Bilo je poželjno da se podigne vojska katoličke mladeži

Od sredine 19. stoljeća postalo je očito da se crkvena hijerarhija neće moći sama oduprijeti sve većoj navali sekularizacije, liberalizma i neprekidnog rovarenja otvorenih i prikrivenih neprijatelja Crkve. Počela se, stoga, uviđati potreba da se katolički laici angažiraju u obrani Crkve i kršćanskog poretka u društvu. Inicijativa za tu akciju došla je od samih laika, koji su se s tim ciljem počeli sve više okupljati i organizirati.

Na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1867., u Bologni je osnovano Društvo talijanske katoličke mladeži. Tu udrugu možemo smatrati početkom organiziranog katoličkog pokreta u Europi.

Društvo je osnovano na izrazito antiliberalnim temeljima, kao podrška papi u vremenima sukoba s talijanskim sekularnim vlastima. U tim teškim vremenima, svježe ujedinjena Kraljevina Italija otimala je teritorij Papinske Države i sve više sužavala papinu mogućnost djelovanja. Osim toga, raznim je nepravednim zakonima onemogućavala normalno djelovanje Crkve, dok je istovremeno dala punu slobodu nekatoličkim zajednicama: židovima, protestantima itd.

Mladi katolici shvatili su da nešto moraju poduzeti, pa su se počeli organizirati u spomenutom Društvu, kao svojevrsnom obrambenom bedemu Crkve.

Papa bl. Pio IX. odobrio je pravila Društva u breveu Dum filii Belial, 2. svibnja 1868.

U tom dokumentu, blaženi Pio IX. piše: 

"Dum filii Belial tenebrosa consortia sua in religiosae civilisque societatis exitium propagare nituntur, praesertim inter iuvenes: optandum sane erat, ut catholicus iuvenum coetus exurgeret, qui religionis vexillum extollens, impietati grassanti se obiiceret, eiusque frangeret impetum."

("Dok sinovi Belijalovi nastoje promicati svoje mračne skupštine na propast vjerskog i građanskog društva, osobito među mladima, bilo je svakako poželjno da se podigne četa katoličke mladeži, koja će se, uzdižući zastavu vjere, suprotstaviti navali bezbožnosti i slomiti njegov napad.")

 

Pio IX. otvoreno potiče mlade katolike da hrabro uđu u borbu:

"Pergite itaque alacriter incoepto vestro, superno hoc auxilio freti, et alios aliosque vobis adsciscere conamini, ut densius agmen agmen validiusque compacti christiani nominis hostes per arma iustitiae a dextris et a sinistris facilius profligare possitis."

("Nastavite stoga živahno ono što ste započeli, uzdajući se u višnju pomoć, i nastojte pridobiti i druge da vam se pridruže: da čvršćim zbijanjem redova i snažnije združeni, po oružju pravde zdesna i lijeva, lakše uzmognete poraziti neprijatelje kršćanskoga imena.")

Kao što su nekoć pape dijelili potpuni oprost vojnicima koji su se pridružili križarskoj vojni, tako je papa Pio IX. podijelio potpuni oprost mladićima koji se pridruže Društvu katoličke mladeži, uz uobičajene uvjete:

"...omnibus et singulis huic Societati addictis, qui vere poenitentes et sacra communione refecti pro haeresum extirpatione et Sanctae Matris Ecclesiae exaltatione oraverint, plenariam concedimus indulgentiam in die ingressus uniuscuiusque in Societatem, in diebus festis vel infra octavas Sanctissimae Virginis sine labe conceptae ac S. Petri Apostoli Patronum Societatis, nec non in festis ipsius Beatae Mariae Virginis sub titulo Auxilium Christianorum et Cathedrae Romanae eiusdem Apostolorum Principis, in die quoque constituendo ad expiandas defunctorum sodalium, et eorum animas qui impensius Ecclesiae causam propugnarunt: ac demum concedimus peculiaribus Societatis Consiliis seu Circulis, ut singulorum sodales in proprium cuiusque Circuli Patronorum festis eiusdem indulgentiae beneficio frui valeant. Has porro indulgentias omnes animabus quoque Christifidelium, quae Deo in caritate coniunctae ex hac vita migraverint, per modum suffragii applicari posse in Domino indulgemus..."

("...svima i svakome tko se pridruži ovom Društvu, koji uistinu pokajani i okrijepljeni svetom pričešću, mole za iskorijenje krivovjerja i uzvišenje svete Majke Crkve, udijeljujemo potpuni oprost: na dan ulaska svakog člana u Društvo, na blagdane ili unutar osmina Presvete Djevice bez grijeha začete i sv. Petra Apostola, zaštitnika Društva, također na blagdane iste Blažene Djevice Marije pod naslovom Pomoćnice kršćana i rimske katedre istoga Apostolskog poglavara, a također i na dan koji je ustanovljen za molitvu za pokojne članove i duše onih koji su se izdašnije borili za Crkvu; i povrh toga, udijeljujemo pojedinim savjetima Društva ili krugovima, da članovi svakoga od njih mogu uživati povlasticu istog oprosta na blagdane zaštitnika pojedinog kruga. Nadalje, dopuštamo u Gospodinu da se svi ovi oprosti mogu namijeniti per modum suffragii za duše Kristovih vjernika, koje su, združene s Bogom po ljubavi, prešle iz ovog svijeta.")

Značajni su i govori koje je papa Pio IX. držao katoličkoj mladeži tijekom raznih prigoda. U tim se govorima može dobro vidjeti odnos Pija IX. prema građanskom društvu: kako detektira probleme i koje lijekove predlaže za njihovo rješavanje.

Kad se slavio zlatni svećenički jubilej Pija IX. 1869. godine, Sveti otac primio je predstavnike katoličke mladeži na posebnu audijenciju. Tom je prigodom, između ostaloga, rekao:

"Dunque, miei cari giovani, voi siete con me ed io sono con voi: noi dobbiamo combattere contro l'errore, presentarci ai nemici, e procurare di mettere fuori dal loro cuore il veleno, e preservarne quelli che pur ne sono illesi: dobbiamo altresì abbracciare e trarre alla causa di Dio coloro che non sono ancora abbastanza decisi pel bene e pel vero."

("Dakle, moji dragi mladi, vi ste sa mnom i ja sam s vama: mi se trebamo boriti protiv zablude, pokazati se neprijateljima, i pobrinuti se da izbacimo otrov iz njihovog srca, i očuvati one koji su još netaknuti; trebamo također prigrliti i privući Božjoj stvari one koji se još nisu posve odlučili za dobro i za istinito.")

Posebno bih istaknuo govor Pija IX. na Bogojavljenje, 6. siječnja 1875., predstavnicima katoličkih društava. U završnom blagoslovu, Pio IX. spominje u čemu je razlika između nove ujedinjene Italije i stare Italije:

"...questa penisola, che, quand' era divisa in più Stati, era unita colla fede, ma ora che si dice politicamente unita, è seminata di templi protestanti, di scuole eterodosse, e di altre simili instituzioni, che hanno missione di dividere l'Italia nella fede, nel culto, nella religione, per dar luogo alle instituzioni di Satana, il quale entra volontieri a regnare, ma ha per simbolo il Nullus ordo e il Sempiternus horror!"

("...ovaj poluotok, koji dok je bio podijeljen na više država, bio je ujedinjen vjerom, ali sada dok se naziva politički ujedinjenim, rasijan je protestantskim hramovima, krivovjernim školama i drugim sličnim ustanovama, koje imaju misiju da podijele Italiju u vjeri, u kultu, u religiji, kako bi dale mjesto ustanovama Sotone, koji rado ulazi da zavlada, ali ima za svoj simbol Nullus ordo i Sempiternus horror!")

Sveta Stolica protivila se ujedinjenju Italije, jer se to ujedinjenje provodilo otimanjem teritorija Papinske Države, ali i zbog činjenice što je talijanski nacionalistički pokret bio pod vodstvom liberalnih, antiklerikalnih i masonskih elemenata.

Pri tome treba istaknuti da papa nije bio protiv same ideje talijanske nacije. Ali, jedinstvo jednog naroda ne znači da on mora biti pod jednom državnom vlašću. Vidimo kako Pio IX. ističe da je daleko važnije da narod bude ujedinjen u jednoj katoličkoj vjeri, nego da bude pod jednom državnom birokracijom (a bez jedinstvene vjere). 

Ne treba miješati domoljublje i etatizam.

Kakav je bio stav bl. Pija IX. prema Italiji možda se najbolje vidi u njegovom govoru na audijenciji 21. lipnja 1872. predstavnicima biskupija i katoličke mladeži:

"Il Papa e sempre lo stesso: ho benedetto l'Italia e la benedico anche adesso; ma non benedico quei professori e quei maestri d'iniquita, che col consenso di chi puo, tentano di corrompere il cuore, di guastare la mente alla gioventu incauta. No, questi non possono essere oggetto delle benedizioni del Papa...

Benedico l'Italia, ma non benedico gli usurpatori della Chiesa e nemici di Dio; non benedico gli spogliatori dei Tempi, i bestemmiatori e i profanatori delle sante immagini; no, non posso benedire né questi sacrileghi, né quelli che o poca o niuna cura si prendono per comprimerli nei limiti dei loro doveri.

Benedico l'Italia, e i Vescovi che ultimamente sono stati inviati alle loro residenze. Oh come l'Italia in questa occasione si è mostrata veramente figlia della fede, senza la quale non si può piacere a Dio, e della quale chi è privo sarà condannato: Qui non crediderit condemnabitur."

("Papa je uvijek isti: blagoslovio sam Italiju i blagoslivljam je i sada; ali ne blagoslivljam ove profesore i ove učitelje bezakonja, koji s pristankom onih koji mogu, pokušavaju pokvariti srce, oplijeniti dušu neopreznoj mladeži. Ne, takvi ne mogu biti objekt papina blagoslova...

Blagoslivljam Italiju, ali ne blagoslivljam uzurpatore Crkve i neprijatelje Božje; ne blagoslivljam pustošitelje hramova, hulitelje i oskvrnitelje svetih slika: ne, ne mogu blagosloviti ni ta svetogrđa, ni one koji se malo ili nimalo ne brinu da se zadrže u granicama svojih dužnosti.

Blagoslivljam Italiju i biskupe koji su nedavno poslani u svoje rezidencije. O, kako se Italija u toj prilici pokazala kao istinska kćer vjere, bez koje je nemoguće ugoditi Bogu, i onaj tko je lišen vjere, bit će osuđen: Qui non crediderit condemnabitur [Tko ne uzvjeruje, osudit će se - Mk 16, 16].")

I nasljednik Pija IX. na papinskoj stolici, Leon XIII., izrekao je i napisao mnoge značajne riječi u dokumentima i govorima predstavnicima katoličke mladeži. S druge strane, Društvo talijanske katoličke mladeži uvijek je spremno slušalo i promicalo papinski nauk u društvu.

Kad je papa Leon XIII. objavio encikliku Immortale Dei o kršćanskom ustavu država (1885. god.), u kojoj iznosi katolički nauk o odnosu Crkve i države, Društvo talijanske katoličke mladeži poslalo mu je pismo podrške i izjavilo svoju apsolutnu podložnost prema tom nepogrešivom nauku Svete Stolice.

Predstavnici katoličke mladeži istaknuli su pismu podrške da je taj dokument svečana potvrda da Crkva Kristova nikada ne mijenja božanski nauk i da ga uvijek zna čudesno primijeniti na konkretne životne prilike.

 

Papa Leon XIII. odgovorio je Društvu katoličke mladeži pismom od 16. siječnja 1886.

 

 

 

U svom pismu, papa Leon XIII. na početku ističe koliko mu znači podrška mladih katolika:

"Non miranda nec inopinata, sed tamen periucunda Nobis fuit animi vestri recens declaratio. Iis enim cognitis, quae non multo ante docueramus de civitatum constitutione christiana, consilium sponte cepistis Nobis studiose confirmare docilem, uti oportet, ad praecepta Sedis Apostolicae voluntatem; idque epistolis compluribus, in quibus oratio quidem varia, sed una mens apparet omnium vestrum eademque sententia. Istam in amplectendis doctrinis catholicis concordem nec timidam alacritatem, sicut apprime congruit cum instituto societatis vestrae, ita vobis singulis gloriosam maximeque salutarem putatote, his praesertim temporibus difficillimis, cum tam multi ex aequalibus vestris, natura fortasse boni, bene etiam saepe instituti, sensim tamen a praepostero quodam, malo magistro officii, pudore vinci sese debilitarique patiuntur."

("Nije nam neobična, ni nenadana, ali nam je vrlo ugodna nedavna izjava o vašem stajalištu. Naime, spoznavši ono što smo nedugo prije naučavali o kršćanskom ustavu država, spontano ste odlučili potvrditi svoju poučljivu, kako i treba, volju za vršenje zapovijedi Apostolske Stolice; i to brojnim pismima, u kojima je govor, doduše, raznolik, ali se javlja jedno mišljenje i isto stajalište svih vas. Ovu složnu, a ne bojažljivu, hitrost u prihvaćanju katoličkih nauka, kao što je osobito prikladno ustanovi vašeg društva, tako je smatrajte slavnom i najviše spasonosnom za svakoga od vas, posebno u ovim vremenima kad si mnogi od vaših vršnjaka, koji su po naravi možda dobri, a često i dobro odgojeni, ipak dopuštaju da budu malo pomalo svladani i oslabljeni od opakog srama, koji je loš učitelj.")

Ovdje je važno uočiti da papa Leon XIII. izričito potvrđuje da je ono što je iznio o kršćanskom ustroju država u enciklici Immortale Dei doista službeni nauk Crkve. Papa je pohvalio ove mlade ljude, jer su bespogovorno prihvatili taj nauk, te očekuje od njih da pridobe i druge mlade.

Papa Leon XIII. potom ističe da se u katoličkom nauku nalazi spas i za pojedince, i za države:

"Omnium enim tam privatorum hominum quam civitatum continetur in catholica religione salus..."

("Svima, naime, kako privatnim ljudima, tako i državama, spasenje je sadržano u katoličkoj vjeri...")

I u drugim prigodama, papa Leon XIII. slao je Društvu talijanske katoličke mladeži pisma, poruke i upute za rad.

Evo, primjerice, kako govori u pismu od 4. prosinca 1886., u kojem poziva mlade katolike da ustraju u svojoj borbi.

"Vos autem in omnibus ceptis vestris pergite, ut instituistis, non modo obedienter, verum etiam amanter libentissimeque Ecclesiam sequi, certissimam eamdemque hominum generi datam divinitus ducem. Eius vos auspiciis magisterioque oportet adversus quaslibet opinionum fallacias vitiorumque invitamenta invictum animum gerere: nominatim vero consilia et operam vestram fidenter opponere consociationibus hominum non honestis, quibus iam omnia redundant. Illae quidem quo tendant, quid moliantur, nemo dubitat: earumque propterea debetis non solum contagia vitare, sed nefarios conatus, quantum in vobis est, a communibus rebus animose defendere."

("A vi u svemu što ste započeli, nastavite kao što ste odlučili: da ne samo poslušno, nego i s ljubavlju i najradosnije slijedite Crkvu, najsigurniju voditeljicu, i to božanski danu ljudskom rodu. Pod njezinim zapovjedništvom i učiteljstvom trebate iskazati nepobjedivi stav protiv svih zamamnih lažnih mišljenja i opačina: a napose trebate vaše odluke i djela pouzdano suprotstaviti udruženjima nečasnih ljudi, koja su već sve preplavila. Naime, neka nitko ne dvoji o onome čemu one smjeraju, što pokušavaju; zato ste dužni ne samo izbjegavati njihov zli primjer, nego i srčano braniti, koliko možete, opće interese od njihovih opakih pokušaja.")

Ovdje je i više nego jasno da Leon XIII. postavlja katoličkoj mladeži kao zadatak borbu protiv liberalnih udruženja, a posebice protiv masonerije (koju je upravo papa Leon XIII. osudio u enciklici Humanum genus).

 

Na kraju ovog kratkog osvrta, vratio bih se opet na govor Pija IX. na blagdan Bogojavljenja 1875. godine. Taj govor donosi toliko važnih misli, da bismo samo njemu mogli posvetiti cijeli jedan tekst. Tamo možete vidjeti kako jedan papa izričito govori o sukobu Svete Stolice s idejama Francuske revolucije.

 

Pio IX. se u jednom trenutku prisjetio borbe svojih prethodnika na Petrovoj stolici protiv Revolucije.

"Ora mi piace di farvi osservare che l'anno 1875, che comincia, segna il centenario della elezione di Pio VI, mio glorioso predecessore, il quale terminò il suo Pontificato vittima della grande rivoluzione dell' 89 e de' suoi falsi principii.

Seguì Pio VII, verso il quale rivolse le sue ire ingiuste un Potente del secolo. Due Pontefici successori, brevemente, ma santamente tennero il governo della Chiesa di Gesù Christo.

Venne quindi Gregorio XVI, il quale trovò in grande agitazione i nemici del trono e dell'altare, e li trovò possessori di una parte dello Stato della Chiesa."

("Sada želim da uočite da se godine 1875., koja počinje, obilježava stogodišnjica izbora Pija VI., mog slavnog prethodnika, koji je završio svoj pontifikat kao žrtva velike revolucije iz '89. i njezinih lažnih načela.

Slijedio je Pio VII, prema kojemu je jedan svjetski silnik [Napoleon] okrenuo svoj nepravedni gnjev. Dvojica papa, koji su slijedili, kratko su, ali sveto, držali upravu Crkve Isusa Krista.

Zatim je došao Grgur XVI., koji je neprijatelje prijestolja i oltara zatekao u velikoj uzrujanosti, i zatekao ih kao posjednike dijela Crkvene države.")

Dakle, imamo cijeli niz papa, koji su bili u teškoj i neprekidnoj borbi protiv Revolucije. To je nasljeđe, koje nas obvezuje... da i mi nastavimo njihovim putem. Tek sada vidite razmjere izdaje modernista, koji se klanjaju Revoluciji i usvajaju njezina liberalna načela. Modernisti su izdali Crkvu i pridružili se njezinim neprijateljima.

Ipak, bl. Pio IX. pruža nam u svom govoru i riječi ohrabrenja:

"Tutto questo però deve a tutti i buoni ispirare coraggio, giacchè le vicende passate dimostrano abbastanza che la Chiesa, permettendolo Dio, è continuamente assalita, ma vinta mai. I suoi persecutori periscono, la Chiesa resta, e resta col suo divin Fondatore. Egli resta, e mentre quelli come logora veste si gettano lontano, Gesù per contrario si mantiene in eterno: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient."

 

("Sve ovo, međutim, treba u svima dobrima nadahnuti hrabrost, jer prošli događaji dovoljno pokazuju da je Crkva, po Božjem dopuštenju, neprestano napadana, ali nikad poražena. Njezini progonitelji propadaju, Crkva ostaje i ostaje sa svojim božanskim Utemeljiteljem. On ostaje, i dok se oni kao istrošene haljine bacaju; a Isus, naprotiv, ostaje zauvijek: Ipsi peribunt, tu autem permanes, et omnes sicut vestimentum veterascent; tu autem idem ipse es et anni tui non deficient [Oni će propasti, a ti ćeš ostati, i svi će ostarjeti kao odjeća; a ti si uvijek isti i tvoje godine neće isteći - Psal. 101, 27-28].")

 

Ako imate vremena (i ako znate jezik) prelistajte malo pisma i govore bl. Pija IX. Društvu talijanske katoličke mladeži.