Bez autoriteta, poslušnosti i stege ne može postojati nijedno dobro uređeno društvo
Preduvjet uspješnog katoličkog djelovanja u društvu, pa i politici, jest poznavanje crkvenog nauka o vlasti i autoritetu. Ako društveni odnosi i državni zakoni ne odražavaju taj nauk, onda vas ne treba čuditi da i u drugim pitanjima padaju u moralnu dekadenciju.
Svaki pravni sustav ima određenu filozofsku i ideološko-političku pozadinu. Kada čitate ustave suvremenih država, morate biti svjesni da je gotovo svaki članak nastao pod utjecajem određene filozofije, pa čak i oni koji se površnom promatraču možda čine "neutralnima". Mnogi vjernici nisu svjesni koliko je tih temeljnih ustavnih odredaba u direktnoj suprotnosti s naukom Crkve.
U političkim raspravama danas gotovo nitko ne otvara ova pitanja. Ljudi se bave posljedicama, a ne uzrocima problema. U tome se krije jedan od glavnih razloga za česte neuspjehe onih koji se bore za kršćanske vrijednosti.
Kako ćete se boriti za kršćanske vrijednosti u okvirima koje su zadali oni koji su se borili protiv Crkve?
Nažalost, mnogi koji se danas izjašnjavaju kao "borci za kršćanske vrijedosti" nisu na čistu o tome što jest kršanska vrijednost, a što nije.
Jedna je od takvih situacija kada se pozivaju na članak 1. Ustava RH, koji kaže:
"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."
Ovu formulaciju su autori Ustava RH doslovno prepisali iz ustava drugih država s objašnjenjem da je uobičajena kod "svih demokratskih država".
A sama ideja zapravo vuče korijene od "prosvjetiteljskih" teoretičara poput Johna Lockea (prozvanog "otac liberalizma"), koji su razlagali koncepcije o društvenom ugovoru. Posebno ju je proširio J. J. Rousseau svojim djelom O društvenom ugovoru. U političku je praksu uvedena tijekom Francuske revolucije, kad je usvojena u francuskom ustavu iz 1791. godine. Odatle se ta ideja proširila drugdje po Europi. Njezini su nositelji bile liberalne snage, koje su radile svim silama na rušenju "starog društva".
Kako to onda da danas pojedini konzervativni aktivisti uzvikuju taj isti slogan: "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu!"?
A što kaže Sveto pismo? Vlast dolazi od Boga!
"Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene."
(Rim 13, 1)
Nauk Katoličke Crkve o vlasti i autoritetu službeno je izrazio papa Leon XIII. u enciklici Diuturnum illud (29. lipnja 1881.). Bez poznavanja te enciklike ne možemo uopće ni razgovarati o kršćanskoj politici.
Leon XIII. odmah na početku naglašava da govori ex cathedra, naučavajući što katolici trebaju vjerovati:
"Quapropter cum regendae Ecclesiae catholicae, doctrinarum Christi custodi et interpreti, Dei beneficio praepositi simus, auctoritatis Nostrae esse iudicamus, Venerabiles Fratres, publice commemorare quid a quoquam in hoc genere officii catholica veritas exigat..."
("Zbog toga, jer smo Božjim dobročinstvom postavljeni da upravljamo Katoličkom Crkvom, čuvaricom i tumačiteljicom nauka Kristovih, prosudili smo da spada u našu vlast, časna braćo, javno spomenuti što od svakoga u ovoj vrsti službe traži katolička istina...")
Prvo papa objašnjava kako liberalne ideje da "vlast dolazi od naroda" imaju podrijetlo u onoj poplavi novotarija tijekom protestantske pobune protiv zakonite vlasti tijekom 16. stoljeća, a dobile su konačni oblik kod "prosvjetiteljskih" filozofa 18. stoljeća.
"Verum si fieri non potuit, ut e mediis civitatibus politica potestas tolleretur, certe libuit omnes artes adhibere ad vim eius elevandam, maiestatemque minuendam: idque maxime saeculo XVI, cum infesta opinionum novitas complures infatuavit. Post illud tempus non solum ministrari sibi libertatem largius, quam par esset multitudo contendit; sed etiam originem constitutionemque civilis hominum societatis visum est pro arbitrio confingere. Immo recentiores perplures, eorum vestigiis ingredientes qui sibi superiore saeculo philosophorum nomen inscripserunt, omnem inquiunt potestatem a populo esse; quare qui eam in civitate gerunt, ab iis non uti suam geri, sed ut a populo sibi mandatam, et hac quidem lege, ut populi ipsius voluntate, a quo mandata est, revocari possit. Ab his vero dissentiunt catholici homines, qui ius imperandi a Deo repetunt, velut a naturali necessarioque principio."
("Zaista, ako se nije moglo postići da se iz država ukloni politička vlast, zasigurno je trebalo svim mogućim umijećima ukloniti njezinu snagu i umanjiti njezino veličanstvo: i to najviše u XVI. stoljeću, kad su pogibeljne novotarije mišljenja mnoge zaludile. Nakon toga vremena, ne samo da su si mnoštva nastojala prisvojiti veću slobodu negoli je prikladno, nego su po samovolji nastojali preurediti također i podrijetlo i ustroj građanskoga ljudskog društva. Štoviše, mnogi noviji sljedbenici njihovih stopa, koji su si tijekom prošloga stoljeća pripisali ime filozofa, tvrde da je sva vlast od naroda; stoga oni koji je obnašaju u državi, vrše je ne kao svoju, nego kao povjerenu od naroda, i to sa zakonom, da se može opozvati voljom istoga naroda od koga je povjerena. No, s time se ne slažu katolici, koji vraćaju da je pravo na vladanje od Boga, kao od prirodnoga i nužnoga izvora.")
A ovo je ocjena pape Leona XIII. o liberalnim doktrinama o političkoj vlasti:
"...inventae a recentioribus de potestate politica doctrinae magnas iam acerbitates hominibus attulerunt, metuendumque ne extrema malorum afferant in posterum. Etenim ius imperandi nolle ad Deum referre auctorem, nihil est aliud quam politicae potestatis et pulcherrimum splendorem velle deletum et nervos incisos. Quod autem inquiunt ex arbitrio illam pendere multitudinis, primum opinione falluntur, deinde nimium levi ac flexibili fundamento statuunt principatum."
("...doktrine o političkoj vlasti, izmišljene od suvremenih mislilaca, već su nanijele velike muke ljudima, i za bojati se da ne bi kasnije nanijele i krajnja zla. Naime, odbijati priznati Boga početnikom prava na vladanje, nije ništa drugo nego željeti izbrisati političku vlast i njezin lijepi sjaj, i presjeći veze. A to što tvrde da ona ovisi o volji mnoštva - prvo, griješe u mišljenju, zatim, stavljaju vladu na suviše nestalan i sagibljiv temelj.")
Zanimljivo je kako Leon XIII. objašnjava neprekinuti niz nereda u Europi, od protestantske "reformacije" u 16. stoljeću do modernih dekadentnih ideja poput komunizma:
"Revera illam, quam Reformationem vocant, cuius adiutores et duces sacram civilemque potestatem novis doctrinis funditus oppugnaverunt, repentini tumultus et audacissimae rebelliones, praesertim in Germania, consecutae sunt; idque tanta cum domestici deflagratione belli et caede, ut nullus pene locus expers turbarum et cruoris videretur. - Ex illa haeresi ortum duxit saeculo superiore falsi nominis philosophia, et ius quod appellant novam, et imperium populare, et modum nesciens licentia, quam plurimi solam libertatem putant. Ex his ad finitimas pestes ventum est, scilicet ad Communismum, ad Socialismum, ad Nihilismum, civilis nominum societatis teterrima portenta ac pene funera."
("Uistinu, ono što zovu Reformacijom, čiji su podržavatelji i vođe novim naucima iz temelja porušili svetu i građansku vlast, slijedili su iznenadni neredi i najdrskije pobune, napose u Njemačkoj, i to s takvim planućem rata i pokolja, da se činilo da nijedno mjesto nije izuzeto od buna i prolijevanja krvi. Iz tog krivovjerja vuče podrijetlo lažna filozofija prošloga stoljeća, i pravo koje nazivaju novim i vlašću naroda, i raspuštenost koja ne zna za mjeru, koju mnogi smatraju samom slobodom. Od njih je došlo do posljednjih kugâ, to jest, do komunizma, do socijalizma, do nihilizma, nakazama i gotovo grobnicama građanskoga društva.")
Leon XIII. se pritom prisjetio i borbe svojih prethodnika protiv novotara. Izrijekom hvali postupanje Klementa VII., Klementa XII., Benedikta XIV. i Leona XII.
"Quamobrem egregie Pontifices Romani communi utilitati servisse iudicandi sunt, quod Novatorum frangendos semper curaverunt tumidos inquietosque spiritus; ac persaepe monuerunt, quantum ii sint civili etiam societati periculosi."
("Zbog toga, treba priznati da su izvrsno rimski prvosvećenici služili općem dobru, jer su uvijek nastojali slomiti ohole i uzburkane duhove novotara; i vrlo su često opominjali koliko su oni opasni također i za građansko društvo.")
U najvažnijem dijelu enciklike, papa Leon XIII. objašnjava nauk Crkve o podrijetlu vlasti na temelju Svetoga pisma i svetih otaca:
"Revera humani potentatus in Deo esse fontem, libri Veteris testamenti pluribus locis praeclare confirmant. Per me reges regnant... per me principes imperant, et potentes decernunt iustitiam (Prov. VIII, 15,16). Atque alibi: Praebete aures vos qui continetis nationes... quoniam data est a Deo potestas vobis, et virtus ab Altissimo (Sap. VI, 3, 4). Quod libro Ecclesiastici idem continetur: In unamquamque gentem Deus praeposuit rectorem (Eccl. XVII, 14). — Ista tamen, quae Deo auctore didicerant, paullatim homines ab ethnica superstitione dedocti sunt; quae sicut veras rerum species et notiones complures, ita etiam principatus germanam formam pulchritudinemque corrupit. Postmodo, ubi Evangelium christianum affulsit, veritati vanitas cessit, rursumque illud dilucere coepit, unde omnis auctoritas manat, nobilissimum divinumque principium. — Prae se ferenti atque ostentanti Praesidi romano absolvendi condemnandi potestatem, Christus Dominus, non haberes, respondit, potestatem adversus me ullam, nisi tibi datum esset desuper (Ioan. XIX, 11). Quem locum s. Augustinus explanans, Discamus, inquit, quod, dixit, quod et per Apostolum docuit, quia non est potestas nisi a Deo (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Doctrinae enim praeceptisque Iesu Christi Apostolorum incorrupta vox resonavit tamquam imago. Ad Romanos, principum Ethnicorum, imperio subiectos, Pauli est excelsa et plena gravitatis sententia: Non est potestas nisi a Deo; ex quo tamquam ex caussa illud concludit: Princeps Dei minister est (Ad Rom. XIII, 1, 4)."
("Uistinu, da je izvor ljudske vlasti u Bogu vrlo jasno potvrđuju knjige Staroga zavjeta na mnogo mjesta. 'Po meni kraljevi kraljuju... Po meni knezovi vladaju, i odličnici uređuju pravdu.' (Izr 8, 15-16). I drugdje: 'Poslušajte, vi koji upravljate narodima... jer dana vam je vlast od Boga, i moć od Svevišnjega' (Mudr 6, 3-4). Što je također sadržano i u knjizi Crkvenice [Sirah]: 'Svakomu je narodu Bog postavio vladara' (Crkve. 17, 14). — Ovo naime, što su od Boga kao autora naučili ljudi, malo-pomalo su napuštali pod utjecajem poganskog praznovjerja, kao što su napustili i mnoge druge istinite spoznaje o stvarima, tako se također pokvario i izvorni oblik i ljepota vladavine. Nakon toga, gdje je zasjalo kršćansko Evanđelje, ispraznost je ustupila mjesto istini, i opet je počelo svjetliti ono, odakle potječe svaka vlast, najplemenitije i božansko počelo. — Krist Gospodin je odgovorio rimskom uravitelju koji mu je iznosio svoju vlast da ga može pustiti ili osuditi: 'Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.' (Iv 19, 11). Tumačeći ovo mjesto, sv. Augustin kaže: 'Učimo što je rekao, što je naučavao i po Apostolu, da nema vlasti osim od Boga' (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Naime, nauk i zapovijedi Isusa Krista odražava nepokvareni glas Apostola kao slika. Rimljanima, podloženima vlasti poganskih vladara, upućena je visoka poruka i puna ozbiljnosti: 'Nema vlasti doli od Boga'; iz čega kao od uzroka zaključuje ovako: 'Vladar je Božji službenik' (Rim 13, 1, 4).")
Nauk Crkve o vlasti ne odnosi se samo na političku vlast, nego i na duge oblike vlasti, npr. vlast svećenika nad vjernicima, zatim vlast oca obitelji nad ukućanima - i ta vlast dolazi od Boga.
Papa Leon XIII. tako kaže:
"Eam, quae in sacerdotibus est, proficisci a Deo tam est cognitum, ut ii apud omnes populos ministri et habeantur et appellentur Dei. Similiter potestas patremfamilias expressam retinet quamdam effigiem ac formam auctoritatis, quae est in Deo, a quo omnis paternitas in caelis et in terra nominatar (Ad Ephes. III, 15). Isto autem modo diversa genera potestatis miras inter se habent similitudines, cum quidquid uspiam est imperii et auctoritatis, eius ab uno eodemque mundi opifice et domino, qui Deus est, origo ducatur."
("Da ona [vlast] koja je u svećenicima, potječe od Boga toliko je poznato, da se oni i smatraju i nazivaju službenicima Božjim. Slično, i vlast oca obitelji zadržava određenu sliku i oblik autoriteta, koja je u Bogu, 'od koga se imenuje svako očinstvo na nebu i na zemlji' (Ef 3, 15). Na taj način razne vrste vlasti imaju čudesne sličnosti, budući da što je god od vlasti i autoriteta, izvodi podrijetlo od jednog i istog Gospodara i Stvoritelja svijeta, koji je Bog.")
Nasuprot mišljenjima nekih neupućenih komentatora, enciklika Diuturnum illud nije načelno usmjerena protiv demokracije i republikanskog uređenja države. Leon XIII. izričito kaže da ljudi mogu legitimno odabrati i republikanski oblik vladavine, ako im više odgovara. No, i u takvom se tipu države mora priznati da vlast dolazi od Boga.
U Hrvatskoj se za širenje katoličkog nauka o vlasti naročito zalagao bl. Ivan Merz. Naš se blaženik gorljivo zauzimao za širenje svijesti o enciklici Leona XIII. Diuturnum illud. Čak je ulazio i u javne polemike s liberalnim tiskom o tim pitanjima. A pisao je o tim temama i u privatnim pismima.
U jednom pismu 3. kolovoza 1927., bl. Ivan Merz piše:
"Napokon kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi, da sva vlast dolazi od naroda da je narod izvor svih prava, da je svaki pojedinac autonoman te iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži itd. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zbacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno."
Na stranici postulature bl. Ivana Merza već su nekoliko godina javno dostupna za preuzimanje sabrana djela bl. Ivana Merza. Ako pogledate VI. svezak, naići ćete na jedan blaženikov tekst pod nazivom "Vlast i poslušnost" (str. 248.-257.), gdje se obrađuje enciklika Leona XIII. Diuturnum illud.
Bl. Ivan Merz je isticao da orlovska organizacija (kao i općenito cijela Katolička akcija) mora širiti katolički nauk o vlasti i autoritetu, nasuprot liberalnim nazorima o vlasti.
Izdvajam jedan dio teksta (str. 248.- 255.) da vidite kako pravi katolički intelektualac razmišlja o pitanjima vlasti.
Treba li uopće ići onda na izbore?
OdgovoriIzbrišiTreba. Pogledajte što mons. Andrija Živković piše o dužnosti izlaska na izbore u udžbeniku za moralnu teologiju na str. 225.-227.
Izbriši