U povodu svoje pedesete godišnjice svećeništva 1908., papa sv. Pio X. uputio je svećenicima cijeloga svijeta poticajno pismo Haerent animo, poznato pod svojim podnaslovom Exhortatio ad clerum catholicum.
To je poziv svećenicima na svetost, u kojem se naročito ističe misao da razlika između svećenika i prosječnog "dobrog čovjeka" mora biti tako velika kao razlika između neba i zemlje. Ovu misao sv. Pio X. temelji na učenjima svetih otaca:
"Talis igitur quum sit mens Ecclesiae de sacerdotum vita, mirum nemini esse possit, quod sancti Patres ac Doctores omnes ita de ea re consentiant, ut illos fere nimios quis arbitretur: quos tamen si prudenter aestimemus, nihil eos nisi apprime verum Tectumque docuisse iudicabimus. Eorum porro sententia haec summatim est. Tantum scilicet inter sacerdotem et quemlibet probum virum intercedere debet discriminis, quantum inter caelum et terram: ob eamque causam, virtuti sacerdotali cavendum non solum ne gravioribus criminibus sit affinis, sed ne minimis quidem. In quo virorum tam venerabilium iudicio Tridentina Synodus stetit, quum monuit clericos, ut fugerent 'levia etiam delicta, quae in ipsisi maxima essent' (Sess. XXII., de reform., c. I.): maxima scilicet, non re ipsa, sed respectu peccantis, in quem, potiore iure quam in templorum aedificia, illud convenit: 'Domum tuam decet sanctitudo' (Ps. 92, 5)."
("Budući da je takvo stajalište Crkve o životu svećenika, nikomu ne može biti čudno, da su sveti oci i svi naučitelji toliko suglasni o toj stvari, da bi netko gotovo pomislio da pretjeruju: no, ako razborito razmislimo, shvatit ćemo da nisu učili ništa osim onoga što je posve istinito i pokriveno. A njihovo je mišljenje ukratko ovo: Treba biti takva razlika između svećenika i bilo kojeg dobrog čovjeka kakva je između neba i zemlje - i zbog tog razloga, svećenička se krepost mora čuvati, ne samo da se ne približi teškim grijesima, nego ni najmanjima. U prilog prosudbe tako časnih ljudi govori Tridentski sabor, kad opominje klerike da izbjegavaju 'također i lake prijestupe, koji su kod njih najteži' (Sess. XXII., de reform., c. I.): najteži dakako, ne u samoj stvari, nego u odnosu na onoga koji griješi, kojima s većim pravom nego građenim hramovima pristaje ona: 'Kući tvojoj dolikuje svetost' (Ps 92, 5).")
Dakle, ako uspoređujemo svećenika s prosječnim "dobrim čovjekom", svećenik mora biti na daleko višoj razini. Ne smije se događati da laici žive kreposnije nego svećenici. Recimo, danas možete vidjeti u nekim crkvama prizore gdje poneka dobra baka sama u crkvi klečeći moli krunicu. A župnik? Kako to da njega nikada ne vidite da klečeći moli pred svetohraništem? Dobro, ovaj primjer možda nije baš vješto sročen (jer se možda župnik klanja i moli u skrovitosti), ali razumijete što se želi reći? Ne smije se događati da laici imaju snažniji duhovni život nego svećenici. Štoviše, svećenici ih u tome moraju toliko nadvisivati: "koliko je razlika između neba i zemlje".
Sv. Pio X. kaže da svećenik bez svetosti prestaje biti sol zemlje:
"Item, sanctimonia posthabita, nihil admodum sacerdos sal terrae esse poterit; coruptum enim et contaminatum integritati minime aptum est conferrendae: unde autem sanctitas abest, ibi corruptionem inesse oportet. Quapropter Christus, eamdem insistens similitudinem, sacerdotes tales sal infatuatum dicit, quod 'ad nihilum valet ultra, nisi ut mittatur foras, atque adeo conculcetur ab hominibus' (Mt. 5, 13)."
("Isto tako, zanemarivši svetost, svećenik više ne može biti sol zemlje, jer nipošto nije prikladno sravniti ono što je pokvareno i okaljano sa neporočnošću; naime, gdje manjka svetosti, tamo nužno dolazi pokvarenost. Zbog toga Krist, ukazujući na tu sličnost, naziva takve svećenike bljutavom solju, koja 'nizašto više ne koristi, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze' (Mt 5, 13).")
Sv. Pio X. se pozvao na pismo pape Leona XIII. Testem benevolentiae nostrae, kojim je osuđena hereza amerikanizma. Naime, "amerikanisti" su stavljali "aktivne kreposti" (aktivizam u svijetu) ispred "pasivnih kreposti" (molitva, post, samozataja, mrtvenje, kontemplacija...). Pojednostavljeno rečeno, amerikanisti su razmišljali ovako: "Ma, koga briga što ja ne molim i ne činim pokoru; važno je da pomažem siromašnima. Ostalo nije ni bitno."
Tu zabludu je sv. Pio X. osudio i u enciklici Pascendi Dominici gregis, kao jednu od glavnih modernističkih hereza.
Razumljivo je stoga zašto sv. Pio X. toliko inzistira da svećenik mora biti čovjek molitve, pokore, mrtvenja i kontemplacije. Iako upozorava da se pri tome ne smiju zanemariti dužnosti prema vjernicima (propovijedanje, ispovijedanje, pohodi bolesnicima i umirućima, poučavanje neukih itd.), ipak naglašava:
"Inter haec vero insigne Pauli monitum sit menti defixum: 'Neque qui plantat est aliquid, neque qui rigat: sed qui incrementum dat Deus' (1 Cor. 3, 7). Liceat quidem euntes et flentes mittere semina; liceat ea labore multo fovere: sed ut germinent edantque optatos fructus, id nempe unius Dei est eiusque praepotentis auxilii."
("Usred toga, naime, treba imati pri umu Pavlovu opomenu: 'Niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti' (1 Kor 3, 7). Makar hodajući i plačući bacali sjemenje; makar ga obrađivali velikim trudom, ali da bi isklijalo i dalo željene plodove, to je samo do Boga i njegove premoćne pomoći.")
Crkva treba svete svećenike. Svećenike koji se svakodnevno trude oko svoga posvećenja. Papa sv. Pio X. otvoreno upozorava one koji se toga ne drže:
"Vae sacerdoti, qui suum tenere locum nesciat, et nomen Dei sancti, cui esse sanctus debet, infideliter polluat! Optimorum corruptio, teterrimum: 'Grandis dignitas sacerdotum, sed grandis ruina eorum, si peccant; laetemur ad ascensum, sed timeamus ad lapsum: non est tanti gaudii excelsa tenuisse, quanti moeroris de sublimioribus corruise'.
Vae igitur sacerdoti, qui, immemor sui, precandi studium deserit; qui piarum lectionum pabulum respuit; qui ad se ipse nunquam regreditur ut accusantis conscientiae exaudiat voces! Neque crudescentia animi vulnera, neque Ecclesiae matris ploratus movebunt miserum, donec eae feriant terribiles minae: 'Excaeca cor populi huius, et aures eius aggrava et oculos eius claude ne forte videat oculis suis, et auribus suis audiat, et corde suo intelligat, et convertatur, et sanem eum' (Is. 6, 10). - Triste omen ab unoquoque vestrum, dilecti filii, avertat dives in misericordia Deus; ipse qui Nostrum intuetur cor..."
("Jao svećeniku koji ne zna držati svoje mjesto, i ime svetoga Boga kome treba biti svet, nevjerno pogrđuje! Najgore je kad se pokvare najbolji: 'Veliko je dostojanstvo svećenika, ali velika je njihova ruševina ako sagriješe; radujmo se uzvišenju, ali strahujmo od pada: nije tolika radost što se držao uzvišeno, kolika je tuga što je nisko pao'.
Jao stoga svećeniku koji, zaboravivši se, napusti nastojanje oko molitve; koji odbaci hranu pobožnoga čitanja; koji nikada ne pogleda u sebe da čuje glasove savjesti koji ga optužuju! Jadnika neće potaknuti ni sve gore rane duše, niti plač majke Crkve, dok ne ponese one strašne prijetnje: 'Zaslijepi srce ovoga naroda, i otežaj njegove uši i zatvori njegove oči, da ne bi možda vidio svojim očima i čuo svojim ušima, i srcem svojim razumio, i obrati se i ozdravim ga' (Iz 6, 10). - Neka ovu žalosnu kob odvrati od svakoga od vas, ljubljeni sinovi, Bog koji je bogat milosrđem: On koji promatra naše srce...")
Zato je doista potrebno da svećenik bude čovjek intenzivne molitve.
"Sed enim sacerdos multo impensius ceteris paruisse debet Christi praecepto: 'Oportet semper orare' (Lc. 18, 1); cui inhaerens Paulus tantopere suadebat: 'Orationi instate, vigilantes in ea in gratiarum actione' (Col. 4, 2); 'Sine intermissione orate' (1 Ts. 5, 17)."
("Ali svećenik se mora mnogo više od drugih pokoriti Kristovoj zapovijedi: 'Treba svagda moliti' (Lk 18, 1); koje se tako dosljedno držao Pavao kad je poticao: 'U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju' (Kol 4, 2); 'Bez prestanka molite' (1 Sol 5, 17).")
Jedna mala digresija... Kako zapravo izgleda molitveni život jednog istinski revnog svećenika? Tko bi u tome mogao biti uzor? Mislim da je ovdje najbolje navesti primjer sluge Božjega fra Ante Antića.
Evo što o. Katalinić piše u životopisu fra Ante Antića iz 1967. godine...
 |
| Ante Katalinić, Dobri otac Antić, Split, 1967., str. 126. |
Da bi čovjek mogao provoditi takav život, mora imati određenu molitveno-asketsku kondiciju. Kao što čovjeku treba dobra fizička kondicija da bi se mogao baviti profesionalnim sportom, tako je potrebna duhovna kondicija za intenzivan molitveni život.
Na primjer, vi ne možete očekivati od nekoga tko jedva moli jednom dnevno, da će sutra preći na moljenje tradicionalnog časoslova. Isto kao što ne možete očekivati od dječaka koji je tek počeo trenirati nogomet, da će odmah preći u profesionalne igrače. To tako ne ide.
Upravo zato postoje sjemeništa i svećenička formacija. Njihov je zadatak da postupno formiraju osobe koje će moći voditi intenzivan duhovni život. Tu se treniraju da budu sposobni jednoga dana samostalno moliti časoslov, kao i ostale molitve. Tu se također pripremaju za nadvladavanje teškoća koje se pojavljuju na tom putu (tjelesne slabosti, napasti, distrakcije, zamamnost i zamke svijeta itd.).
Sv. Pio X. govori kako sjemeništa moraju biti škole svetosti, kao i cijela daljnja svećeniča formacija, i tu izvodi pouku iz obreda prve tonzure (kojim se ulazilo u klerički stalež):
"Ad hanc ipsam vitae sanctimoniam, de qua iuvat paulo fusius dicere, magnis Ecclesiae spectat perpetuisque curis. Sacra idcirco Seminaria instituta: ubi, si litteris ac doctrinis imbuendi sunt in spem cleri adolescunt, at simul tamen praecipueque ad pietatem omnem a teneris annis sunt conformandi. Subinde vero, dum ipsa candidatos diuturnis intervallis gradatim promovet, nusquam, ut mater sedula, hortationibus de sanctitate assequenda parcit. Iucunda quidem ea sunt ad recolendum. Quum enim primum in sacram militiam cooptavit, voluit nos rite profiteri: 'Dominus pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues haereditatem meam mihi' (Ps. 15, 5). Quibus, inquit Hieronymus, monetur 'clericus ut qui, vel ipse pars Domini est, vel Dominum partem habet, talem se exhiberet, ut ipse possideat Dominum, et possideatur a Domino' (Ep. LII ad Nepotianum, n. 5.)."
("Baš na tu svetost života, o kojoj pomaže da malo opširnije govorimo, Crkva gleda s velikom i stalnom brigom. Zato su ustanovljena sveta sjemeništa: gdje iako treba mlade, koji se nadaju postati klericima, poučavati u pismima i naucima, ali istovremeno ih osobito treba oblikovati za svaku pobožnost još od mlađe dobi. A zatim, kad ona [Crkva] postepeno tijekom dužeg razdoblja priprema kandidate, kao brižna majka, nikada ne propušta poticaje na svetost. Radosno je prisjetiti ih se. Kad nas je, naime, prvo primila u svetu vojsku, željela je da s pravom ispovijedamo: 'Gospodin je udio moje baštine, i moga kaleža: ti si onaj koji ćeš mi vratiti baštinu' (Ps. 15, 5). Time se, kaže Jeronim, opominje 'da se klerik kao onaj koji bilo da je sam udio Gospodnji ili ima Gospodina kao svoj udio, tako iskaže da sam posjeduje Gospodina i bude posjedovan od Gospodina' (Ep. LII ad Nepotianum, n. 5.).")
Iz ovoga je jasno kakav mora biti odgoj u sjemeništima. Odgoj molitve i odgoj za molitvu.
To je odlično izraženo u uvodu priručnika i molitvenika za sjemeništarce Sursum corda (Zagreb, 1944., str. 8.-10.).
Nema komentara:
Objavi komentar