Slaveći prvi Kristov dolazak, pripremajmo se za drugi dolazak

Liturgija došašća govori ne samo o prvom Kristovom dolasku u Betlehemu, nego također i o drugom Kristovom dolasku, kad će doći u slavi suditi žive i mrtve.
Tako liturgija govori i na sam Badnjak (vigilija Božića). Zborna molitva na Badnjak glasi:

"Deus, qui nos redemptionis nostrae annua exspectatione laetificas: praesta; ut Unigenitum tuum, quem Redemptorem laeti suscipimus, venientem quoque iudicem securi videamus, Dominum nostrum Iesum Christum, Filium tuum: qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti, Deus: per omnia saecula saeculorum. Amen."

("Bože, koji nas svake godine razveseljuješ iščekivanjem našeg otkupljenja, podaj da Jedinorođenoga Sina tvoga, koga radosno primamo kao Otkupitelja, sigurni ugledamo i onda kad bude došao kao sudac: Gospodin naš, Isus Krist Sin tvoj, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova. Amen.")

Uvijek je bilo tako. Pogledajte, na primjer, misni obrazac za vigiliju Božića u šibenskom Liber sequentiarum. Ta je misna knjiga napisana oko 1050. godine (dakle, otprilike u doba Petra Krešimira IV., ili nešto ranije). Inače, smatra se da je taj sakramentar pisan za baziliku sv. Tome u Puli. Ali, nekako je kasnije dospio u Šibenik, gdje se danas u čuva u samostanu franjevaca konventualaca.

Misni obrazac za vigiliju Božića nalazi se na 38. stranici.

Uočite da se i u prikaznoj molitvi (secreta) uz iščekivanje Spasiteljevog rođenja, moli da primimo vječne darove koje on donosi.

"Da nobis, quaesumus, omnipotens Deus: ut, sicut adoranda Filii tui natalicia praevenimus, sic eius munera capiamus sempiterna gaudentes: qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti, Deus: per omnia saecula saeculorum. Amen."

("Daj nam, molimo, svemogući Bože, kao što sada očekujemo časno rođenje Sina tvoga, tako da radosno primimo i vječne darove onoga koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova. Amen.")

Tijekom cijeloga adventskog vremena mogli smo vidjeti kako misna čitanja govore i o prvom i o drugom Kristovom dolasku. Neki tumači tome dodaju također i dolazak u ljudsku dušu i tijelo.

Tako papa Inocent III. propovijeda o četiri Gospodnja dolaska u svojoj propovijedi za treću nedjelju došašća (serm. 7. in dominica III. Adventus Domini):

"Sane diximus vobis si bene recolitis, quod quatuor sunt Redemptoris adventus, quos Ecclesia celebrat in quatuor Dominicis de Adventu, quorum duo valde deterrent, et duo valde demulcent. Deterret adventus ad judicium et adventus ad mortem; demulcet adventus in carnem et adventus in mentem, quia prius conturbari et postea consolari; juxta quod inquit Psalmista: 'Secundum multitudinem dolorum meorum in corde meo, consolationes tuae laetificaverunt animam meam' (Psal. 93, 19).
Idcirco prius Ecclesia celebrat duos adventus qui terrent, ut de tristitia nos transferat ad laetitiam, et de timore ad amorem. In prima ergo Dominica ultimus celebratur adventus, et in ultima primus; secundus in tertia, et tertius in secunda; quod per evangelia quae leguntur in collectis colligitur evidenter. Prima namque Dominica legitur illud evangelium in quo dicitur: 'Erunt signa in sole et luna et stellis', etc. (Luc. 21.); per quod adventus ad judicium declaratur. Secunda vero Dominica legitur illud evangelium in quo dicitur: 'Tu es qui venturus es an alium expectamus?' per quod designatur adventus ad mortem. In Dominica vero tertia legitur evangelium in quo dicitur: 'Qui post me venturus est, ante me factus est' (Ioan. 1.), per quod exprimitur adventus in carnem. Quarta vero Dominica legitur evangelium in quo dictum est: 'Factum est verbum Domini super Joannem Zachariae filium in deserto' (Luc. 3) per quod innuitur adventus in mentem."

("Dakako, rekli smo vam ako se dobro sjećate, da su četiri Otkupiteljeva dolaska, koje Crkva slavi u četiri nedjelje došašća, od kojih dva veoma plaše, a dva veoma vesele. Plaši dolazak na sud i dolazak na smrt; veseli dolazak u tijelo i dolazak u dušu, jer treba prvo uznemiriti, a zatim utješiti, prema onome što kaže Psalmist: 'Prema množini boli u mom srcu, tvoje su utjehe razveselile moju dušu' (Psal. 93, 19).
Zbog toga, Crkva prvo slavi dvije nedjelje koje plaše, da nas iz žalosti prenese u radost, i od straha u ljubav. U prvoj stoga nedjelji slavi se posljednji dolazak, a u posljednjoj prvi; drugi u trećoj, a treći u drugoj; što se iz evanđelja koja se čitaju jasno raspoznaje. Prve, naime, nedjelje čita se ono evanđelje u kome se kaže: 'Bit će znaci na suncu i mjesecu i zvijezdama', itd. (Lk 21); po čemu se objavljuje dolazak na sud. Druge se pak nedjelje čita evanđelje u kojem se kaže: 'Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da čekamo drugoga?', po čemu se onačava dolazak u smrt. A u trećoj se nedjelji čita evanđelje u kome se kaže: 'Onaj koji će doći poslije mene, bio je prije mene' (Iv 1), po čemu se izražava dolazak u tijelo. A četvrte nedjelje čita se evanđelje u kome je rečeno: 'Dođe riječ Gospodnja Ivanu, sinu Zakarijinu, u pustinji' (Lk 3), po čemu je istaknut dolazak u dušu.")

Liturgija je uvijek davala obilje tema za razmišljanje. Pa ako su se generacije katolika prije nas znale time obilno služiti, poslužimo se i mi. Razmatrajmo o tome što nam govori liturgija ovih dana.
Slaveći prvi Kristov dolazak, pripremajmo se i za Njegov drugi dolazak.

U shvaćanju podrijetla vlasti razlikuju se katolici od liberalaca

Bez autoriteta, poslušnosti i stege ne može postojati nijedno dobro uređeno društvo

Preduvjet uspješnog katoličkog djelovanja u društvu, pa i politici, jest poznavanje crkvenog nauka o vlasti i autoritetu. Ako društveni odnosi i državni zakoni ne odražavaju taj nauk, onda vas ne treba čuditi da i u drugim pitanjima padaju u moralnu dekadenciju.

Svaki pravni sustav ima određenu filozofsku i ideološko-političku pozadinu. Kada čitate ustave suvremenih država, morate biti svjesni da je gotovo svaki članak nastao pod utjecajem određene filozofije, pa čak i oni koji se površnom promatraču možda čine "neutralnima". Mnogi vjernici nisu svjesni koliko je tih temeljnih ustavnih odredaba u direktnoj suprotnosti s naukom Crkve.

U političkim raspravama danas gotovo nitko ne otvara ova pitanja. Ljudi se bave posljedicama, a ne uzrocima problema. U tome se krije jedan od glavnih razloga za česte neuspjehe onih koji se bore za kršćanske vrijednosti.
Kako ćete se boriti za kršćanske vrijednosti u okvirima koje su zadali oni koji su se borili protiv Crkve?
Nažalost, mnogi koji se danas izjašnjavaju kao "borci za kršćanske vrijedosti" nisu na čistu o tome što jest kršanska vrijednost, a što nije.

Jedna je od takvih situacija kada se pozivaju na članak 1. Ustava RH, koji kaže:

"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."

 
Ovu formulaciju su autori Ustava RH doslovno prepisali iz ustava drugih država s objašnjenjem da je uobičajena kod "svih demokratskih država".
A sama ideja zapravo vuče korijene od "prosvjetiteljskih" teoretičara poput Johna Lockea (prozvanog "otac liberalizma"), koji su razlagali koncepcije o društvenom ugovoru. Posebno ju je proširio J. J. Rousseau svojim djelom O društvenom ugovoru. U političku je praksu uvedena tijekom Francuske revolucije, kad je usvojena u francuskom ustavu iz 1791. godine. Odatle se ta ideja proširila drugdje po Europi. Njezini su nositelji bile liberalne snage, koje su radile svim silama na rušenju "starog društva".

Kako to onda da danas pojedini konzervativni aktivisti uzvikuju taj isti slogan: "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu!"?

A što kaže Sveto pismo? Vlast dolazi od Boga!

"Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene."
(Rim 13, 1)

Nauk Katoličke Crkve o vlasti i autoritetu službeno je izrazio papa Leon XIII. u enciklici Diuturnum illud (29. lipnja 1881.). Bez poznavanja te enciklike ne možemo uopće ni razgovarati o kršćanskoj politici.

Leon XIII. odmah na početku naglašava da govori ex cathedra, naučavajući što katolici trebaju vjerovati:

"Quapropter cum regendae Ecclesiae catholicae, doctrinarum Christi custodi et interpreti, Dei beneficio praepositi simus, auctoritatis Nostrae esse iudicamus, Venerabiles Fratres, publice commemorare quid a quoquam in hoc genere officii catholica veritas exigat..."

("Zbog toga, jer smo Božjim dobročinstvom postavljeni da upravljamo Katoličkom Crkvom, čuvaricom i tumačiteljicom nauka Kristovih, prosudili smo da spada u našu vlast, časna braćo, javno spomenuti što od svakoga u ovoj vrsti službe traži katolička istina...")

Prvo papa objašnjava kako liberalne ideje da "vlast dolazi od naroda" imaju podrijetlo u onoj poplavi novotarija tijekom protestantske pobune protiv zakonite vlasti tijekom 16. stoljeća, a dobile su konačni oblik kod "prosvjetiteljskih" filozofa 18. stoljeća.

"Verum si fieri non potuit, ut e mediis civitatibus politica potestas tolleretur, certe libuit omnes artes adhibere ad vim eius elevandam, maiestatemque minuendam: idque maxime saeculo XVI, cum infesta opinionum novitas complures infatuavit. Post illud tempus non solum ministrari sibi libertatem largius, quam par esset multitudo contendit; sed etiam originem constitutionemque civilis hominum societatis visum est pro arbitrio confingere. Immo recentiores perplures, eorum vestigiis ingredientes qui sibi superiore saeculo philosophorum nomen inscripserunt, omnem inquiunt potestatem a populo esse; quare qui eam in civitate gerunt, ab iis non uti suam geri, sed ut a populo sibi mandatam, et hac quidem lege, ut populi ipsius voluntate, a quo mandata est, revocari possit. Ab his vero dissentiunt catholici homines, qui ius imperandi a Deo repetunt, velut a naturali necessarioque principio."

("Zaista, ako se nije moglo postići da se iz država ukloni politička vlast, zasigurno je trebalo svim mogućim umijećima ukloniti njezinu snagu i umanjiti njezino veličanstvo: i to najviše u XVI. stoljeću, kad su pogibeljne novotarije mišljenja mnoge zaludile. Nakon toga vremena, ne samo da su si mnoštva nastojala prisvojiti veću slobodu negoli je prikladno, nego su po samovolji nastojali preurediti također i podrijetlo i ustroj građanskoga ljudskog društva. Štoviše, mnogi noviji sljedbenici njihovih stopa, koji su si tijekom prošloga stoljeća pripisali ime filozofa, tvrde da je sva vlast od naroda; stoga oni koji je obnašaju u državi, vrše je ne kao svoju, nego kao povjerenu od naroda, i to sa zakonom, da se može opozvati voljom istoga naroda od koga je povjerena. No, s time se ne slažu katolici, koji vraćaju da je pravo na vladanje od Boga, kao od prirodnoga i nužnoga izvora.")

A ovo je ocjena pape Leona XIII. o liberalnim doktrinama o političkoj vlasti:

"...inventae a recentioribus de potestate politica doctrinae magnas iam acerbitates hominibus attulerunt, metuendumque ne extrema malorum afferant in posterum. Etenim ius imperandi nolle ad Deum referre auctorem, nihil est aliud quam politicae potestatis et pulcherrimum splendorem velle deletum et nervos incisos. Quod autem inquiunt ex arbitrio illam pendere multitudinis, primum opinione falluntur, deinde nimium levi ac flexibili fundamento statuunt principatum."

("...doktrine o političkoj vlasti, izmišljene od suvremenih mislilaca, već su nanijele velike muke ljudima, i za bojati se da ne bi kasnije nanijele i krajnja zla. Naime, odbijati priznati Boga početnikom prava na vladanje, nije ništa drugo nego željeti izbrisati političku vlast i njezin lijepi sjaj, i presjeći veze. A to što tvrde da ona ovisi o volji mnoštva - prvo, griješe u mišljenju, zatim, stavljaju vladu na suviše nestalan i sagibljiv temelj.")

Zanimljivo je kako Leon XIII. objašnjava neprekinuti niz nereda u Europi, od protestantske "reformacije" u 16. stoljeću do modernih dekadentnih ideja poput komunizma:

"Revera illam, quam Reformationem vocant, cuius adiutores et duces sacram civilemque potestatem novis doctrinis funditus oppugnaverunt, repentini tumultus et audacissimae rebelliones, praesertim in Germania, consecutae sunt; idque tanta cum domestici deflagratione belli et caede, ut nullus pene locus expers turbarum et cruoris videretur. - Ex illa haeresi ortum duxit saeculo superiore falsi nominis philosophia, et ius quod appellant novam, et imperium populare, et modum nesciens licentia, quam plurimi solam libertatem putant. Ex his ad finitimas pestes ventum est, scilicet ad Communismum, ad Socialismum, ad Nihilismum, civilis nominum societatis teterrima portenta ac pene funera."

("Uistinu, ono što zovu Reformacijom, čiji su podržavatelji i vođe novim naucima iz temelja porušili svetu i građansku vlast, slijedili su iznenadni neredi i najdrskije pobune, napose u Njemačkoj, i to s takvim planućem rata i pokolja, da se činilo da nijedno mjesto nije izuzeto od buna i prolijevanja krvi. Iz tog krivovjerja vuče podrijetlo lažna filozofija prošloga stoljeća, i pravo koje nazivaju novim i vlašću naroda, i raspuštenost koja ne zna za mjeru, koju mnogi smatraju samom slobodom. Od njih je došlo do posljednjih kugâ, to jest, do komunizma, do socijalizma, do nihilizma, nakazama i gotovo grobnicama građanskoga društva.")

Leon XIII. se pritom prisjetio i borbe svojih prethodnika protiv novotara. Izrijekom hvali postupanje Klementa VII., Klementa XII., Benedikta XIV. i Leona XII.

"Quamobrem egregie Pontifices Romani communi utilitati servisse iudicandi sunt, quod Novatorum frangendos semper curaverunt tumidos inquietosque spiritus; ac persaepe monuerunt, quantum ii sint civili etiam societati periculosi."

("Zbog toga, treba priznati da su izvrsno rimski prvosvećenici služili općem dobru, jer su uvijek nastojali slomiti ohole i uzburkane duhove novotara; i vrlo su često opominjali koliko su oni opasni također i za građansko društvo.")

U najvažnijem dijelu enciklike, papa Leon XIII. objašnjava nauk Crkve o podrijetlu vlasti na temelju Svetoga pisma i svetih otaca:

"Revera humani potentatus in Deo esse fontem, libri Veteris testamenti pluribus locis praeclare confirmant. Per me reges regnant... per me principes imperant, et potentes decernunt iustitiam (Prov. VIII, 15,16). Atque alibi: Praebete aures vos qui continetis nationes... quoniam data est a Deo potestas vobis, et virtus ab Altissimo (Sap. VI, 3, 4). Quod libro Ecclesiastici idem continetur: In unamquamque gentem Deus praeposuit rectorem (Eccl. XVII, 14). — Ista tamen, quae Deo auctore didicerant, paullatim homines ab ethnica superstitione dedocti sunt; quae sicut veras rerum species et notiones complures, ita etiam principatus germanam formam pulchritudinemque corrupit. Postmodo, ubi Evangelium christianum affulsit, veritati vanitas cessit, rursumque illud dilucere coepit, unde omnis auctoritas manat, nobilissimum divinumque principium. — Prae se ferenti atque ostentanti Praesidi romano absolvendi condemnandi potestatem, Christus Dominus, non haberes, respondit, potestatem adversus me ullam, nisi tibi datum esset desuper (Ioan. XIX, 11). Quem locum s. Augustinus explanans, Discamus, inquit, quod, dixit, quod et per Apostolum docuit, quia non est potestas nisi a Deo (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Doctrinae enim praeceptisque Iesu Christi Apostolorum incorrupta vox resonavit tamquam imago. Ad Romanos, principum Ethnicorum, imperio subiectos, Pauli est excelsa et plena gravitatis sententia: Non est potestas nisi a Deo; ex quo tamquam ex caussa illud concludit: Princeps Dei minister est (Ad Rom. XIII, 1, 4)."

("Uistinu, da je izvor ljudske vlasti u Bogu vrlo jasno potvrđuju knjige Staroga zavjeta na mnogo mjesta. 'Po meni kraljevi kraljuju... Po meni knezovi vladaju, i odličnici uređuju pravdu.' (Izr 8, 15-16). I drugdje: 'Poslušajte, vi koji upravljate narodima... jer dana vam je vlast od Boga, i moć od Svevišnjega' (Mudr 6, 3-4). Što je također sadržano i u knjizi Crkvenice [Sirah]: 'Svakomu je narodu Bog postavio vladara' (Crkve. 17, 14). — Ovo naime, što su od Boga kao autora naučili ljudi, malo-pomalo su napuštali pod utjecajem poganskog praznovjerja, kao što su napustili i mnoge druge istinite spoznaje o stvarima, tako se također pokvario i izvorni oblik i ljepota vladavine. Nakon toga, gdje je zasjalo kršćansko Evanđelje, ispraznost je ustupila mjesto istini, i opet je počelo svjetliti ono, odakle potječe svaka vlast, najplemenitije i božansko počelo. — Krist Gospodin je odgovorio rimskom uravitelju koji mu je iznosio svoju vlast da ga može pustiti ili osuditi: 'Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.' (Iv 19, 11). Tumačeći ovo mjesto, sv. Augustin kaže: 'Učimo što je rekao, što je naučavao i po Apostolu, da nema vlasti osim od Boga' (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Naime, nauk i zapovijedi Isusa Krista odražava nepokvareni glas Apostola kao slika. Rimljanima, podloženima vlasti poganskih vladara, upućena je visoka poruka i puna ozbiljnosti: 'Nema vlasti doli od Boga'; iz čega kao od uzroka zaključuje ovako: 'Vladar je Božji službenik' (Rim 13, 1, 4).")

Nauk Crkve o vlasti ne odnosi se samo na političku vlast, nego i na duge oblike vlasti, npr. vlast svećenika nad vjernicima, zatim vlast oca obitelji nad ukućanima - i ta vlast dolazi od Boga.
Papa Leon XIII. tako kaže:

"Eam, quae in sacerdotibus est, proficisci a Deo tam est cognitum, ut ii apud omnes populos ministri et habeantur et appellentur Dei. Similiter potestas patremfamilias expressam retinet quamdam effigiem ac formam auctoritatis, quae est in Deo, a quo omnis paternitas in caelis et in terra nominatar (Ad Ephes. III, 15). Isto autem modo diversa genera potestatis miras inter se habent similitudines, cum quidquid uspiam est imperii et auctoritatis, eius ab uno eodemque mundi opifice et domino, qui Deus est, origo ducatur."

("Da ona [vlast] koja je u svećenicima, potječe od Boga toliko je poznato, da se oni i smatraju i nazivaju službenicima Božjim. Slično, i vlast oca obitelji zadržava određenu sliku i oblik autoriteta, koja je u Bogu, 'od koga se imenuje svako očinstvo na nebu i na zemlji' (Ef 3, 15). Na taj način razne vrste vlasti imaju čudesne sličnosti, budući da što je god od vlasti i autoriteta, izvodi podrijetlo od jednog i istog Gospodara i Stvoritelja svijeta, koji je Bog.")

Nasuprot mišljenjima nekih neupućenih komentatora, enciklika Diuturnum illud nije načelno usmjerena protiv demokracije i republikanskog uređenja države. Leon XIII. izričito kaže da ljudi mogu legitimno odabrati i republikanski oblik vladavine, ako im više odgovara. No, i u takvom se tipu države mora priznati da vlast dolazi od Boga.


U Hrvatskoj se za širenje katoličkog nauka o vlasti naročito zalagao bl. Ivan Merz. Naš se blaženik gorljivo zauzimao za širenje svijesti o enciklici Leona XIII. Diuturnum illud. Čak je ulazio i u javne polemike s liberalnim tiskom o tim pitanjima. A pisao je o tim temama i u privatnim pismima.

U jednom pismu 3. kolovoza 1927., bl. Ivan Merz piše:

"Napokon kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi, da sva vlast dolazi od naroda da je narod izvor svih prava, da je svaki pojedinac autonoman te iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži itd. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zbacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno."

Na stranici postulature bl. Ivana Merza već su nekoliko godina javno dostupna za preuzimanje sabrana djela bl. Ivana Merza. Ako pogledate VI. svezak, naići ćete na jedan blaženikov tekst pod nazivom "Vlast i poslušnost" (str. 248.-257.), gdje se obrađuje enciklika Leona XIII. Diuturnum illud.
Bl. Ivan Merz je isticao da orlovska organizacija (kao i općenito cijela Katolička akcija) mora širiti katolički nauk o vlasti i autoritetu, nasuprot liberalnim nazorima o vlasti.

Izdvajam jedan dio teksta (str. 248.- 255.) da vidite kako pravi katolički intelektualac razmišlja o pitanjima vlasti.

Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?

Teško je raspravljati s onima koji su usvojili modernistički model razmišljanja, jer ti ljudi većinom nisu svjesni da su mnoge stvari koje im serviraju modernistički pseudoteolozi zapravo obične manipulacije. Manipulira se danas svime: od osnovnih pojmova u teologiji, tumačenja Svetoga pisma, moralnih i pastoralnih pitanja... pa sve do životopisa svetaca. A zašto modernisti toliko manipuliraju? Zato što je diskontinuitet između njihovog "novog nauka" i onog istinskog stoljetnog nauka Crkve - toliko velik da ga je nemoguće premostiti. Kako bi opravdali svoje novotarije, oni moraju stalno proizvoditi iskrivljenu sliku svega onoga što je bilo prije Drugoga vatikanskog koncila.

Na primjer, jednostavno je nemoguće pronaći opravdanje za "međureligijski dijalog" i cijeli taj novi "pristup nekatoličkim religijama" u cijeloj dvotisućljetnoj katoličkoj teologiji. Nigdje u djelima svetih otaca ne možete pronaći ništa što bi opravdavalo "međureligijske skupove". Baš naprotiv, naći ćete bezbroj mjesta u kojima se oštro osuđuje šurovanje s lažnim religijama i krivovjerjima.
Zato modernisti često pribjegavaju raznim manipulacijama. Izvlače pojedine rečenice iz djela svetih otaca, izvrćući im smisao do razine falsifikata. To su izgleda naučili od svojih protestantskih uzora. Takve stvari su postale glavna aktivnost pojedinim profesorima u postkoncilskom razdoblju.

Naročito velik broj manipulacija možete vidjeti kod mnogih koji pišu o crkvenoj povijesti. A najviše je manipulacija na području povijesti liturgije.

S jedne strane, imate one koji namjerno manipuliraju pojedinim pitanjima iz povijesti liturgije, kako bi promicali određenu agendu u sadašnjosti, kao što je bio slučaj kod (selektivnog) arheologizma u 1950-ima i 1960-ima, kojemu je stvarni cilj bilo promicanje novotarija. To je specifični problem kod modernističkih liturgičara.
No, o tome više drugom prilikom.

Ali, osim ovakvih manipulatora, danas dodatnu pomutnju stvara široka dostupnost masovnih medija nestručnim ljudima. Internet je omogućio da bilo tko piše o bilo kojoj temi. Tako danas po raznim internetskim stranicima možete vidjeti kako o povijesti liturgije pišu ljudi, koji nikada u svom životu nisu čak ni prelistali neki stari misal, a kamoli nešto više. Dakle, ljudi čije je poznavanje izvora ravno nuli.

Evo jedan primjer...
Na ultraljevičarskom portalu "Autograf", jedna osoba koju liberalni mediji često predstavljaju kao "uglednu teologinju" napisala je ovo:

"Manifestacije slobode prema tradicjjama – pa makar se radilo i starima oko 400 godina – znamenite su značajke pontifikata pape Ivana XXIII., kao ni jednog drugog pape ni prije ni poslije njega.
Iako je formulacije važeće do 20. stoljeća utvrdio Tridentski sabor (1570. godine), molitva ”Pro perfidis Judaeis” nastala je već u 6. stoljeću. Od tada je židovska vjera ”iudaica perfidia” (židovska nevjera); od tada su kršćani molili Boga da skine koprenu s njihovih očiju i srdaca, podari im spoznaju Isusa Krista i spasi ih od tmine zaslijepljenosti i tvrdokornih srdaca. Od 800. godine se nije koljeno prignulo na spomen židovskog naroda, niti se izreklo ”Amen”.
Papa Pio V. je 1570. godine unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka."

Ne bismo se trebali ni osvrtati na ovo, da se ovdje ne ponavljaju neke zablude koje često šire upravo modernisti poput dotične "teologinje". Da ne spominjemo još i teze koje iznosi u nastavku teksta.

Zato je vrijeme da se jednom za svagda riješi to pitanje o molitvi za obraćenje Židova.

Prvo i osnovno, nije tek sv. Pio V. učinio tu molitvu obveznom u liturgiji Velikoga petka. Molitva za obraćenje Židova bila je od pamtivijeka obvezna u obredima Velikoga petka. Dakle, otkad postoji liturgija Velikoga petka, uvijek je molitva za obraćenje Židova bila njezin sastavni i obvezni dio.

Crkva je od početka - od apostolskih vremena - molila za obraćenje nevjernika, krivovjeraca i židova. 
Svečane molitve ("orationes sollemnes") koje su se zadržale u liturgiji Velikoga petka, u prvim su se stoljećima Crkve molile na svakoj svetoj misi.
Evo što kaže najpoznatiji hrvatski liturgičar 20. stoljeća, Dragutin Kniewald, u svojoj Liturgici (Zagreb 1937., str. 165.):

"...'oratio fidelium', koja se u svom obliku u rimskoj liturgiji sačuvala samo još na veliki petak. U prvo su se doba ove 'orationes sollemnes' molile kod svakog bogoslužnog sastanka, a u IX. v. prema OR I. 28. (PL 78, 950.) samo na veliki petak i veliku srijedu. Stoga i nema ova molitva neke naročite verbalne veze s današnjim danom [Velikim petkom], ali je ipak veoma prikladno da Crkva upravo na današnji dan, kad je Spasitelj umro za sve ljude, i sa svoje strane moli za čitavo čovječanstvo. To je opazio već Durandus, kad veli: 'Christus oravit pro inimicis et amicis ideo Ecclesia statim similiter orat pro omnibus'. Svaku od ovih molitava uvodi svećenik pozivom 'Oremus dilectissimi', a đakon svojim 'Flectamus genua' i subđakon 'Levate'. Samo kod molitava za nevjerne Židove otpada ovaj đakonov i subđakonov poziv, radi toga, jer su se Židovi rugali Spasitelju sagibajući koljeno pred njim."

Ako modernistima smetaju tradicionalne molitve za obraćenje krivovjeraca i židova na Veliki petak, kako bi im onda tek bilo da žive u prvim kršćanskim vremenima kad su se ove molitve molile na svakoj misi, a ne samo na Veliki petak?

Na primjer, u Gelazijevoj litanijskoj molitvi (Deprecatio Gelasii) koja se molila na početku svake mise (inače, vrlo slična velikoj ekteniji u bizantskoj liturgiji), prema 3. kanonu pokrajinskog sabora u Vaisonu 529. godine, X. molba glasi ovako:

"Pro iudaica falsitate... aut heretica pravitate deceptis vel gentilium superstitione perfusis veritatis Dominum deprecamur. R. Kyrie eleison."

("Za one koji su prevareni židovskom zabludom ili heretičkom zloćom ili obuzeti poganskim praznovjerjem molimo za istinu Gospodina. R. Kyrie eleison.")

O javnim crkvenim molitvama za obraćenje pogana, krivovjeraca i židova možete čitati u mnogim djelima svetih otaca.
Sv. Prosper iz Akvitanije, učenik sv. Augustina i tajnik pape sv. Leona Velikog, piše u svom djelu De vocatione omnium gentium (lib. I., cap. 12.):

"Praecepit itaque Apostolus, immo per Apostolum Dominus qui loquebatur in Apostolo, fieri 'obsecrationes, postulationes, gratiarum actiones pro omnibus hominibus, pro regibus, ac pro his qui in sublimitate sunt' (I. Tim. 2, 1-2). Quam legem supplicationis ita omnium sacerdotum et omnium fidelium devotio concorditer tenet, ut nulla pars mundi sit, in qua hujusmodi orationes non celebrentur a populis Christianis. Supplicat ergo ubique Ecclesia Deo, non solum pro sanctis et in Christo jam regeneratis, sed etiam pro omnibus infidelibus et inimicis crucis Christi, pro omnibus idolorum cultoribus, pro omnibus qui Christum in membris ipsius persequuntur, pro Judaeis quorum caecitati lumen Evangelii non refulget, pro haereticis et schismaticis, qui ab unitate fidei et caritatis alieni sunt. Quid autem pro istis petit, nisi ut relictis erroribus suis, convertantur ad Deum, accipiant fidem, accipiant caritatem, et de ignorantiae tenebris liberati, in agnitionem veniant veritatis?"

("Zapovijedio je dakle Apostol, štoviše, po Apostolu Gospodin koji je govorio u Apostolu, da budu 'prošnje, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i one koji su na vlasti' (2 Tim 2, 1-2). Taj zakon prošnje tako složno drži pobožnost svih svećenika i svih vjernika, da nema nijednog dijela svijeta u kojem se ne slave ovakve molitve od kršćanskih naroda. Moli dakle posvuda Crkva Boga, ne samo za svete i već preporođene u Kristu, nego također za sve nevjernike i neprijatelje križa Kristova, za sve štovatelje idola, za sve koji proganjaju Krista u njegovim udovima, za Židove čijoj sljepoći nije zasvijetlilo svjetlo Evanđelja, za krivovjerce i raskolnike, koji su odstupili od jedinstva vjere i ljubavi. A što za njih moli, nego da se, napustivši svoje zablude, obrate Bogu, prihvate vjeru, prihvate ljubav, i oslobođeni od tmina neznanja, dođu do spoznaje istine?")

Koliko su te molitve važne za Crkvu možemo dobro vidjeti iz poznatog pisma sv. Augustina (ep. 217.) Vitalu iz Kartage, napisanom oko 427. godine, u kojem sv. Augustin iznosi 12 pravila o (djelatnoj) milosti Božjoj. U tom pismu sv. Augustin, između ostaloga, objašnjava zašto nije dovoljno samo propovijedati nekršćanima, nego treba također moliti za njihovo obraćenje, jer je vjera Božji dar.

Velikom crkvenom naučitelju je pritom jedan od glavnih argumenata upravo taj drevni običaj Crkve da moli za obraćenje nevjernika.

Sv. Augustin tako pita Vitala:

"Numquid et orare prohibebis Ecclesiam pro infidelibus, ut sint fideles; pro iis qui nolunt credere, velint credere; pro iis qui ab eius lege doctrinaque dissentiunt, ut legi eius doctrinaeque consentiant, ut det illis Deus quod per prophetiam promisit, cor cognoscendi eum, et aures audiendi, quas utique acceperant; de quibus Salvator ipse dicebat: 'Qui habet aures audiendi, audiat'? Numquid ubi audieris sacerdotem Dei ad eius altare populum hortantem ad Deum orandum, vel ipsum clara voce orantem, ut incredulas gentes ad fidem suam venire compellat, non respondebis Amen? An etiam huius fidei sanitati contraria disputabis? Numquid beatissimum Cyprianum in hoc errasse clamabis vel susurrabis, ubi pro inimicis fidei christianae, ut etiam ipsi ad eam convertantur, orare nos docet? Numquid postremo apostolum Paulum pro Judaeis infidelibus habentem talia vota culpabis, de quibus ait: 'Bona voluntas quidem cordis mei, et deprecatio ad Deum fit pro illis in salutem' (Rom. 10, 1)?"

("Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za nevjernike, da postanu vjernici; za one koji ne žele vjerovati, da požele vjerovati; za one koji ne pristaju na Njegov zakon i nauk, da pristanu na Njegov zakon i nauk, da im Bog podari ono što je obećao po proroku: srce koje će spoznati i uši koje će poslušati, koje bi svakako primili; o kojima sam Spasitelj kaže: 'Tko ima uši da čuje, neka čuje'? Zar kad čuješ svećenika Božjega kako kod Njegova oltara potiče narod da moli, ili kad sam moli jasnim glasom, da prisili nevjerničke narode da priđu Njegovoj vjeri, nećeš odgovoriti Amen? Zar ćeš također i zdravlju ove vjere nešto prigovoriti? Zar ćeš vikati ili šaptati da je preblaženi Ciprijan u ovome pogriješio, kad nas je učio da molimo za neprijatelje kršćanske vjere, da se također i oni na nju obrate? Zar ćeš napokon pripisati krivnju i apostolu Pavlu, koji je imao takvu prošnju za nevjerne Židove, o kojima kaže: 'Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase.' (Rim 10, 1)?)

Ova ista pitanja mogao je sv. Augustin uputiti i današnjim modernistima koji govore da ne treba moliti za obraćenje nevjernika, heretika i židova. Mogao bi ista pitanja uputiti i liturgijskim reformatorima iz 1960-ih, koji su - otvoreno djelujući protiv dvotisućljetne crkvene Tradicije - izbacili iz nove liturgije sve molitve za obraćenje krivovjeraca i židova.
A u tim molitvama stvarno nema ničega što bi bilo kome moglo smetati...


Doista, kad bolje pogledate tradicionalnu molitvu za obraćenje Židova, uočit ćete da je posve biblijska.
Ta molitva, naime glasi ovako:

"Oremus et pro perfidis Judaeis; ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum; ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.
Omnipotens sempiterne Deus, qui etiam Judaicam perfidiam a tua misericordia non repellis, exaudi preces nostras, quas pro illius populi obcaecatione deferimus; ut, agnita veritatis tuae luce, quae Christus est, a suis tenebris eruantur. Per eumdem Dominum..."

("Molimo i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.
Svemogući vječni Bože, koji ni židovsku nevjeru ne odbacuješ od svog milosrđa, usliši naše molitve, koje prikazujemo zbog sljepoće tog naroda, da spoznavši svjetlo tvoje istine, što je Krist, budu izbavljeni od svojih tmina. Po istom Gospodinu...")

Možda treba malo pojasniti pojedine izraze iz ove molitve, kako bi se izbjegle zabune i krive interpretacije. Zadržat ćemo se na tri termina koji, izgleda, najviše smetaju lijevo-liberalnim pseudoteolozima:
- "perfidi Judaei" ("nevjerni Židovi")
- "zastor na njihovim srcima"
- "sljepoća onoga naroda"  

Nakon toga vidjet ćemo nekoliko konkretnih primjera kako molitva za obraćenje Židova izgleda u starim liturgijskim knjigama, koji pokazuju stoljetni kontinuitet ove molitve u liturgijskom životu Crkve.
No, krenimo redom...

O terminu "perfidi Judaei" ("nevjerni Židovi")

Ovaj je izraz iz nekog razloga postao trn u oku modernistima još 1920-ih, kad su započeli kampanju za njegovo uklanjanje. Ali, što taj izraz zapravo znači? Odakle dolazi?

Termin "nevjerni Židovi" (grčki: ἀπειθήσαντες Ἰουδαῖοι) javlja se u Svetom pismu, u Djelima apostolskim (14, 2):

οἱ δὲ ἀπειθήσαντες Ἰουδαῖοι ἐπήγειραν καὶ ἐκάκωσαν τὰς ψυχὰς τῶν ἐθνῶν κατὰ τῶν ἀδελφῶν.

U Bibliji KS (Duda-Fućak) taj su termin preveli kao "nepokorni Židovi":

"Ali nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće." (Dj 14, 2)

U Šarićevom prijevodu Biblije stoji: "Židovi, koji nijesu vjerovali". Ovdje je očit utjecaj Vulgate, gdje stoji: "Qui vero increduli fuerunt Judaei".

Važnost izraza "nevjerni Židovi" jest u tome da se naglasi razlika između "vjernih Židova" (Židova koji su se obratili na kršćanstvo) i "nevjernih Židova" (onih koji okorjelo odbijaju kršćansku vjeru).

Već se u Svetome pismu Židove koji su prihvatili kršćanstvo naziva "vjernim Židovima", dakle, kršćanskim vjernicima židovske narodnosti. Tako se majka sv. Timoteja u Djelima apostolskim (16, 1) naziva "vjernom Židovkom" (lat. "fidelis Judaea").

U grčkom tekstu Djela apostolskih taj pasus glasi ovako:

Κατήντησεν δὲ καὶ εἰς Δέρβην καὶ εἰς Λύστραν. καὶ ἰδοὺ μαθητής τις ἦν ἐκεῖ ὀνόματι Τιμόθεος, υἱὸς γυναικὸς Ἰουδαίας πιστῆς, πατρὸς δὲ Ἕλληνος.

U postkoncilskom prijevodu KS (Duda-Fućak) nisu se držali izvornika, nego su preveli taj izraz kao "pokrštena Židovka":

"Stiže tako u Derbu i Listru. Ondje, gle, bijaše učenik neki imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka."

Šarić je puno točnije preveo taj izraz: "žena Židovka koja je vjerovala".

Inače, možemo dodati da sv. Pavao hvali kršćansku vjeru Timotejeve majke i bake u Drugoj poslanici Timoteju:

"imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi" (2 Tim 1, 5)

Po tome vidimo kako je Crkva uvijek rado prihvaćala Židove koji su spremno prihvatili kršćansku vjeru, i nije povlačila razlike između njih i ostalih vjernika na temelju narodnosti: "Koji ste god u Kristu kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema Židov, niti Grk... Jer svi ste jedno u Kristu Isusu" (Gal 3, 27-28).

Dakle, kako bi se istaknula razlika između kršćanskih Židova i  Židova koji odbijaju kršćanstvo, potrebno je ove potonje nazvati "nevjernim Židovima". 
Na kraju, spomenimo da termin "perfidi Judaei" u svojim djelima koriste veliki kršćanski pisci: sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Grgur Veliki, sv. Beda Časni, sv. Bernard, sv. Antun Padovanski, sv. Bonaventura, sv. Toma Akvinski i mnogi drugi crkveni naučitelji.

O terminu "velamen" ("zastor") na njihovim srcima

I slika "zastora na srcima" o kojemu govori molitva za obraćenje Židova, dolazi iz Svetoga pisma. Riječ je o usporedbi koju koristi sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kako bi objasnio otvrdnuće Židova, koji ne žele priznati Krista - kao obećanog Spasitelja koga su najavili sv. Mojsije i sveti proroci Staroga zavjeta.

Evo kako glasi taj pasus u prijevodu Duda-Fućak:

"Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes." (2 Kor 3, 14-16)

Sveti oci su pisali da se svakoj osobi koja se obrati na kršćansku vjeru, skida zastor sa srca. Tako sv. Ambrozije piše u tumačenju Psalma 118.:

"si quis converteretur et eum vellet audire, de corde suo velamen auferret, et revelata facie verum Salvatorem videret."
("ako se tko obrati i želi ga čuti, uklonit će zastor sa svoga srca, i otkrivenoga lice vidjeti istinskoga Spasitelja.")

I sv. Augustin slično govori, kad kaže (Ep. 147.):

"In qua enim facie velamen habent Judaei non transeundo ad Christum, quoniam cum transierit quisque ad Christum auferetur velamen..."
("Na tom, naime, licu Židovi imaju zastor, ne prelazeći Kristu, jer kad netko prijeđe Kristu, uklanja se zastor...")

A sad dolazimo i do trećega izraza iz molitve za obraćenje Židova, koji modernisti smatraju "kontroverznim".

O izrazu "sljepoća onoga naroda" ("illius populi obcaecatio")

O "sljepoći" ili "zaslijepljenosti" Židova govori Sveto pismo, kad govori o okorjelosti onih koji ustraju na krivom putu, napose o onima koji odbijaju prihvatiti Spasitelja.
I sam Gospodin u Evanđelju naziva slijepcima farizeje, koji nisu htjeli razumjeti i prihvatiti njegov nauk.

"Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 15, 14)

Sljepoću židovskog naroda najavio Gospodin još proroku Izaiji (Iz 6, 9-10). Evo kako taj pasus glasi u Šarićevom prijevodu:

"On reče: Idi, reci tome narodu: Slušajte samo, slušajte, ali nećete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali nećete poznati! Učini da otvrdne srce tome narodu! Učini gluhima uši njegove, slijepima oči njegove, da ne vidi očima svojim, da ne čuje ušima svojim, da srce njegovo ne dobije spoznaje, da se ne obrati i ne ozdravi!"

A ovako glasi u prijevodu "Kršćanske sadašnjosti":

"On odgovori: 'Idi i reci tom narodu: Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti, gledajte dobro, al’ nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio." 

Ovo Izaijino proročanstvo se citira u Ivanovom evanđelju, kad objašnjava zašto većina Židova nije prihvatila Spasitelja: 

"Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega, da se ispuni riječ koju kaza prorok Izaija: 'Gospodine! Tko povjerova našoj poruci? Kome li se otkri ruka Gospodnja?' Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže: 'Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.' Reče to Izaija jer je vidio slavu njegovu te o njemu zborio." (Iv 12, 37-41)

Taj isti pasus iz knjige proroka Izaije citirao je i sv. Pavao, nakon što je bezuspješno pokušavao obratiti Židove u Rimu. Evo kako je taj događaj zabilježen u zadnjem poglavlju Djela apostolskih:

"Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Prorokâ uvjeravao o Isusu. I jedne uvjeriše njegove riječi, a drugi nisu vjerovali. Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim: 'Idi k tomu narodu i reci mu: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.' Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati!" (Dj 28, 23-28)

Sv. Pavao i u poslanici Rimljanima govori o židovskoj sljepoći, kao privremenom stanju "dok ne uđe punina naroda" (Rim 11, 25): 

"caecitas ex parte contigit in Israel, donec plenitudo gentium intraret"

("sljepoća je djelomično zadesila Izrael, dok punina naroda ne uđe")

Zato je sasvim razumljivo da je Crkva uvijek molila da Gospodin oslobodi nevjerne Židove od te sljepoće, pa da se i oni obrate na katoličku vjeru. Molitva za obraćenje Židova je izraz ljubavi prema njima, i želje za njihovim istinskim dobrom - za njihovim spasenjem.

I to je ono što modernisti ne žele shvatiti. Molitva za obraćenje Židova nije nikakav "antisemitizam", nego upravo suprotno! Kroz povijest su podržavatelji te molitve bili upravo oni, koji su se protivili progonu Židova. Jer, zašto biste vi "proganjali" nekoga čijemu se obraćenju nadate?

Pogledajte pisma sv. Bernarda upućena nadbiskupu Mainza Henriku, gdje upravo liturgijsku molitvu za obraćenje Židova navodi kao argument protiv njihova progona i razlog zašto ih treba tolerirati (ep. 365. ad Henricum Archiepiscopum Moguntinum):

"Numquid incassum constituta est illa universalis oratio Ecclesiae, quae offertur pro perfidis Judaeis a Solis ortu usque ad occasum, ut Deus et Dominus auferat velamen de cordibus eorum, ut ad lumen veritatis a suis tenebris eruantur? Nisi enim eos, qui increduli sunt, credituros speraret, superfluum et vanum videretur orare pro eis."

("Zar je uzalud određena ona sveopća molitva Crkve, koja se prikazuje za nevjerne Židove od izlaska sunca sve do zalaska, da Bog i Gospodin ukloni zastor sa njihovih srdaca, da se svjetlu istine izbave od svojih tmina? Kada se, naime, ne bi nadala da će povjerovati oni, koji su nevjerni, činilo bi se suvišnim i ispraznim moliti za njih.")

A to zapravo vrijedi i za sve nekatolike. Crkva moli za njihovo obraćenje, jer ljubi svakog čovjeka i želi da se spasi. Kada bi modernisti iskreno ljubili inovjerce, onda bi i oni molili za njihovo obraćenje na katoličku vjeru. No, nema kod njih iskrene ljubavi. Čini se da je modernistima njihov "međureligijski dijalog" više sredstvo za samopromociju, konformnost i lagodan život. 

Vidjeli smo da je tradicionalna liturgijska molitva za obraćenje Židova posve biblijska. Svi su njezini dijelovi nadahnuti Svetim pismom. I zato bi se čak moglo reći: Tko je protiv te molitve, taj je protiv Svetoga pisma.

Ta je molitva kroz duga stoljeća bila nepromijenjena. Zabilježena je već u Gelazijevom sakramentaru i nakon toga u svim sakramentarima i misalima sve do 20. stoljeća. Uvijek ista, nepromijenjena.


Evo kako izgleda molitva za obraćenje Židova u Gellonskom sakramentaru iz 8. stoljeća.

Zatim, pogledajmo u Zagrebačkom misalu iz 1511. godine (dakle, gotovo 60 godina prije tridentinskoga Misala Pija V. - to naglašavam zbog "teologinje" koja je napisala da je sv. Pio V.  1570. "unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka").

Sada ćemo pogledati kako izgleda molitva za obraćenje Židova u glagoljaškoj baštini: u tri najpoznatija glagoljska misala: Misalu kneza Novaka, Misalu vojvode Hrvoja i Misalu po zakonu rimskoga dvora.

Na crkvenoslavenskom jeziku molitva Velikoga petka za obraćenje Židova glasi ovako:

"Pomolim se i za nevěrnije Juděje: da Bog i Gospod naš otmet pokrov ot srdac ih; da i ti poznajut Isusa Hrsta Gospoda našego.
Vsemogi věčni Bože, iže ni ijudějskije nevěrnosti ot svojeje milosti ne otmetaješi: usliši molitvi naše, ježe za slěpotu ljudij těh prinosim; da, poznavše svět istini tvojeje, iže jest Hrst, ot tmi svojeje izbavet se. Těmđe Gospodom našim..."

Tako glasi u Vajsovom misalu iz 1927. godine. Molitva je više-manje identična u srednjovjekovnim glagoljskim misalima.
Glavne razlike su u tome što je Vajsov misal izraz "judaica perfidia" preveo kao "ijudejskija něvernost", dok je u srednjovjekovnim glagoljskim misalima preveden kao "ijudějskija jarost".
Izraz "illius populi obcaecatio" ("sljepoća onoga naroda") u Vajsovom je misalu prevedena kao "slěpota ljudij těh", dok ga srednjovjekovni glagoljski misali prevode kao "osleplenije ljudij těh".


Pogledajmo tu molitvu u Misalu krbavskoga kneza Novaka iz 1368. godine.

U Misalu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1404. godine.

U prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi: Misalu po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine.

Uočite opširnu rubriku u sredini pisanu crvenim slovima, u sva tri misala. Ta rubrika objašnjava zašto se u molitvi za obraćenje Židova ne prigibaju koljena.
Rubrika govori ovako:

"Ne reci Amen na siju oraciju za Židove. Reci pomolim se, na ne prěklonim kolna, zač Židove poklanjajuće se pred nim rugajut se v dan sij. Zato Crkva otmećet tvoriti poklannie kolěn za nih."

("Ne reci Amen na ovu molitvu za Židove. Reci pomolimo se, ali ne prignimo koljena, jer su se Židovi rugali onoga dana, poklanjajući se pred Njim. Zato Crkva uklanja prigibanje koljena za njih.")

Razne varijacije u prijevodu pojedinih riječi su uobičajene kod prevođenja liturgijskih tekstova. Pa ni ova molitva nije izuzetak. To se događa i kod prevođenja liturgijskih tekstova na narodne jezike.

Tako je, primjerice, fra Petar Vlašić u svom prijevodu obreda Velikoga tjedna 1921. god., preveo izraz "perfidi Judaei" kao "otvrdnuti Židovi", a "judaica perfidia" kao "židovsko otvrdnuće".
Pogledaj Obredi Velike sedmice (Dubrovnik, 1921., str. 151.).

Da zaključimo ovaj tekst, vidjeli smo da je tradicionalna molitva za obraćenje židova posve u skladu sa Svetim pismom, te da čini prepoznatljivi dio je tisućljetne liturgijske tradicije Crkve. Ta je molitva potrebna, kao i ostale molitve za obraćenje nekatolika, što smo vidjeli iz gorenavedenih riječi sv. Augustina. Potrebna je radi spasenja duša!

Dodajmo tome i da su mnogi sveci u svojim propovijedima pozivali Židove na obraćenje, pisali učene rasprave u kojima su oborili sve židovske prigovore protiv kršćanske vjere, izrekli nadahnute i snažne govore o ovim temama. Dovoljno je spomenuti gorljive propovijedi sv. Martina Leónskog.

Može li pravi katolik samo tako preći preko svega toga? Zapanjujuće je kako modernisti mogu s takvom nepodnošljivom lakoćom, bez ikakvih skrupula, odbacivati svete pouke svih vjekova.

Odbacivanje molitve za obraćenje Židova u liturgijskoj reformi iz 1960-ih - i to s motivom ugađanja raznim liberalnim lobijima - najbolje pokazuje svu problematičnost "nove liturgije". Tu se najbolje vidi da je motiv liturgijskih reformatora zaista bio napraviti prekid s tisućljetnom crkvenom Tradicijom, kako bi se ugodilo nekatolicima.

Liturgijske novotare trebalo bi pitati ono što je sv. Augustin svojedobno pitao Vitala: "Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?"

Svećenici koji pristupaju Gospodinu, neka budu sveti

Još jedna važna poruka iz pobudnice pape sv. Pija X. Haerent animo odnosi se na svetost koju svećenici moraju imati kad prinose svetu misnu žrtvu. No, da bismo shvatili riječi sv. Pija X., trebamo prvo znati da su klasični katolički pisci, govoreći o ovim temama, uvijek povlačili paralele sa svećenicima Staroga zavjeta.

Pogledajte koliko se u starozavjetnim propisima naglašavala nužnost svetosti svećenika (kojima je bila glavna služba da prinose žrtve). Dovoljno je spomenuti nekoliko rečenica, koje su postale opće mjesta u klasičnoj katoličkoj literaturi:

Izl 19, 22
"Sacerdotes quoque qui accedunt ad Dominum, sanctificentur, ne percutiat eos."
("A svećenici koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udari.")

Lev 6, 18
"Legitimum ac sempiternum erit in generationibus vestris de sacrificiis Domini: omnis qui tetigerit illa, sanctificabitur."
("Zakonito i vječno bit će u vašim naraštajima od žrtava Gospodnjih: tko ih god dotakne, posvetit će se.")

Lev 21, 6
"Sancti erunt Deo suo, et non polluent nomen ejus: incensum enim Domini, et panes Dei sui offerunt, et ideo sancti erunt."
("Bit će sveti Bogu svomu, i neće okaljati njegovo ime: jer prinose kâd Gospodnji i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti.")

Ako se već u starozavjetnim propisima o žrtvama tražila tolika svetost svećenika, koliko se onda više traži svetost svećenika Novoga zavjeta, s obzirom da su starozavjetne žrtve bile pralik i proročanstvo novozavjetne žrtve?

Na to misli papa sv. Pio X. kad u Haerent animo kaže:

"At maxime ut ministri eius in praecellentissimo sacrificio, quod perenni virtute pro mundi vita innovatur, debemus ea animi conformatione uti, qua ille ad aram crucis seipsum obtulit hostiam immaculatam Deo. Nam si olim, in specie solummodo ac figura, tanta a sacerdotibus postulabatur sanctitas; ecquid a nobis, quum victima est Christus?

("Ali najviše kao Njegovi službenici u najizvrsnijoj Žrtvi, koja se vječnom snagom obnavlja za život svijeta, dužni smo se dušom tako suobličiti, kako je On prinio sama sebe na žrtveniku križa neokaljanu žrtvu Bogu. Naime, ako se nekada samo u slici i liku, tražila tolika svetost od svećenika, koliko onda od nas kad je žrtva Krist?")

Isti ćete argument redovito vidjeti u poznatim duhovnim knjigama kojima je svrha potaknuti svećenike na svetost pri prinošenju misne žrtve.

Odličan primjer je knjiga P. Chaignona Svećenik na oltaru, koja svoje drugo poglavlje počinje ovim riječima (str. 50.-53.):

Zato je svećeniku molitva naročita zapovijed

U povodu svoje pedesete godišnjice svećeništva 1908., papa sv. Pio X. uputio je svećenicima cijeloga svijeta poticajno pismo Haerent animo, poznato pod svojim podnaslovom Exhortatio ad clerum catholicum.

To je poziv svećenicima na svetost, u kojem se naročito ističe misao da razlika između svećenika i prosječnog "dobrog čovjeka" mora biti tako velika kao razlika između neba i zemlje. Ovu misao sv. Pio X. temelji na učenjima svetih otaca:

"Talis igitur quum sit mens Ecclesiae de sacerdotum vita, mirum nemini esse possit, quod sancti Patres ac Doctores omnes ita de ea re consentiant, ut illos fere nimios quis arbitretur: quos tamen si prudenter aestimemus, nihil eos nisi apprime verum Tectumque docuisse iudicabimus. Eorum porro sententia haec summatim est. Tantum scilicet inter sacerdotem et quemlibet probum virum intercedere debet discriminis, quantum inter caelum et terram: ob eamque causam, virtuti sacerdotali cavendum non solum ne gravioribus criminibus sit affinis, sed ne minimis quidem. In quo virorum tam venerabilium iudicio Tridentina Synodus stetit, quum monuit clericos, ut fugerent 'levia etiam delicta, quae in ipsisi maxima essent' (Sess. XXII., de reform., c. I.): maxima scilicet, non re ipsa, sed respectu peccantis, in quem, potiore iure quam in templorum aedificia, illud convenit: 'Domum tuam decet sanctitudo' (Ps. 92, 5)."

("Budući da je takvo stajalište Crkve o životu svećenika, nikomu ne može biti čudno, da su sveti oci i svi naučitelji toliko suglasni o toj stvari, da bi netko gotovo pomislio da pretjeruju: no, ako razborito razmislimo, shvatit ćemo da nisu učili ništa osim onoga što je posve istinito i pokriveno. A njihovo je mišljenje ukratko ovo: Treba biti takva razlika između svećenika i bilo kojeg dobrog čovjeka kakva je između neba i zemlje - i zbog tog razloga, svećenička se krepost mora čuvati, ne samo da se ne približi teškim grijesima, nego ni najmanjima. U prilog prosudbe tako časnih ljudi govori Tridentski sabor, kad opominje klerike da izbjegavaju 'također i lake prijestupe, koji su kod njih najteži' (Sess. XXII., de reform., c. I.): najteži dakako, ne u samoj stvari, nego u odnosu na onoga koji griješi, kojima s većim pravom nego građenim hramovima pristaje ona: 'Kući tvojoj dolikuje svetost' (Ps 92, 5).")

Dakle, ako uspoređujemo svećenika s prosječnim "dobrim čovjekom", svećenik mora biti na daleko višoj razini. Ne smije se događati da laici žive kreposnije nego svećenici. Recimo, danas možete vidjeti u nekim crkvama prizore gdje poneka dobra baka sama u crkvi klečeći moli krunicu. A župnik? Kako to da njega nikada ne vidite da klečeći moli pred svetohraništem? Dobro, ovaj primjer možda nije baš vješto sročen (jer se možda župnik klanja i moli u skrovitosti), ali razumijete što se želi reći? Ne smije se događati da laici imaju snažniji duhovni život nego svećenici. Štoviše, svećenici ih u tome moraju toliko nadvisivati: "koliko je razlika između neba i zemlje".

Sv. Pio X. kaže da svećenik bez svetosti prestaje biti sol zemlje:

"Item, sanctimonia posthabita, nihil admodum sacerdos sal terrae esse poterit; coruptum enim et contaminatum integritati minime aptum est conferrendae: unde autem sanctitas abest, ibi corruptionem inesse oportet. Quapropter Christus, eamdem insistens similitudinem, sacerdotes tales sal infatuatum dicit, quod 'ad nihilum valet ultra, nisi ut mittatur foras, atque adeo conculcetur ab hominibus' (Mt. 5, 13)."

("Isto tako, zanemarivši svetost, svećenik više ne može biti sol zemlje, jer nipošto nije prikladno sravniti ono što je pokvareno i okaljano sa neporočnošću; naime, gdje manjka svetosti, tamo nužno dolazi pokvarenost. Zbog toga Krist, ukazujući na tu sličnost, naziva takve svećenike bljutavom solju, koja 'nizašto više ne koristi, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze' (Mt 5, 13).")

Sv. Pio X. se pozvao na pismo pape Leona XIII. Testem benevolentiae nostrae, kojim je osuđena hereza amerikanizma. Naime, "amerikanisti" su stavljali "aktivne kreposti" (aktivizam u svijetu) ispred "pasivnih kreposti" (molitva, post, samozataja, mrtvenje, kontemplacija...). Pojednostavljeno rečeno, amerikanisti su razmišljali ovako: "Ma, koga briga što ja ne molim i ne činim pokoru; važno je da pomažem siromašnima. Ostalo nije ni bitno."
Tu zabludu je sv. Pio X. osudio i u enciklici Pascendi Dominici gregis, kao jednu od glavnih modernističkih hereza.

Razumljivo je stoga zašto sv. Pio X. toliko inzistira da svećenik mora biti čovjek molitve, pokore, mrtvenja i kontemplacije. Iako upozorava da se pri tome ne smiju zanemariti dužnosti prema vjernicima (propovijedanje, ispovijedanje, pohodi bolesnicima i umirućima, poučavanje neukih itd.), ipak naglašava:

"Inter haec vero insigne Pauli monitum sit menti defixum: 'Neque qui plantat est aliquid, neque qui rigat: sed qui incrementum dat Deus' (1 Cor. 3, 7). Liceat quidem euntes et flentes mittere semina; liceat ea labore multo fovere: sed ut germinent edantque optatos fructus, id nempe unius Dei est eiusque praepotentis auxilii."

("Usred toga, naime, treba imati pri umu Pavlovu opomenu: 'Niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti' (1 Kor 3, 7). Makar hodajući i plačući bacali sjemenje; makar ga obrađivali velikim trudom, ali da bi isklijalo i dalo željene plodove, to je samo do Boga i njegove premoćne pomoći.")

Crkva treba svete svećenike. Svećenike koji se svakodnevno trude oko svoga posvećenja. Papa sv. Pio X. otvoreno upozorava one koji se toga ne drže:

"Vae sacerdoti, qui suum tenere locum nesciat, et nomen Dei sancti, cui esse sanctus debet, infideliter polluat! Optimorum corruptio, teterrimum: 'Grandis dignitas sacerdotum, sed grandis ruina eorum, si peccant; laetemur ad ascensum, sed timeamus ad lapsum: non est tanti gaudii excelsa tenuisse, quanti moeroris de sublimioribus corruise'.
Vae igitur sacerdoti, qui, immemor sui, precandi studium deserit; qui piarum lectionum pabulum respuit; qui ad se ipse nunquam regreditur ut accusantis conscientiae exaudiat voces! Neque crudescentia animi vulnera, neque Ecclesiae matris ploratus movebunt miserum, donec eae feriant terribiles minae: 'Excaeca cor populi huius, et aures eius aggrava et oculos eius claude ne forte videat oculis suis, et auribus suis audiat, et corde suo intelligat, et convertatur, et sanem eum' (Is. 6, 10). - Triste omen ab unoquoque vestrum, dilecti filii, avertat dives in misericordia Deus; ipse qui Nostrum intuetur cor..."

("Jao svećeniku koji ne zna držati svoje mjesto, i ime svetoga Boga kome treba biti svet, nevjerno pogrđuje! Najgore je kad se pokvare najbolji: 'Veliko je dostojanstvo svećenika, ali velika je njihova ruševina ako sagriješe; radujmo se uzvišenju, ali strahujmo od pada: nije tolika radost što se držao uzvišeno, kolika je tuga što je nisko pao'.
Jao stoga svećeniku koji, zaboravivši se, napusti nastojanje oko molitve; koji odbaci hranu pobožnoga čitanja; koji nikada ne pogleda u sebe da čuje glasove savjesti koji ga optužuju! Jadnika neće potaknuti ni sve gore rane duše, niti plač majke Crkve, dok ne ponese one strašne prijetnje: 'Zaslijepi srce ovoga naroda, i otežaj njegove uši i zatvori njegove oči, da ne bi možda vidio svojim očima i čuo svojim ušima, i srcem svojim razumio, i obrati se i ozdravim ga' (Iz 6, 10). - Neka ovu žalosnu kob odvrati od svakoga od vas, ljubljeni sinovi, Bog koji je bogat milosrđem: On koji promatra naše srce...")

Zato je doista potrebno da svećenik bude čovjek intenzivne molitve.

"Sed enim sacerdos multo impensius ceteris paruisse debet Christi praecepto: 'Oportet semper orare' (Lc. 18, 1); cui inhaerens Paulus tantopere suadebat: 'Orationi instate, vigilantes in ea in gratiarum actione' (Col. 4, 2); 'Sine intermissione orate' (1 Ts. 5, 17)."

("Ali svećenik se mora mnogo više od drugih pokoriti Kristovoj zapovijedi: 'Treba svagda moliti' (Lk 18, 1); koje se tako dosljedno držao Pavao kad je poticao: 'U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju' (Kol 4, 2); 'Bez prestanka molite' (1 Sol 5, 17).")

Jedna mala digresija... Kako zapravo izgleda molitveni život jednog istinski revnog svećenika? Tko bi u tome mogao biti uzor? Mislim da je ovdje najbolje navesti primjer sluge Božjega fra Ante Antića.

Evo što o. Katalinić piše u životopisu fra Ante Antića iz 1967. godine...

Ante Katalinić, Dobri otac Antić, Split, 1967., str. 126.

Da bi čovjek mogao provoditi takav život, mora imati određenu molitveno-asketsku kondiciju. Kao što čovjeku treba dobra fizička kondicija da bi se mogao baviti profesionalnim sportom, tako je potrebna duhovna kondicija za intenzivan molitveni život.
Na primjer, vi ne možete očekivati od nekoga tko jedva moli jednom dnevno, da će sutra preći na moljenje tradicionalnog časoslova. Isto kao što ne možete očekivati od dječaka koji je tek počeo trenirati nogomet, da će odmah preći u profesionalne igrače. To tako ne ide.

Upravo zato postoje sjemeništa i svećenička formacija. Njihov je zadatak da postupno formiraju osobe koje će moći voditi intenzivan duhovni život. Tu se treniraju da budu sposobni jednoga dana samostalno moliti časoslov, kao i ostale molitve. Tu se također pripremaju za nadvladavanje teškoća koje se pojavljuju na tom putu (tjelesne slabosti, napasti, distrakcije, zamamnost i zamke svijeta itd.).


Sv. Pio X. govori kako sjemeništa moraju biti škole svetosti, kao i cijela daljnja svećeniča formacija, i tu izvodi pouku iz obreda prve tonzure (kojim se ulazilo u klerički stalež):

"Ad hanc ipsam vitae sanctimoniam, de qua iuvat paulo fusius dicere, magnis Ecclesiae spectat perpetuisque curis. Sacra idcirco Seminaria instituta: ubi, si litteris ac doctrinis imbuendi sunt in spem cleri adolescunt, at simul tamen praecipueque ad pietatem omnem a teneris annis sunt conformandi. Subinde vero, dum ipsa candidatos diuturnis intervallis gradatim promovet, nusquam, ut mater sedula, hortationibus de sanctitate assequenda parcit. Iucunda quidem ea sunt ad recolendum. Quum enim primum in sacram militiam cooptavit, voluit nos rite profiteri: 'Dominus pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues haereditatem meam mihi' (Ps. 15, 5). Quibus, inquit Hieronymus, monetur 'clericus ut qui, vel ipse pars Domini est, vel Dominum partem habet, talem se exhiberet, ut ipse possideat Dominum, et possideatur a Domino' (Ep. LII ad Nepotianum, n. 5.)."

("Baš na tu svetost života, o kojoj pomaže da malo opširnije govorimo, Crkva gleda s velikom i stalnom brigom. Zato su ustanovljena sveta sjemeništa: gdje iako treba mlade, koji se nadaju postati klericima, poučavati u pismima i naucima, ali istovremeno ih osobito treba oblikovati za svaku pobožnost još od mlađe dobi. A zatim, kad ona [Crkva] postepeno tijekom dužeg razdoblja priprema kandidate, kao brižna majka, nikada ne propušta poticaje na svetost. Radosno je prisjetiti ih se. Kad nas je, naime, prvo primila u svetu vojsku, željela je da s pravom ispovijedamo: 'Gospodin je udio moje baštine, i moga kaleža: ti si onaj koji ćeš mi vratiti baštinu' (Ps. 15, 5). Time se, kaže Jeronim, opominje 'da se klerik kao onaj koji bilo da je sam udio Gospodnji ili ima Gospodina kao svoj udio, tako iskaže da sam posjeduje Gospodina i bude posjedovan od Gospodina' (Ep. LII ad Nepotianum, n. 5.).")

Iz ovoga je jasno kakav mora biti odgoj u sjemeništima. Odgoj molitve i odgoj za molitvu.

To je odlično izraženo u uvodu priručnika i molitvenika za sjemeništarce Sursum corda (Zagreb, 1944., str. 8.-10.).

Na ove mise dolaze gotovo svi iz grada

U opisu običaja Zagrebačke crkve koje objavio Farlati u 5. svesku Illyricum sacrum (objavljenom 1775. godine), a koje su mu poslali službenici Zagrebačke biskupije, vidimo vrlo detaljne opise obreda u zagrebačkoj katedrali.

Budući da smo započeli vrijeme došašća, posebno je zanimljiv ovaj detalj:

"Singulis diebus ex antiqua consuetudine tria sacra, primum de Beata Virgine, secundum de sancto Stephano Rege, tertium de sancta Cruce leguntur; et eodem quidem tempore ad diversa altaria. Ad summum altare de sancto Stephano patrone; de sancta Cruce ad altare sanctae Crucis, de Beata Virgine ad altare Beatae Virginis; et cantui respondent alumni sive seminaristae, et clerici sive prebendarii. Haec autem sacra persolvuntur tempore hyemali, dum diescit; aestivo hora quinta post mediam noctem incipiunt, et ad horam sextam finiunt. Ad haec omnes fere ex civitate confluunt, potissimum ex inferiore; dein pergunt ad labores.
In adventu loco soliti sacri de Beata Virgine, cantatur sacrum votivum Rorate ad eamdem intentionem. Primum cantat Antistes, deinde successive secundum ordinem senii dignitates et canonici."

("Svakoga se dana po starome običaju čitaju tri mise, prva o Blaženoj Djevici, druga o svetome Stjepanu Kralju, treća o svetome Križu; i to u isto vrijeme na različitim oltarima. Na najvećem oltaru o svetome Stjepanu zaštitniku; o svetome Križu na oltaru svetoga križa, o Blaženoj Djevici na oltaru Blažene Djevice; a pjevanju odgovaraju učenici ili sjemeništarci, i klerici ili prebendari. A ove se svete službe obavljaju tijekom zimskog vremena kad se razdanjuje, a u ljetno vrijeme počinju u petu uru nakon ponoći, i završe do šeste ure. A na ove [službe] pritječu gotovo svi iz grada, naročito iz donjega grada; zatim idu za svojim poslovima.
U došašću se umjesto uobičajene službe o Blaženoj Djevici, pjeva zavjetna služba Rorate na istu nakanu. Prvo pjeva predstojnik [biskup], zatim sukcesivno prema redu stariji dostojanstvenici i kanonici.")

Po ovome vidimo koliko su bile popularne mise zornice u ono vrijeme. Izričito se kaže da su dolazili gotovo svi građani, prije nego što bi krenuli za svojim poslovima.
U došašću se služi zavjetna misa o Blaženoj Djevici Mariji, poznata po početnim riječima ulazne pjesme "Rorate coeli".

Misu Rorate nalazimo već u starim zagrebačkim misalima.

U Misalu Jurja iz Topuskog (1495. god.) označena je naslovom iznad slike: "De benedicta Virgine tempore adventus Domini" ("O blagoslovljenoj Djevici u vrijeme došašća Gospodnjega").

U Zagrebačkom misalu iz 1511. misa Rorate nosi naslov:

"De benedicta Virgine Maria in missis quotidianis. Infra tempora Adventus Domini"
("O blagoslovljenoj Djevici Mariji u svakodnevnim misama. Unutar vremena došašća Gospodnjega")

S napjevom ulazne pjesme za misu Rorate započinje i čuveni zbornik latinskih i hrvatskih pjesma Zagrebačke biskupije Citara octochorda (18. stoljeće).

O misi "Rorate" govori i Prva sinoda Zagrebačke nadbiskupije 1925. god., u odredbama kojima se promiče pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, propisujući da se ta misa može pjevati svaki dan - od ponedjeljka nakon prve nedjelje došašća do Badnjaka (izuzevši sam Badnjak).


Posljednje odredbe o misi "Rorate" za Zagrebačku nadbiskupiju nalaze se u Šeperovoj okružnici od 2. prosinca 1962.

IZVOR: Šeper - građa za životopis I., Zagreb, 1982., str. 153.