Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?

Teško je raspravljati s onima koji su usvojili modernistički model razmišljanja, jer ti ljudi većinom nisu svjesni da su mnoge stvari koje im serviraju modernistički pseudoteolozi zapravo obične manipulacije. Manipulira se danas svime: od osnovnih pojmova u teologiji, tumačenja Svetoga pisma, moralnih i pastoralnih pitanja... pa sve do životopisa svetaca. A zašto modernisti toliko manipuliraju? Zato što je diskontinuitet između njihovog "novog nauka" i onog istinskog stoljetnog nauka Crkve - toliko velik da ga je nemoguće premostiti. Kako bi opravdali svoje novotarije, oni moraju stalno proizvoditi iskrivljenu sliku svega onoga što je bilo prije Drugoga vatikanskog koncila.

Na primjer, jednostavno je nemoguće pronaći opravdanje za "međureligijski dijalog" i cijeli taj novi "pristup nekatoličkim religijama" u cijeloj dvotisućljetnoj katoličkoj teologiji. Nigdje u djelima svetih otaca ne možete pronaći ništa što bi opravdavalo "međureligijske skupove". Baš naprotiv, naći ćete bezbroj mjesta u kojima se oštro osuđuje šurovanje s lažnim religijama i krivovjerjima.
Zato modernisti često pribjegavaju raznim manipulacijama. Izvlače pojedine rečenice iz djela svetih otaca, izvrćući im smisao do razine falsifikata. To su izgleda naučili od svojih protestantskih uzora. Takve stvari su postale glavna aktivnost pojedinim profesorima u postkoncilskom razdoblju.

Naročito velik broj manipulacija možete vidjeti kod mnogih koji pišu o crkvenoj povijesti. A najviše je manipulacija na području povijesti liturgije.

S jedne strane, imate one koji namjerno manipuliraju pojedinim pitanjima iz povijesti liturgije, kako bi promicali određenu agendu u sadašnjosti, kao što je bio slučaj kod (selektivnog) arheologizma u 1950-ima i 1960-ima, kojemu je stvarni cilj bilo promicanje novotarija. To je specifični problem kod modernističkih liturgičara.
No, o tome više drugom prilikom.

Ali, osim ovakvih manipulatora, danas dodatnu pomutnju stvara široka dostupnost masovnih medija nestručnim ljudima. Internet je omogućio da bilo tko piše o bilo kojoj temi. Tako danas po raznim internetskim stranicima možete vidjeti kako o povijesti liturgije pišu ljudi, koji nikada u svom životu nisu čak ni prelistali neki stari misal, a kamoli nešto više. Dakle, ljudi čije je poznavanje izvora ravno nuli.

Evo jedan primjer...
Na ultraljevičarskom portalu "Autograf", jedna osoba koju liberalni mediji često predstavljaju kao "uglednu teologinju" napisala je ovo:

"Manifestacije slobode prema tradicjjama – pa makar se radilo i starima oko 400 godina – znamenite su značajke pontifikata pape Ivana XXIII., kao ni jednog drugog pape ni prije ni poslije njega.
Iako je formulacije važeće do 20. stoljeća utvrdio Tridentski sabor (1570. godine), molitva ”Pro perfidis Judaeis” nastala je već u 6. stoljeću. Od tada je židovska vjera ”iudaica perfidia” (židovska nevjera); od tada su kršćani molili Boga da skine koprenu s njihovih očiju i srdaca, podari im spoznaju Isusa Krista i spasi ih od tmine zaslijepljenosti i tvrdokornih srdaca. Od 800. godine se nije koljeno prignulo na spomen židovskog naroda, niti se izreklo ”Amen”.
Papa Pio V. je 1570. godine unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka."

Ne bismo se trebali ni osvrtati na ovo, da se ovdje ne ponavljaju neke zablude koje često šire upravo modernisti poput dotične "teologinje". Da ne spominjemo još i teze koje iznosi u nastavku teksta.

Zato je vrijeme da se jednom za svagda riješi to pitanje o molitvi za obraćenje Židova.

Prvo i osnovno, nije tek sv. Pio V. učinio tu molitvu obveznom u liturgiji Velikoga petka. Molitva za obraćenje Židova bila je od pamtivijeka obvezna u obredima Velikoga petka. Dakle, otkad postoji liturgija Velikoga petka, uvijek je molitva za obraćenje Židova bila njezin sastavni i obvezni dio.

Crkva je od početka - od apostolskih vremena - molila za obraćenje nevjernika, krivovjeraca i židova. 
Svečane molitve ("orationes sollemnes") koje su se zadržale u liturgiji Velikoga petka, u prvim su se stoljećima Crkve molile na svakoj svetoj misi.
Evo što kaže najpoznatiji hrvatski liturgičar 20. stoljeća, Dragutin Kniewald, u svojoj Liturgici (Zagreb 1937., str. 165.):

"...'oratio fidelium', koja se u svom obliku u rimskoj liturgiji sačuvala samo još na veliki petak. U prvo su se doba ove 'orationes sollemnes' molile kod svakog bogoslužnog sastanka, a u IX. v. prema OR I. 28. (PL 78, 950.) samo na veliki petak i veliku srijedu. Stoga i nema ova molitva neke naročite verbalne veze s današnjim danom [Velikim petkom], ali je ipak veoma prikladno da Crkva upravo na današnji dan, kad je Spasitelj umro za sve ljude, i sa svoje strane moli za čitavo čovječanstvo. To je opazio već Durandus, kad veli: 'Christus oravit pro inimicis et amicis ideo Ecclesia statim similiter orat pro omnibus'. Svaku od ovih molitava uvodi svećenik pozivom 'Oremus dilectissimi', a đakon svojim 'Flectamus genua' i subđakon 'Levate'. Samo kod molitava za nevjerne Židove otpada ovaj đakonov i subđakonov poziv, radi toga, jer su se Židovi rugali Spasitelju sagibajući koljeno pred njim."

Ako modernistima smetaju tradicionalne molitve za obraćenje krivovjeraca i židova na Veliki petak, kako bi im onda tek bilo da žive u prvim kršćanskim vremenima kad su se ove molitve molile na svakoj misi, a ne samo na Veliki petak?

Na primjer, u Gelazijevoj litanijskoj molitvi (Deprecatio Gelasii) koja se molila na početku svake mise (inače, vrlo slična velikoj ekteniji u bizantskoj liturgiji), prema 3. kanonu pokrajinskog sabora u Vaisonu 529. godine, X. molba glasi ovako:

"Pro iudaica falsitate... aut heretica pravitate deceptis vel gentilium superstitione perfusis veritatis Dominum deprecamur. R. Kyrie eleison."

("Za one koji su prevareni židovskom zabludom ili heretičkom zloćom ili obuzeti poganskim praznovjerjem molimo za istinu Gospodina. R. Kyrie eleison.")

O javnim crkvenim molitvama za obraćenje pogana, krivovjeraca i židova možete čitati u mnogim djelima svetih otaca.
Sv. Prosper iz Akvitanije, učenik sv. Augustina i tajnik pape sv. Leona Velikog, piše u svom djelu De vocatione omnium gentium (lib. I., cap. 12.):

"Praecepit itaque Apostolus, immo per Apostolum Dominus qui loquebatur in Apostolo, fieri 'obsecrationes, postulationes, gratiarum actiones pro omnibus hominibus, pro regibus, ac pro his qui in sublimitate sunt' (I. Tim. 2, 1-2). Quam legem supplicationis ita omnium sacerdotum et omnium fidelium devotio concorditer tenet, ut nulla pars mundi sit, in qua hujusmodi orationes non celebrentur a populis Christianis. Supplicat ergo ubique Ecclesia Deo, non solum pro sanctis et in Christo jam regeneratis, sed etiam pro omnibus infidelibus et inimicis crucis Christi, pro omnibus idolorum cultoribus, pro omnibus qui Christum in membris ipsius persequuntur, pro Judaeis quorum caecitati lumen Evangelii non refulget, pro haereticis et schismaticis, qui ab unitate fidei et caritatis alieni sunt. Quid autem pro istis petit, nisi ut relictis erroribus suis, convertantur ad Deum, accipiant fidem, accipiant caritatem, et de ignorantiae tenebris liberati, in agnitionem veniant veritatis?"

("Zapovijedio je dakle Apostol, štoviše, po Apostolu Gospodin koji je govorio u Apostolu, da budu 'prošnje, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i one koji su na vlasti' (2 Tim 2, 1-2). Taj zakon prošnje tako složno drži pobožnost svih svećenika i svih vjernika, da nema nijednog dijela svijeta u kojem se ne slave ovakve molitve od kršćanskih naroda. Moli dakle posvuda Crkva Boga, ne samo za svete i već preporođene u Kristu, nego također za sve nevjernike i neprijatelje križa Kristova, za sve štovatelje idola, za sve koji proganjaju Krista u njegovim udovima, za Židove čijoj sljepoći nije zasvijetlilo svjetlo Evanđelja, za krivovjerce i raskolnike, koji su odstupili od jedinstva vjere i ljubavi. A što za njih moli, nego da se, napustivši svoje zablude, obrate Bogu, prihvate vjeru, prihvate ljubav, i oslobođeni od tmina neznanja, dođu do spoznaje istine?")

Koliko su te molitve važne za Crkvu možemo dobro vidjeti iz poznatog pisma sv. Augustina (ep. 217.) Vitalu iz Kartage, napisanom oko 427. godine, u kojem sv. Augustin iznosi 12 pravila o (djelatnoj) milosti Božjoj. U tom pismu sv. Augustin, između ostaloga, objašnjava zašto nije dovoljno samo propovijedati nekršćanima, nego treba također moliti za njihovo obraćenje, jer je vjera Božji dar.

Velikom crkvenom naučitelju je pritom jedan od glavnih argumenata upravo taj drevni običaj Crkve da moli za obraćenje nevjernika.

Sv. Augustin tako pita Vitala:

"Numquid et orare prohibebis Ecclesiam pro infidelibus, ut sint fideles; pro iis qui nolunt credere, velint credere; pro iis qui ab eius lege doctrinaque dissentiunt, ut legi eius doctrinaeque consentiant, ut det illis Deus quod per prophetiam promisit, cor cognoscendi eum, et aures audiendi, quas utique acceperant; de quibus Salvator ipse dicebat: 'Qui habet aures audiendi, audiat'? Numquid ubi audieris sacerdotem Dei ad eius altare populum hortantem ad Deum orandum, vel ipsum clara voce orantem, ut incredulas gentes ad fidem suam venire compellat, non respondebis Amen? An etiam huius fidei sanitati contraria disputabis? Numquid beatissimum Cyprianum in hoc errasse clamabis vel susurrabis, ubi pro inimicis fidei christianae, ut etiam ipsi ad eam convertantur, orare nos docet? Numquid postremo apostolum Paulum pro Judaeis infidelibus habentem talia vota culpabis, de quibus ait: 'Bona voluntas quidem cordis mei, et deprecatio ad Deum fit pro illis in salutem' (Rom. 10, 1)?"

("Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za nevjernike, da postanu vjernici; za one koji ne žele vjerovati, da požele vjerovati; za one koji ne pristaju na Njegov zakon i nauk, da pristanu na Njegov zakon i nauk, da im Bog podari ono što je obećao po proroku: srce koje će spoznati i uši koje će poslušati, koje bi svakako primili; o kojima sam Spasitelj kaže: 'Tko ima uši da čuje, neka čuje'? Zar kad čuješ svećenika Božjega kako kod Njegova oltara potiče narod da moli, ili kad sam moli jasnim glasom, da prisili nevjerničke narode da priđu Njegovoj vjeri, nećeš odgovoriti Amen? Zar ćeš također i zdravlju ove vjere nešto prigovoriti? Zar ćeš vikati ili šaptati da je preblaženi Ciprijan u ovome pogriješio, kad nas je učio da molimo za neprijatelje kršćanske vjere, da se također i oni na nju obrate? Zar ćeš napokon pripisati krivnju i apostolu Pavlu, koji je imao takvu prošnju za nevjerne Židove, o kojima kaže: 'Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase.' (Rim 10, 1)?)

Ova ista pitanja mogao je sv. Augustin uputiti i današnjim modernistima koji govore da ne treba moliti za obraćenje nevjernika, heretika i židova. Mogao bi ista pitanja uputiti i liturgijskim reformatorima iz 1960-ih, koji su - otvoreno djelujući protiv dvotisućljetne crkvene Tradicije - izbacili iz nove liturgije sve molitve za obraćenje krivovjeraca i židova.
A u tim molitvama stvarno nema ničega što bi bilo kome moglo smetati...


Doista, kad bolje pogledate tradicionalnu molitvu za obraćenje Židova, uočit ćete da je posve biblijska.
Ta molitva, naime glasi ovako:

"Oremus et pro perfidis Judaeis; ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum; ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.
Omnipotens sempiterne Deus, qui etiam Judaicam perfidiam a tua misericordia non repellis, exaudi preces nostras, quas pro illius populi obcaecatione deferimus; ut, agnita veritatis tuae luce, quae Christus est, a suis tenebris eruantur. Per eumdem Dominum..."

("Molimo i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.
Svemogući vječni Bože, koji ni židovsku nevjeru ne odbacuješ od svog milosrđa, usliši naše molitve, koje prikazujemo zbog sljepoće tog naroda, da spoznavši svjetlo tvoje istine, što je Krist, budu izbavljeni od svojih tmina. Po istom Gospodinu...")

Možda treba malo pojasniti pojedine izraze iz ove molitve, kako bi se izbjegle zabune i krive interpretacije. Zadržat ćemo se na tri termina koji, izgleda, najviše smetaju lijevo-liberalnim pseudoteolozima:
- "perfidi Judaei" ("nevjerni Židovi")
- "zastor na njihovim srcima"
- "sljepoća onoga naroda"  

Nakon toga vidjet ćemo nekoliko konkretnih primjera kako molitva za obraćenje Židova izgleda u starim liturgijskim knjigama, koji pokazuju stoljetni kontinuitet ove molitve u liturgijskom životu Crkve.
No, krenimo redom...

O terminu "perfidi Judaei" ("nevjerni Židovi")

Ovaj je izraz iz nekog razloga postao trn u oku modernistima još 1920-ih, kad su započeli kampanju za njegovo uklanjanje. Ali, što taj izraz zapravo znači? Odakle dolazi?

Termin "nevjerni Židovi" (grčki: ἀπειθήσαντες Ἰουδαῖοι) javlja se u Svetom pismu, u Djelima apostolskim (14, 2):

οἱ δὲ ἀπειθήσαντες Ἰουδαῖοι ἐπήγειραν καὶ ἐκάκωσαν τὰς ψυχὰς τῶν ἐθνῶν κατὰ τῶν ἀδελφῶν.

U Bibliji KS (Duda-Fućak) taj su termin preveli kao "nepokorni Židovi":

"Ali nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće." (Dj 14, 2)

U Šarićevom prijevodu Biblije stoji: "Židovi, koji nijesu vjerovali". Ovdje je očit utjecaj Vulgate, gdje stoji: "Qui vero increduli fuerunt Judaei".

Važnost izraza "nevjerni Židovi" jest u tome da se naglasi razlika između "vjernih Židova" (Židova koji su se obratili na kršćanstvo) i "nevjernih Židova" (onih koji okorjelo odbijaju kršćansku vjeru).

Već se u Svetome pismu Židove koji su prihvatili kršćanstvo naziva "vjernim Židovima", dakle, kršćanskim vjernicima židovske narodnosti. Tako se majka sv. Timoteja u Djelima apostolskim (16, 1) naziva "vjernom Židovkom" (lat. "fidelis Judaea").

U grčkom tekstu Djela apostolskih taj pasus glasi ovako:

Κατήντησεν δὲ καὶ εἰς Δέρβην καὶ εἰς Λύστραν. καὶ ἰδοὺ μαθητής τις ἦν ἐκεῖ ὀνόματι Τιμόθεος, υἱὸς γυναικὸς Ἰουδαίας πιστῆς, πατρὸς δὲ Ἕλληνος.

U postkoncilskom prijevodu KS (Duda-Fućak) nisu se držali izvornika, nego su preveli taj izraz kao "pokrštena Židovka":

"Stiže tako u Derbu i Listru. Ondje, gle, bijaše učenik neki imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka."

Šarić je puno točnije preveo taj izraz: "žena Židovka koja je vjerovala".

Inače, možemo dodati da sv. Pavao hvali kršćansku vjeru Timotejeve majke i bake u Drugoj poslanici Timoteju:

"imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi" (2 Tim 1, 5)

Po tome vidimo kako je Crkva uvijek rado prihvaćala Židove koji su spremno prihvatili kršćansku vjeru, i nije povlačila razlike između njih i ostalih vjernika na temelju narodnosti: "Koji ste god u Kristu kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema Židov, niti Grk... Jer svi ste jedno u Kristu Isusu" (Gal 3, 27-28).

Dakle, kako bi se istaknula razlika između kršćanskih Židova i  Židova koji odbijaju kršćanstvo, potrebno je ove potonje nazvati "nevjernim Židovima". 
Na kraju, spomenimo da termin "perfidi Judaei" u svojim djelima koriste veliki kršćanski pisci: sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Grgur Veliki, sv. Beda Časni, sv. Bernard, sv. Antun Padovanski, sv. Bonaventura, sv. Toma Akvinski i mnogi drugi crkveni naučitelji.

O terminu "velamen" ("zastor") na njihovim srcima

I slika "zastora na srcima" o kojemu govori molitva za obraćenje Židova, dolazi iz Svetoga pisma. Riječ je o usporedbi koju koristi sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kako bi objasnio otvrdnuće Židova, koji ne žele priznati Krista - kao obećanog Spasitelja koga su najavili sv. Mojsije i sveti proroci Staroga zavjeta.

Evo kako glasi taj pasus u prijevodu Duda-Fućak:

"Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes." (2 Kor 3, 14-16)

Sveti oci su pisali da se svakoj osobi koja se obrati na kršćansku vjeru, skida zastor sa srca. Tako sv. Ambrozije piše u tumačenju Psalma 118.:

"si quis converteretur et eum vellet audire, de corde suo velamen auferret, et revelata facie verum Salvatorem videret."
("ako se tko obrati i želi ga čuti, uklonit će zastor sa svoga srca, i otkrivenoga lice vidjeti istinskoga Spasitelja.")

I sv. Augustin slično govori, kad kaže (Ep. 147.):

"In qua enim facie velamen habent Judaei non transeundo ad Christum, quoniam cum transierit quisque ad Christum auferetur velamen..."
("Na tom, naime, licu Židovi imaju zastor, ne prelazeći Kristu, jer kad netko prijeđe Kristu, uklanja se zastor...")

A sad dolazimo i do trećega izraza iz molitve za obraćenje Židova, koji modernisti smatraju "kontroverznim".

O izrazu "sljepoća onoga naroda" ("illius populi obcaecatio")

O "sljepoći" ili "zaslijepljenosti" Židova govori Sveto pismo, kad govori o okorjelosti onih koji ustraju na krivom putu, napose o onima koji odbijaju prihvatiti Spasitelja.
I sam Gospodin u Evanđelju naziva slijepcima farizeje, koji nisu htjeli razumjeti i prihvatiti njegov nauk.

"Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 15, 14)

Sljepoću židovskog naroda najavio Gospodin još proroku Izaiji (Iz 6, 9-10). Evo kako taj pasus glasi u Šarićevom prijevodu:

"On reče: Idi, reci tome narodu: Slušajte samo, slušajte, ali nećete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali nećete poznati! Učini da otvrdne srce tome narodu! Učini gluhima uši njegove, slijepima oči njegove, da ne vidi očima svojim, da ne čuje ušima svojim, da srce njegovo ne dobije spoznaje, da se ne obrati i ne ozdravi!"

A ovako glasi u prijevodu "Kršćanske sadašnjosti":

"On odgovori: 'Idi i reci tom narodu: Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti, gledajte dobro, al’ nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio." 

Ovo Izaijino proročanstvo se citira u Ivanovom evanđelju, kad objašnjava zašto većina Židova nije prihvatila Spasitelja: 

"Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega, da se ispuni riječ koju kaza prorok Izaija: 'Gospodine! Tko povjerova našoj poruci? Kome li se otkri ruka Gospodnja?' Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže: 'Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.' Reče to Izaija jer je vidio slavu njegovu te o njemu zborio." (Iv 12, 37-41)

Taj isti pasus iz knjige proroka Izaije citirao je i sv. Pavao, nakon što je bezuspješno pokušavao obratiti Židove u Rimu. Evo kako je taj događaj zabilježen u zadnjem poglavlju Djela apostolskih:

"Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Prorokâ uvjeravao o Isusu. I jedne uvjeriše njegove riječi, a drugi nisu vjerovali. Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim: 'Idi k tomu narodu i reci mu: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.' Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati!" (Dj 28, 23-28)

Sv. Pavao i u poslanici Rimljanima govori o židovskoj sljepoći, kao privremenom stanju "dok ne uđe punina naroda" (Rim 11, 25): 

"caecitas ex parte contigit in Israel, donec plenitudo gentium intraret"

("sljepoća je djelomično zadesila Izrael, dok punina naroda ne uđe")

Zato je sasvim razumljivo da je Crkva uvijek molila da Gospodin oslobodi nevjerne Židove od te sljepoće, pa da se i oni obrate na katoličku vjeru. Molitva za obraćenje Židova je izraz ljubavi prema njima, i želje za njihovim istinskim dobrom - za njihovim spasenjem.

I to je ono što modernisti ne žele shvatiti. Molitva za obraćenje Židova nije nikakav "antisemitizam", nego upravo suprotno! Kroz povijest su podržavatelji te molitve bili upravo oni, koji su se protivili progonu Židova. Jer, zašto biste vi "proganjali" nekoga čijemu se obraćenju nadate?

Pogledajte pisma sv. Bernarda upućena nadbiskupu Mainza Henriku, gdje upravo liturgijsku molitvu za obraćenje Židova navodi kao argument protiv njihova progona i razlog zašto ih treba tolerirati (ep. 365. ad Henricum Archiepiscopum Moguntinum):

"Numquid incassum constituta est illa universalis oratio Ecclesiae, quae offertur pro perfidis Judaeis a Solis ortu usque ad occasum, ut Deus et Dominus auferat velamen de cordibus eorum, ut ad lumen veritatis a suis tenebris eruantur? Nisi enim eos, qui increduli sunt, credituros speraret, superfluum et vanum videretur orare pro eis."

("Zar je uzalud određena ona sveopća molitva Crkve, koja se prikazuje za nevjerne Židove od izlaska sunca sve do zalaska, da Bog i Gospodin ukloni zastor sa njihovih srdaca, da se svjetlu istine izbave od svojih tmina? Kada se, naime, ne bi nadala da će povjerovati oni, koji su nevjerni, činilo bi se suvišnim i ispraznim moliti za njih.")

A to zapravo vrijedi i za sve nekatolike. Crkva moli za njihovo obraćenje, jer ljubi svakog čovjeka i želi da se spasi. Kada bi modernisti iskreno ljubili inovjerce, onda bi i oni molili za njihovo obraćenje na katoličku vjeru. No, nema kod njih iskrene ljubavi. Čini se da je modernistima njihov "međureligijski dijalog" više sredstvo za samopromociju, konformnost i lagodan život. 

Vidjeli smo da je tradicionalna liturgijska molitva za obraćenje Židova posve biblijska. Svi su njezini dijelovi nadahnuti Svetim pismom. I zato bi se čak moglo reći: Tko je protiv te molitve, taj je protiv Svetoga pisma.

Ta je molitva kroz duga stoljeća bila nepromijenjena. Zabilježena je već u Gelazijevom sakramentaru i nakon toga u svim sakramentarima i misalima sve do 20. stoljeća. Uvijek ista, nepromijenjena.


Evo kako izgleda molitva za obraćenje Židova u Gellonskom sakramentaru iz 8. stoljeća.

Zatim, pogledajmo u Zagrebačkom misalu iz 1511. godine (dakle, gotovo 60 godina prije tridentinskoga Misala Pija V. - to naglašavam zbog "teologinje" koja je napisala da je sv. Pio V.  1570. "unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka").

Sada ćemo pogledati kako izgleda molitva za obraćenje Židova u glagoljaškoj baštini: u tri najpoznatija glagoljska misala: Misalu kneza Novaka, Misalu vojvode Hrvoja i Misalu po zakonu rimskoga dvora.

Na crkvenoslavenskom jeziku molitva Velikoga petka za obraćenje Židova glasi ovako:

"Pomolim se i za nevěrnije Juděje: da Bog i Gospod naš otmet pokrov ot srdac ih; da i ti poznajut Isusa Hrsta Gospoda našego.
Vsemogi věčni Bože, iže ni ijudějskije nevěrnosti ot svojeje milosti ne otmetaješi: usliši molitvi naše, ježe za slěpotu ljudij těh prinosim; da, poznavše svět istini tvojeje, iže jest Hrst, ot tmi svojeje izbavet se. Těmđe Gospodom našim..."

Tako glasi u Vajsovom misalu iz 1927. godine. Molitva je više-manje identična u srednjovjekovnim glagoljskim misalima.
Glavne razlike su u tome što je Vajsov misal izraz "judaica perfidia" preveo kao "ijudejskija něvernost", dok je u srednjovjekovnim glagoljskim misalima preveden kao "ijudějskija jarost".
Izraz "illius populi obcaecatio" ("sljepoća onoga naroda") u Vajsovom je misalu prevedena kao "slěpota ljudij těh", dok ga srednjovjekovni glagoljski misali prevode kao "osleplenije ljudij těh".


Pogledajmo tu molitvu u Misalu krbavskoga kneza Novaka iz 1368. godine.

U Misalu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1404. godine.

U prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi: Misalu po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine.

Uočite opširnu rubriku u sredini pisanu crvenim slovima, u sva tri misala. Ta rubrika objašnjava zašto se u molitvi za obraćenje Židova ne prigibaju koljena.
Rubrika govori ovako:

"Ne reci Amen na siju oraciju za Židove. Reci pomolim se, na ne prěklonim kolna, zač Židove poklanjajuće se pred nim rugajut se v dan sij. Zato Crkva otmećet tvoriti poklannie kolěn za nih."

("Ne reci Amen na ovu molitvu za Židove. Reci pomolimo se, ali ne prignimo koljena, jer su se Židovi rugali onoga dana, poklanjajući se pred Njim. Zato Crkva uklanja prigibanje koljena za njih.")

Razne varijacije u prijevodu pojedinih riječi su uobičajene kod prevođenja liturgijskih tekstova. Pa ni ova molitva nije izuzetak. To se događa i kod prevođenja liturgijskih tekstova na narodne jezike.

Tako je, primjerice, fra Petar Vlašić u svom prijevodu obreda Velikoga tjedna 1921. god., preveo izraz "perfidi Judaei" kao "otvrdnuti Židovi", a "judaica perfidia" kao "židovsko otvrdnuće".
Pogledaj Obredi Velike sedmice (Dubrovnik, 1921., str. 151.).

Da zaključimo ovaj tekst, vidjeli smo da je tradicionalna molitva za obraćenje židova posve u skladu sa Svetim pismom, te da čini prepoznatljivi dio je tisućljetne liturgijske tradicije Crkve. Ta je molitva potrebna, kao i ostale molitve za obraćenje nekatolika, što smo vidjeli iz gorenavedenih riječi sv. Augustina. Potrebna je radi spasenja duša!

Dodajmo tome i da su mnogi sveci u svojim propovijedima pozivali Židove na obraćenje, pisali učene rasprave u kojima su oborili sve židovske prigovore protiv kršćanske vjere, izrekli nadahnute i snažne govore o ovim temama. Dovoljno je spomenuti gorljive propovijedi sv. Martina Leónskog.

Može li pravi katolik samo tako preći preko svega toga? Zapanjujuće je kako modernisti mogu s takvom nepodnošljivom lakoćom, bez ikakvih skrupula, odbacivati svete pouke svih vjekova.

Odbacivanje molitve za obraćenje Židova u liturgijskoj reformi iz 1960-ih - i to s motivom ugađanja raznim liberalnim lobijima - najbolje pokazuje svu problematičnost "nove liturgije". Tu se najbolje vidi da je motiv liturgijskih reformatora zaista bio napraviti prekid s tisućljetnom crkvenom Tradicijom, kako bi se ugodilo nekatolicima.

Liturgijske novotare trebalo bi pitati ono što je sv. Augustin svojedobno pitao Vitala: "Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?"