Kraj srpnja je posebno vrijeme za Šibensku biskupiju. Tada se slave tri važne šibenske svetkovine: sv. Jakov, sv. Kristofor i sv. Ana. A oko tog vremena su i drugi sveci, veoma štovani u puku, kao sv. Ilija.
Kao i mnoge druge biskupije, i Šibenska biskupija ima svoje vlastite obrasce misa i oficija u časoslovu za spomendane njezinih svetaca zaštitnika, te za ostale značajne dane koji su posebno važni za biskupiju.
Na internetu je dostupno izdanje vlastitih misa Šibenske biskupije iz 1860. godine, ovdje: Proprium missarum de sanctis pro dioecesi Sibenicensi.
Iz iste godine je i dodatak časoslovu s posebnim svetačkim oficijima za Šibensku biskupiju: Proprium sanctorum pro dioecesi Sibenicensi.
Izdani su po odobrenju pape bl. Pija IX., na posebnu zamolbu šibenskoga biskupa Petra Dujma Maupasa (koji je kasnije postao zadarskim nadbiskupom).
U Šibenskoj biskupiji posebno su se svečano slavili spomendani sv. Jakova, sv. Kristofora i sv. Mihovila Arkanđela, koji su imali i svoje osmine.
Jučer je bio sv. Kristofor, pa stavljam pred vas obrasce za taj blagdan iz gore navedenih knjiga.
Misa za spomendan sv. Kristofora nalazi se u Proprium Missarum na str. 23.-24.
Ovdje također vidite i misu za blagdan sv. Ilije, koji se u Šibenskoj biskupiji slavio 30. srpnja. No, o tome više malo kasnije.
U dodatku časoslovu, oficij sv. Kristofora se nalazi na str. 111.-114.
O životu sv. Kristofora, kao i o širenju njegovog štovanja po cijelom kršćanskom svijetu, možemo dosta saznati u čitanjima II. nokturna, koja prenosim u cijelosti...
IV. čitanje opisuje glavne podatke o sv. Kristoforu:
"Christophorus in Lycia, Decio imperatore, pro catholica fide fortiter dimicavit. Fama est milites circiter ducentos, qui ad sanctum Christophorum confessorem comprehendendum missi fuerant, visis miraculis in Christum credidisse, ejusdem divinitatem confessos ac demum capite plexos fuisse, quod et vetustissimis monumentis confirmatur. Illud certo constat, Nicetam et Aquilinam sancti Christophori praedicatione ad Christum conversas, mox cervicibus datis, martyrii palmam accepisse. Christophorus igitur, cum vere Christum, ut nomine ipso praesignabat, in corde et in ore portasset, virgis ferreis attritus et a flammae aestuantis incendio Christi virtute servatus, ad ultimum sagittarum ictibus confossus, martyrium capitis obtruncatione complevit."
("Kristofor se u Liciji, za vrijeme carevanja Decija, snažno borio za katoličku vjeru. Priča se da su oko dvjesto vojnika, koji su bili poslani da uhvate Kristofora ispovjednika, vidjevši čuda, povjerovali u Krista i ispovijedili njegovo božanstvo, i naposljetku su im odsječene glave, što potvrđuju i najstariji dokumenti. Ovo sigurno stoji: da su Niceta i Akvilina, propovijedanjem sv. Kristofora, obraćene Kristu, i ubrzo pruživši vrat, primile palmu mučeništva. Kristofor je stoga, jer je zaista Krista, kao što naznačuje njegovo ime, nosio u srcu i u ustima, izudaran željeznim štapovima i sačuvan Kristovom snagom od gorućega ognja, naposljetku izboden strijelama, dovršio svoje mučeništvo odsjecanjem glave.")
V. čitanje govori o širenju štovanja sv. Kristofora:
"Eo tempore Christophori nomen apud omnes ferme cum orientis, tum occidentis Ecclesias magno in honore esse coepit. Quamobrem aedes et arae quae cultum ejus testarentur, pluribus et oppidis et vicis excitatae et dedicatae fuerunt; item sodalitia et coenobia constituta. Nam populi qua bello, qua peste, aliave calamitate afflicti, quum ad beati Christophori praesidium confugissent, praesentissimum invicti martyris patrocinium, saepius experti sunt. Sacra ejus lipsana in varias catholici orbis plagas asportata, magnam habent venerationem, Sibenici praesertim (quod est Dalmatiae oppidum) ubi pes et crus sinistrum cum femore simul adhaerente religiose adservantur."
("U ono se vrijeme ime Kristoforovo počelo veoma častiti u gotovo svim crkvama kako istoka, tako i zapada. Zbog toga su hramovi i žrtvenici, koji svjedoče o njegovom štovanju, posvećeni u mnogim gradovima i selima; isto tako ustanovljena su društva i samostani. Naime, narodi koji su pogođeni bilo ratom, bilo kugom ili nekom drugom nesrećom, kad bi se utekli zaštiti blaženoga Kristofora, često bi iskusili izvrsnu obranu nepobjedivoga mučenika. Njegove svete moći prenošene kroz mnoge strane katoličkoga svijeta, izuzetno su čašćene, osobito u Šibeniku (koji je grad u Dalmaciji) gdje se pobožno čuvaju stopalo i lijeva potkoljenica s bedrom koje se zajedno drže.")
VI. čitanje govori kako su relikvije sv. Kristofora dospjele u Šibenik:
"Quas quidem insignes reliquias anno millesimo quadringentesimo quinquagesimotertio, quam Mahomedes Constantinopolim expugnaret, inter direptionem captae urbis sublatas, presbyter quidam graecus Sibenicum transtulit, riteque recognitas et in cathedrali ecclesia honorifice conditas, tanta deinceps religione Sibenicenses venerati sunt, ut alterum civitatis patronum sibi delegerint beatum Christophorum. Ipse vero invictissimus martyr novos clientes suae fidei comissos innumeris beneficiis cumulavit. Quorum ut perennis extaret memoria, Pius IX. pontifex maximus anno pontificatus sui duodecimo, officium proprium et missam sub ritu duplici primae classis cum octava Sibenicensi dioecesi benigne concessit."
("Koje su naime sjajne relikvije godine tisuću četiristo pedeset i treće [1453.], kad je Mehmed osvojio Carigrad, izvučene usred pljačkanja zauzetoga grada; neki ih je grčki svećenik odnio u Šibenik, i nakon što su pravilno utvrđene i časno pohranjene u katedralnoj crkvi, tolikom su ih potom pobožnošću štovali Šibenčani, da su za drugoga zaštitnika grada izabrali blaženoga Kristofora. A sam je nepobjedivi mučenik nove štićenike koji su povjereni njegovoj brizi, obdario nebrojenim darovima. Kako bi ovome ostao trajan spomen, vrhovni je svećenik Pio IX. dvanaeste godine svoga pontifikata, dobrostivo udijelio Šibenskoj biskupiji vlastiti oficij i misu dvostrukoga obreda prvog razreda s osminom.")
Evo tih čitanja II. nokturna u originalu... str. 112.
Nakon oficija sv. Kristofora, dolazi oficij sv. Ilije, koji se u Šibenskoj biskupiji, kao što sam rekao, slavio 30. srpnja.
Spomenimo prvo da je sv. Ilija uvijek bio jedan od najviše štovanih svetaca u puku.
 |
| Crkva sv. Ilije u Kljacima |
Mislim da je korisno upoznati oficij sv. Ilije, jer su njegove molitve i čitanja uvelike oblikovale način razmišljanja o tome svecu. Tek ćemo tada shvatiti što su svećenici nekada propovijedali o svetom proroku.
U šibenskom dodatku časoslovu iz 1860., oficij sv. Ilije dolazi na str. 114.-122.
Jedan je od dužih oficija u toj knjizi.
Vidite da u antifonama i molitvama dominiraju motivi revnosti sv. Ilije, npr. početna antifona u prvoj večernjoj:
"Zelo zelatus sum pro Domino Deo exercituum, quia dereliquerunt pactum tuum filii Israel"
("Gorljivošću sam izgarao za Gospodina Boga nad vojskama, jer su napustili savez tvoj sinovi Izraelovi")
Ili, na primjer, izraz iz kapitula (Eccl. 48, 1-2):
"Surrexit Elias Propheta quasi ignis et verbum ipsius quasi facula ardebat. Qui induxit in populos famem et irritantes illum invidia sua pauci facti sunt."
("Usta prorok Ilija kao oganj i riječ mu je plamtjela kao buktinja. On je izveo glad na narode i smanjen je broj onih koji su ga uznemiravali svojom zavišću.")
Drugi motiv koji je snažno izražen u ovom oficiju je ponovni dolazak sv. Ilije prije kraja svijeta. Tako je i antifona za Magnificat uzeta iz knjige proroka Malahije gdje se o tome govori (Mal 3, 23-24):
"Ecce ego mittam vobis Eliam Prophetam antequam veniat dies Domini magnus et horribilis, et convertet cor patrum ad filios, et cor filiorum ad patres eorum."
("Evo, ja ću vam poslati Iliju Proroka prije nego dođe dan Gospodnji velik i strašan, i on će obratiti srce otaca k sinovima i srce sinova k ocima njihovim.")
Navedeni motivi dominiraju i u čitanjima II. i III. nokturna. Naime, tu se čita što su o sv. Iliji pisali crkveni oci: sv. Epifanije, sv. Izidor Seviljski i sv. Ivan Zlatousti.
Posebno nam privlači pozornost VI. čitanje gdje sv. Izidor Seviljski govori o dolasku sv. Ilije prije kraja svijeta (izvadak iz Izidorovog djela "De ortu et obitu patrum"):
"Post haec igneo curru in coelum raptus ascendit, venturus, iuxta Malachiam prophetam, in fine mundi, praecursurus Christum, annuntiaturus ultimum ejus adventum cum magnis virtutibus prodigiisque signorum, ita ut bellum gerat Antichristus adversus eum et Henoch, qui cum eo venturus est, et occidet eos. Cadavera vero eorum tribus diebus et sex horis in plateis insepulta jacebunt. Dehinc suscitati a Domino, regnum Antichristi plaga magna percutient. Post haec veniet Dominus et interficiet Antichristum gladio oris sui et eos qui adoraverunt eum, et regnabit Dominus cum omnibus sanctis in aeternum."
("Nakon toga je [sv. Ilija] uzet u ognjenim kolima uzašao na nebo, kako bi došao, prema proroku Malahiji, na kraju svijeta kao prethodnik Kristov, koji će navijestiti njegov posljednji dolazak s velikim čudima i znamenjima, tako da će Antikrist voditi rat protiv njega i Henoka, koji će doći zajedno s njime; i ubit će ih. Njihova će tijela ležati nepokopana na ulici tri dana i šest sati. Zatim će uskrišeni od Gospodina, udariti kraljevstvo Antikristovo velikom nesrećom. Nakon toga, doći će Gospodin i ubiti Antikrista mačem svojih usta i one koji su mu se klanjali, i kraljevat će Gospodin sa svima svetima zauvijek.")
Evo tog čitanja u oficiju...
Mislim da ste po ovim izvacima mogli dobro razumjeti značaj oficija sv. Ilije.
Vratimo se sad na početak. Zadnji tjedan srpnja je doista bio veliko vrijeme u šibenskom kraju.
No, danas nema baš puno ljudi koji se sjećaju nekadašnjih vanjskih proslava i procesija za blagdane sv. Jakova i sv. Kristofora.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poslijeratno olovno vrijeme komunizma, sve je nekako zamrlo. Proslave su ograničene u zidove crkava. Tako je ostalo do danas.
Ako želimo znati kako su nekad izgledale proslave šibenskih zaštitnika, moramo posegnuti za novinskim izvješćima iz vremena prije Drugoga svjetskog rata. U njima vidimo da se još prije rata počeo sve više i više gubiti osjećaj za svečanost u proslavi ovih blagdana. Jedan od razloga je bilo to što su ti blagdani obično bili radnim danom, zbog čega mnogi ljudi nisu mogli u crkvu.
Tadašnji šibenski biskup Jerolim Mileta nastojao je postići da to budu neradni dani u gradu Šibeniku, a i na druge je načine radio na obnovi njihove stare slave.
Unatoč svim teškoćama, vidimo da su se tada još uvijek šibenski zaštitnici obilježavali veoma svečano.
Evo, najava proslave sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora u šibenskom tjedniku Katolik, 24. srpnja 1938. (br. 30.).
Zatim imamo primjer proslave iz godine 1940. godine (Katolik, 8. kolovoza 1940.).
Po članku vidimo da je biskup Mileta bio zabrinut oko gubljenja tradicije u proslavi šibenskih svetaca-zaštitnika.
Kako kaže izvješće, biskup Mileta je "apelirao na kršćansku i građansku svijest vjernika da se čim prije obnovi stara naša slava i običaji".
Nema komentara:
Objavi komentar