Rimokatolička liturgija kao baština koju smo naslijedili od djedova

Proslava tisućgodišnjice Hrvatskog kraljevstva u Karlovcu 1925. godine - Sv. Misa na Jelačićevom trgu

Godine 1925., kad je cijela Hrvatska slavila tisućgodišnjicu uspostave Hrvatskog Kraljevstva, bl. Ivan Merz je napisao tekst "Hrvatske crkve", koji je objavljen u kalendaru "Danica" Društva sv. Jeronima.
U tom članku, Merz ističe da je upravo (tradicionalna) liturgija ono što povezuje Hrvate s njihovim davnim precima, kao i s vremenom stare hrvatske države:

"Zamislite si jedan čas! Kada stupite u jednu rimokatoličku crkvu i vidite upaljene svijeće, okićene oltare i svećenika odjevena u svečano misno ruho, zamislite sebi da ste za tisuću godina stariji i da se upravo toga dana slavi na Tomislavovu dvoru jedna velika svečanost. Lako ćete to učiniti, jer je sveta Misa u doba hrvatskoga kraljevstva bila skoro ista takva, kao što je i mi danas služimo po našim selima i gradovima. Rimokatolička služba Božja spada dakle među onu živu baštinu, koju su naši oci predali narednim naraštajima, i vrlo je malo stvari dandanas, koje bi bile tako živa i lijepa uspomena na dane naših djedova, kao baš sveta Misa.
Dok su se razni običaji promijenili tokom vjekova, rimokatolička Misa stoji poput čvrste hridine, kojoj podnožje počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti, a vrhunac joj siže u buduće vjekove, među našu unučad i praunučad. Sveta nas Misa povezuje poput čvrste niti s onima, koji počivaju u sjeni naših zvonika i koji će jednom za nama doći. Ona je dakle moćna veza našeg narodnog jedinstva i naše narodne svijesti."

Merzovo opažanje da (tradicionalna) liturgija kakva se služila u njegovo vrijeme, "počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti", prilično je točna.

Da zaista postoji čvrsta veza između liturgije u doba narodnih kraljeva i tradicionalne liturgije kakva se očuvala do danas, može se uvjeriti svatko tko malo prouči sačuvane liturgijske knjige iz vremena starohrvatske države, kao Splitski evanđelistar, Osorski evanđelistar, šibenski "Liber sequentiarum et sacramentorum" (izvorno se koristio u Puli u 11. stoljeću), ili nešto kasniji Splitski sakramentar.

Kako ovih dana proučavam Časoslov opatice Čike (nastao oko 1065. god.), jasno vidim poveznice s tradicionalnim Rimskim brevijarom.

Dat ću vam jedan primjer...

Spomenuo sam prošli tjedan da se u Čikinom časoslovu nalazi zavjetni oficij Presvetoga Trojstva.
Uzmimo subotnju večernju iz tog oficija.


Pogledajte dobro antifone, koje su navedene nakon rubrike pisane crvenim slovima "Sabb(ato) antiphona ad vesperum"...

Evo, da olakšam onima koji nisu navikli čitati srednjovjekovne rukopise...

Antifona za psalam 143. glasi:

"Gloria tibi Trinitas aequalis, una Deitas, et ante omnia saecula, et nunc et in perpetuum."

Antifona za psalam 144.

"Gloria laudis resonet in ore omnium, Patri genitoque Proli, Spiritui Sancto pariter resultet laude perenni."

Antifona za psalam 145.:

"Laus et perennis gloria Deo Patri et Filio, Sancto simul Paraclito, in saecula saeculorum.

Antifona za psalam 146.:

"Laus Deo Patri, parilique Proli, et tibi Sancte, studio perenni, Spiritus, nostro resonet ab ore, omne per aevum."

Antifona za psalam 147.:

"Ex quo omnia, per quem omnia, in quo omnia: ipsi gloria in saecula"

Antifona za Magnificat:

"Gratias tibi, Deus, gratias tibi vera et una Trinitas."

A sad pogledajte antifone za prvu večernju blagdana Presvetog Trojstva u jednom tipičnom primjerku tradicionalnog Rimskog brevijara iz 20. stoljeća.
Uočite da su sve antifone iste!

A onda kad pogledamo nedjeljnu večernju oficija Presvetoga Trojstva u Čikinom časoslovu, naiđemo kod Magnificata opet na istu antifonu kao u Rimskom brevijaru na blagdan Presvetoga Trojstva:

"Te Deum Patrem ingenitum, te Filium unigenitum, te Spiritum Sanctum Paraclitum, sanctam et individuam Trinitatem, toto corde et ore confitemur, laudamus atque benedicimus: tibi gloria in saecula."

Inače, ta je molitva uzeta iz razmatranja sv. Augustina (Meditationes, cap. 9.).

Ovo sve što sam naveo, samo je jedan primjer stoljetnog kontinuiteta u tradicionalnoj liturgiji. Tek toliko da potvrdimo točnost tvrdnji bl. Ivana Merza, navedenih na početku.

Trebamo istaknuti da je kontinuitet tradicionalne liturgije puno širi od pojedinih istih molitava. On se prvenstveno očituje (da se tako izrazim) u istom stavu, istom načinu razmišljanja, zbog čega čak i one mjestimične razlike u liturgijskim knjigama kroz stoljeća - ne mogu izbrisati suštinski isti "lex orandi".
Jer, čak i ako se poneke molitve razlikuju u nekim riječima ili izrazima, svejedno se njima moli na isti način, po istom principu i za iste ciljeve.

To je zato što su sve te molitve nadahnute istim izvorima: Svetim pismom (u njenom starom latinskom obliku) i djelima svetih otaca.
Spomenuo sam gore razmatranja (meditationes) sv. Augustina. Kad ih čitate, u njima lako prepoznajete isti način izražavanja kakav nalazite u tradicionalnoj liturgiji.
Želim iskoristiti ovu priliku, da potaknem sve one koji znaju latinski da čitaju Augustinove: Meditationes i Soliloquia.
Ako ste ih već pročitali, pročitajte ih još jednom. I još jednom! I još jednom!
Upravo su to oni čisti izvori na kojima su se nadahnjivali toliki sveci kroz povijest. Zato ne trebamo pitati kako su pojedine molitve iz tih djela došle u liturgiju.

Hrvatskom narodu na razmišljanje

Dominikanac Jordan Viculin (1893.-1944.) najpoznatiji je kao skladatelj pjesme "Kraljice svete krunice". Istaknuo se također svojim misionarskim djelovanjem, držanjem duhovnih vježbi, ispovijedanjem, a osobito širenjem pobožnosti svete krunice.

Poginuo je u savezničkom bombardiranju Zagreba, 22. veljače 1944., koje je pogodilo dominikanski samostan, ubivši osam redovnika.

Nedugo prije svoje smrti, Viculin je napisao dolje navedeni tekst, koji je objavljen u dominikanskom listu Gospina krunica.
Vrijedi ga pročitati... To je kršćanski pogled na pitanja rata i mira.

Danas se toliko riječi troši na govor o miru, a nitko ne govori o uzrocima rata. Ako su ratovi kazna za grijehe, onda bez eliminacije grijeha neće nikada doći do "svjetskog mira".
Koliko se zadnjih godina propovijedalo o miru?
A je li ijedan rat prekinut zbog tih propovijedi?
Jesu li svi ti silni "apeli za mir" zaustavili ijedan sukob na svijetu?
Bilo bi bolje da se propovijedala pokora, koja može otkloniti kazne koje čovječanstvo zaslužuje za svoje grijehe, pa tako i ratove.
U suprotnom, ispalo bi da neki ljudi žele "mir", samo kako bi mogli u miru nastaviti uživati u grijehu. Recimo stoga jasno: bez eliminacije psovke, bluda, nevjere, svetogrđa itd... neće nikada doći do mira.

Poslušajmo što govori p.Viculin: "Treba najprije ustanoviti izvor zla i odstraniti ga!"

 

ČASOSLOV OPATICE ČIKE - Kako su molile hrvatske redovnice u doba kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira?

Mi Hrvati znamo ponekad biti malo nedosljedan narod. Hvalimo se pred strancima s našom tisućljetnom pismenošću, pokazujemo im naše stare kodekse, liturgijske i druge knjige i isprave - a sami ih ne čitamo!
Znaju li naši ljudi uopće što u njima piše?
Koliko ima među nama ljudi koji bi znali nešto više reći o ovim prvorazrednim spomenicima naše kulture, osim njihovog naziva?

Evo, ja sam se ovih dana potrudio da pročitam časoslov opatice Čike, koji je napisan u skriptoriju benediktinske opatije sv. Krševana u Zadru oko 1065. godine.
Naime, Hrvatski državni arhiv je u suradnji s KS i Maticom hrvatskom objavio još 2002. fototipsko izdanje tog rukopisa, kao i suvremeni prijepis prema latinskom izvorniku. Osim toga, objavljena je i doktorska disertacija M. Grgića iz 1976. koja daje detaljnu analizu tog časoslova.

Bilo bi vrijeme da se i na ovom blogu ponešto kaže o tom časoslovu, koji ima toliko vrijednih poruka za katoličke vjernike u Hrvatskoj. No, prije toga, trebamo nešto reći o opatici Čiki, za koju je pisan ovaj časoslov.

Ona je vrlo dobro poznata osoba iz tog vremena. Kralj Petar Krešimir IV. je u jednoj svojoj povelji iz 1066. doslovno naziva "soror mea Cicca" ("sestra moja Čika"). To je potaknulo rasprave među povjesničarima (koje traju do danas) u kakvom su oni točno rodbinskom odnosu bili (bratić i sestrična, neki daljnji rod ili pak pravi brat i sestra?).
Ja se s tim pitanjem neću baviti, jer nije važno za temu o kojoj ću danas govoriti.

Čika je utemeljila benediktinski samostan sv. Marije u Zadru. Osnivačka povelja je zabilježena u prastarom Kartularu samostana sv. Marije (inače, jednom od važnijih izvora za stariju hrvatsku povijest). A glasi ovako:

"Anno incarnationis Domini nostri Iesu Christi millesimo sexagesimo VI., Cresimiro rege regnante Chroatiae et Stephano Iaderae praesulante ac Drago ibidem priorante. Ego Cicca, filia Doimi et Vekenegae, neptis Madii prioris, uxor Andreae, filii Pape, post interfectionem mariti cum duabus remanens filiabus in viduitate, videlicet Domnanna et Vekenega, coepi corde perpendere, qualiter istius caducae vitae non perderem hereditatem et futuram non ammiterem perpetuitatem sicque mihi salubrius aestimans consilium, ut ego cum maiori filia scilicet Domnanna Deo dicarer monacha, minorem vero Vekenae maritali subderem iugo. Huius vero consilii fratrem germanum et consanguineos, quos habebam propinquos, feci mihi conscios Stephanum episcopum et Drago priorem et Crinam totius mei actus cooperatores ac providos ordinatores et quae dictanda sunt adiutores. At postquam eis utilis est visa mea tractatio, ipsi communi cum concivibus habito consilio ac Petrum, sanctissimum abbatem sancti Chrisogoni, cum omnibus monachis huic innectentes meditationi donaverunt mihi ecclesiolam sanctae Mariae minoris ante portam Bellate, ut ibi monasterium..."

("Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću šezdeset VI., dok je u Hrvatskoj vladao kralj Krešimir, i u Zadru bio biskup Stjepan, a Drago u istom mjestu bio prior. Ja Čika, kćer Dujma i Vekenege, unuka priora Madija, žena Andrije, sina Pape, nakon ubojstva supruga ostala udovica s dvije kćeri, Domnanom i Vekenegom, počela sam u srcu razmišljati kako da ne izgubim nasljedstvo ovog prolaznog života i vječnost budućeg života, i tako sam trijezno procijenila zamisao, da se ja sa starijom kćeri, to jest Domnanom, posvetim Bogu kao redovnica, a da mlađu, to jest Vekenegu, podložim bračnom jarmu. O ovoj zamisli obavijestila sam svog rođenog brata i rođake, koje sam imala bližnje, biskupa Stjepana i priora Dragu i Krinu, suradnike mojih djela i brižne usmjeritelje i pomagatelje u onome što sam rekla. I nakon što se njima učinilo korisnim moje izlaganje, oni su mi nakon savjetovanja sa svim građanima, i Petrom, presvetim opatom svetoga Krševana, sa svim redovnicima koji su sudjelovali u tom promišljanju, darovali manju crkvicu svete Marije pred vratima Belate, da tamo samostan..." [ovdje je isprava znatno oštećena, pa se ne može dalje čitati])

U istom je kartularu zabilježena i povelja kralja Petra Krešimira IV., kojom on uzima u zaštitu samostan sv. Marije i daje mu "kraljevsku slobodu" ("regia libertas"). Inače, ova je isprava poznata po tome što se u njoj prvi put spominje grad Šibenik (zato se Šibenik naziva Krešimirovim gradom).
Glasi ovako:

"Anno incarnationis Domini nostri Iesu Christi millesimo sexagesimo VI., Dukyzi Constantinopoleos imperante. Ego Cresimir, rex Chroatiae et Dalmatiae, filius Stephani regis, concessione Laurentii, Spalatensis archiepiscopi, omniumque nostri regni episcoporum et laudatione nostri ducis Stephani caeterorumque Chroatiae comitum, do regiam libertatem monasterio sanctae Mariae Iadrensis, quod soror mea Cicca fabricavit, sic quidem, ut, si aliquis protervus in aliquo praedicto monasterio contraire voluerit vel vi aliquid abstulerit, ecclesiae quadruplum restituat et sua omnia regali iure subiaceant. Hoc quae ab archiepiscopo et ab omnibus episcopis confirmatum canonice, ac ab universo coetu conlaudantum est. Laurentius archiepiscopus laudo. Stephanus, episcopus Iaderae, laudo. Rainerius, episcopus Chroatiae, laudo. Iohannes, Traguriensis episcopus, laudo. Dabro, Belgradensis episcopus, laudo. Drago, Arbensis episcopus, laudo. Petrus, Absarensis episcopus, laudo.
In die natali Domini in Sibiniquo coram omnibus praedictae abbatissae Cicke haec scripta data sunt."

("Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću šezdeset VI., dok su Carigradom vladali Duke. Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin kralja Stjepana, po dopuštenju Lovre, splitskog nadbiskupa, i svih biskupa našega kraljevstva, i po odobrenju našega vojvode Stjepana i ostalih knezova Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu samostanu svete Marije u Zadru, koji je izgradila moja sestra Čika, i to tako da, ako bi bilo koji besramnik htio u bilo čemu ići protiv rečenoga samostana ili ako mu silom nešto oduzme, neka vrati crkvi četverostruko, i sva njegova imovina neka pripadne kraljevskom pravu. Ovo je kanonski potvrđeno od nadbiskupa i svih biskupa, i od svega zbora zajednički odobreno. Lovro nadbiskup, odobravam. Stjepan, biskup zadarski, odobravam. Rajnerije, biskup Hrvatske, odobravam. Ivan, biskup trogirski, odobravam. Dabro, biskup biogradski, odobravam. Drago, biskup rapski, odobravam. Petar, biskup osorski, odobravam.
Na dan porođenja Gospodnjega, u Šibeniku pred svima spomenutoj opatici Čiki dan je ovaj spis.")

A sad dolazimo do naše današnje teme: Čikinog časoslova. Već sam spomenuo da je napisan u skriptoriju sv. Krševana u Zadru oko 1065. godine. Opatica Čika ga je unijela u samostan sv. Marije prilikom njegova osnutka, gdje se koristio dugi niz godina.
Danas se čuva u Oxfordu.

To je tip tzv. osobnog časoslova, koji je vlasnici služio u njenim privatnim pobožnostima. Sastoji se od četiri zavjetna oficija, te niza raznih drugih molitava.

Na početku se nalaze pobožnosti klanjanja sv. Križu, koje su se obavljale svaki petak. Imaju sljedeći naslov:

"Incipiunt orationes ad sanctam Crucem adorandam"
("Počinju molitve za klanjanje svetome Križu")

Ta pobožnost klanjanja sv. Križu sastoji se od osam molitava:
1. (Oratio) - Deus, qui crucem ascendisti
2. alia (oratio) - Domine Iesu Christe, Nazarene rex Angelorum
3. alia oratio - Domine Iesu Christe, Filius Dei vivi, gloriosissime Conditor mundi
4. antifona - Tuam crucem adoramus - Adoramus te, Christe - quia per crucem tuam
5. alia oratio - Christe, qui pro nobis patibulum crucis
6. (preces) Kyrie eleison - Pater noster - Capitulum: "Ego dixi, Domine, miserere mei"
7. molitva sv. Grgura Velikoga: "Domine Iesu Christe, adoro te in crucem ascendentem"
8. oratio - Domine Iesu Christe, fili Dei vivi, qui ad infirma


Sve su molitve vrlo lijepe, sadržajne i bogate. Kao primjer navodim 3. molitvu:

"Domine Iesu Christe, Filius Dei vivi, gloriosissime Conditor mundi, qui cum sis splendor gloriae, coaeternus et aequalis Patri Sanctoque Spiritui, dignatus es carnem immaculatam ex Virgine sumere, et innocentes ac gloriosas tuas palmas in crucis patibulum permisisti configere, ut claustra dissipares inferni et humanum genus liberares de morte, miserere mihi, miserere et oppesae gravi facinorum pondere, multarum nequitiarum sordibus lapsae, et noli me derelinquere, piissime Domine, sed indulge misericordiam mihi quod impie gessi et quae perverse feci. Exaudi me, quaeso, clementissime Iesu, Deus bonus et benigne, prostratam ante gloriosissimam tuam crucem, ut in his sanctis diebus et semper merear assistere munda et tuis iugiter placere conspectibus, quatinus liberata a malis omnibus, tuo sim semper adiutorio consolata, Salvator mundi, qui vivis et regnas..."

("Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, preslavni Stvoritelju svijeta, koji iako si odsjaj slave, zajedno vječan i jednak Ocu i Svetome Duhu, udostojao si se uzeti bezgrješno tijelo od Djevice, i dopustio da tvoji nedužni i slavni dlanovi budu probodeni na vješalu križa, kako bi razbio vrata pakla i oslobodio ljudski rod od smrti: smiluj mi se, smiluj se [meni] i opterećenoj teškim teretom zlodjela, paloj u mnoge prljavštine opačina, i nemoj me napustiti, preblagi Gospodine, nego mi udijeli milosrđe za sve što sam opako sagriješila i što sam pokvareno učinila. Usliši me, molim te, premilosrdni Isuse, Bože dobri i blagi, mene koja klečim ničice pred preslavnim tvojim križem, da ti u ove svete dane i uvijek zaslužim pristupiti čista i da uvijek ugodim tvome pogledu, tako da oslobođena od svih zala, budem uvijek tvojom pomoću utješena, Spasitelju svijeta, koji živiš i kraljuješ...")

Evo kako izgleda ta molitva u samom rukopisu:

Nakon molitava klanjanja sv. Križu, slijedi zavjetni oficij Presvetog Trojstva.

Sadrži dijelove oficija za nedjelju i svaki pojedini dan u tjednu. Nedjeljni dio obuhvaća jutarnju s tri noćnice, laudes, prvi, treći, šesti i deveti čas, večernju i kompletorij.
Broj psalama u pojedinim časovima slijedi uobičajena načela tradicionalnog časoslova: u jutarnjoj svaka noćnica (nokturn) ima po tri psalma, Laudes imaju pet psalama i Benedictus (Canticum Zachariae - Lk 1, 68-79), svi manji časovi (prvi, treći, šesti i deveti) imaju po tri psalma, Večernja ima pet psalama i Magnificat (Lk 1, 46-55), kompletorij ima četiri psalma i Nunc dimittis (Canticum Simeonis - Lk 2, 29-32).

Psalmi su označeni početnim riječima, pa je netko tko je koristio Čikin časoslov morao uz sebe imati i psalterij (koji je u ono vrijeme još bio u zasebnoj knjizi).

Na kraju prvog časa moli se i Atanazijevo vjerovanje, koje Čikin časoslov zove "Quicumque vult", prema njegovim početnim riječima:

"Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")

A nakon Atanazijevog vjerovanja slijedio je Pavlov usklik (1 Tim 1, 17): 

"Regi saeculorum, immortali et invisibili, soli Deo honor et gloria, in saecula saeculorum. Amen." 

("Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu, čast i slava u vijeke vjekova. Amen.").

Osim što se molilo cijelo Atanazijevo vjerovanje na kraju prvog časa, pojedine su značajne rečenice iz tog vjerovanja bile raspoređene po drugim dijelovima oficija kao antifone.

Tako je nedjeljom u prvom času antifona za psalam 53. glasila:

"Patri et Filio et Spiritui Sancto una est divinitas, aequalis gloria, coeterna maiestas."
("Ocu i Sinu i Duhu Svetome jedno je božanstvo, jednaka slava, jednako vječno veličanstvo.")

Velik je broj molitava usmjeren naglašavanju one ključne istine, koja je u Atanazijevom vjerovanju izražena ovom rečenicom:

"Et in hac Trinitate nihil prius aut posterius, nihil maius aut minus: sed totae tres personae coaeternae sibi sunt et coaequales."

("U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne i jednako velike.")

To je jedna od najvažnijih istina katoličke vjere: Otac nije stariji od Sina, niti od Duha Svetoga, nego su sve tri božanske osobe jednako vječne.
Ovo uvijek treba naglašavati, zato što to ne shvaćaju mnogi nevjernici i neupućeni, jer razmišljaju suviše ovozemaljski. Zbog toga je razumljivo zašto su u starim časoslovima, kao i općenito u staroj liturgiji, tolike molitave usmjerene upravo na naglašavanje te važne istine: Sve su tri božanske osobe jednako vječne, jednako svemoguće, sveznajuće, premudre i predobre, jer su sve tri osobe - jedan Bog - jedan vječni, svemogući, sveznajući Bog. Sve su tri božanske osobe: Stvoritelj ovoga svijeta i svega što je stvoreno.


U Čikinom je časoslovu zanimljivo također i to što se pojedine rečenice predslovlja Presvetoga Trojstva (koje se u tradicionalnoj misi koristi i u nedjelje tijekom godine koje nemaju vlastitog predslovlja), na isti način javljaju kao antifone za pojedine psalme u ovom oficiju.

Tako u jutarnjoj u utorak dolazi sljedeća antifona za psalam 23.:

"Deus Pater cum unico Filio suo et Spiritu Sancto; unus Deus est: non in unius singularitate personae, sed in unius Trinitate substantiae." 

A srijedom u jutarnjoj, antifona za psalam 28. glasi:

"Igitur in verae et sempiternae Deitatis confessione, et proprietas in personis et in essentia unitas, et in maiestate Trinitatis veneratur aequalitas."

Nakon zavjetnog oficija Presvetoga Trojstva, u Čikinom časoslovu dolazi Oficij Blažene Djevice Marije.
Ovdje prvo trebamo istaknuti da su prije unifikacije tog oficija u 13. stoljeću (nakon čega se u više-manje jedinstvenom obliku očuvao do danas), postojale mnoge lokalne varijante i velika raznolikost prema različitim biskupijama i crkvenim redovima.

Tako i u Čikinom časoslovu ovaj oficij u pojedinim dijelovima pokazuje velike razlike u odnosu na današnji Mali oficij, ali opet... u nekim drugim dijelovima mu je posve identičan.

Pa čak i u onim dijelovima gdje je različit, dolaze neke molitve, antifone i čitanja koja su ista kao u današnjem Malom oficiju.

Na primjer, antifona:
"Gaude, Maria Virgo: cunctas haereses sola interemisti in universo mundo."
("Raduj se, Djevice Marijo, sva si krivovjerja sama uništila u cijelome svijetu.")

Evo dokaza, da su Hrvati molili tu molitvu još u vrijeme narodnih vladara. A tako bih mogao navoditi i ostale poznate molitve, koje su se do danas očuvale u Malom oficiju.


Nakon oficija Blažene Djevice Marije, u Čikinom časoslovu dolazi jedan skup molitava, koje znanstvenici zovu "Anđeoski oficij". To je zapravo stari, predbenediktinski, "Officium per ferias" sa psalamskim kolektama.

Spomenut ću još samo da Čikin časoslov donosi vrlo dugačke molitve prije i poslije pričesti. Izgleda da je bilo propisano da se prije pričesti izmole i pokornički psalmi.
I to devet psalama... Osim uobičajenih pokorničkih psalama, dodani su još i psalmi 41., 85. i 102., ali se ne navodi psalam 129. (De profundis).


Iz svega navedenoga, možemo zaključiti kako je izgledao život jedne prosječne hrvatske redovnice u doba narodnih vladara.
Bio je to život ustrajne molitve i ponizne pokore. Pokornički element je posebno dolazio do izražaja petkom u pobožnostima klanjanja sv. Križu.
Bio je to također život beskompromisnog ispovijedanja katoličke vjere, koje se osobito izražavalo čestim recitiranjem Atanazijevog vjerovanja i molitvom zavjetnog oficija Presvetoga Trojstva.
Važno je bilo i štovanje Presvete Bogorodice, svakodnevnom molitvom oficija Blažene Djevice Marije.
Napokon, Čikin časoslov otkriva i kolika se važnost pridavala dostojnom primanju svetih sakramenata, što se vidi po vrlo dugim molitvama priprave za sv. pričest i zahvale poslije pričesti.

Uzimajući u obzir sve okolnosti (II. dio)

Mnogi grijesi bi bili izbjegnuti, da ljudi jednostavno shvate da svaki grijeh ima za posljedicu kaznu. Nažalost, ima vjernika koji, prije nego što odu na ispovijed (npr. uoči nekog velikog blagdana), računaju u sebi ovako: "Ići ću sutra na ispovijed, pa što onda ako sad još jednom učinim taj i taj grijeh. Ionako ću sve reći na ispovijedi."

Takav način razmišljanja je posljedica nerazumijevanja činjenice da količinsko gomilanje grijeha uzrokuje veće kazne, na ovom i na drugom svijetu. Nije isto je li netko izgovorio jednu psovku ili ih je izgovorio tisuću. Nije isto je li netko jednom gledao pornografiju ili ju je gledao tisuću puta. Nije svejedno je li netko koristio kontracepciju jednom ili 50 puta. Itd., itd.

Svaki pojedini grijeh vuče za sobom kaznu. Vremenita kazna često ostaje i nakon što je sam grijeh oprošten u sakramentalnoj ispovijedi. Koliko bi grijeha bilo izbjegnuto kad bi vjernici toga bili svjesni?

Zašto toga današnji vjernici nisu svjesni? Zato što mnogi "moderni župnici" ne uče narod istine o kaznama koje slijede grijehe.

A župnici bi to morali učiti vjernike, prema izričitom zahtjevu Rimskog katekizma (Katekizam Tridentskog koncila, p. II., c. 5., 65.):

"Docendi enim sunt, duo esse quae peccatum consequuntur, maculam et poenam. Ac quamvis semper, culpa dimissa, simul etiam mortis aeternae supplicium apud inferos constitutum condonetur; tamen non semper contigit, quemadmodum a Tridentina synodo declaratum est, ut Dominus peccatorum reliquias et poenam certo tempore definitam, quae peccatis debetur, remittat."

("Treba ih učiti da ima dvoje što slijedi grijeh: ljaga i kazna. I iako se uvijek s otpuštanjem krivnje [u sakramentalnoj ispovijedi] istodobno otpušta i kazna vječne smrti u paklu, ne događa se uvijek, kako je objavljeno od Tridentskog sabora, da Gospodin otpušta ostatke grijeha i kaznu koja se duguje za grijehe, ograničenu na određeno vrijeme.") 

Dakle, ako nas kršćanski nauk uči da nakon valjane ispovijedi ostaju neke vremenite kazne, logično je da i ljudi koji se nalaze u stanju milosti, moraju s tim računati. Ovdje treba postupiti kako to preporučuju svi veliki sveci: iskoristiti ovaj kratki život za pokoru, kojom se umanjuju kazne koje bismo inače trebali pretrpjeti u čistilištu.


Čitamo kod sv. Bonaventure (Breviloquium, VII., 2.):

"Et quia viri iusti qui sunt in gratia, non sunt digni nisi poena transitoria, et tanto maiori digni sunt poena, quanto maiora commiserunt peccata, et minorem egerunt poenitentiam: hinc est, quod ab igne materiali puniuntur temporaliter, quidam tamen diutius, quidam vero brevius, quidam acerbius, quidam levius, secundum quod reatus exigit offensorum. Necesse enim est, ut dicit egregius doctor Augustinus, quod 'tantum urat dolor, quantum haeserat amor' (De civitate Dei, XXI, 26). Tanto enim difficilius quis purgatur, quanto medullis cordis eius intimius amor inhaeserat mundanorum."

("I jer pravedni ljudi, koji su u milosti, nisu zaslužili drugu osim prolazne kazne, i dostojni su toliko velike kazne koliko su velike grijehe počinili, i što su manju pokoru izvršili: odavle je, što se vremenito kažnjavaju od materijalnog ognja [u čistilištu] - neki naime duže, a neki kraće, neki strože, a neki lakše, prema onome što traži krivnja njihovih uvreda. Nužno je, naime, kako kaže sjajni učitelj Augustin, da 'tantum urat dolor, quantum haeserat amor' (De civitate Dei, XXI, 26). Toliko se naime teže netko čisti, koliko je više nutrinom srca prijanjao uz zemaljsko.")

Mako kasnije, spominje se i čime se iskupljuju ti grijesi: djelima zadovoljštine i pokore.
Sv. Bonaventura koristi termin "opera satisfactoria et poenalia".

I sv. Toma Akvinski, kao i mnogi drugi poznati teolozi, kaže da su za zadovljštinu potrebna "opera poenalia" (Summa theologica, IIIs, q. 15., a. 1.).

Kako da to prevedemo? Mi to obično prevodimo kao "pokornička djela", ali latinski termin "opera poenalia" je snažniji i izravniji. "Poena" znači "kazna".
Prema tome, "opera poenalia" bi bilo nešto kao "kažnjenička djela": djela kojima netko sam sebe kažnjava za svoje prošle grijehe.
I sam latinski izraz za pokoru - "poenitentia" - sadrži u korijenu riječ "poena" ("kazna").


Da ne bi bilo nikakve sumnje, Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.) autoritativno naučava da su oblici zadovoljštine za grijehe:

"poenae sponte a nobis pro vindicando peccato susceptae, aut sacerdotis arbitrio pro mensura delicti impositae"

("kazne koje svojevoljno sebi nanosimo [ili primamo] za kažnjavanje grijeha, ili koje svećenik odredi prema mjeri prekršaja")

Eto, zato se nemojte žaliti, ako nešto morate pretrpjeti za svoje grijehe. Sve što se dobrovoljno trpi (ili barem strpljivo) - može biti zadovoljština za grijehe.
Ako vam je teško klečati u crkvi, tim bolje! Ako morate preći dugi i naporan put samo da dođete do crkve gdje se sv. misa služi dostojno - i to je određeni vid pokore. To u neku ruku nalikuje hodočašću u izvornom smislu riječi.
Zatim, i raznorazne neugodnosti: odlazak zubaru, iznenadni pljusak koji ti je smočio novo odijelo, komarci koji ti po noći zuje oko glave, vrućina koja te kuha po ljeti ili hladnoća koja te smrzava po zimi... Dobro, to su neke lake, rekli bismo: svakodnevne stvari.
Srž je u ovome: neugodnošću pokore plaćaš za ugodu koju si nekada osjetio u grijehu.

No, bez obzira kakve neugodnosti trpjeli, treba ih gledati onako kako ih je gledao bl. Alojzije Stepinac:  "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih".

Kako su dominikanci vidjeli svoju ulogu u inkviziciji?

Dominikanci su kroz stoljeća bili poznati po dvije značajke: dominikanskom obredu mise i kao vrsni inkvizitori. O dominikanskom obredu mise je više-manje sve poznato, pa neću o tome pričati. Nego, recimo nešto o onoj drugoj značajci: dominikanskoj ulozi u inkviziciji.

Kako su sami dominikanci vidjeli svoju ulogu u inkviziciji?
O tome imamo puno izvora, a ja ću navesti samo jedan od njih.

Španjolski dominikanac Alfonz Fernandez napisao je 1618. godine važnu i vrijednu knjigu Concertatio praedicatoria pro Ecclesia Catholica.

I sam naziv knjige nam nešto govori:

"Concertatio praedicatoria pro Ecclesia Catholica, contra haereticos, gentiles, Iudaeos et Agarenos"
("Propovjednička borba za Katoličku Crkvu, protiv heretika, pogana, židova i Agarana")

Knjiga daje kronologiju borbe dominikanaca protiv krivovjerja, s posebnim naglaskom na ulozi dominikanaca u inkviziciji, od osnutka reda pa sve do 1616. godine.
Autor opisuje svoju knjigu ovim riječima:

"In qua videre licet validissimos pugiles fidei, foelicissimam manum praedicatoriam e choris castrorum ducis d. Dominici progredientem, tela iacientem ac profligantem numerosam haereticorum, gentilium, Iudaeorum et Agarenorum phalangem, necnon sacrosanctum Inquisitionis officium per cunctas ferme Christiani orbis provincias, fuso etiam sanguine sancitum et alia insuper munia pro Ecclesia egregie patrata."

("U kojoj se može vidjeti snažne borce, najsretniju propovjedničku ruku koja dolazi iz tabora vođe sv. Dominika, koja rastjeruje i obara brojnu falangu heretika, pogana, židova i Agarana, također obavlja presvetu službu inkvizicije po gotovo svim pokrajinama kršćanskog svijeta, posvećene prolijevanjem vlastite krvi, kao i druge dodatne sjajno obavljene dužnosti za Crkvu.")

Ovdje vidimo nešto o čemu se danas uopće ne govori. A to je da su inkvizitori često riskirali vlastiti život u borbi protiv krivovjerja. Naime, nisu inkvizitori uvijek djelovali s potporom svjetovne vlasti, niti uz pratnju policije ili oružanih odreda. Baš naprotiv, često se događalo da jedan inkvizitor bude sam poslan uvesti red u neki kraj nastanjen bijesnim hereticima. Mnogi su inkvizitori ubijeni obavljajući svoju dužnost.
To su bili iznimno hrabri ljudi, koji su bili spremni dati život za obranu katoličke vjere. No, o tome više malo kasnije.


Pogledajmo sad pažljivije naslovnicu knjige. Vidimo dominikanske svece kako gaze po hereticima, poganima, židovima i muhamedancima.

Neka nam dominikanci, koji čitaju ovaj blog, kažu tko su ovi sveci prikazani na slikama.

Gaženje po albigenzima (tj. pobjeda nad albigenzima)...

Gaženje po židovima i Agaranima (muhamedancima), tj. pobjeda nad židovskom okorjelošću i nevjerom, i nad muhamedanskim lažima...

Posebno je indikativna slika, gdje su se pod nogama našli "heretici bilo koje sekte" ("haeretici cuiuscumque sectae"), tj. svi heretici koji god se pojave, bez obzira kojoj sekti pripadali. Protiv svih se treba jednako boriti.

Počeo sam govoriti o tome kako su inkvizitori često riskirali vlastiti život u obavljanju svoje službe. Najbolji primjer vam je dominikanski papa sv. Pio V., koji je prije svog izbora za papu, desetljećima djelovao kao inkvizitor. Njegovo redovničko ime - Mihael Ghislieri - baš je po tome ostalo u trajnom sjećanju.
Evo jedan primjer iz knjige, da vidite s kakvim se sve teškoćama morao nositi u inkvizitorskoj službi (od nerazumijevanja lokalnih klerika do otvorenog protivljenja svjetovnih vlasti):

"Anno Domini millesimo quingentesimo quadragesimo nono, sub Paulo tertio..., Fr. Michael Ghislerius inquisitor Comensis in Lombardia (qui postea ad pontificale fastigium sublimatus, Pius quintus appelatus est) opposuit se quibusdam erroribus qui in Comensi dioecesi a Grisonibus quibusdam Lutheranis disseminabantur Barbasiae praesertim ac Valle Chravenae, quos pagos barbarae ac feroces gentes incolunt. Haec loca strenuus Christi miles aliquoties perlustrabat, quamvis magno vitae discrimine, ut olfaceret haereticorum conventicula et machinamenta. Grisones itaque illi cuidam mercatori Comensis urbis miserant duodecim sarcinas codicum damnatorum, ut istis, per diversa loca distributis universam Italiam contaminarent. Quod ut inquisitor cognovit ad sequestrum sarcinis retineri iubet mercator vero ad vicarium capituli catedrali sede vacante recurrit, cuius authoritate atque permissu, ex sequestro domum suam librorum fasces exportat. Tunc inquisitor vicarium et canonicos, in viam iuris requisivit, quatenus ab aliena messe manum retraherent et cum ei non tantum non morem gererent, sed mortem comminarentur, eos nexu anathematis innodavit, simulque illustrissimis cardinalibus Romae inquisitoribus, rem omnem per literas intimavit, qui causam illam ad suam Congregationem inquisitionis evocarunt eosqie ad se venire iusserunt. Haec ubi Comi audita sunt maxima seditio contra fr. Michaelem inquisitorem orta est, cui cum graviores inuriae inferrentur, illas tamen pro gloria Christi et fidei catholicae defensione summopere gaudens perpetiebatur."

("Godine Gospodnje tisuću petsto četrdeset devete [1549.], pod Pavlom III..., fr. Mihael Ghislieri, inkvizitor u Comu u Lombardiji (koji je kasnije uzdignut na prvosvećeničku službu, nazvan Pio V.) suprotstavio se nekim herezama koje su u Comskoj biskupiji sijali neki grizonški luterani, osobito u Barbaziji i dolini Chiavenne, koja mjesta naseljavaju barbarski i divlji ljudi. Ova je mjesta snažni Kristov vojnik obilazio, iako u velikoj životnoj opasnosti, kako bi otkrio okupljališta i spletke heretika. Ti su Grizonjani poslali nekom trgovcu u gradu Comu dvanaest tovara osuđenih knjiga, da njima, raširivši ih po raznim mjestima, zaraze čitavu Italiju. Nakon što je inkvizitor to saznao, naredio je poslaniku da zadrži teret, ali se trgovac utekao vikaru katedralnog kaptola, u vrijeme dok je [biskupska] stolica bila ispražnjena, čijim je autoritetom i dopuštenjem, od posrednika odnio svežnjeve knjiga svojoj kući. Tada je inkvizitor po pravu zahtijevao od vikara i kanonika da drže ruke dalje od tuđe žetve, a kad su mu oni ne samo pravili zapreke, nego i prijetili smrću, svezao ih je svezom anateme, i istodobno pismima cijelu stvar povjerio presvjetlim kardinalima inkvizitorima u Rimu, koji su taj predmet prizvali na svoju Kongregaciju inkvizicije i naredili im da dođu. Kad su za ovo čuli u Comu, izbila je velika pobuna protiv fr. Mihaela inkvizitora, kome iako su nanošene najteže uvrede, on ih je s radošću trpio za slavu Kristovu i obranu katoličke vjere.")

A ti kanonici, koji su potajno šurovali s luteranskim krivovjercima, čak su prijavili fr. Mihaela svjetovnim vlastima u Milanu ("da unosi nemire u pokrajinu"), a izgleda da su ga htjeli i ubiti...

"Canonici vero gubernatori Mediolanensis territorii plura de fr. Michaele inquisitore detulere asserentes eum perturbare illius reipublicae pacem, civitatemque sua nimia austeritate et rigore commotam qua propter gubernator Mediolanensis inhibitionis schedulam expedivit, qua causam illam, sub gravioribus poenis evocabat. His tamen inquisitor minitationibus spretis maiori animi contentione Dei negotium procurabat quam ob rem gubernator eum Mediolanum vocavit in ius, ut ad diem crastinum compararet. Hic de inquisitore actum esse canonici existimarunt. Nam cum ille pro regulae praedicatione observantia pedibus iterfaceret et intra brevissimum tempus Mediolanum pervenire deberet, non alio itinere transiturum credebant, quam breviori, quod Barlatinae est (quo in loco trecentis fere antea annis s. Petrus Inquisitor etiam Comensis ab haereticis interemptus martyrii palmam est assecutus) ibi insidias illi praepararunt, ut praetereuntem quidam perditi homines aggrederentur."

("Kanonici su upravitelju milanskog područja iznijeli mnogo toga protiv fr. Mihaela inkvizitora, tvrdeći da on remeti mir te republike i da je grad uznemiren njegovom prevelikom strogošću i tvrdoćom, zbog čega je milanski upravitelj izdao ispravu kojom se to zabranjuje, koja za takvu stvar određuje teške kazne. No, inkvizitor je prezrevši te prijetnje, s još većim žarom nastavio Božji posao, zbog čega ga je milanski upravitelj prizvao na sud: da se sutrašnjega dana mora pojaviti. Tada su kanonici pomislili da je gotovo s inkvizitorom. Naime, kako je on morao po propovjedničkoj reguli putovati pješice i u vrlo kratkom vremenu stići u Milano, nije mogao ići nijednim drugim putem nego najkraćim, a to je Barlassina (gdje je prije skoro tristo godina ubijen sv. Petar Inkvizitor [sv. Petar Veronski] također od comskih heretika, i dosegao palmu mučeništva) gdje su mu pripremali zasjede, da na njega navale pokvareni ljudi dok bude prolazio.")

Ovo je, ponavljam, samo jedan primjer koji pokazuje da ne stoji današnji stereotip koji želi prikazati heretike kao nekakve "bespomoćne žrtve", koje nisu imale šanse protiv "nadmoćnih inkvizitora".
U stvarnosti, inkvizitori su često išli goloruki među heretike, kao ovce među vukove.

Borba se vodila različitim sredstvima, ovisno o mjestu i vremenu.
Što se tiče sv. Pija V., on je i kao papa nastavio svoju beskompromisnu borbu protiv krivovjerja, svim raspoloživim sredstvima.
U knjizi se spominje kako je sv. Pio V. molio kralja Filipa II. da nipošto ne dozvoli slobodu vjere i "slobodu savjesti" u svom kraljevstvu:

"Anno Domini millesimo quingentesimo sexagesimo octavo Pius V., qui adversus haereticos scuta aurea sexcenta millia et quinquaginta, ex redditibus pontificiis atque ex Camera Apostolica consumpsit (non loquimur de thesauris quos adversus Turcas exhausit) regem catholicum Philippum II. admonuit ne, ut aliqui consulebant, libertatem conscientiae in Gallia Belgica permitteret, ostendens gravissimis et evidentibus rationibus politicum et spirituale dominium, simul incedere et quod vix in religione permittebatur aliqua novitas, quin in dominio, et subiectione, non etiam reperiretur."

("Godine Gospodnje tisuću petsto šezdeset osme [1568.] Pio V. koji je za borbu protiv heretika potrošio šezdeset tisuća i pedeset zlatnika od prvosvećeničkih prihoda i iz apostolske blagajne (ne govorimo o blagu koje je potrošio na borbu protiv Turaka), opomenuo je katoličkog kralja Filipa II. da ne dozvoli slobodu savjesti u galskoj Belgiji, kako su mu neki savjetovali, objašnjavajući najozbiljnijim i očitim razlozima da to jednako ide na političku i duhovnu vlast, i da se ne bi mogla u vjeri dopustiti bilo kakva novotarija, a da se ona istodobno ne nađe i u vlasti i podložnosti.")

A sad da preduhitrim one koji bi opet mogli ispitivati stvari tipa: "Čemu to? Čemu takva borba protiv drugih religija?", odgovaram: To je borba za spasenje duša.
Ako je osnovni cilj inkvizitora bio da obrate nevjernike i heretike na katoličku vjeru, logično je da su od njih tražili da svim srcem odbace krive vjere.

I sam Rimski obrednik, u obredu krštenja odraslih, traži od nevjernika koji se želi krstiti, da zamrzi svoju prijašnju (lažnu) religiju ili zabludu iz koje se želi izbaviti (na isti način kako se od svakog pokornika traži da mrzi svoje prošle grijehe).

Pogledaj Rimski obrednik 1929., str. 28.-29.:

"Apsolutno je inkompatibilno s redovničkim životom da redovnik ide kamo hoće, da radi što hoće i da razgovara s kim hoće"

Prenosim glavni dio članka mons. Čedomila Čekade "Pred problemom koncilske adaptacije redovničkog života" objavljen u listu "Služba Božja" 1969. god., u kojem piše o pokoncilskom posvjetovnječenju redovničkih zajednica.

Ne moramo se složiti sa svime što Čekada ovdje piše. Sigurno će vam zasmetati to što on, kritizirajući revolucionare, ističe isključivo ono što je u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila u skladu s crkvenom tradicijom, dok zatvara oči nad onime što je u tim dokumentima revolucionarno i protivno tradiciji (a u praksi se gotovo jedino to provodilo!).

Ipak, članak je vrijedan jer točno identificira problematične promjene koje su nakon Drugoga vatikanskog koncila uvedene u pravila i konstitucije većine redovničkih zajednica:
- skraćivanje obveznih molitava
- uklanjanje gotovo svih pokorničkih odredaba
- ukidanje obveznih postova
- "relaksacija" redovničke discipline
- dokidanje vremena obvezne šutnje
- dopuštanje civilne odjeće
- ukidanje kontrole ulazaka i izlazaka iz samostana
- isticanje aktivizma u svijetu, na štetu razmatranja i molitve.

Ukratko, sekularizacija i laicizacija! 
Čekada je izgleda mislio da su te promjene samovoljno unesene u redovnička pravila od strane modernističkih poglavara u zapadnim zemljama (a od tamo uvezene i u Hrvatsku). No, te promjene sigurno ne bi mogle biti samo tako uvedene, da to nije barem djelomično bila intencija pisaca dekreta "Perfectae caritatis".  U suprotnom, zašto bi nadležni dopustili takvu sekularizaciju redovničkih pravila?
A pojedine (blage) reakcije na neke radikalne revolucionarne prijedloge modernista (koji bi zapravo uništili redovništvo kao takvo), ne mogu opravdati odobravanje ostalih promjena koje su praktički dokinule disciplinu u redovničkim zajednicama.

...
...

Bog oprašta kazne koje zaslužuju narodi i države, ako u njima ima pravednika koji prikazuju svoja dobra djela kao zadovoljštinu za grijehe tih zajednica

Josip Srebrnić, krčki biskup 1923.-1961.

(Izvor: Glasnik Srca Isusova, prosinac 1940., br. 12.)


Dodatak: Nedavno je postao dostupan još jedan vrijedan stari molitvenik:
Zvončec nebeski - molitvenik svakom kršćaninu potreban (Zagreb, 1929.).
Donosi neke privatne molitve koje vjernici mogu moliti tijekom sv. mise, uz zanimljive ilustracije pojedinih dijelova sv. mise...