Vladari mogu služiti Bogu, jedino tako da zabrane sve ono što je protivno Božjim zapovijedima

Šteta je što se danas na pravnim fakultetima pod predmetom rimsko pravo uči gotovo isključivo o rimskom privatnom pravu, dok se rimsko javno pravo samo usput dotakne (u onoj mjeri u kojoj je povezano s privatnim pravom). Mislim da bi studentima mnogo koristilo da više nauče o javnom pravu rimske države - dakako, ne iz cijelog razdoblja rimske povijesti, nego iz onog vremena kad su Rimskim Carstvom vladali kršćanski carevi (313.- 476. godine, i kasnije na Istoku).

Bilo bi lakše da se kao nekada (osobito prije 1945. godine) veći naglasak stavlja na studiranje velike Justinijanove kodifikacije rimskog prava (Corpus iuris civilis), koju su studenti proučavali u izvornom latinskom jeziku (koji su morali perfektno govoriti). Budući da se pravni sustavi zemalja kontinentalne Europe velikim dijelom temelje na rimskom pravu, generacijama i generacijama pravnika (još od srednjovjekovnih glosatora) osnova pravnog studija bilo je proučavanje Justinijanove kodifikacije, koja se sastoji od četiri dijela: Codex Justinianus, Digestae, Institutiones i Novellae (sve zajedno kasnije nazvano Corpus iuris civilis).

Nas ovdje zanima odnos rimske države prema vjeri, a o tome govori prvi dio Justinijanove kodifikacije, Codex Justinianus, zbirka carskih konstitucija koje su vrijedile u trenutku njegova izdavanja. Do nas je došlo njegovo drugo izdanje iz 534. godine (Codex repetitae praelectionis).

Prvo što bi studenti vidjeli, kad bi otvorili prvu stranicu Justinijanovog kodeksa bio bi naziv prvog titula:

"De summa Trinitate et de fide catholica et ut nemo de ea publice contendere audeat"
("O vrhovnom Trojstvu i o katoličkoj vjeri, i da se nitko ne usudi o njoj javno prepirati")

Corpus iuris civilis, 1892. god, str. 5.

Na početku vidimo odredbu cara Teodozija iz 380. godine kojom se katolička vjera proglašava jedinom državnom vjerom u Carstvu:

 "Cunctos populos, quos clementiae nostrae regit temperamentum, in tali volumus religione versari, quam divinum Petrum Apostolum tradidisse Romanis religio usque ad nunc ab ipso insinuata declarat quamque pontificem Damasum sequi claret et petrum Alexandriae episcopum virum apostolicae sanctitatis, hoc est ut secundum apostolicam disciplinam evangelicamque doctrinam Patris et Filii et Spiritus Sancti unam deitatem sub pari maiestate et sub pia Trinitate credamus."

("Želimo da svi narodi, nad kojima vlada blagost naše umjerenosti, borave u takvoj vjeri, koju je vjeru sveti Petar Apostol predao Rimljanima, koju je on uveo a razglašava se sve do danas, i koju prvosvećenik Damaz pojašnjava da treba slijediti, i Petar, biskup Aleksandrije, čovjek apostolske svetosti; to jest, da prema apostolskoj disciplini i evanđeoskom nauku vjerujemo u Oca i Sina i Duha Svetoga jedno božanstvo pod jednakim veličanstvom i blaženim Trojstvom.")

Vidimo da se spominje uloga papa u prenošenju prave vjere, od sv. Petra do tadašnjeg pape Damaza. Naglašava se da je sv. Petar "predao vjeru Rimljanima".
Odmah nakon toga slijedi odredba koja zabranjuje krivovjerje:

"Hanc legem sequentes christianorum catholicorum nomen iubemus amplecti, reliquos vero dementes vesanosque iudicantes haeretici dogmatis infamiam sustinere, divina primum vindicta, post etiam motus nostri, quem ex caelesti arbitrio sumpserimus, ultione plectendos."

("Slijedeći ovaj zakon, naređujemo da se prihvati ime kršćana katolika, a osuđujući ostale, bezumne i mahnite koje stiže sramota heretičkog učenja, da ih udari kazna, prvo Božje odmazde, a zatim također i po našoj odluci, koju smo primili po nebeskom dopuštenju.")

Spomenimo ovdje da su se pravovjerni kršćani od najstarijih vremena zvali katolicima, upravo da se razlikuju od raznih krivovjernih sekti koje su također sebe nazivale "kršćanima".

U dijelu Justinijanovog kodeksa 1.5.0.-1.5.22., navode se izvaci iz dekreta raznih careva od 326. do 531. godine koji propisuje kazne za krivovjerje.

Prvo se navodi odredba cara Konstantina iz 326. godine (CJ.1.5.1.):

"Privilegia, quae contemplatione religionis indulta sunt, catholicae tantum legis observatoribus prodesse oportet. haereticos non solum his privilegiis alienos esse volumus, sed et diversis muneribus constringi et subiici."

("Povlastice koje su dopuštene s obzirom na vjeru, trebaju koristiti jedino sljedbenicima katoličkoga zakona. Heretici ne samo da želimo da budu otuđeni od ovih povlastica, nego i da ih se obveže i podvrgne raznim teretima.")

Ova odredba jasno daje do znanja da se sloboda koju je car Konstantin dao kršćanima odnosi samo na katolike (pravovjerne kršćane), a ne i na razne krivovjerne sekte, čija su učenja odstupala od nauka Crkve.

Zatim slijedi odredba careva Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija iz 379. godine (CJ.1.5.2pr.):

"Omnes vetitae legibus et divinis et imperialibus constitutionibus haereses perpetuo conquiescant et nemo ulterius conetur quae reppererit profana praecepta vel docere vel discere: ne antistites eorundem audeant fidem insinuare, quam non habent, et ministros creare, quod non sunt: ne per coniventiam iudicantium omniumque, quibus per constitutiones paternas super hoc cura mandata est, eiusmodi audacia neglegatur et crescat."

("Neka sva krivovjerja koja su zabranjena i božanskim i carskim uredbama zauvijek zašute, i neka nitko odsada ne pokuša opaka učenja koja nađe bilo poučavati bilo učiti: i neka se njihovi poglavari ne usude pretvarati da imaju vjeru koju nemaju i postavljati službenike, koji to nisu; da ne bi zbog nepažnje sudaca i svih kojima je uredbama povjerena briga oko ovoga, ovakva drskost bila zanemarena i narasla.")

Isti carevi u nastavku daju i svoju definiciju heretika:

"Haereticorum autem vocabulo continentur et latis adversus eos sanctionibus debent succumbere, qui vel levi argumento iudicio catholicae religionis et tramite detecti fuerint deviare." 

("Izrazom heretika obuhvaćeni su i predviđenim sankcijama treba postupati protiv onih koji budu uhvaćeni da čak i zbog lakih razloga odstupaju od katoličke vjere i lutaju stranputicom.")

Zatim slijedi odredba careva Arkadija i Honorija iz 396. godine koja propisuje da su heretici dužni predati Katoličkoj Crkvi sve svoje zgrade u kojima se okupljaju (CJ.1.5.3pr.):

"Cuncti haeretici procul dubio noverint omnia sibi loca adimenda esse, sive sub ecclesiarum nomine teneantur sive diaconica appellantur vel etiam decanica, sive in privatis domibus vel locis huiusmodi coetibus copiam praebere videantur: his aedibus vel locis privatis Ecclesiae Catholicae vindicandis."

("Neka svi heretici znaju bez dvojbe da im imaju biti oduzeta sva mjesta, bilo da ih drže pod imenom crkava bilo da ih nazivaju diakonikonima ili također dekanikonima, bilo da pružaju priliku za okupljanje u privatnim kućama ili sličnim mjestima: neka ovi hramovi ili privatna mjesta budu prisvojeni Katoličkoj Crkvi.")

Car Honorije drži zastavu s natpisom: "In nomine Christi vincas semper"

Nakon toga, navodi se odredba iz 407. godine protiv manihejaca. Manihejstvo je proglašeno javnim zločinom ("publicum crimen"), a manihejcima su oduzeta sva građanska prava. To je objašnjeno činjenicom da je zločin protiv prave vjere, katoličke vjere, istovremeno i uvreda protiv svih ljudi.

Zatim trebamo istaknuti odredbu cara Teodozija II. iz 428. godine, u kojoj se izrijekom nabrajaju razne heretičke skupine, kojima se zabranjuje pravo okupljanja i molitve u rimskoj državi (CJ.1.5.5pr.):

"Ariani et macedoniani, pneumatomachi et apollinariani et novatiani sive sabbatiani, eunomiani, tetraditae sive tessarescaedecatitae, valentiniani, papianistae, montanistae seu priscillianistae vel phryges vel pepuzitae, marcianistae, borboriani, messaliani, eutychitae sive enthusiastae, donatistae, audiani, hydroparastatae, tascodrogitae, batrachitae, hermeieciani, photiniani, pauliani, Marcelliani, ophitae, encratitae, apotactitae, saccophori et, qui ad imam usque scelerum nequitiam pervenerant, manichaei nusquam in romano solo conveniendi orandique habeant facultatem."

("Arijanci i makedonijanci, pneumatomasi i apolinijarijanci i novacijanci ili sabacijanci i eunomijevci, tetraditi ili tesarescedekatiti, valentinijanci, papijanisti, montanisti ili priscilijanisti ili frigi ili pepuziti, marcijanisti, borborijanci, mesalijanci, eutihovci ili entuzijasti, donatisti, audijanci, hidroparastati, taskodriti, batrahiti, hermijecijanci, focijanci, paulijanci, marcelijanci, ofiti, enkratiti, apotaktiti, sakofori i koji su stigli do takve razine zločina, manihejci, neka nikada nemaju na rimskom tlu dozvolu za okupljanje i molitvu.")

Malo kasnije vidimo naredbu careva Teodozija II. i Valentinijana III. iz 435. godine, koja zabranjuje čitanje i samo posjedovanje knjiga herezijarha Nestorija, te naređuje da se svi primjerci njegovih knjiga skupe i javno spale (CJ.1.5.6.1).

Iz svega ovoga vidimo da sva ona stara krivovjerja nisu bila poražena samo snagom propovijedanja, već i silom državne vlasti. No, to dvoje - propovijedanje i državna sila - nisu u suprotnosti jedno s drugim. Oboje su legitimna sredstva u istoj borbi za spasenje duša.
To je odlično objasnio veliki crkveni naučitelj sv. Augustin u svom čuvenom pismu Bonifaciju, tribunu i vojnom zapovjedniku u tadašnjoj rimskoj Africi, spisu koji je šire također poznat i pod nazivom De correctione Donatistarum. Sve što ću u nastavku ovoga teksta citirati od sv. Augustina, iz tog je djela (koje je inače vrlo važno za razumijevanje katoličke države).

Propovijedanje i državni zakoni - dva sredstva, isti cilj

Svaki vjernik se bori sa sredstvima koja ima na raspolaganju. Svećenici propovijedanjem katoličkog nauka, a vlastodršci donošenjem zakona koji pogoduju vjeri:

"Sicut ergo Apostolus dicit: 'Infatigabiles cum tempus habemus operemur bonum ad omnes' (Gal. 6, 10). Qui possunt catholicorum praedicatorum sermonibus; qui possunt, catholicorum principum legibus; partim per eos qui divinis admonitionibus, partim per eos qui iussis imperialibus parent, omnes ad salutem vocentur, omnes a pernicie revocentur."

("Kao što stoga kaže Apostol: 'Neumorno dok imamo vremena, činimo dobro svima' (Gal 6, 10). Oni koji mogu, propovijedima katoličkih propovjednika; a oni koji mogu, zakonima katoličkih vladara: djelomice po onima koji djeluju božanskim opomenama, a djelomice po onima koji djeluju carskim naredbama, svi se pozivaju na spasenje, svi se odvraćaju od propasti.")

Jasno je da je bolje kad se čovjeka dovede na pravi put propovijedanjem, nego kada ga se na to mora prisiljavati zakonima. Ali, ne treba zato podcjenjivati ulogu zakona i državne prisile u očuvanju kršćanskog društva.
Sv. Augustin ističe da nisu svi ljudi isti, mnogima je potrebna i kazna (ili samo strah od kazne), da ih se dovede ili održi na pravom putu:

"Melius est quidem, quis dubitaverit, ad Deum colendum doctrina homines aduci, quam poenae timore vel dolore compelli. Sed non quia isti meliores sunt, ideo illi qui tales non sunt, negligendi sunt. Multis enim profuit, quod experimentis probavimus et probamus, prius timore vel dolore cogi, ut postea possent doceri, aut quod iam verbis didicerint, opere sectari. Proponunt nobis quidam sententiam cuiusdam saecularis auctoris, qui dixit: 'Pudore et libertate liberos retinere, satius esse credo quam metu'. Haec quidem verum est, sed sicut meliores sunt quos dirigit amor, ita plures sunt quos corrigit timor. Nam ut de ipso auctore istis respondeatur, apud illum etiam legunt: 'Tu nisi malo coactus, recte facere nescis'. Porro autem Scriptura divina, et propter illos meliores dixit: 'Timor non est in caritate, sed perfecta caritas foras mittit timorem' (1. Ioan. 4, 18), et propter hos inferiores qui plures sunt ait: 'Verbis non emundabitur servus durus; si enim et intellexerit, non obedit' (Prov. 29, 19). Cum dixit 'verbis eum non emendari', non eum iussit deseri, sed tacite admonuit unde debeat emendari. Alioquin non diceret: 'verbis non emendari'; sed tantummodo diceret 'non emendabitur'. Alio quippe loco dicit, non solum servum, sed etiam filium indisciplinatum plagis esse coercendum, et magno fructu. Nam 'Tu quidem', inquit, 'percutis eum virga, animam vero eius liberabis a morte' (Prov. 23, 14). Et alibi dicit: 'Qui parcit baculo, odit filium suum' (Prov. 13, 24)."

("Bolje je doduše, tko bi to mogao posumnjati, učenjem ljude dovoditi do štovanja Boga, nego ih prisiljavati strahom od kazne ili boli. Ali, ne treba zato što su takvi bolji, zanemariti one koji nisu takvi. Mnogima je naime koristilo, što smo pokusom dokazali i dokazujemo, da se prvo prisile strahom ili boli, kako bi ih se poslije moglo poučiti, ili da ono što su riječima naučili, slijede djelima. Neki nam doduše iznose misao nekog svjetovnog pisca, koji je rekao: 'Sramom i slobodom zadržati djecu, vjerujem da je bolje nego strahom'. To je istinito, ali kao što su bolji oni koje usmjerava ljubav, tako je i više onih koje ispravlja strah. Naime, da iz istoga pisca odgovorimo ovima, kod njega također čitaju: 'Da ti nisi prisiljen zlom, ne bi znao činiti pravo'. Nadalje, Sveto pismo i zbog boljih kaže: 'Straha nema u ljubavi, nego savršena ljubav izgoni strah' (1 Iv 4, 18), i zbog onih nižih, kojih je više, kaže: 'Samim se riječima sluga ne popravlja, jer se ne pokorava, iako umom shvaća' (Izr 29, 19). Kad kaže 'riječima se ne popravlja', nije naredio da se ostavi, već prešutno opominje kako ga treba popraviti. U suprotnom, ne bi rekao: 'riječima se ne popravlja', nego bi samo rekao 'neće se popraviti'. A na drugom mjestu kaže, ne samo slugu, već i da nediscipliniranog sina treba obuzdati udarcima, i s velikim plodom. Naime, kaže: 'Ti ga udaraš šibom, ali mu dušu izbavljaš od smrti' (Izr 23, 14). I na drugom mjestu kaže: 'Tko štedi šibu, mrzi sina svog' (Izr 13, 24).")

Osim toga, sv. Augustin ističe da je veliko milosrđe izvući krivovjerca iz krivovjerja, pa makar i silom zakona, te da su mnogi od njih kasnije zahvaljivali što su tako bili oslobođeni od krivovjerja. Štoviše, sv. Augustin kaže da mu se svakodnevno ispovijedaju ljudi koji su odavno željeli postati katolici, ali nisu mogli jer su živjeli među hereticima.

"Unde magna in eos fit misericordia, cum etiam per istas imperatorum leges, ab illa secta, ubi per doctrinas daemoniorum mendaciloquorum mala ista didicerunt, prius eripiuntur inviti, ut in catholica postea bonis praeceptis et moribus sanentur assueti. Nam multi eorum quorum iam in unitate Christi, pium fidei fervorem caritatemque miramur, cum magna laetitia Deo gratias agunt, quod illo errore caruerunt, ubi mala ista bona putaverunt: quas gratias modo volentes non agerent, nisi prius etiam nolentes ab illa nefaria societate discederent. Quid de illis dicamus, qui nobis quotidie confitentur, quod iam olim volebant esse catholici, sed inter eos habitabant, inter quos id quod volebant esse non poterant per infirmitatem timoris, ubi si unum verbum pro catholica dicerent, et ipsi et domus eorum funditus everterentur? Quis est tam demens, qui neget istis debuisse per iussa imperialia subveniri...?"

("Stoga će biti veliko milosrđe prema njima, kad ih se također i po ovim zakonima careva, prvo nedobrovoljno izbavlja od one sekte gdje su učili ona zla po đavolskim i lažljivim naucima, kako bi poslije ozdravili u katoličanstvu, naviknuti na dobre zapovijedi i običaje. Naime, mnogi od onih koji su već u jedinstvu Kristovu, kojih se divimo žaru vjere i ljubavi, s velikom radošću zahvaljuju Bogu, da više nisu u zabludi, gdje su smatrali ova zla dobrima, koje zahvale sada ne bi dragovoljno davali, da prije nisu bili nevoljko odvojeni od onog opakog društva. Što da kažemo o onima, koji nam se svakodnevno ispovijedaju, da su već odavno željeli biti katolici, ali su boravili među onima, među kojima to što su željeli nisu mogli zbog slabosti od straha, gdje da su jednu riječ rekli za katoličanstvo, i oni i njihov dom bili bi uništeni iz temelja? Tko je tako bezuman, da bi nijekao da je ovima trebalo pomoći carskim zakonima...?")

Zakoni kršćanskih careva su svakako pomogli takvim osobama da se oslobode heretičkog jarma. No, bilo je i onih koji su željeli ostati heretici do kraja. Radije su trpjeli i kazne, nego da se odreknu krivovjerja.
Mnogi od tih krivovjeraca su sebe nazivali i "mučenicima". I danas neprijatelji kritiziraju Crkvu, jer je proganjala heretike. A ima i dobronamjernih ljudi koji ne znaju kako se postaviti po ovom pitanju.
I na to je pitanje odgovorio sv. Augustin.

Razlikujmo pravedne progone od nepravednih progona

Vidjeli smo u gore navedenim carskim zakonima kakve su kazne bile propisane za krivovjerce. Jesu li oni koji su se okorjelo držali krivovjerja, pa i pod cijenu da zbog toga pretrpe kazne, "mučenici"? Ne!

Sv. Augustin kaže da nisu mučenici, oni koji su zasluženo kažnjeni zbog toga što su krivovjerjem potkopavali Crkvu:

"...qui dividunt membra Christi et exsuflant sacramenta Christi, et de persecutione gloriantur, quia prohibentur ista facere legibus imperatorum, quas constituerunt pro unitate Christi, et iactant fallaciter innocentiam suam, et quam non possunt a Domino accipere, ab hominibus quaerunt martyrum gloriam. Veri autem martyres illi sunt, de quibus Dominus ait: 'Beati qui persecutionem patiuntur propter iustitiam' (Matth. 5, 10). Non ergo propter iniquitatem et propter christianae unitatis impiam divisionem, sed qui propter iustitiam persecutionem patiuntur, hi martyres veri sunt."

("...koji razdvajaju udove Kristove i odbacuju sakramente Kristove, i hvale se da su progonjeni, jer im se zabranjuje da to čine zakonima careva koje su uveli radi jedinstva Kristova; i prijevarno se hvale o svojoj nedužnosti, i slavu mučenika, koju ne mogu primiti od Gospodina, traže od ljudi. No, pravi mučenici su oni o kojima Gospodin kaže: 'Blaženi koji trpe progonstvo zbog pravednosti' (Mt 5, 10). Dakle, ne zbog bezakonja i zbog opakog razdjeljivanja kršćanskog jedinstva, nego oni koji zbog pravednosti trpe progon, oni su pravi mučenici.")

Dakle, trebamo razlikovati pravedne progone od nepravednih progona. Kad katolički vladari progone krivovjerce, to je svakako pravedan progon. Prava nepravda bi bila da puste krivovjerce da slobodno truju duše herezama i tako im ugrožavaju vječno spasenje.

Ono što dalje govori sv. Augustin je odgovor svima onima koji tvrde da Crkva ne smije nikoga progoniti. Odgovor onima koji kažu da Crkva može samo biti progonjena, a da ne smije proganjati svoje neprijatelje.

Sv. Augustin svoj odgovor temelji na riječima sv. Pavla o Sari, ženi Abrahamovoj, koja je pralik Crkve, a proganjala je svoju sluškinju Hagaru (koja je pralik nevjernih Židova, ali i heretika). Naime, sv. Pavao u poslanici Galaćanima kaže:

"Pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo – to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: 'Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti,
ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana.'
Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? 'Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom' slobodne. (Gal 4, 22-30)

Na temelju tih riječi, sv. Augustin zaključuje:

"Si Ecclesia vera ipsa est quae persecutionem patitur, non quae facit, quaerebant ab Apostolo, quam Ecclesiam significabat Sara, quando persecutionem faciebat ancillae. Liberam quippe matrem nostram, caelestem Ierusalem, id est veram Dei Ecclesiam, in illa muliere dicit fuisse figuratam (Gal. 4, 26) quae affligebat ancillam. Si autem melius discutiamus, magis illa persequebatur Saram superbiendo quam illam Sara coercendo: illa enim dominae faciebat iniuriam, ista imponebat superbiae disciplinam. Deinde quaero, si boni et sancti nemini faciunt persecutionem, sed tantumodo patiuntur, cuius putant esse in psalmo vocem, ubi legitur: 'Persequar inimicos meos et comprehendam illos et non convertar donec deficiant' (Psal. 17, 38). Si ergo verum dicere vel agnoscere volumus est persecutio iniusta quam faciunt impii Ecclesiae Christi; et est iusta persecutio quam faciunt impiis Ecclesiae Christi. Ista itaque beata est, quae persecutionem patitur propter iustitiam; illi vero miseri sunt qui persecutionem patiuntur propter iniustitiam."

("Ako je prava Crkva samo ona koja trpi progonstvo, a ne i ona koja ga čini, neka pitaju Apostola koju je Crkvu označavala Sara kad je proganjala sluškinju. Naime, kaže da je naša slobodna majka, nebeski Jeruzalem, to jest, prava Božja Crkva, označena u toj ženi (Gal 4, 26), koja je udarala sluškinju. Ako pak bolje razmislimo, više je ova proganjala Saru svojom ohološću, nego Sara nju prisilom: ova je gospodarici nanosila uvredu, a ona je stegom suzbijala oholost. Zatim pitam, ako dobri i sveti nikoga ne proganjaju, već samo trpe progone, čiji onda misle da je glas u psalmu, gdje se čita: 'Prognah svoje neprijatelje i dostigoh i ne vratih se dok ih ne uništih' (Psal. 17, 38). Ako dakle želimo reći i spoznati istinu: postoji nepravedan progon koji opaki čine Crkvi Kristovoj; a postoji i pravedan progon kojim Crkve Kristove udaraju na opake. Ova je stoga blažena koja trpi progon zbog pravednosti, a oni su bijedni koji trpe progon zbog nepravednosti.")

  
A onima koji pitaju odakle Crkvi pravo da koristi prisilu, sv. Augustin odgovara na temelju Svetoga pisma:

"Etiam hinc non absurde intelligitur illa apostolica sententia, ubi Paulus beatus dicit: 'Parati ulcisci omnem inobedientiam cum completa fuerit prior obedientia vestra' (2. Cor. 10, 6). Unde et ipse Dominus ad magnam coenam suam prius aduci iubet convivas, postea cogi (Luc. 14, 23). Nam cum ei servi sui respondissent: 'Domine, factum est quod iussisti et adhuc est locus' (Luc. 14, 22). 'Exite', inquit, 'in vias et sepes, et quoscumque inveneritis, cogite intrare.' In illis ergo, qui leniter primo aducti sunt, completa est prior obedientia, in istis autem qui coguntur, inobedientia coercetur."

("Također i ovdje neće se nezgodno shvatiti ona apostolska misao, gdje blaženi Pavao kaže: 'Spremni smo kazniti svaku nepokornost, čim bude izvršena vaša pokornost' (2 Kor 10, 6). Stoga je i sam Gospodin naredio da se na njegovu veliku večeru prvo dovedu uzvanici, a zatim da se prisile (Lk 14, 23). Naime, kad su mu njegovi sluge odgovorili: 'Gospodine, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta' (Lk 14, 22). 'Iziđite', rekao je, 'na putove i među ograde i koga god nađete, prisilite da uđe'. U ovima dakle koji su prvo krotko dovedeni, dovršena je prva pokornost, a u onima koje se prisiljava, nepokornost se obuzdava.")

Koja je uloga državnih vlasti u svemu tome? Gdje bi, kada i kako država trebala intervenirati na ovom području?

Uloga države u zaštiti vjere

Još u Augustinovo vrijeme, protivnici su postavljali pitanje: Odakle Crkvi pravo da u svojoj u borbi s neprijateljima vjere traži pomoć državne vlasti?
I ovdje sv. Augustin odgovara primjerom sv. Pavla. U Djelima apostolskim opisuje se događaj kad se više od 40 Židova zaklelo da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju sv. Pavla. Postavili su mu zasjedu. Sv. Pavao je saznao za urotu i sve dojavio rimskoj vojsci, koja ga je zaštitila.
Evo što piše u Djelima apostolskim (23, 12-24):

"Kad osvanu dan, skovaše Židovi urotu i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. Bilo je više od četrdeset onih koji su skovali tu zavjeru. Oni odu k velikim svećenicima i starješinama pa reknu: 'Zakletvom se zaklesmo ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla. Stoga vi sada zajedno s Vijećem predočite tisućniku neka vam ga dovede kao da kanite točnije razaznati njegov slučaj. A mi smo spremni pogubiti ga prije negoli se i približi.' Ali sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu. Pavao pak pozove jednog satnika i reče mu: 'Ovog mladića odvedi k tisućniku: ima mu nešto dojaviti.^' On ga uze, odvede k tisućniku i reče mu: 'Uznik me Pavao pozva i zaiska da ovog mladića privedem k tebi; ima ti nešto reći.^' Tisućnik ga prihvati za ruku, povede nasamo pa ga upita: 'Što mi imaš dojaviti?' ^'Židovi su se', reče on, 'dogovorili da te zamole da im sutra Pavla dovedeš u Vijeće kao da se kane točnije raspitati o njemu. Ne vjeruj im! U zasjedi ga čeka više od četrdeset onih koji se zakleše da neće jesti ni piti dok ga ne smaknu. Već su spremni, samo čekaju tvoju privolu.'  Tisućnik onda otpusti mladića i zapovjedi mu: 'Nikomu ne kazuj da si mi to dojavio.' Zatim dozva dva satnika i reče im: 'Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju. Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu.'"

Eto, već tu imamo primer da Crkva traži zaštitu države. Ovako to objašnjava sv. Augustin:

"Neque enim et apostolus Paulus vitae suae transitoriae consulebat, sed Ecclesiae Dei, quando contra illos qui eum occidere conspiraverant, consilium illorum tribuno ut proderetur effecit (Act. 23, 17). Unde factum est, ut cum ad locum quo fuerat perducendus, deduceret miles armatus, ne illorum pateretur insidias. Romanas etiam leges implorare minime dubitavit, civem Romanum se esse proclamans (Act. 22, 25), quos tunc affligi verberibus non licebat. Itemque ne Iudaeis eum interimere cupientibus traderetur, Caesaris poposcit auxilium (Act. 25, 11), Romani quidem principis, sed non christiani. Ubi satis ostendit quid facere postea deberent Christi dispensatores, quando imperatores christianos, periclitante Eccelsia, repererent."

("I nije se apostol Pavao savjetovao sa svojim prolaznim životom, već sa Crkvom Božjom, kad se protiv onih koji su se urotili da ga ubiju, pobrinuo da njihova namjera bude dojavljena tisućniku (Dj 23, 17). Odatle je postigao, da ga do mjesta gdje je trebao biti doveden, odvede naoružani vojnik, da ne bude izložen njihovim zasjedama. Nije dvojio da se također pozove na rimske zakone, proglašujući se rimskim građaninom (Dj 22, 25), koje se u ono vrijeme nije smjelo bičevati. Isto tako, da ne bude predan Židovima koji su ga htjeli pogubiti, prizvao je pomoć Cara (Dj 25, 11), rimskoga naime poglavara, ali ne kršćanina. Gdje se dovoljno pokazuje što kasnije trebaju napraviti Kristovi upravitelji kad, po iskustvu Crkve, nađu kršćanske careve.")

Razumijete? Ako je sv. Pavao mogao za vrijeme svoje borbe sa Židovima, prizvati pomoć cara, koji je u ono vrijeme bio nevjernik, koliko je više Crkva imala pravo prizvati pomoć kršćanskih careva u kasnoantičko doba? Crkva je imala i pravo i dužnost prizvati pomoć svoje "svjetovne ruke" ("brachium saeculare") u borbi protiv heretičkih smutljivaca i vukova u ovčjem odijelu.

A sa strane vladara postoji obveza da se odazovu tom pozivu. Sveto pismo traži od vladara da služe Gospodinu Bogu:

"Opametite se sada, vi kraljevi; urazumite se suci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu." (Ps 2, 10-11)

Sv. Augustin razlikuje kod vladara dva načina na koji služe Bogu: kao privatne osobe, dužni su služiti na način kao i drugi vjernici (odlazak u crkvu, molitva, post itd.), ali kao vladari dužni su služiti i s onim sredstvima koja u rukama imaju samo vlastodršci, tj. zakonima - kojima trebaju zabraniti sve ono što je protivno Božjim zapovijedima.

"Quomodo ergo reges Domino serviunt in timore, nisi ea quae contra iussa Domini fiunt, religiosa severitate prohibendo atque plectendo? Aliter enim servit, quia homo est, aliter quia etiam rex est. Quia homo est, ei servit vivendo fideliter; quia vero etiam rex est, servit leges iusta praecipientes et contraria prohibentes, convenienti vigore sanciendo. Sicut servivit Ezechias, lucos et templa idolorum et illa excelsa quae contra praecepta Dei fuerant constructa destruendo (4. Reg. 18, 4), sicut servivit Iosias talia et ipse faciendo (4. Reg. 23, 1-5); sicut servivit rex Ninivitarum, universam civitatem ad placandum Dominum compellendo (Ion. 3, 6-9); sicut servivit Darius idolum frangendum in potestatem Danieli dando et inimicos eius leonibus ingerendo (Dan. 6, 25); sicut servivit Nabuchodonosor, de quo iam diximus, omnes in regno suo positos a blasphemando Deo lege terribili prohibendo (Dan. 3, 28). In hoc ergo serviunt Domino reges, in quantum sunt reges, cum ea faciunt ad serviendum illi, quae non possunt facere nisi reges."

("Kako da, dakle, kraljevi služe Gospodinu u strahu, nego tako da ono što se čini protiv zapovijedi Božjih zabrane vjerskom strogošću i kažnjavaju? Naime, na jedan način služi jer je čovjek, a na drugi način jer je kralj. Jer je čovjek, služi mu živeći vjerno; a jer je također kralj, služi određujući pravedne zakone i zabranjujući protivno, sa prikladnom odlučnošću. Kao što je služio Ezekija uništavajući stupove i idolske hramove i onaj uzvišeni, koji su bili sagrađeni protiv zapovijedi Božjih (4 Kr 18, 4); kao što je služio Jošija čineći to isto (4 Kr 23, 1-5); kao što je služio kralj Ninivljana prisiljavajući cijeli grad da ugodi Gospodinu (Jon 3, 6); kao što je služio Darije dajući Danielu vlast da sruši idola i bacivši njegove neprijatelje lavovima (Dan 6, 25); kao što je služio Nabukodonozor, o kome smo već govorili, zabranjujući oštrim zakonom svima u kraljevstvu da hule Boga (Dan 3, 28). U ovome, dakle, kraljevi služe Gospodinu, ukoliko su kraljevi, kad čine ono kako bi mu služili, što ne može učiniti nitko osim kraljeva.")

Iz ovoga je sasvim očito što je dužnost vlastodržaca katoličke vjere. Oni moraju zakonima zabraniti sve ono što je protivno Božjim zapovijedima. I nemaju pritom pravo na izgovore tipa "zabranama se ništa ne postiže". Itekako se postiže! Njihovo je da zabrane opačine i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi bilo što manje javnih sablazni.