Dobro je poznato da je papa Pio XI. u enciklici Mortalium animos (1928. god.) osudio zablude ekumenizma. No, manje je poznato da je i u pontifikatu njegova nasljednika, pape Pija XII., Sveta Stolica donijela dva dokumenta koji vrlo jasno upozoravaju na zablude i opasnosti "ekumenskog pokreta".
Riječ je o upozorenju Cum compertum sit od 5. lipnja 1948. (AAS 40, 1948., str. 257.), te o instrukciji De motione oecumenica od 20. prosinca 1949. (AAS 42, 1949., str. 142.-147.).
Primijetit ćete da su se u službenim dokumentima Svete Stolice riječi "ekumenski pokret" pisale pod navodnim znakovima. Već se time daje do znanja kako je Sveta Stolica gledala taj pokret. I sam ton kojim je pisan dokument Cum compertum sit otkriva da je "ekumenski pokret" gledan kao nešto strano Katoličkoj Crkvi.
Slučaj ekumenskih skupova je zanimljiv, jer pokazuje kako su stvari, koje je Sveta Stolica nejednom strogo zabranila, postale središnja točka reformi nakon Drugoga vatikanskog koncila. Dakle, donedavne teške zloupotrebe postale su reformatorima temeljnom metodom rada.
Od samih početaka u "ekumenskom pokretu" dobru su priliku prepoznali oni koji su htjeli mijenjati nauk Crkve. Modernisti su od svoje pojave početkom 20. stoljeća bili povezani s protestantima. Nije neobično, stoga, da su se brzo povezali i s protestantskim ekumenskim pokretom. Nemojmo zaboraviti da je ekumenizam započeo kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti. Modernistički klerici, koji su težili mijenjanju nauka Katoličke Crkve, počeli posebno nakon Drugog svjetskog rata održavati zajedničke skupove s protestantima.
Dakako, sve je to bilo protivno propisima kanonskog prava. No, modernistima to nije smetalo, jer je upravo to njihova glavna metoda za "mijenjanje nauka": uporno kršiti nauk Crkve, sve dok ga se silom ne "promijeni"... (u njihovim glavama, ne u stvarnosti).
Reakcija Svete Stolice došla je s dokumentom Cum compertum sit od 5. lipnja 1948.
Kako su se gore spomenuti - nezakoniti i zabranjeni - "ekumenski skupovi" nastavili (jer su modernisti uvijek uporni u zloupotrebama), Sveta Stolica bila je prisiljena iduće godine izdati novi dokument.
Taj dokument nosi naziv "De motione oecumenica" ("O ekumenskom pokretu"), a objavljen je 20. prosinca 1949.
U njemu se govori o tome kako i pod kojim uvjetima se mogu održati sastanci katolika i nekatolika. Ukratko: na te sastanke treba poslati učene i prokušane teologe da nekatolicima objasne nauk Katoličke Crkve i da ih pozovu ili potaknu da se vrate u Crkvu.
Običnim vjernicima je u pravilu zabranjeno da sudjeluju u tim sastancima:
"Fideles autem eos conventus ne adeant, nisi obtenta venia peculiari Auctoritatis Ecclesiasticae, quae danda solummodo est iis qui bene instructi et fortes in fide cognoscantur."
("Vjernici pak neka ne polaze na ove skupove, osim ako dobiju posebnu dozvolu crkvene vlasti, koja se treba dati samo onima koji su poznati kao dobro poučeni i čvrsti u vjeri.")
Kad čitate ovaj dokument zapanjit će vas činjenica da je praktički svaka od temeljnih postavki "modernog ekumenizma" ovdje osuđena.
Na primjer, ekumenisti danas često ističu frazu: "treba gledati ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja" s drugim konfesijama.
No, upravo je takvo stajalište Sveta Stolica izričito osudila, nalažući biskupima:
"Pariter invigilabunt, ne, falso praetextu potius esse attendenda ea quibus coniungimur, quam ea quibus seiungimur, periculosus indifferentismus foveatur praesertim penes eos, qui minus rebus theologicis sunt instituti et minus in sua religione excitati."
("Neka jednako tako bdiju da se ne bi pod lažnim izlikama kako treba radije gledati ono što nas spaja, nego ono što nas razdvaja, poticao pogubni indiferentizam, posebno među onima koji su manje upućeni u teološke stvari i manje revni u svojoj religiji.")
Također se ne smije odvojenim zajednicama davati lažna nada da one mogu mijenjati Crkvu.
"Arcebunt quoque periculosum illum loquendi modum, quo falsae opiniones gignantur ac fallaces spes, quae nunquam impleri possunt; ex. gr. dicendo quae de dissidentium ad Ecclesiam reditu, de Ecclesiae constitutione, de Corpore Christi Mystico in Litteris Encyclicis Romanorum Pontificum traduntur non ita aestimari debere, quippe quia non omnia sint fide tenenda vel, quod peius est, in rebus dogmaticis ne Catholicam quidem Ecclesiam iam habere plenitudinem Christi, sed ab aliis eandem perfici posse."
("Neka također suzbiju onaj pogubni način govora iz kojeg se rađaju lažna mišljenja i varljive nade, koje se nikada ne mogu ostvariti; npr. govoreći da ono što se iznosi u enciklikama rimskih prvosvećenika o povratku nesjedinjenih u Crkvu, o ustroju Crkve, o otajstvenom Tijelu Kristovu ne treba tako shvaćati, jer da nije sve potrebno držati kao nauk vjere, ili - što je još gore - da u dogmatskim stvarima ni Katolička Crkva još nema puninu Kristovu, nego da je u tome drugi trebaju usavršiti.")
Druga velika opasnost jest kad se pod egidom ekumenizma relativiziraju istine katoličke vjere ili se posve prešućuju. To se pojavljuje i u obliku svojevrsne autocenzure. Na primjer, kad neki klerici ne žele govoriti o čistilištu, o štovanju svetaca, o zaslugama dobrih djela, o ispravnom nauku o opravdanju i sakramentima... kako ne bi "uvrijedili protestante". Ili, kad ne žele iznositi točan katolički nauk o izlaženju Duha Svetoga od Sina, kako se ne bi zamjerili istočnim raskolnicima.
Zato Sveta Stolica u ovom dokumentu ističe:
"Tota igitur et integra doctrina catholica est proponenda atque exponenda: minime est silentio praetereundum vel ambiguis verbis obtegendum, quod veritas catholica complectitur de vera iustificationis natura et via, de Ecclesiae constitutione, de primatu iurisdictionis Romani Pontificis, deque unica vera unione per reditum dissidentium ad unam veram Christi Ecclesiam."
("Treba, stoga, iznositi i izlagati čitavi i cjeloviti katolički nauk. Nipošto se ne smije prešutjeti ili dvosmislenim riječima prikriti što sadrži katolička istina o pravoj naravi i putu opravdanja, o ustroju Crkve, o prvenstvu jurisdikcije rimskog prvosvećenika, kao i o jedinom pravom sjedinjenju povratkom odvojenih u jednu pravu Kristovu Crkvu.")
Riječi koje su možda najvažnije u cijelom tom dokumentu glase: "extra veritatem unio vera obtineri nunquam poterit" ("izvan istine pravo se jedinstvo nikada neće moći postići").
Nažalost, istina je ekumenistima najmanje važna. Pokazalo se mnogo puta da su oni spremni odbaciti istine vjere radi "ekumenskog jedinstva".
Nakon Drugog vatikanskog koncila, ekumenski pokret se kretao u onom smjeru koji su pretkoncilski pape osudili.
Od bezbrojnih zajedničkih skupova, prilagođavanja obreda "senzibilitetima nekatolika", do razvodnjavanja pravila o mješovitim ženidbama. Zaredao je i čitav niz zajedničkih deklaracija s predstavnicima odjeljenih zajednica, koje dotiču razna područja nauka.
No, upravo je na ovu opasnost upozorio papa Pio XI. u enciklici Mortalium animos:
"Num Nos patiemur – quod prorsus iniquum foret – veritatem , eamque divinitus revelatam, in pactiones deduci? Etenim de veritate revelata tuenda in praesenti agitur."
("Zar ćemo mi trpjeti – što bi bilo posve opako – da se istina, i to božanski objavljena, svede na dogovore? Ta ovdje se radi čuvanju objavljene istine.")
To modernistima ništa ne znači. Što njima uopće znači objavljena istina?
Kod modernista se može opaziti jedna stvar koju oni nikada neće otvoreno priznati, ali koja se jasno iščitava između redaka u svim njihovim spisima i govorima... A to je da oni uopće ne vjeruju da su istine katoličke vjere objavljene od Boga. Oni smatraju da su to ljudska iznašašća, pa da se zato mogu mijenjati prema vremenu, mjestu i "kontekstu".
Nasuprot tome, uvijek moramo imati pred očima riječi sv. Pavla: "Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista." (Gal 1, 11-12)
Nauk, koji je Bog objavio, ljudi ne mogu mijenjati.
Potrebno je, stoga, jasno poručiti modernistima i njihovoj "odvojenoj braći" da mi katolici ne smijemo, ne možemo i nećemo odstupiti ni od jednog centimetra, ni od jednog milimetra katoličkog nauka. Nećemo odstupiti ni od jedne dogmatske definicije Tridentskog koncila, ni od jedne anateme koju je Crkva izrekla u svojim najsvečanijim dokumentima.
Nema komentara:
Objavi komentar