Krist koji je sve stvorio mora biti kralj svih ljudi

Bl. Ivan Merz je u svojoj poznatoj knjižici Katolička akcija (1927. g.) napisao:

"Krist koji je sve stvorio mora biti Kralj svih ljudi; slijedi da je Kralj svih obitelji, zvanja, političkih zajednica i cijeloga međunarodnog društva. On je svim ovim organizmima dao naravne zakone života i razvoja. Ti zakoni dolaze od Krista. Prema tome sve te zajednice trebaju djelovati prema tim od Krista danim naravnim zakonima. Tako se na primjer obitelj po naravi mora brinuti za rađanje i odgajanje djece; država se mora po naravi brinuti za javno blagostanje građana. 
Takav naravni društveni poredak je dobar, ali nije dovoljan jer čovjek nije stvoren da postigne svoju svrhu u naravnim dobrima već u vrhunaravnima. Da uzmogne nastati katoličko ili Kristovo socijalno Kraljevstvo potrebno je da sve organizacije računaju s vrhunaravnim ciljem čovjeka: potrebno je da brak bude sakramentom i da djeci olakša da postignu svoj vrhunaravni cilj; roditelji moraju odgajati djecu u duhu Crkve Božje. 
Isto se i političko društvo ne smije zadovoljiti time da Bogu odaje čast, već je ono dužno da prizna i prigrli pravu, to jest katoličku, vjeru i da Bogu odaje čast po zakonima koje određuje ta vjera. Političko društvo mora promicati tu vjeru i mora joj staviti svoju vlast - vremeniti mač - na raspolaganje da ona širi unutarnje Kraljevstvo Božje."

Nalazimo se pred blagdanom Krista Kralja. Trebamo se svi iznova podsjetiti koja je bit tog blagdana.

Papa Pio XI. je ustanovio blagdan Krista Kralja enciklikom Quas primas 1925. god.
Tom istom enciklikom, papa je osudio laicizam, ideju sekularne države i "ravnopravnosti religija", i to ovim riječima:

“Iam si Christum Regem ab universitate catholici nominis coli iusserimus, eo ipso et horum temporum necessitati prospecturi et pesti, quae societatem hominum infecit, praecipuum quoddam remedium adhibituri sumus.
Pestem dicimus aetatis nostrae laicismum, quem vocant, eiusdemque errores et nefarios conatus: quod quidem scelus, venerabiles fratres, nostis non uno maturuisse die cum iam pridem in visceribus civitatum lateret. Christi enim in omnes gentes imperium negari coeptum; negatum, quod ex ipso Christi iure exstitit, ius Ecclesiae docendi humanum genus, ferendi leges, regendi populos, ad aeternam utique beatitudinem perducendos.
Tum vero paulatim Christi religio aequari cum falsis in eodemque genere, prorsus indecore, poni…
Nec civitates defuere, quae censerent, posse se Deo carere et religionem suam in impietate negligentiaque Dei esse positam.”

(“Ako sad odredimo da cijeli katolički svijet štuje Krista Kralja, pružit ćemo lijek potrebi ovih vremena i kugi koja je zarazila ljudsko društvo.
Kugom našega doba nazivamo laicizam i njegove zablude i opake pokušaje: za taj zločin, poštovana braćo, znate da nije narastao u jednom danu, jer se već skrivao u utrobama država. Započevši negiranjem Kristove vlasti nad svim narodima, negiralo se što stoji od samog Kristovog zakona – pravo Crkve da naučava ljudski rod, donosi zakone, ravna narodima koje treba voditi prema vječnom blaženstvu.
Onda se malo-pomalo izjednačavalo Kristovu vjeru s lažnim religijama i sramotno stavljalo na istu razinu…
Nije nedostajalo ni država, koje su zaključile da mogu bez Boga i da je njihova religija u nepobožnosti i zanemarivanju Boga.”)

"A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima." (Lk 19, 27)

U Evanđelju po Luki, u 19. poglavlju, Gospodin je u prispodobi o mnama, spomenuo ljude koji ne žele da on kraljuje nad njima:

"Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: 'Trgujte dok ne dođem.' A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: 'Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.' "
(Lk 19, 12-14)

I na kraju te prispodobe, Gospodin kaže što čeka te njegove neprijatelje:

"A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima." (Lk 19, 27)

Kršćani su stoljećima razmišljali o tom zaista ozbiljnom upozorenju, a naročito o pitanju: Tko su ti neprijatelji, koje čeka tako strašan kraj?
Tko su ti neposlušni građani koji govore "ne želimo da ovaj kraljuje nad nama"?

Sv. Antun Padovanski je analizirao to pitanje u svojoj 104. propovijedi o Psalmima.
Ovo je Antunov odgovor:

"Cives sunt peccatores, qui eum odientes, mittunt legationem dicentes: 'nolumus hunc regnare super nos'. Hi sunt qui in scriptione tituli Regi Judaeorum contradicunt (Joan. 19, 21); de quibus Job: 'Ducunt in bonis dies suos et in puncto ad inferna descendunt, qui dixerunt Deo: 'Recede a nobis, scientiam viarum tuarum nolumus.' (Job 21, 13-14)
Hi sunt qui in deliciis mundi vivunt..."

("Građani su grešnici, koji ga [Gospodina] mrzeći, šalju poslanstvo govoreći: 'ne želimo da ovaj kraljuje nad nama'. To su oni koji su se bunili protiv naslova [na križu] kralj židovski (Iv 19, 21); o kojima kaže Job: 'Vode u dobrima dane svoje, i u trenu silaze u pakao, koji su rekli Bogu: 'Odstupi od nas, ne želimo znati o tvojim putovima.' 
(Job 21, 13-14)
To su oni koji žive u užicima svijeta...")



Ovdje vrijedi spomenuti potresni povik Williama Stanyhursta, poznatog isusovca iz 17. stoljeća, koji  u svojoj knjizi Dei immortalis in corpore mortali patientis Historia (cap. VIII., 6.) piše:

"O quam est homini noxium, nolle sibi Christum habere regem! Patet hoc ex verbis Christi: 'Verumtamen inimicos meos, illos qui noluerunt me regnare super se, adducite huc et interficite ante me.' (Luc. 19, 27)
Audis verba illa: 'Qui noluerunt me regnare super se'? Audesne affirmare, quod Christus regnet super te?"

("O kako je čovjeku štetno, ne željeti sebi Krista za kralja! Očito je to iz riječi Kristovih: 'A moje neprijatelje, one koji nisu željeli da kraljujem nad njima, dovedite ovdje i smaknite ih preda mnom.' (Lk 19, 27)
Čuješ li te riječi: 'Koji nisu željeli da kraljujem nad njima'? Usuđuješ li se potvrditi da Krist kraljuje nad tobom?")


I za kraj, dobro je podsjetiti se kako su Hrvati nekada slavili blagdan Krista Kralja: Proslava blagdana Krista Kralja u Šibeniku 1931. g. 


 

Obveze božanskog kulta i briga za duše prema starom Statutu zagrebačkog kaptola

Nasljeđe bl. Augustina Kažotića je stoljećima živjelo u zagrebačkoj crkvi.
Osim što je imao značajnu ulogu u razvoju "zagrebačkog obreda", dajući mu izvjesne dominikanske elemente (bl. Augustin je bio dominikanac), on je autor čitavog niza odredaba koje su dugo uređivale crkvene i društvene odnose na zagrebačkom Kaptolu.

Podsjećam vas da je bl. Augustin Kažotić bio zagrebački biskup 1303.-1322.

Jedan od njegovih najbližih suradnika, Ivan Arhiđakon Gorički, izradio je 1334. g. Statut zagrebačkog kaptola (Statuta capituli zagrabiensis).
Utjecaj bl. Augustina je i više nego očit u tom Statutu. Osim što sadrži brojne izvorne prijepise njegovih pisama, pobudnica, odredaba..., on donosi i nešto više - duh njegovog razmišljanja, njegove pobožnosti i želje da štovanje i klanjanje Bogu budu iznad svih zemaljskih stvari.

Da doista odredbe Statuta o obvezama časoslova i služenja misa, potječu od samog bl. Augustina, zaključujemo po ovim riječima (Statut, p. II., cap. 2.):

"Pium est et meritorium ea in memoria retinere et sequi pro posse quae ille pater sanctus, dominus Augustinus, felicissime recordationis, olim ecclesiae nostrae dignissimus episcopus, non solum servandum instituit, sed etiam gessit..."

("Pobožno je i zaslužno zadržati ono u sjećanju i slijediti koliko se može, što je onaj sveti otac, gospodin Augustin, najsretnije uspomene, nekada najdostojniji biskup naše crkve, ne samo odredio da se obdržava, već i sam činio...")



Inače, Statut zagrebačkog kaptola bio je u rukopisu sve do 1874. g. kad ga je tiskom objavio Ivan Krstitelj Tkalčić u Monumenta historica episcopatus zagrabiensis (vol. II.).

Rukopis Statuta zagrebačkog kaptola

U Statutu vidimo kako su sjajno bili organizirani prebendari - dakako, u danonoćnom klanjanju i  služenju Bogu, te čašćenju svetaca-zaštitnika biskupije i moljenju njihovog zagovora.
Prebendari su bili podijeljeni u tri skupine: prva grupa od 9 prebendara bila je zadužena da svakodnevno služe sv. mise o Blaženoj Djevici, drugih 9 prebendara da služe posebne mise, i treća skupina od 9 prebendara da služe mise za pokojne.

Ovako je izgledao tadašnji poredak svetih misa koje su prebendari morali služiti u zagrebačkoj katedrali (Statuta capituli zagrabiensis, p. I., cap. 38.):

"Suave iugum Domini, quod portare prebendariis in nostra ecclesia, in missis celebrandis, principaliter conpetit, propter eorum numerum novissimis temporibus satis augmentatum noscitur esse tale, quod tres ex eis primi... suas semper ebdomadas inchoabunt a dominica prima, kalendis januarii proxima sequenti et observabunt in missis celebrandis tali modo et ordine:
Primo ebdomadarius primus missarum Beatae Virginis debet semper celebrare, cantando missam suam in aurora, et similiter quilibet in suo ordine eum sequens. 
Item primus ebdomadarius in missis peculiaribus, debet, sine nota, suam celebrare missam statim et sine intervallo, finita missa Beatae Virginis... scilicet, die dominico quolibet de Sancta Trinitate, feria secunda de Sancto Spiritu, feria tertia de angelis, feria quarta de sancto rege Stephano, feria quinta de sancto rege Ladislao, feria sexta de Sancto Cruce, et sabbato de Benedicta Virgine gloriosa et similiter quilibet in suo ordine eum sequens. Item ebdomadarius in missis defunctorum celebrandis, debet suam celebrare missam, sine nota, statim finito officio horae primae..."

("Slatki jaram Gospodinov, čije nošenje prvenstveno spada na prebendare naše crkve, u služenju misa, zbog znatnog povećanja njihovog broja u zadnje vrijeme, neka se zna da je ovakav, da trojica od njih prvi... uvijek započinju svoje tjedne od prve nedjelje, koja slijedi najbližu siječnja i obdržavat će u služenju misa ovakvim redom i poretkom:
Prvo, prvi hebdomadar misu Blažene Djevice treba uvijek celebrirati, pjevajući svoju misu u zoru, i slično svaki koji ga po svom redu slijedi. Isto tako, prvi hebdomadar u posebnim misama, treba, bez zadrške, celebrirati svoju misu odmah i bez razmaka, po završetku mise Blažene Djevice... i to, svake nedjelje misu o Svetom Trojstvu, ponedjeljkom o Svetom Duhu, utorkom o anđelima, srijedom o svetom kralju Stjepanu, četvrtkom o svetom kralju Ladislavu, petkom o Svetom Križu, i subotom o slavnoj Blagoslovljenoj Djevici i slično svaki [prebendar] koji ga slijedi prema svom redu.
Isto tako, hebdomadar u celebriranju misa za pokojne, treba služiti svoju misu, bez zadrške odmah po završetku oficija prvog časa...")

Sitnoslika u Misalu Jurja iz Topuskog (1495. g.)

U trećem dijelu Statuta, cijelo 5. poglavlje govori o obvezama zagrebačkog arhiđakona.
Njemu je bilo stavljeno u dužnost da nadzire sve župnike zagrebačkog područja.
Morao je strogo paziti kako se župnici odjevaju i ponašaju, "quia deformitas habitus sive vestium, deformis animi est indicium" ("jer je nagrđenost habita ili odjeće, naznaka nagrđenosti duše").

Arhiđakon je morao bdjeti nad tim "quomodo se habeat in cultu divino, si divinum officium diuturnum et nocturnum implet sicut debet" ("kako se drži u božanskom kultu, ispunjava li božanski oficij dnevni i noćni kako bi trebao").

Ali, najviše od svega, arhiđakon je morao paziti da se svaki župnik brine za spasenje svake pojedine duše: "specialissime cavendum est circa confessiones et poenitentias morientium" ("posebno treba paziti oko ispovijedi i pokora umirućih").


Malo dalje dolazi jedna vrlo aktualna pouka:

"non  solum intus ardeat per amorem, sed etiam exterius luceat bonorum operum per splendorem; cavens illud quod dicit Isidorus scribens sic: Sacerdotes populorum iniquitate dampnantur, si eos aut ignorantes non erudiunt, aut peccantes non arguunt, testante Domino in Ezechiele: 'Speculatorem dedi te domui Israel, si non fueris locutus ut se custodiat impius a via sua, ille in iniquitate sua morietur, sanguinem autem eius de manu tua requiram' (Ezech. 3, 17-18)."

("neka ne gori samo iznutra ljubavlju, već i izvana svjetli sjajem dobrih djela; čuvajući se onoga što kaže sv. Izidor pišući ovako: Svećenici se osuđuju opačinama naroda, ako ih kad su u neznanju ne poučavaju, ili kad griješe ne prekoravaju, po svjedočanstvu Gospodina u Ezekielu: 'Postavio sam te za čuvara doma Izraelova; ako ne opomeneš opakoga da se kloni svoga puta, on će umrijeti u svojoj opačini, ali ću iz tvojih ruku tražiti račun za krv njegovu.' (Ez 3, 17-18)")



Statut također naglašava obvezu svakog svećenika da se brine za duše u čistilištu:

"Ultimo archidiaconus debet inquirere utrum sacerdos singulis diebus, quibus debet, exerceat orationes et vigilias mortuorum; gravissimum enim est peccatum vel non solvere vel diminuere vel tarde solvere... quod defunctis debetur, de quorum eleemosynis clerici vivunt, iuxta illud Osee: 'peccata populi mei comedunt' (Os. 4, 8), et cetera.
Unde contra tales dicit beatus Bernardus: 'Venient, venient ante tribunal Iudicis, ubi audietur eorum querela gravis et accusatio dura, quorum vixere stipendiis, nec diluere peccata, caeci duces, fraudulenti mediatores. Quid est ergo, quod cum tanto risu et applausu tot et tanta peccata comedunt, qui manducant panem doloris et de rebus pauperum, hoc est eleemosynis, nimis delicate vivunt et superfluas expensas faciunt, pauperes suo iure et sua portione defraudando et largitores in poenis purgatorii gementes debito suffragio."

("Naposljetku arhiđakon treba ispitati da li svećenik svakog dana, u kojem je to dužan, obavlja molitve i bdijenja za mrtve; naime, vrlo je težak grijeh ne ispuniti, ili umanjiti, ili rastreseno ispuniti... ono što se duguje pokojnima, od čijih milostinja žive klerici, prema onoj Hošee: 'Grijesima mog naroda oni se hrane' (Hoš 4, 8), i ostalo.
Stoga protiv takvih kaže blaženi Bernard: 'Doći će, doći će pred sud Suca, gdje će se čuti teška tužba i tvrda optužba, onih od čijih su plaća živjeli, a nisu izbrisali grijehe: slijepi vođe, prevarantski posrednici. Što je dakle da s toliko smijeha i pljeskanja tolike i takve grijehe proždiru, koji blaguju kruh boli i od stvari, to jest od milostinja, žive vrlo raskošno i rade velike troškove, uskraćujući siromahu njegovo pravo i njegov dio i darovateljima koji tuguju u kaznama čistilišta njihove dužne pomoći.")


Pod "molitve i bdijenja za mrtve" misli se na oficij za pokojne (u časoslovu), koji su nekada svećenici i redovnici morali vrlo često moliti.

Treći red - vojska Crkve

Sv. Franjo je osnovao tri reda. Osim prvog (za redovnike) i drugog (za redovnice-klarise), utemeljio je i treći red - za svjetovnjake, muškarce i žene.
O Trećem (svjetovnom) redu bilo je dosta govora na ovom blogu (ovdje, ovdje i ovdje), kao i o nesretnim promjenama koje je doživio nakon II. vatikanskog koncila (ovdje).

Treći je red od svog osnutka imao posebnu ulogu u obrani Crkve od njenih neprijatelja.
Pape su oduvijek visoko cijenili tu obrambenu ulogu Trećeg reda. Tako papa Leon XIII. u enciklici Auspicato (17. rujna 1882.) ističe da su trećoredci još u 13. stoljeću stajali u prvim redovima obrane katoličke vjere, protiv krivovjeraca albigenza i protiv pristaša izopćenog cara Fridrika II.
Papa Grgur IX. koji je vodio tešku borbu s Fridrikom II., naziva trećoredce Kristovom vojskom i novim Makabejcima.

Sv. Franjo je dao dopuštenje trećoredcima da nose oružje, kad je to potrebno za obranu Crkve (izvorno Pravilo Trećeg reda, cap. VII.):
"Impugnationis arma secum fratres non deferant, nisi pro defensione Romanae Ecclesiae, christianae fidei, vel etiam terrae ipsorum, aut de suorum licentia ministrorum."
("Neka braća ne nose sa sobom napadačko oružje, osim za obranu Rimske Crkve, kršćanske vjere, ili također svoje zemlje, ili po odobrenju svojih poglavara.")

Trećoredci su sudjelovali u križarskim ratovima. Gdje god je trebalo braniti katoličku vjeru - bili su tamo!
Član franjevačkog Trećeg reda bio je i francuski kralj sv. Ljudevit (Luj IX.), pokretač sedmog i osmog križarskog rata.

Treći red je nosio naziv "pokornički red". Život u pokori je jedna od glavnih svrha članstva u redu.
A kad malo bolje razmislite, poći u rat za obranu katoličke vjere je sigurno najteži oblik pokore. To znači riskirati vlastiti život, trpjeti u rovovima, blatu, na kiši i vjetru, ili pak na pustinjskoj vrućini; uz sve ratne opasnosti. Postoji li teža pokora od toga?
I zato je sasvim razumljivo da su pape dijelili potpune oproste za polazak u križarsku vojnu.

Sv. Ivan Kapistran i franjevački Treći red

Sv. Ivan Kapistran je u svoje vrijeme neumorno radio na širenju Trećeg reda po cijeloj srednjoj Europi (naročito u Poljskoj i Mađarskoj). Sačuvana su brojna njegova pisma pojedim istaknutim trećoredcima.
I oni križari koje je sv. Ivan Kapistran poveo u obranu Beograda 1456. god., dobrim su dijelom bili članovi Trećeg reda.

Sv. Ivan Kapistran je bio i jedan od najvećih branitelja Trećeg reda, u vrijeme kad su im pojedini svjetovni vladari pokušavali oduzeti privilegije.
U tu svrhu, napisao je djelo Defensorium Tertii ordinis beati Francisci, u kojem je dokazao da je franjevački Treći red - pravi crkveni red (a ne tek nekakva bratovština ili pobožno udruženje), te da zato njegovi pripadnici imaju iste povlastice kao i ostali crkveni redovi.

Djelo je prvi put tiskano u Veneciji, 1580. god. - to izdanje možete vidjeti ovdje.

Zanimljivi su termini kojima sv. Ivan Kapistran opisuje Treći red i njegovu ulogu u Crkvi i svijetu. Tako na jednom mjestu kaže da su:"tanquam pugiles ad bella doctissimi, sub imperiali Regis regum Iesu Cristi, ex decreto sanctae matris Ecclesiae viriliter militantes" ("kao borci najvještiji za rat, muževno vojujući pod carskom zastavom Kralja kraljeva Isusa Krista, prema dekretu svete majke Crkve").

Mislim da nam te riječi stvarno predočuju što je Treći red nekada bio, i što bi danas trebao biti.

Naravno, nitko danas ne očekuje da će se članovi FSR-a boriti s oružjem u ruci protiv neprijatelja Crkve, ali postoje i druga sredstva borbe.
A ako se već ne žele boriti protiv neprijatelja Crkve, onda neka im barem ne pomažu. Ovo pišem zato što je Treći red uslijed pokoncilskih promjena (kad je i preimenovan u Franjevački svjetovni red) postao sušta suprotnost od onoga što je bio.
No, slične stvari su se dogodile i s drugim redovima, pa zato nema smisla da o tome ovdje naširoko raspravljamo.

Rekao sam da postoje i druga sredstva borbe, osim željeznog oružja.
Ta je sredstva propisao papa Leon XIII. u konstituciji Misericors Dei Filius (1883.), kojom je dao novu svježinu franjevačkom Trećem redu.
Leon XIII. je zadao Trećem redu posebnu zadaću - borbu protiv liberalizma.
I njegovi nasljednici, sv. Pio X. i Benedikt XV., traže od trećoredaca da suzbijaju liberalnu pokvarenost u društvu.
Na tom tragu, papa Pio XI. uključuje Treći red u Katoličku akciju.

"Vjerna vojska Crkve u borbi protiv njenih neprijatelja"

Franjevački Treći red je u Hrvatskoj i BiH tijekom 1920-ih imao oko 80 000 članova. Kako bi svaki hrvatski trećoredac točno znao svoja prava, obveze i dužnosti, izdan je Katekizam Trećega reda sv. Franje.

Ta knjižica sadrži: prijevod Pravila Trećega reda (prema konstituciji Leona XIII. Misericors Dei Filius); zatim katekizam u obliku pitanja i odgovora, koji detaljno objašnjava Pravilo; sve oproste (potpune i djelomične) koje mogu dobiti članovi Trećega reda; i na kraju, križni put.

Znakovito je objašnjenje koje katekizam daje za motive koji su vodili papu Leona XIII. u izdavanju spomenute konstitucije:

"Zato da Treći red sv. Franje osobito podigne i svim vjernicima preporuči, jer je vidio u njemu najljepše sredstvo, kojim se može izliječiti ćudoredna pokvarenost ljudi."

I ovaj je katekizam istaknuo da je Treći red: "vjerna vojska svete Crkve u borbi protiv njezinih neprijatelja".

A ovo je ono što je možda najpotrebnije za današnje vrijeme...

Problem sekularne države i vjerske slobode

Sva apsurdnost "vjerske slobode" najbolje se vidjela u ustavima bivših socijalističkih zemalja.

U Ustavu SSSR-a iz 1936. doslovno je pisalo (čl. 124.):
"Svim građanima priznaje se sloboda vršenja vjerskih obreda i sloboda protuvjerske propagande."

Iako ovakvu formulaciju nećete naći u ustavima suvremenih liberalnih država, oni prešutno podrazumijevaju točno takav stav.
Dakle, vi imate slobodu vjere, ali isto tako i neprijatelji vaše vjere imaju punu slobodu da rade protiv vaše vjere. To dvoje se onda u praksi poništava.

Što vama vrijedi da vaše dijete ide na vjeronauk jedan sat tjedno, ako je ono cijelo ostalo vrijeme (24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu) izloženo sadržajima koji se protive katoličkoj vjeri i katoličkom moralu?
Ne trebam niti spominjati kakva se izopačenost promiče putem liberalno-lijevih medija, ali i, nažalost, često puta preko nastave u državnim školama.

Sekularna država daje slobodu djelovanja svima: i vjernicima, i nevjernicima, i otvorenim neprijateljima vjere. Sloboda govora vrijedi za sve. Točno onako kako je pisalo u Ustavu SSSR-a: "Svim građanima priznaje se sloboda vršenja vjerskih obreda i sloboda protuvjerske propagande."

Koji katolik može reći da je takva država "dobra"?

Što se tiče današnje RH, ona je građena po principu: "Kud svi Turci, tu i mali Mujo."

Pisci Ustava RH čak se i javno hvale da su prepisivali sekularistički francuski ustav.
Više o tome ovdje: Ustav RH je kopija francuskog ustava iz 1958. 

Zahvala za Božje kazne

"O Domine, tibi gratias habeo ob immensum tuum erga me amorem et charitatem, quam et nunc clarius manifestas. Punis namque peccata in hac vita, ut condones in futura. Ego quod ad me attinet, prompto animo adsum, ut alacriter sustineam quamcumque tribulationem et poenam, quam divinae tuae maiestati placuerit infligere propter mea peccata."

("O Gospodine, tebi sam zahvalan zbog tvoje neizmjerne ljubavi i milosti prema meni, koju i sada jasnije pokazuješ. Kažnjavaš naime grijehe u ovom životu, da poštediš u budućem. Ja što se mene tiče, spremne duše pristajem, da veselo podnesem bilo koju nevolju i kaznu, koju se tvojem božanskom veličanstvu prohtje meni nametnuti zbog mojih grijeha.")

- sv. Franjo

(L. Wadding, Opuscula beati patris Francisci, Antwerpen, 1623., str. 442. )

Makabejci - pralik i uzor kršćanske vojske

Sv. Bernard propovijeda križarima

Kršćanski borci su se uvijek uspoređivali sa starozavjetnim Makabejcima.
To je posebno došlo do izražaja tijekom križarskih ratova, i u kasnijim stoljećima u vrijeme ratova s Turcima.

Sv. Bernard je bio "duhovni vođa" Drugog križarskog rata (1147.-1149. g.). Cilj pohoda bilo je oslobođenje Edese i nekih drugih područja na Bliskom istoku, koja su muhamedanci nedugo prije toga osvojili.

Da upravo primjerom Makabejaca ohrabri križare, govori im sv. Bernard
(De laude novae militiae, cap. IV.):

"At vero ubi ventum fuerit ad certamen, tum demum pristina lenitate postposita, tanquam si dicerent. 'Nonne qui oderunt te, Domine, oderam, et super inimicos tuos tabescebam?' (Psal. 138, 21) irruunt in adversarios, hostes velut oves reputant; nequaquam, etsi paucissimi, vel saevam barbariem, vel numerosam multitudinem formidantes. Noverunt siquidem non de suis praesumere viribus, sed de virtute Domini sabaoth sperare victoriam: cui nimirum facile esse confidunt, juxta sententiam Macchabaei, 'concludi multos in manus paucorum, et non esse differentiam in conspectu Dei coeli liberare in multis, et in paucis; quia non in multitudine exercitus est victoria belli, sed de coelo fortitudo est' (I Mach. 3, 18-19)."

("A gdje naime dođe do borbe, tada odbacivši prijašnju blagost, kao da kažu: 'Zar da ne mrzim one koji te mrze, Gospodine, i zar da mi se ne gade tvoji neprijatelji?' (Psal.138, 21); navale na protivnike, neprijatelje smatraju kao ovce; nipošto se, iako malobrojni, ne boje ni divljeg barbarstva niti njihove ogromne brojnosti. Znaju naime da se ne usuđuju svojim snagama, već pomoću Gospodina nad vojskama, nadati pobjedi: kome je vrlo lako, prema izreci Makabeja, 'ukliještiti mnoštvo u rukama malobrojnih; nema razlike u očima Boga neba osloboditi s mnogima ili s malobrojnima; pobjeda u ratu ne ovisi o veličini vojske, već od neba dolazi jakost.'(1 Mak 3,18-19).")

"Accipe sanctum gladium!" - "Prihvati sveti mač!" (2 Mak 15, 16)

Krajem 17. stoljeća, europske katolike je zahvatio jedan veliki val optimizma. Bilo je to vrijeme velikih oslobodilačkih ratova protiv Turaka. Napokon je došao kraj turskim osvajanjima. Narodi koji su stenjali pod Turcima, redom su dizali ustanke i uspješno zbacili sa svojih leđa okrutni muhamedanski jaram.
Kao da su i naši ljudi čuli drevne riječi Svetoga pisma: "Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje!" (2 Mak 15, 16)

U tim vremenima velikog oslobodilačkog rata, biskup Johannes P. Verhorst piše svoju čuvenu knjigu Sacrae militiae typus et historia, u kojoj izlaže i doslovno i mističko tumačenje starozavjetne Prve knjige o Makabejcima. 

Makabejci su uzor pobune protiv vlasti inovjeraca. Pobune protiv nametnutog poganskog sistema. Odlučne borbe protiv kompromiserstva s lažnim religijama.

Makabejci su i dokaz da ne može vjera živjeti u suživotu s nevjerom i krivovjerjem. Ne može moral biti u suživotu s nemoralom. Ne može pobožnost živjeti u suživotu sa svetogrđem. Ne može čistoća biti u suživotu s nečistoćom. Tu ne može biti "suživota", "tolerancije", "dijaloga", "uvažavanja".
Protiv zla treba zaratiti, a ne s njime voditi dijalog.

I sam naš Spasitelj najavljuje rat svojim neprijateljima: "Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih." (Otk 2, 16)

Prema tome, ne trebaju se vjernici bojati rata s neprijateljima, kako se nisu bojali ni Makabejci.

Biskup Verhorst piše u predgovoru svoje knjige:

"Tum quia inter tubarum et armorum strepitus, inter tonitrua et ignes, quibus haec tempora horruerunt, non utique intempestivum fuit, ad bellicas virtutes scribendo deflectere: ut dum mundus pene totus in seipsum armatus insurgebant, prisci illae Divinae virtutis et gloriae milites redivivi apparerent docerentque, quid in bello suscipientes primum spectare oporteat, qua fortitudine quibusque auxiliis dimicandum, qua patientia sustinendum, qua promptitudine Divinae voluntati acquiescendum, qua charitate fraternis periculis subveniendum, qua denique animi constantia moriendum.
Ostendat Mathathis belli gerendi finem praecipuum non in terrenae gloriae quaestu nec in ampliandis terrarum spatiis, sed tuendo dilatandoque Divini nominis honore situm esse. Dicat ille filiis suis: 'Estote, o filii, aemulatores Legis et date animas vestras pro testamento patrum vestrorum.' (I. Mach. 2, 50)
Addat animum Iudas Machabaeus et auxilia de coelo timentibus promittat: 'Non est differentia in conspectu Dei coeli liberare in multis vel paucis... Cadat timor Iudae ac fratrum eius et formido super omnes gentes in circuitu eorum.' (I. Mach. 3, 18-25)
Et nihilominus si ita Domino exercituum placuerit, ut et ipsi vincantur, dicant omnes alterutrum se consolantes: 'Melius est nos mori in bello, quam videre mala gentis nostrae et sanctorum. Sicut fuerit voluntas in caelo sic fiat.' (I. Mach. 3, 59-60)...
Sint haec litteralia militum saecularium documenta, quibus inter corporis pericula suarum salutem procurent animarum."

PRIJEVOD:
"Jer usred trublji i oružja, usred grmljavine i ognja, kojima se tresu ova vremena, nije nikako bilo neprikladno skrenuti na pisanje o ratnim krepostima: da se, dok gotovo čitav svijet ustaje oružjem na sebe, pokažu oživljenima oni prijašnji vojnici božanske kreposti i slave, i da pouče na što u pokretanju rata treba prvo gledati, kojom snagom i kojim pomoćima treba vojevati, kojom strpljivošću trpjeti, kojom spremnošću se treba prilagoditi Božjoj volji, kojom ljubavlju treba priteći pogibelji brata, kakvom napokon postojanošću duše treba umrijeti.
Neka pokaže Matatija da glavni cilj vođenja rata nije u traženju zemaljske slave, niti u proširenju prostora zemalja, već se nalazi u obrani i proširenju časti Božjega imena. Neka kaže on svojim sinovima: 'Budite, sinovi, revnitelji Zakona i živote svoje dajte za Savez vaših otaca.' (1 Mak 2, 50)
Neka doda odlučnost Juda Makabej i obeća pomoć s neba onima koji se boje: 'Nema razlike u očima Boga neba osloboditi s mnogima ili s malobrojnima... I zavlada strah pred Judom i braćom njegovom i obuze prepast sve okolne narode.' (1 Mak 3, 18-25)
I ništa manje, ako se tako svidi Gospodinu nad vojskama, da i sami budu poraženi, neka kažu svi međusobno se tješeći: 'Bolje nam je u boju izginuti, nego da gledamo zlo svog naroda i svojih svetinja. Bit će onako kako Nebo hoće.' (1 Mak 3, 59-60)
Neka ovo budu pisani spomenici svjetovnih vojnika, koji se među opasnostima za tijelo, brinu za spasenje duša."

Ad praeliandum praelium Domini cum laetitia, ut faciebant generosi Machabaei

Nešto prije tog vremena, u prvim godinama Velikog bečkog rata, isusovac Leonard de Vaux napisao je knjigu "Bellum sacrum Ecclesiae militantis contra Turcum communem hostem christianorum" ("Sveti rat vojujuće Crkve protiv Turčina zajedničkog neprijatelja kršćana"), koju možete vidjeti ovdje.

Ta je knjižica u osnovi molitvenik za kršćanskog vojnika, a sadrži i opširno izlaganje o povijesti borbe kršćana protiv muhamedanstva (od 7. stoljeća, pa sve do Bečkog rata).

I p. Leonard se sjetio Makabejaca.
On piše sljedeći poticaj križarima (str. 346.-347.):

"Milites christiani, qui pro gloria Crucis Christi Deo exercitum impellente ad bellum sacrum contra Ecclesiae militantis inimicos procedunt; aemulari debent sanctos martyres, omni desiderio exoptando totum sanguinem effundere pro imperatore suo optimo, rege regum Jesu Christo, qui in Cruce semetipsum obtulit pro omnibus: proponant igitur sibi quotidie exemplum regis martyrum et omnium qui pro eius Nomine sanguinem suum effunderunt: illorum heroum magnanimis actibus semetipsos compellant, ad praeliandum praelium Domini cum laetitia, ut faciebant generosi Machabaei: quos non solum imitatus est, sed etiam superavit sanctus Mauritius..."

("Kršćanski vojnici, koji za slavu Križa Kristova, poticajem Boga nad vojskama, polaze na sveti rat protiv neprijatelja vojujuće Crkve, trebaju oponašati svete mučenike: da sa svim htijenjem priželjkuju da cijelu svoju krv prole za svog vrhovnog zapovjednika, kralja kraljeva Isusa Krista, koji je na Križu sebe prinesao za sve; neka si dakle napominju svakodnevno primjer Kralja mučenika i svih koji su za njegovo Ime prolili svoju krv; neka sami sebe potiču velikodušnim djelima tih heroja na ratovanje boja Gospodnjega sa srećom, kako su to činili velikodušni Makabejci, koje je ne samo oponašao, već i nadišao sveti Mauricije...")

Povratak na početak

Vraćam se malo na početak, i zaključujem sa sv. Bernardom (De laude novae militiae, cap. 1.):

"Securi igitur procedite, milites, et intrepido animo inimicos crucis Christi propellite, certi quia neque mors, neque vita poterunt vos separare a charitate Dei, quae est in Christo Jesu; illud sane vobiscum in omni periculo replicantes: 'Sive vivimus, sive morimur, Domini sumus' (Rom. 14, 8). Quam gloriosi revertuntur victores de praelio! Quam beati moriuntur martyres in praelio! Gaude, fortis athleta, si vivis et vincis in Domino: sed magis exsulta et gloriare, si moreris et jungeris Domino... Nam si 'beati qui in Domino moriuntur' (Apoc. 14, 13), num multo magis qui pro Domino moriuntur?" 

("Sigurni dakle pođite, vojnici, i neustrašivo potisnite neprijatelje Križa Kristova, sigurni da vas ni smrt, ni život, ne mogu odvojiti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu; ovo svakako u sebi u svakoj opasnosti ponavljajući: 'Bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinovi smo' (Rim 14, 8). Kako se slavni vraćaju pobjednici iz boja! Kako blaženi umiru mučenici u boju! Raduj se, snažni junače, ako živiš i pobijediš u Gospodinu: ali još više usklikni i hvali se, ako umreš i pridružiš se Gospodinu... Naime, ako su 'blaženi koji u Gospodinu umiru' (Otk 14, 13), zar nisu onda mnogo više oni koji za Gospodina umiru?")

Ovo i Mi želimo i zapovijedamo

Kapucini u Rijeci, 1912. god.

"De capuccinis autem Paulus V., Urbanus VIII., Clemens XII. eos 'esse vere fratres minores', et 'originem seu principium illorum esse realiter et cum effectu computandum a tempore primaevae et originalis institutionis Regulae Seraphicae, cuius observantiam ipsi fratres capuccini semper et sine aliquo interruptione continuarunt', eosdemque 'fuisse et esse ex vera et numquam interrupta linea, ac veros et indubitatos fratres Ordinis sancti Francisci, et illius Regulae observatores, subque ipsius  b. Francisci Regula militasse et ad praesens quoque militare' statuunt.
Haec ipsa Nos affirmantes, volumus, iubemus..."

("O kapucinima naime Pavao V., Urban VIII., Klement XII. određuju da 'su oni prava manja braća', i da 'njihovo podrijetlo i početak stvarno i s učinkom treba računati od vremena prvobitne i originalne uspostave serafskog Pravila, čije su obdržavanje sami fratri kapucini uvijek i bez ikakvog prekida održavali', i da su oni 'bili i jesu iz prave i nikada prekinute linije, i pravi i nesumnjivi fratri Reda svetoga Franje, i obdržavatelji njegovog Pravila, i da su pod istim Pravilom bl. Franje vojevali i do danas vojuju'.
Ovo isto Mi potvrđujući želimo, zapovijedamo...")

- papa sv. Pio X. (Septimo iam, 4. listopada 1909.)

Riječki kapucini u svojoj staroj crkvi

Sv. Ivan Trogirski

Sv. Ivana Trogirskog obično ne ubrajamo u hrvatske svece, jer je bio došljak iz Italije.
I on je sam na samrti rekao: "Fratres et filii, voluntas Dei fuit usque modo ut vobiscum viverem, peregrinus et advena" ("Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica").

Ipak, uvijek smo ga smatrali svojim svecem, jer:
- njegovo tijelo leži u Trogiru;
- jer su ga Hrvati stoljećima štovali, i primali obilne milosti po njegovom zagovoru;
- jer je imao značajnu ulogu u političkim zbivanjima u Dalmaciji u vrijeme hrvatskih narodnih kraljeva, i kasnije za vrijeme ugarskog zauzimanja naše obale. Naime, sv. Ivan Trogirski je 1105. g. obranio Zadar od uništenja kojim mu je prijetio kralj Koloman.

Sv. Ivan je došao u Hrvatsku kao član papinog poslanstva u vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Sudjelovao je u crkvenim saborima u Splitu (1075., 1089.-1090.) i u Zadru (1095.). Bio je trogirski biskup 1062.-1111. god.
Neka vas ne čudi toliko duga biskupska služba. Izvori nam svjedoče da je bio vrlo mlad kad je postao biskup (Farlati smatra da je tada ima tek nešto više od 30 godina).

U ovom ću tekstu pokušati prikazati osnovne činjenice o ovom svecu, koje bi svaki hrvatski katolik trebao znati (barem općenito).

Podijelio sam tekst na sljedeće dijelove:
1. Izvori o životu sv. Ivana Trogirskog
2. Prijatelj hrvatskih kraljeva
3. Život u pokori
4. Obrana Zadra 1105. g.
5. Smrt sv. Ivana Trogirskog
6. Relikvije
7. Oprosti za blagdan sv. Ivana Trogirskog
8. Oficij sv. Ivana Trogirskog
9. Crkva sv. Ivana Trogirskog na rtu Planka

1. Izvori o životu sv. Ivana Trogirskog

Glavni izvor o životu i radu sv. Ivana Trogirskog je životopis koji je napisao neki njegov (anonimni) suvremenik ubrzo poslije njegove smrti. Taj je životopis prepisao i proširio trogirski biskup Treguan 1203. g., dodavši mu izlaganje o pronalasku svečevih relikvija i njegovim čudima.

Naš veliki povjesničar iz 17. stoljeća, Ivan Lucius (Lučić), dao je tiskati taj svečev životopis 1657. god., pod nazivom "Vita beati Ioannis Confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula".
Možete ga naći na Google Books (link).

Drugi važan izvor je slavno djelo Tome Arhiđakona Historia Salonitana (napisana 1266. god.). Iako Toma piše prvenstveno o salonitanskim i splitskim biskupima, na nekoliko mjesta govori i o sv. Ivanu Trogirskom.

Značajan izvor su i isprave hrvatskih kraljeva, Petra Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II., u kojima se sv. Ivan Trogirski često spominje kao svjedok.

Sve izvore o životu i čudima sv. Ivana Trogirskog, skupio je na jedno mjesto isusovac Daniel Farlati (1690.-1773.), u IV. tomu svog velikog djela Illyricum sacrum.
I tu knjigu imate na Google Books (ovdje).
Tko god želi ozbiljno istraživati našeg sveca, mora početi s Farlatijem.

2. Prijatelj hrvatskih kraljeva

Kao što sam već rekao, sv. Ivan Trogirski se često spominje u ispravama hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II.

Njegovo ime redovito dolazi iza imena tadašnjeg splitskog nadbiskupa Lovre, koji mu je bio metropolit (i od koga je primio biskupsko ređenje). Njih dvojica su bili bliski suradnici.

O njihovom zajedničkom apostolskom žaru ovako piše Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 322.):

"Neuter sine alterius consilio et auxilio quidquam decernere aut aggredi solebat; idem sentiebat uterque, idem volebat, in id unum intenti conspirantesque, ut Dei cultus et gloria, plebis christianae religio ac pietas magis semper magisque augeretur.
Itaque in monumentis illorum temporum Joannes fere semper cum Laurentio reperitur, huiusque 'comitem perpetuum' vocat Joannes Lucius. Nullum hic concilium provinciale convocavit, quin ille interfuit: Cresimiri, Svinimiri, Stephani regum Croatiae diplomata cum Laurentio approbavit et subscripsit."

("Nijedan od njih nije običavao bez savjeta ili pomoći drugoga bilo što odlučiti ili pokrenuti; obojica su mislili isto, isto željeli, usmjereni jedino na to, i složno djelujući, da se kult Božji i slava, vjera i pobožnost kršćanskog puka, uvijek više i više povećava. Stoga se u ispravama onoga vremena Ivan gotovo uvijek nalazi s Lovrom, i njegovim ga 'stalnim pratiteljem' naziva Ivan Lucius. Nijedan provincijski sabor nije sazvao, a da na njemu nije nazočio: isparave Krešimira, Zvonimira, Stjepana, kraljeva Hrvatske, zajedno je s Lovrom odobravao i potpisivao.")


Ja ću ovdje staviti dva primjera, koje možete naći na stranicama Hrvatskog državnog arhiva: Monumenta antiquissima.

Podebljao sam u transkripciji isprava ime sv. Ivana Trogirskog, koji se u njima pojavljuje kao svjedok.

Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta (1076. g.)

Isprava glasi ovako:

In Christi nomine. Ego Suinimir nutu dei Chroatorum et Dalmatinorum rex. Nobis diuina clementia concedente in regali solio inuiolabiliter residentibus unidique uterque sexus militum uidelicet utriusque uite laicorum, seruorum et ancillarum, nostram affluens pro rebus sibi oportunis curiam ac causis sibi necessariis perquirens semper astabat. Inter quos quedam sanctimonialium mater Maria uidelicet cenobii sancti Benedicti in sollempnitate consecrationis ecclesie nostri episcopatus sancte Marie uocabulo auxilium immo subsidium memorati cenobii a nobis perquirens ex regali throno cum suis quibusdam sororibus coram nobis astitit. Unde consultu omnium seruorum dei et nobilium nostrorum, qui gratia dei dicte sollempnitati aduenerant, pro pensione et uoluntate prefate abbatissse et quia locus territorii eidem monasterio contiguus uidebatur nostra regali potestate, quod Pustiza nominatur, perpetuo iure possidendam sibi inuiola[biliter conce]ssimus in Lazani. Actum est hoc in uilla regali, quo in loco iam dicta ecclesia sancte Ma[rie sita uidetur, his] coram testibus. Inprimis coram Laurentio, venera[bili archiepiscopo, Petro, Chroatensi episcopo, Stephano, Iaderensi episcopo, Johanne Traguriensi episcopo, Johanne, sancti Bartholomei abbate, Petro, Belgradensi abbate, Dominico tep]zi, Iurrina Tenenstico, Uiseno Polstico. Isti [ad nostram confirmacionem cum innumerabili multitudine ibidem astan]te sufficiant. Iacobum uero ducem Marianorum ex [parte nostra legatum et intr]oductorem abbatisse fieri immemoratis terris permisimus. Si quis uero regum uel principum, iupanorum, parua siue magna persona, huic nostre donationi contraire temptauerit, trinum et unum deum habeat iratum et CCC decem et octo sanctorum patrum consequatur maledictionem. Et molendinum, que est uita ipsorum, similiter fiat. Ego Theodorus, presbiter et ecclesie sancti Domnii et eiusdem regis cancellarius, scripsi et sum testis ibidem.

Potvrda kralja Stjepana II.  samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu (1089. god.)

Iprava glasi:

In Christi nomine. Stephanus ego, nutu dei Chroato[rum et Dalmatinorum rex,] huius paginis seriem uel dictaminis causam cunctis nostri regni conprouincialibus ad fut….. s gratia notare his studui scriptis. Cum igitur omnipotentis dei pietas me sua clementia p[atrum], auum proauumque solio [nostro r]egio omnibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus exaltauerit honore, undique un[iuersa] nobilitas seu exigui populi manus ac ceteri ecclesiarum cenobiorumque rectore]s [u]el [retroactis pro] causis e[t co]nfirmatio[nis]…. arum uel gratia comunis nostri regni utilitatis ad nostram, ut moris est o[mnibus] imperantibus, confluere [ce]perunt. Itaque mater et procu[ratri]x sanctimonialium Spalatini cenobii sancti uidelicet Benedicti m….. inter hos nostri presentia una cum quibusdam suis sororibus quoddam scriptum a nuper rege defuncto Suinimiro concessum sibi hoc ad opus sui cenobii de quodam territorio regali, quod in loco, qui dicitur Lasani, habetur, secum deferens in die natiuitatis sancte dei ge[nit]ricis et uirginis Marie se medium statuit. Et hoc idcirco e….. at ut quem ammodum a memorato rege illud donationis scriptum habebatur ratum atque firmatum pari modo immo meliori a nostra regali dignitate cum nostri impressione sigilli robarari (!) nec non perpetim deberet firmari. Quo cognito tum illarum precibus flexi, tum nostorum nobilium consilio suffulti, quod postulauerant, adimpleri illis precepimus. Igitur memoratum territorium iam dicto in loco inconcussum perpetualiter atque inuiolatum ad opus prescripti monasterii cum terris, quod Pustica nominatur, firmamus, ita quidem, ut nostrorum successorum [n]ul[lus] uel cuiuslibet persona magna uel parua nullo modo his nostris firmationibus et sigilli impressioni contraire debeat. Quod si, quod absit, aliud aliquis agere temptauerit et prenominatam domus (!) dei his r[ebus] disuestire uoluerit, trinum et unum deum habeat iratum et CCC X et VIII sanctorum patrum consequatur maledictionem [et] cum Iuda traditore in inferno mancipetur. Actum est hoc apud castrum Sibinico in die prefate sollempnitatis ante notitiam horum testimoniorum: in primis Laurenti archiepiscopi, Iohannis Tragurini episcopi, Petri, Spalatini archidiaconi, presbiteri Petri Spalatini, Iacobi Morstici, [Lu]bimiri [t]epci, Stresigna Breberistici, Uiseni Zetinstici Dragoslaui Sagorstici, Uratina Polstici, Osrina Dridi[stici]. [Desimiri ubrusari]…………uone..s.….cici, Tole…. epkiza ac ceterorum [nostrorum] nobilium. Ad hee quoque [causa diuini amo]ris a parte nostri sibi concessimus perpetim Salone molendinum similiter et starea, que est propria nostra…….testibus confirmantibus. Quibus eis omnibus legatum iupanum Zentene Uisenum uidelicet…

Dakle, sv. Ivan Trogirski je nesumnjivo bio važna osoba u doba navedenih kraljeva, kad se tražila i njegova koroboracija na kraljevskim ispravama. Ime mu uvijek dolazi među najznačajnijim velikašima Hrvatskog Kraljevstva.

3. Život u pokori

Sv. Ivan Trogirski je vodio strog pokornički život. Cijeli je život vojevao protiv svoga tijela. Ali, u skrovitosti! Tek kad je umro, njegovi su sugrađani vidjeli ispod odjeće tragove mrtvljenja: rane, modrice itd., da od glave do pete na njemu nije bilo nijednog zdravog dijela tijela.

Njegove stroge pokore spominju svi izvori.

O tome piše Toma Arhiđakon (Historia Salonitana, cap. XVI.):

"Pro amore caelistis patriae cuncta carnis blandimenta contemnens asperrimam vitam ducebat; et sicut asserunt, ad tantam virtutum gratiam excrevit, ut quaedam in eo sanctitatis insignia eniterent: unde et in vita et post mortem in magna veneratione habitus est a civibus suis."

("Za ljubav nebeske domovine vodio je strog život prezirući sve naslade tijela; i kako kažu, porastao do tolike milosti vrlina, da su se u njemu isticali neki znakovi svetosti; stoga je i u životu i nakon smrti bio u velikom štovanju svojih sugrađana.")

Svrha pokore je okajavanje grijeha. A to su svi dužni, bez obzira jesu li biskupi, svećenici ili obični laici.

Zato o našem sv. Ivanu kaže stara Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 2.):

"Sublimatus igitur cathedra pontificali, non dedit se corrumpendum inertiae, veluti plerique adepti causam desidiosae quietis solent; sed jugi meditationi intentus totius vitae suae cursum jejuniis, orationibus, vigiliis et eleemosynis adorsus est."

("Uzdignut dakle pontifikalnom katedrom, nije se dao lijenosti da ga pokvari, kao što mnogi običavaju zgrabiti priliku za lijenu besposlicu; nego predan neprekidnom razmatranju cijeli je tijek svog života izgladio postovima, molitvama, bdijenjima i milostinjama.")

U starim dalmatinskim časoslovima, imate oficij za blagdan sv. Ivana Trogirskog (14. studenog), gdje se u II. nokturnu, u 4. čitanju, kaže:

"Acriore enim bello coepit in corpus suum et amorem sui dimicare: jejuniis saepius ac diutius instabat; ciliciis continuo operiebatur; vigilias, orationes, contemplationesque ad multam noctem protrahebat; inde super duram humum, asparagorum vepribus stratam, furtim carpebat somnum; et nonnunquam, rigescente hyeme, nocturno tempore domo egredi, atque in proximo mari, nudatis membris, longo temporis spatio sese continere deprehensus est."

("Žestokim je naime ratom stao vojevati na svoje tijelo i sebeljublje: postovima je često i dugo ustrajao, kostrijetom se neprestano odijevao; bdijenja, molitve, i razmatranja produžio je na mnogu noć; odatle bi na tvrdoj zemlji prekrivenoj trnjem šparga, potajno uhvatio san; i nerijetko je bio zatečen kako, dok bjesni zima, noću izlazi iz doma i u obližnjem se moru zadržava golih udova tijekom duljeg vremenskog razmaka.")

4. Obrana Zadra 1105. god.

Kao što znate, 1102. g. ugarski kralj Koloman je zavladao Hrvatskom. No, dalmatinski gradovi su još bili izvan njihove vlasti. Tek 1105. g. on kreće u osvajanje dalmatinskih gradova. Došao je pred Zadar s golemom vojskom, okružio ga katapultima i drugim bojnim spravama.

Sv. Ivan Trogirski se pridružio braniteljima grada koji su već bili očajni zbog spoznaje da se neće moći obraniti. Osim toga, velik je dio grada već bio srušen. Sv. Ivan Trogirski je na čudesan način onesposobio ugarske bojne sprave, i sam je poveo pregovore o miru s kraljem Kolomanom.

O tome govori 5. čitanje (II. nokt.) oficija sv. Ivana Trogirskog:

"...in id tamen praesertim ac speciatim incumbere solebat, ut dissidentium animos sedaret atque componeret. Insigne hoc sibi munus erat et labor perjucundus. Tunc lubentissime idipsum praestitit, quum a Jadretinis, durissima obsidione a Colomano rege ad extrema redactis, accitus, hostiles conatus elisit, furorem demulsit et odium in amicitiam convertit."

("...na to se osobito i naročito dao, da posvađene duše pomiri i složi. Osobit mu je to bio dar i radostan trud. To je najbolje pokazao onda kad je pozvan od Zadrana, dovedenih na rub okrutnom opsadom kralja Kolomana, suzbio neprijateljski pokušaje, izgladio srdžbu, i mržnju pretvorio u prijateljstvo.")

Nakon sklapanja mira u Zadru, kralj Koloman i sv. Ivan Trogirski su zajedno krenuli prema Trogiru. Zadržali su se u Šibeniku, gdje je sv. Ivan služio misu u crkvi sv. Mihovila. Tada se dogodilo jedno od najpoznatijih čuda tog vremena. Dok je sv. Ivan služio misu, kralj Koloman je vidio kako s neba silazi bijeli golub, koji je sletio na glavu sv. Ivana. Kad je završila misa, golub se uzdigao na nebo i nestao. To je vidio samo kralj Koloman.

Ovako taj događaj opisuje Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 7.):

"Honoravit autem eum muneribus plurmis, et pariter cum illo gradiens pervenit ad oppidum Sibenicum, ubi ecclesia beati Archangeli Mihaelis usque ad praesens cernitur esse constructa; in qua dum sacra missarum celebraret mysteria, columba nive candidior, solo rege vidente, descendit super caput sancti praesulis, et ei tandiu insedit, donec initiata sacrificia consummarentur: quibus peractis elevata est usque ad caelos nusquam ultro comparens. Quo viso miraculo rex obstupuit, et idipsum circumstantibus revelans ait: 'Vere nunquam audivi talia, qualia de hoc viro viderunt oculi mei hodie.'

Post haec vero rex ingressus Tragurium, dona quae ecclesia cathedralis illius loci a Croatiae regibus seu a Salonitanis principibus promeruerat, ampliavit, et privilegiorum munimine roboravit; et vale faciens praesuli sancto, accepta benedictione discessit."

("Počastio ga je mnogim darovima, i zajedno s njime hodeći došao do utvrde Šibenik, gdje se do danas vidi podignuta crkva blaženoga Mihovila Arkanđela, u kojoj je, dok je slavio sveta otajstva mise, golub bjelji od snijega sišao na glavu svetoga prezula, i tamo je tako dugo ostao sve dok započeta žrtva nije bila dovršena; a kad je dovršena, uzdigao se do neba dok nije posve iščezao.

Kad je vidio to čudo, kralj se zapanjio, i otkrivajući to okolo stojećima, rekao: 'Zaista, nikada nisam čuo za nešto ovakvo što su danas o ovom čovjeku vidjele moje oči.'

Nakon toga kralj je, ušavši u Trogir, darove koje je katedralna crkva tog mjesta zadobila od kraljeva Hrvatske i od salonitanskih prvaka, proširio i potvrdio snagom privilegija; i pozdravivši svetoga prezula, primivši blagoslov otišao.")

5. Smrt sv. Ivana Trogirskog

Kad je sv. Ivan Trogirski osjetio da mu se približava posljednji dan na ovom svijetu, pozvao je k sebi sve trogirske klerike i vodeće laike. Tada im je održao kratki govor u kojem im je objasnio što im je činiti, ali i prorekao neke buduće događaje.

Prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 7.), taj govor glasi ovako:

"Fratres et filii, voluntas Dei fuit usque modo, ut vobiscum viverem peregrinus et advena. Nunc vero tempus incumbit, ut commendem terrae corpus et reddam animam Creatori.

Considerate igitur dilecti, animadvertite carissimi, quam fragilis, quam sit labilis imago vitae praesentis. Quae cum incautis gaudium de praesenti, non spem offerat de futuro, nil aliud exercet, nisi ut cum repentino superveniat interitu; et quos incautos post se male illuxerat, male faciat interire: et ita est, ut qui hesterna die quasi flos vernans egrediebatur, hodie tanquam foenum exeat arefactus.

Neque ponatis spem in mundanis opibus aut gloria, quam cum homo interierit, non sumet aliquid, neque descendit cum illo gloria mundi. Nudi enim sumus egressi de matris utero, nec dubium, quia nudi revertemur illuc, nihil nobiscum praeter virtutes seu peccata portantes.

Quaecumque enim seminaverit homo, haec moriendo metet; et ut dixi vobis, redemptor vitae meae Deus vocare me dignetur de mundi medio, cujus vocationem tam laetus mente concipio quantum labori perituri saeculi laetabundus finem impono.

Vos autem, filii, pacem habete et Deus pacis et dilectionis erit vobiscum. 'Aprehendite disciplinam, ne quando irascatur Dominus et pereatis de via justa.' (Psal.2, 12)

Post mortem vero meam de pastoris deliberate successione, cujus vita vobis proficiat et doctrina. Corpus meum intra corpus terrae occulite; futurum est enim, ut propter peccata post generationem hanc surgentium visitet Deus in virga irae suae locum istum, et destructis moenibus ejus universis, incolae per aliena loca dispersi tempore non modico exulabunt. Post huc iterum redeuntes civitatem reaedificabunt..."

PRIJEVOD:

"Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica. A sada je došlo vrijeme da predam tijelo zemlji, a dušu vratim Stvoritelju.

Razmotrite dakle ljubljeni, uočite predragi, kako je krhka, kako je nestalna, slika ovoga života. Koja kad nesmotrenom srećom o sadašnjemu, ne nudi nadu budućega, ne čini ništa drugo, nego da kad brzo nadođe kraj, one koje je neoprezne navela da ju slijede na zlo, učini i da zlo propadnu: i tako je  da tko jučerašnjeg dana izađe cvjetajući kao cvijet, danas usahne kao trava.

I nemojte stavljati nadu u zemaljski imetak ili slavu, jer kod čovjek umre, ne uzima ništa od toga, i ne prelazi s njime svjetska slava. Goli smo naime izašli iz majčine utrobe, i nema sumnje da se goli vraćamo, ništa ne prenoseći sa sobom, osim vrlina ili grijeha.

Što god čovjek posije, to će kad umre žeti; i kao što sam vam rekao, otkupitelj moga života, Bog, udostojao se pozvati me s ovog svijeta, čiji poziv toliko sretan prihvaćam, koliko sam sretan da trud oko propadljivog svijeta privodim kraju.

A vi, sinovi, imajte mir, i Bog mira i ljubavi bit će s vama. 'Držite se stege, da se ne razgnjevi Gospodin i ne propadnete s puta pravednoga.' (Psal. 2, 12) 

Nakon moje smrti odlučite o nasljedniku pastirske službe, čiji će vam život i nauk koristiti.

Moje tijelo sakrite u tijelo zemlje. Dogodit će se naime, da će Bog posjetiti ovo mjesto u palici svojeg gnjeva, zbog grijeha naraštaja koji će ustati poslije ovoga, i pošto budu uništeni svi njegovi zidovi, stanovnici će se raspršiti po drugim mjestima, nemalo vrijeme bit će u izgnanstvu. Nakon toga vratit će se i obnoviti grad..."  

6. Relikvije sv. Ivana Trogirskog

Sv. Ivan Trogirski je na samrti prorekao da će Trogir biti uništen zbog grijeha svojih stanovnika. To se dogodilo 1123. g., kad su Saraceni opustošili Trogir. U ono su vrijeme saracenski gusari pljačkali po cijelom Sredozemlju, pa tako ni naši krajevi nisu bili pošteđeni.

Kako su se stanovnici tek nakon mnogo godina vratili i obnovili grad, nije se više znalo gdje se nalazi grob sv. Ivana Trogirskog. I kad se činilo da je i sam svetac u potpunosti zaboravljen, dogodilo se čudo.

Jednom jednostavnom čovjeku, po imenu Teodor, ukazao se sv. Ivan Trogirski i naložio mu da obavijesti trogirskog biskupa gdje se nalazi njegov grob. Inače, taj Teodor je proveo ostatak svog života kao pustinjak na otoku Čiovu.

Biskup mu isprva nije vjerovao, ali nakon što mu se još dva puta ukazao sv. Ivan, morao je popustiti. Svečev je grob pronađen točno kako je opisano u Teodorovom viđenju.

Bilo bi previše da sad izlažem cijeli tijek viđenja, ali evo ovdje opis prvog viđenja, zajedno s uvodom o saracenskom pustošenju Trogira, prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars. II., cap. 1.):

"Ut autem ea, quae prophetico spiritu praedixerat, implerentur, evolutis paucis annorum circulis post ejus obitum, civitas a Saracenis non modo capta, verum etiam funditus est eversa; cujus incolae diversi non paucis temporibus exulaverunt.

Post multum vero temporis cum et civitatis reficiendae tempus et Confessoris esset gloria precanda profutura; nonnulli cives superstites ad propria redierunt, et intendentes propriis et publicis reaedificationis usibus, Confessoris memoriam oblivioni penitus tradiderunt.

Cumque post reaedificatam urbem nulla de ipso vel fabula vulgaretur, essetque illo tempore in eadem civitate quidam pauper spiritu, nomine Theodorus, quam ob vitae ejus innocentiam emancipaverat dominus suus, ei per visum Sanctus apparuit, dicens: 'Theodore frater.' At ille in visu respondens ait: 'Quis es, domine?' Cui Sanctus: 'Ego sum Joannes hujus civitatis quondam episcopus. Surge, vade, dic episcopo Traguriensi, ut meum educat corpus de loco illo, ubi jacet sepulcro  contectum, ut orem pro populo et civitate ista.' Quibus dictis repente disparuit."

PRIJEVOD:

"Da se naime ono, što je u proročkom duhu predvidio, ispuni: nakon što je prošlo nekoliko godina od njegove smrti, grad je bio od Saracena ne samo zauzet, već i do temelja porušen, čiji su stanovnici proveli nemalo vremena u izbjeglištvu na raznim mjestima.

Nakon mnogo vremena, kad je došlo vrijeme da se obnovi grad i navijesti slava Ispovjednika, nemali broj preostalih građana vratio se na svoje, i usredotočeni na ponovnu izgradnju vlastitih i javnih zgrada, sjećanje na Ispovjednika u potpunosti su predali zaboravu.

Iako nakon obnove grada o njemu nije ostala čak ni priča, bio je u to vrijeme u istom gradu neki čovjek siromah duhom, imenom Teodor, koga je zbog nevinosti njegova života oslobodio njegov gospodar. Njemu se u viđenju ukazao Svetac, govoreći: 'Teodore brate.' A on je u viđenju odgovarajući rekao: 'Tko si, gospodine?' A njemu Svetac: 'Ja sam Ivan, nekadašnji biskup ovoga grada. Ustani, idi, reci biskupu trogirskom da izvadi moje tijelo iz onoga mjesta, gdje leži grobom pokriveno, da molim za narod i ovaj grad.' To rekavši odmah je nestao."

Kapela sv. Ivana Trogirskog u trogirskoj katedrali

Kad je pronađen grob sv. Ivana Trogirskog, nitko ga nije mogao otvoriti, čak ni najsnažniji ljudi, ni više njih... 

Tada je pozvan spomenuti Teodor. On je s lakoćom otvorio grob.

A evo u kakvom je stanju pronađeno tijelo (Vita beati Ioannis Confessoris, p. II.,c.3.):

"Aperta itaque sacra tumba, tantus, tantaeque suavitatis odor, ut non modo vicina, verum etiam longe distantia loca mirando fragore compleret. Invenitur sanctum corpus illaesum et incorruptum, excepto cubito sinistro..."

("Kad je dakle otvorena sveta grobnica, proširio se takav miris takve slatkoće, da je ne samo obližnja, već i daljnja mjesta, ispunio čudesnim mirisom. Pronađeno je sveto tijelo netaknuto i neraspadnuto, osim lijevog lakta...")

Napominjem da je ove riječi biskup Treguan napisao 1203. g.!

Dakle, mi smo imali jednog takvog sveca već tada!

7. Oprost za blagdan sv. Ivana Trogirskog

Papa Eugen IV.

Papa Eugen IV. je 1438. podijelio oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica vjernicima koji na blagdan sv. Ivana Trogirskog pobožno posjete trogirsku katedralu.

Cijeli tekst papine isprave donosi Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 328.-329.).

Ne mogu, naravno, prenijeti ovdje cijeli tekst isprave, ali evo barem same odredbe o oprostu:

"...de omnipotentis Dei misericordia ac beatorum Petri et Pauli apostolorum ejus auctoritate confisi, omnibus vere poententibus et cofessis, qui die quartodecimo mensis Novembris, in qua memoria b. Joannis Confessoris Traguriensis episcopi honorifice et cum maxima populi devotione inibi celebretur, a primis vesperis usque ad secundas ecclesiam ipsam devote visitaverit annuatim, et ad conservationem, constructionem et ornamenta hujusmodi manus porrexerint adjutrices, septem annos et totidem quadragenas de injunctis eis poenitentiis misericorditer relaxamus..."

("...od milosrđa svemogućega Boga i oslonjeni na autoritet blaženih Petra i Pavla njegovih apostola, svima zaista pokajanima i ispovjeđenima koji četrnaestoga dana mjeseca studenoga, u kojem se spomen bl. Ivana Ispovjednika, biskupa trogirskoga, časno slavi i s velikom pobožnošću tamošnjeg puka, od prve večernje do druge, pobožno godišnje posjete tu crkvu, i za njeno očuvanje, izgradnju i ukras pruže pomoćne ruke, milosrdo otpuštamo sedam godina i toliko četrdesetnica  od naloženih im pokora...")

8. Oficij sv. Ivana Trogirskog

Za razliku od nekih starih lokalnih dalmatinskih brevijara, u rimskom brevijaru nema posebnog oficija za blagdan sv. Ivana Trogirskog.

Zato se taj oficij često tiskao kao posebna knjižica - kojom su se, dakako, gotovo isključivo služili hrvatski svećenici (koji su uvijek smatrali sv. Ivana svojim svecem).

Evo ovdje primjerak jedne takve knjižice, izdane u Dubrovniku 1805. god. - LINK.

Postavlja se pitanje: tko je i kada sastavio oficij sv. Ivana Trogirskog?

Lucius i Farlati smatraju da ga je sastavio 1192. god. neki član papinskog poslanstva, koje je baš te godine putovalo u Ugarsku, a zadržalo se cijele te zime u Trogiru. Voditelj poslanstva je bio kardinal Grgur de Crescentio.

Ovako kaže Lucius:

"...cum in secunda antiphona officii b. Joannis ad vesperas legatur: 'Joannem Gregorius optans venerari, per Martinum pauperum jussit praedicari'; tunc secutis his probationibus a Martino quopiam suae legationis comite officium b. Joannis componere fecisse facile credi potest; cum adhuc reperiantur hymni et antiphonae rudi verborum serie compositi, illorumque temporum antiquitatem redolentes, nunc autem a quopiam viro erudito in meliorem formam reducti, nihil tamen de sensu mutato, quibus utitur Ecclesia Traguriensis."

("...jer se u drugoj antifoni oficija bl. Ivana u večernjoj čita: 'Joannem Gregorius optans venerari, per Martinum pauperem jussit praedicari'; tada se lako može vjerovati, slijedeći ove dokaze, da je neki Martin, pratitelj njegovog [kardinalovog] poslanstva, sastavio oficij sv. Ivana, jer se još nailazi na himne i antifone načinjene jednostavnim riječima i odrazuju starost tih vremena, a danas su od nekog učenog čovjeka stavljeni u bolji oblik, ali ništa nisu izgubili od svog smisla, kojima se koristi trogirska crkva.")

Ovdje se pod trogirskom crkvom misli na Trogirsku biskupiju, koja je postojala do 1828., kad je njezino područje podijeljeno između Splitske i Šibenske biskupije.

9. Crkva sv. Ivana Trogirskog na rtu Planka

Drevna crkvica sv. Ivana Trogirskog kod Rogoznice, podignuta je početkom 14. stoljeća, u blizini mjesta gdje je naš sv. Ivan učinio jedno od svojih najpoznatijih čuda.

Evo što o tome piše don Krsto Stošić (Sela šibenskoga kotara, 1941., str. 278.):

"Ispod brda Movara (123 m, Maurus) spušta se goli rt, zvan Ploče, što su Talijani iskrivili u Planka. U staro se doba zvao Peninsola Hilis (O. G. Vinjalić). Ploče su pogibeljne mornarima radi morskih struja i uzburkanog otvorenog mora.

Na rtu stoji osamljena crkva sv. Ivana Trogirskoga, bez vegetacije naokolo. Podigli su je neki pobožni ljudi g. 1324. na uspomenu sveca, koji je ondje na moru učinio veliko čudo. Legenda pripovijeda, da je sv. Ivan bio u lađi, koja je kod Ploča doživjela brodolom. Bijesni se valovi razlijevali preko lađe i razbili je o gole grebene. Na lađi je bio sv. Ivan Trogirski, koji je spasio sve mornare iako izranjene te je sam došao suhim nogama na kopno. Ljudima je bilo teško, što im propade teret i lađa, ali im svetac reče: 'Ne bojte se, sinci!' Na to umiri more, brod postane cio i teret vina bi spašen na obali.

Ovaj je prizor lijepo opjevao Bernardin Prodi klasičnim jezikom:

Cymbula pontificem Sicensem vexit ad urbem,

Quae fors hybernis Adriae superata procellis

Mergitur ad syrtem, quae nostris Plancula fertur.

Merguntur comites manibusque tumentia verrunt

Caerula; vel tabulis haerent terraeque propinquant

Funditur atque cadus, glaucis et fluctuat nudis,

Vino quem nauta infelix onerarat eundo.

Omnia Joannem agnoverunt numina ponti.

Visus est ire pedes tumidas renare procellas,

Evasit, liquido nec mersit in aequore plantas;

Fluctibus eripuit navem hominesque merumque

Ac tandem incolumis Tragurii remeavit ad urbem.

Danas je u kapeli sv. Ivana misa treći dan Uskrsa, te blagoslov polja."

Ovo je don Krsto napisao 1941. godine. Danas je nažalost ta drevna crkva prilično zapuštena.