uopće nikada nije imao čak niti napasti oko tog pitanja:

"Alterum privilegium fuit, quod ita fuit praeventus gratia castitatis, ut immunis fuerit ab omni inquinamento carnis et spiritus, id est, non solum opere, sed cogitatione. Et quamvis multi sint in Ecclesia Dei virgines, multi saltem casti ad longum tempus; tamen immunes a stimulis carnis nullos novi, praeter hunc B. juvenem; et fortasse non desunt alii, sed mihi noti non sunt."

("Druga je povlastica bila, što je toliko bio zahvaćen milošću čistoće, da je bio slobodan od svake ljage duše i tijela, to jest, ne samo djela, nego i misli. I premda je mnogo djevaca u Crkvi Božjoj, mnogo onih koji su barem čisti tijekom dugoga vremena, ipak, nikoga nisam znao tko je slobodan od ponuka tijela, osim ovoga blaženoga mladića; i možda ne nedostaje drugih, ali meni nisu poznati.")

Treća povlastica sv. Alojzija bila je njegova potpuna usredotočenost u molitvi. Mogao je moliti satima, a da mu nikada ne odlutaju misli.

"Tertium privilegium fuit carentia distractionum et evagationum mentis in oratione. Quantum hoc sit donum norunt omnes, qui orationi vacant: nihil enim molestius, sed nihil frequentius patimur. S. Augustinus in Ps. LXXXV. dicit, 'Deum ideo vocari mitem, quia tolerat tot evagationes mentis dum oramus'. Et ipse David cum ait II. Reg. VII.: 'Invenit cor suum servus tuus, ut oraret te', satis aperte significat difficile esse invenire cor stabile ad orandum, cum nihil eo fugacius sit. Sed quod majus mihi videtur est, quod cum aliquando ab eo quaerem, quomodo posset ita se componere, ad orandum, ut per integram horam non averteret mentem ad alia; respondebat, mirari se, quomodo posset aliquis adstans coram Deo ad alta cogitanda averti. Itaque ille sicut figebat genua in terra, cum orare volebat, ita figebat cor in Deo: et adeo immobiliter praesentem Deum cogitabat, et cogitando intuebatur, ut toto eo tempore non senserit, quid in cubiculo fieret, si quis introiret, vel egrederetur."

("Treća povlastica je bila nedostatak rastresenosti i lutanja misli u molitvi. Koliki je to dar znaju svi koji su predani molitvi: naime, nema ničega toliko tegotnoga, ali i ničega što češće trpimo. Sv. Augustin u tumačenju Psalma 85. kaže: 'Bog se zato naziva krotkim, jer tolerira tolika lutanja misli dok molimo'. I sam David kaže 2 Kr. 7.: 'Pronašao je srce svoje sluga tvoj, kako bi te mogao moliti', čime sasvim otvoreno naznačuje da je teško pronaći staloženo srce za molitvu, kad ništa lakše ne bježi od njega. Ali, ono što mi se čini još većim, kad sam ga jednom ispitivao kako se može tako postaviti u molitvi da tijekom cijeloga sata ne skrene misli na druge stvari, odgovorio je da se čudi kako može itko tko stoji pred Bogom skrenuti misli na nešto drugo. Stoga je on, kao što je postavljao koljena na zemlju, kad je želio moliti, tako stavljao srce u Boga: i tako nepomično mislio na Božju prisutnost, i razmišljajući promatrao, da tijekom cijelog tog vremena nije opažao što se događa u prostoriji, tko ulazi ili izlazi.")

Zatim Bellarmin opisuje Alojzijeve kreposti koje imaju temelj u poniznosti. Prvo opisuje njegovu vjeru. Ta se vjera očitovala u sasvim konkretnim životnim situacijama i dobrim djelima.
Prije svega, u odnosu sv. Alojzija prema Presvetoj Euharistiji.

Sv. Karlo Boromejski daje prvu sv. pričest sv. Alojziju Gonzagi, 22. srpnja 1580.

Bellarmin objašnjava da je način na koji se sv. Alozije pripremao za primanje svete pričesti najbolji pokazatelj njegove čiste katoličke vjere.

"Solebat ipse tam diligenter se ad sumptionem sanctissimi Eucharistiae Sacramenti praeparare, ut totam hebdomadam insumeret ad communionem die dominico percipiendam et singulis diebus certa pietatis exercitia perficiebat, quibus animam suam, quasi thalamum sponsi vel purgaret vel ornaret. Haec tanta praeparatio argumentum certissimum est maximae et ferventissimae fidei, quam de vera praesentia Domini in Sacramento habebat, quemadmodum negligentia praeparationis modicae fidei signum est; quod enim dicit Apostolus de iis, qui 'Confitentur se nosse Deum, factis autem negant'; in hujus Sacramenti digna susceptione praecipue locum habet. Quomodo enim fieri potest, ut quis actuali fide certo credat Dominum majestatis in eo Sacramento vere esse praesentem, et tamen imparato animo accedat, et distracto et frigido corde tantum mysterium tractet?"

("Običavao se on tako pažljivo pripremati za primanje presvetoga sakramenta Euharistije, da bi cijeli tjedan proveo u pripravljanju za primanje pričesti u nedjelju, i svakoga je dana obavljao određene pobožne vježbe kojima je svoju dušu ili čistio ili ukrašavao kao odaje za Zaručnika. Ova tolika priprava je najsigurniji argument najveće i najgorljivije vjere koju je imao o stvarnoj prisutnosti Gospodina u Sakramentu, kao što je i nemar u pripravi znak slabe vjere; naime, ono što apostol kaže o onima koji 'ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu' [Tit 1, 16]; posebno mjesto ima kod dostojnoga primanja ovoga Sakramenta. Kako može biti da netko djelatnom vjerom sigurno vjeruje da je Gospodar veličanstva stvarno prisutan u tom Sakramentu, a pristupa mu nepripravne duše, i rastresenim i hladnim srcem dotiče toliko Otajstvo?")

Drugi pokazatelj velike vjere sv. Alojzija je njegov prezir prema prolaznim stvarima ovoga svijeta i težnja za nebeskim.
Koliki je to pokazatelj vjere, objašnjava Bellarmin:

"Alterum, in quo maxima fides B. Aloisiii elucet est contemptus rerum praesentium; illi enim soli vere contemnunt praesentia qui serio ac perfecta fide credunt futura. Si diceretur alicubi latere ingentem thesaurum, et sane multi audientes non moverentur ad illum quaerendum; aliqui autem pauci continuo accurrerent, et relictis omnibus toti essent in eo quaerendo; certe possumus dicere, priores non credidisse, quod audierunt de thesauro abscondito, posteriores vero credidisse. Sic igitur, qui non laborant, forte etiam non cogitant de via aeterna adipiscenda, non videntur crederet, aut certe non valde credere: non actualiter et serio credere, esse post hanc vitam aliam vitam sine comparatione feliciorem. Sed qui dimittunt omnia, et, ut Apostolus dicit 'Ab omnibus se abstinent', et totis viribus laborant, ut Deo placeant, et ad bravium supernae vocationis expediti currant, ii vere ostendunt, se credere quae fides catholica docet de vita beata sanctorum, et de suppliciis impiorum aeternis."

("Drugo, u čemu je najviše zasjala vjera bl. Alojzija jest prezir sadašnjih stvari; naime, samo oni zaista preziru sadašnje, koji ozbiljno i savršenom vjerom vjeruju u buduća dobra. Kad bi se reklo da se negdje krije veliko blago, i zasigurno mnogi koji to čuju neće se pomaknuti kako bi ga potražili; ali neki malobrojni će odmah pritrčati i, ostavivši sve, predati se traženju tog [blaga]: sigurno možemo reći da oni prvi nisu povjerovali u ono što su čuli o skrivenom blagu, a da su oni drugi povjerovali. Tako naime, oni koji se ne trude, možda i ne razmišljaju o pronalasku vječnoga puta, ne čini se da vjeruju, ili sigurno da ne vjeruju veoma: ne vjeruju djelatno i ozbiljno da nakon ovoga života postoji drugi život, koji je neusporedivo sretniji. Ali, oni koji ostavljaju sve, i kako apostol kaže 'od svega se uzdržavaju' [1 Kor 9, 25], i svim snagama rade kako bi ugodili Bogu, i trče kako bi postigli vijenac višnjega poziva: oni zaista pokazuju da vjeruju ono što katolička vjera naučava o blaženom životu svetih i o vječnim kaznama opakih.")

A ta se vjera očitovala kod sv. Alojzija u činjenici što se odrekao velikoga bogatstva i časti, koje su mu stajale na raspolaganju kao pripadniku jedne od najmoćnijih europskih plemićkih obitelji.

"Quam excellenter hoc B. Aloisius fecerit, patet ex eo quod sponte dimisit temporalem principatum et ea quae principatum consequentur, opes, honores, delectationes, et vitam pauperem et abjectam suscepit, ac ne forte, dimisso temporali principatu, ad ecclesiasticum principalum postea aspiraret: eum ordinem religiosam elegit, ex quo non patet aditus ad ecclesiasticas dignitates, nisi praecisa obedientia: quod rarissime contingit."

("Kako je izvrsno u tome postupio bl. Alojzije, očito je iz toga što je dragovoljno napustio vremenito kneževstvo i ono što prati kneževstvo: imetak, časti, užitke, a prihvatio siromašan i odbačen život; i da ne bi kasnije, odbacivši vremenito kneževstvo, poslije težio crkvenom kneževstvu, izabrao je onaj vjerski red u kojem nije otvoren put prema crkvenim častima, osim zbog stroge poslušnosti, što se događa vrlo rijetko.")

Drugi znak velike poniznosti jest nepouzdanje u sebe i pouzdanje u Boga.
Nepouzdanje u sebe znači svijest da samo svojim snagama ne možemo učiniti ništa, a ponajmanje čuvati se od grijeha. Svjestan svoje slabosti, čovjek mora izbjegavati grešne prigode.

Premda sv. Alojzije, kao što je gore rečeno, nikada nije imao napasti protiv VI. Božje zapovijedi, ipak se bojao da bi mogao pasti u grijeh. Uvijek je izbjegavao sve situacije u kojima bi se mogla pojaviti opasnost po tom pitanju, napose žensko društvo. Uz sve to, konstantnim je pokorama neprekidno mrtvio svoje tijelo.

Evo, kako o tome govori sv. Robert Bellarmin:

"In secunda specie humilitatis quae est diffidentia de propriis viribus et confidentia in Deo, Aloisius maxime enituit. Nam cum polleret tam insigni dono castitatis, ut supra diximus; tamen non audebat ulli se periculo exponere: atque adeo rigidus erat in castigando corpore jejuniis et poenitentiis caeteris, ac si his remediis ad comprimendos carnis stimulos valde indigeret, et usque adeo diligens erat in fugienda aspectu ac familiaritate mulierum, ut ne matris quidem faciem intueri auderet. Denique in ultima aegritudine rogatus a me, ut pro sua vita longiore Deum oraret, negavit, se id facturum, quia non sciret si diutius viveret, an perseveraturus esset in bono proposito sit, parum de suis viribus confidebat."

("U drugoj vrsti poniznosti, što je nepouzdanje u vlastite snage i pouzdanje u Boga, Alojzije se najviše isticao. Naime, iako se odlikovao tako izuzetnim darom čistoće, kao što smo prije rekli, ipak se nije usudio izložiti ijednoj opasnosti, i tako je bio strog u kroćenju tijela postovima i ostalim pokorama, kao da je trebao te lijekove za suzbijanje ponuka tijela, i toliko je bio pažljiv u izbjegavanju pogleda i druženja sa ženama, da se nije usudio pogledati ni lice majke. Napokon, kad sam ga tijekom posljednje bolesti zamolio da moli Boga za produženje svog života, rekao je da to neće učiniti, jer ne zna ako bude duže živio, hoće li ustrajati u dobroj odluci; malo se pouzdavao u svoje snage.")

I kasnije u propovijedi Bellarmin se vraća na taj događaj sa samrti sv. Alojzija:

"Ad haec omnia accedebat ingens desiderium vitae beatae ex puro amore Dei. Hinc enim rogatus a me, ut supra dixi, ut oraret pro longiore vita sua quia eam ego censebam utilissimam tantae juvenum multitudini, quantam in collegio habebamus, respondit: 'Pater, nullam majorem gratiam Deus hominibus praestare solet, quam ut eos vocet de hoc saeculo, quando in gratia ejus sunt. Ego igitur, qui ex infallibili dono ejus fiduciam habeo magnam salutis, si nunc moriar; quomodo possum rogare, ut detinear in hoc saeculo, ubi tot sunt pericula et tentationes?'"

("Svemu tome se pridružila velika želja za blaženim životom iz čiste ljubavi prema Bogu. Odatle, naime, kad sam ga pitao, kao što sam prije rekao, da moli za duži život, jer mi činio vrlo korisnim za toliko mnoštvo mladića koje imamo u kolegiju, odgovorio je: 'Oče, nijednu veću milost Bog ne običava dati ljudima, nego da ih pozove iz ovoga svijeta, kad su u njegovoj milosti. Ja stoga, koji po njegovom nepogrešivom daru imam veliko pouzdanje u spasenje, ako sada umrem; kako mogu moliti da budem zadržan na ovome svijetu, na kojem su tolike opasnosti i napasti?'")

Kao ispovjednik sv. Alojzija, sv. Robert Bellarmin svjedoči da sv. Alojzije nikada u svom životu nije počinio smrtni grijeh. A ipak, toliko se bojao da bi mu se moglo dogoditi da padne u grijeh, da nije sumnjao ni sekunde da je bolje umrijeti, nego duže živjeti u tako opasnom svijetu.

To govori o njegovoj čvrstoj vjeri u istinitost nauka Crkve o grijehu. Naime, ako ti zaista vjeruješ da je istina sve ono što Gospodin govori u Evanđelju o grijehu i kaznama za grijehe, kako onda možeš biti ravnodušan prema tome?

Na primjer, kako netko može biti ravnodušan prema ovim Božjim riječima u Evanđelju:

"Ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao." (Mt 5, 28-30)

Zašto se danas toliki samozvani "vjernici" uopće ne obaziru na te riječi? Očito zato što ne vjeruju da je to zaista istina, i da vječne muke u paklu zaista čekaju svakoga onoga koji umre u stanju smrtnoga grijeha.
Na tim se pitanjima vidi vjera: vjeruje li netko u istinitost Evanđelja ili ne vjeruje. Dakako, još je veća tragedija kad vidite da pojedini "moderni svećenici" ne vjeruju.

No, dužnost je svakog katolika da to vjeruje. Kao što su vjerovali i sv. Alojzije Gonzaga, sv. Robert Bellarmin, i svi ostali sveci kroz cijelu povijest Crkve.

Kad malo bolje pogledate šestonedjeljnu pobožnost na čast sv. Alojzija Gonzage, koju je nekada običavala činiti mladež, vidjet ćete da se u njoj ističe sve ono što je istaknuo sv. Rober Bellarmin u svojoj propovijedi o sv. Alojziju.


Evo, iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (Zagreb 1946., str. 393.-398.)