subota, 23. lipnja 2018.

Zašto su protestanti uništavali oltare i zamjenjivali ih običnim stolovima?

"Beeldenstorm" - kalvinisti uništavaju oltare, svete slike, kipove i vitraje (1566. god.)


U sklopu protestantske "reformacije" (tj. deformacije) devastirane su tisuće crkava, uništeni bezbrojni oltari, svete slike i kipovi. Protestanti, posebice kalvinisti, oživjeli su staru herezu ikonoklazma.

Njihov je bijes naročito bio usmjeren protiv starih oltara. Rušili su žrtvenike, jer su oni bili jedan od  pokazatelja katoličkog pravovjerja. Naime, žrtvenik je jedan od dokaza da je sv. misa stvarna žrtva. Tako da je protestantska borba protiv starih oltara zapravo bila borba protiv misne žrtve.


O tome je pisao sv. Robert Bellarmin u 3. tomu De controversiis (De Missa, l. V., c. 16.), u poglavlju gdje je dokazao da je Crkva uvijek imala žrtvenike, a da se protestanti (koje zove "adversarii" - "protivnici") boreći protiv oltara, ustvari bore protiv cjelokupne otačke predaje o misnoj žrtvi i žrtveniku:
"Alterum caput unde agnosci potest sententia veterum patrum, sumitur ex ritu altarium erigendorum ad huius sacrificii celebrationem. Nam altaria non consuevisse erigi nisi ad sacrificia proprie dicta, adversarii non negant. Nam ideo Calvinus lib. 4. Institut. cap. 18. §12. ita loquitur de differentia sacramenti eucharistiae et sacrificii proprie dicti: 'Mensam', inquit, 'nobis dedit, in qua epulemur, non altare, super quod offeratur victima'. Et Petrus martir lib. cont. Gardinerum par. 3. in responsione ad obiectum 16. pag. 710. scribit, nullum esse debere altare in Ecclesia. Et denique non alia caussa est, cur hoc tempore adversarii altaria ubique demoliantur, et pro altaribus mensas conviviales subsistuant, nisi quod intelligant altaria signa esse evidentissima sacrificii proprie dicti."

("Drugo vrelo, odakle se može spoznati stajalište starih otaca, vidi se iz običaja podizanja žrtvenika za služenje ove žrtve. Naime, ni protivnici ne negiraju da se žrtvenici ne običavaju graditi osim za žrtvu u pravom smislu riječi. Zato Calvin ovako govori u lib. 4. Institut. cap. 18. §12. o razlici sakramenta euharistije od žrtve u pravom smislu: 'Stol nam je dao', kaže, 'na kojem se hranimo, a ne žrtvenik na kojem se prinosi žrtva'. I Petar mučenik [Petar Vermigli] u knjizi contra Gardinerum par. 3 u odgovoru na prigovor 16., str. 710. piše da u Crkvi ne smije biti nikakvog žrtvenika. I prema tome, nema drugoga razloga zašto u ovo vrijeme protivnici posvuda uništavaju žrtvenike, a umjesto žrtvenika postavljaju gozbene stolove, nego zato što razumiju da su žrtvenici najočitiji znak žrtve u pravom smislu riječi.")


Nakon toga Bellarmin navodi pojedina mjesta iz djela starih kršćanskih pisaca koja govore o žrtvenicima. Već je u prethodnim poglavljima dokazao na temelju Svetoga pisma i spisa otaca da je sv. misa stvarna žrtva, a ovdje dodaje daljni dokaz iz vjekovne upotrebe žrtvenika: 
"Quare si veteres patres ad Eucharistiam celebrandam altaria semper habuisse demonstrare poterimus, demonstratum simul erit Eucharistiam ex eorum sententia sacrificium esse vere ac proprie dictum. Ac primum in canonibus apostolorum 3. et 4. aperta est mentio altaris ad Eucharistiam offerendam erecti. Dionysius quoque cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae altaris meminerit. Tertullianus in lib. De poenitentia inter alia signa humilitatis poenitentium numerat presbyteris advolvi, aris Dei aggeniculari, et in lib. De oratione in ultimis verbis: 'Solemnior', inquit, 'erit statio tua, si et ad aram Dei steteris'. Cyprianus lib. 1. epist. 9. iubet ut non offeratur sacrificium pro quodam christiano defuncto, qui reliquerat presbyterum rerum temporalium procuratorem et caussam reddit, quia non est dignus ut pro illo sacrificetur, qui sacerdotem Dei ab altari abstraxit. Eusebius lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. multa dicit de altari Ecclesiae. Optatus Milevitanus lib. 6. contra Parmenianum: 'Quid est', inquit, 'tam sacrilegum, quam altaria Dei, in quibus aliquando et vos obtulistis, frangere?' Et ibidem altare esse dicit sedem Corporis Christi... S. Antonius, ut in eius vita scribit Athanasius, cum praevidit futuram haeresim Arianam, videre sibi visus est, feroces quosdam mulos calcibus evertentes Christi altaria."

("Zato ako uspijemo dokazati da su stari oci uvijek imali žrtvenike za celebriranje Euharistije, bit će istovremeno dokazano da je Euharistija po njihovom stajalištu žrtva istinita i u pravom smislu riječi. Pa, prvo u apostolskim kanonima 3. i 4. otvoreno se spominje žrtvenik podignut za prikazivanje Euharistije. I Dionizije spominje žrtvenike, cap. 3. Ecclesiasticae hierarchiae. Tertulijan u knjizi De poenitentia među ostalim znakovima poniznosti pokornika ubraja bacanje ničice pred svećenika, poklecanje pred žrtvenikom Božjim, i u knjizi De oratione među zadnjim riječima kaže: 'Svečanije će biti tvoje stajanje ako stojiš kod žrtvenika Božjega'. Ciprijan u lib. 1., epist. 9. naređuje da se ne prinosi žrtva za onog pokojnog kršćanina, koji je postavio svećenika za upravitelja vremenitih stvari i navodi kao razlog: da taj nije dostojan da se za njega žrtvuje, koji je svećenika Božjega odvukao od žrtvenika. Euzebije u lib. 1. demonstr. evangel. cap. 6. mnogo govori o žrtveniku Crkve. Optat Milevitanski u lib. 6. contra Parmenianum kaže: 'Što li je toliko svetogrdno kao razbijati žrtvenike Božje na kojima ste i vi nekada prikazivali?' I na istom mjestu kaže da je žrtvenik sjedište Tijela Kristova... Kad je sv. Antun [Pustinjak] predvidio da će se u budućnosti pojaviti arijansko krivovjerje, kako piše Atanazije u njegovom životopisu, činilo mu se da vidi nekakve divlje mazge kako kopitima ruše žrtvenike Kristove.")

Zadržimo se malo kod ovog zadnjeg primjera, koji je inače dosta poznat.
Sv. Antun Pustinjak je prorekao da će se pojaviti arijansko krivovjerje, dvije godine prije nastanka te hereze, u viziji u kojoj je vidio divlje mazge kako kopitima udaraju i ruše oltar.

Potražio sam među djelima sv. Atanazija životopis sv. Antuna Pustinjaka, da prenesem njegove točne riječi o ovoj poznatoj viziji. Stavaljam ih iz Evagrijevog prijevoda na latinski jezik, koji je nastao još u 4. stoljeću, a inače je kroz stoljeća bio najraširenija verzija životopisa sv. Antuna Pustinjaka.
Evagrijev prijevod spominje još i sv. Jeronim (De viris illustribus, cap. 125.): "Vitam beati Antonii de Graeco Athanasii in nostram sermonem transtulit" ("Život blaženoga Antuna je iz Atanazijevog grčkog preveo u naš govor").

Evo kako se opisuje viđenje sv. Antuna (Vita beati Antonii Abbatis, cap. 51.):
"Cum enim fratribus circa se sedentibus operaretur, intente fixit oculos in coelum, gemens atque suspirans; et post aliquantum spatium revelationis incoeptae nimio dolore contremuit; et statim fixis genibus ante Dei vultum provolutus oravit, ut clementia sua futurum scelus averteret. Succedunt orationi lacrymae, metus ingens invadit praesentes, obsecrant ut tantae calamitatis exponeret visionem. Singultus occupant vocem, lingua fletibus praepeditur, et in medio conatu sermo gemitu interrumpitur. Vix tamen cum vociferatione luctuosa ait: 'Melius est, o filioli, impendens piaculum cita morte lucrari'. Sic incipiens rursum lacrymis vincitur, et inter aegra suspiria tandem pectori commodans vocem: 'Magnum', inquit, 'quoddam et universis saeculis inauditum imminet nefas. Magno fides catholica turbine subvertetur, et homines iumentis similes Christi sancta diripient. Vidi enim altare Domini mulorum circumdatum multitudine qui crebris calcium ictibus omnia dissipabant. Haec est causa gemituum meorum quos audistis.' Et facta est vox Domini dicens: 'Abominabitur altarium meum'. Nec mora, visionem sequitur effectus; nam post annos duos saeva Arianorum irrupit insania."

("Kad je, naime, radio s braćom koja su sjedila oko njega, pozorno je upro oči prema nebu, jecajući i uzdišući, a nakon nekog vremena, poslije početka objave, stao se tresti od boli, i odmah je pohitio klečeći moliti pred licem Božjim da svojom milošću odvrati nadolazeći zločin. Molitvu su slijedile suze, velik je strah obuzeo prisutne; molili su ga da im pripovijedi to viđenje tolike opasnosti. Jecanje mu je obuzimalo glas, plač je sputavao jezik i hroptanje je prekidalo pokušaje govora. Ipak je jedva usred teških uzdisaja svladao glas: 'Bilo bi bolje, dječice, umrijeti nego doživjeti nadolazeću nedaću'. Tako je počeo, ali je potom svladan suzama, i usred bolnih jecaja ipak uspio pustiti glas iz prsiju: 'Veliki', rekao je, 'i u svim vjekovima nečuveni zločin prijeti. Velikim će se metežom potkopavati katolička vjera, i ljudi će poput goveda rastrgati svetinje Kristove. Vidio sam, naime, kako je žrtvenik Gospodnji okružen mnoštvom mazgi, koje su čestim udarcima kopitima sve uništavale. To je uzrok mojih jecaja koje ste čuli.' I čuo se glas Gospodnji kako govori: 'Oskvrnut će moj žrtvenik'.  Bez zadrške, viđenje je slijedilo djelovanje: naime, nakon dvije godine izbilo je divlje arijansko ludovanje.")

Eto... A povijest se, nažalost, ponovila... U 16. stoljeću kad su protestanti razbijali žrtvenike, i u 1960-ima i 70-ima - nakon uvođenja Novus Orda - kad su modernisti, poput svojih protestantskih uzora, uništavali stare žrtvenike i zamjenjivali ih običnim stolovima.


A sad ću vam otkriti zašto sam uopće odlučio napisati ovaj tekst. Neki dan sam naišao na jedan članak Zvonka Pažina na portalu "Vjera i djela", gdje dotični tvrdi:
 "U počecima su se kršćani okupljali oko stola koji je bio u običnoj kući. Bio je to stol za blagovanje. Osim toga, kršćani su se u početku čuvali toga da se njihova vjera poistovjećuje s poganskom. Kršćani, naime, nisu imali ni hrama, ni svećenika ni žrtvenika..."

Ovo su upravo one krive tvrdnje koje je pobio sv. Robert Bellarmin na gore navedenom mjestu, gdje je iz starokršćanskih spisa dokazao da su kršćani uvijek imali žrtvenike.
I sad pazite, nastavnici na današnjim KBF-ovima zastupaju i šire teze protiv kojih su se crkveni naučitelji poput Bellarmina tako žestoko borili. A ovo je samo jedan primjer... Gotovo u svakom Pažinovom članku mogao bih naći jedan ovakav problem.

I što se sad događa? Mladi svećenici se sjete da im je neki profesor rekao: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika" - i onda takve ili slične stvari ponavljaju u propovijedima, na sablazan vjernika.

No, pitajmo se: Što li uče studente teologije ljudi koji su se otvoreno suprotstavili zahtjevu pape Benedikta XVI. da se u novom misalu točno prevedu riječi "pro multis" ("za mnoge") ili koji žele još novih euharistijskih molitava, npr. poseban kanon "za misu s djecom" (Z. Pažin - Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala)?

Uopće ne bih obraćao pozornost na Pažinova pisanja da se ne radi o nekome tko utječe na odgoj budućih svećenika. Svjedoci smo tome da mladi svećenici, u velikom dijelu, imaju veoma slabo znanje.

A zašto nas to čudi ako imaju profesore koji se dive dekadentnom njemačkom "modelu vjerskog života" i koji govore stvari tipa: "kršćani nisu imali ni hrama, ni svećenika, ni žrtvenika"? 
A u toj tezi se, usput budi rečeno, zapravo radi o lošoj interpretaciji riječi poganina Cecilija iz dijaloga Minucija Feliksa "Octavius".

No, i to je razjasnio Bellarmin na kraju gore navedenog poglavlja:
"Sed forte obiiciet aliquis Minutium Felicem, qui in dialogo qui inscribitur Octavius, inducit Caecilium ethnicum ita loquentem cum Octavo christiano: 'Cur nullas aras habent (christiani) nulla templa, nulla simulacra?' Sed facilis est solutio: Nam christiani illis temporibus duplici de caussa cavebant; ne ulli ethnici interessent in sacris nostris. Primum, quia non erant idonei ad tanta mysteria intuenda. Deinde, ob metum persequutorum, propter quam caussam etiam frequenter in cryptis et cavernis vel certe in privatis domibus furtim rem divinam facere cogebantur..."

("Ali, možda će netko predbaciti Minucija Feliksa, koji u dijalogu koji se naziva Octavius, uvodi poganina Cecilija koji ovako govori s kršćaninom Oktavijem: 'Zašto nikakve žrtvenike nemaju (kršćani), nikakve hramove, nikakve slike?' No, jednostavno je rješenje: Naime, kršćani su se u onim vremenima najopreznije čuvali iz dva razloga, da ne bi bilo koji pogani prisustvovali našim svetinjama. Prvo, jer nisu dostojni da gledaju tolika otajstva. Zatim, zbog straha od progonitelja, iz kojeg su razloga također često bili prisiljeni skrovito obavljati svete obrede u kriptama i špiljama i zasigurno u privatnim kućama...")

Dakle, ako pogani poput Cecilija nisu bili svjesni da kršćani imaju žrtvenike, to je bilo zato što su kršćani u tajnosti obavljali svete obrede u vremenima progona.
Pogledajte samo koliko je Bellarmin gore nabrojao svjedočanstava o kršćanskim žrtvenicima iz najranijih vremena.

I samo Sveto pismo daje svjedočanstvo tome. Sv. Pavao jasno kaže: "imamo žrtvenik":
"Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora."
(Heb 13, 10)

Upravo su to mjesto često navodili katolički pisci protureformacije kad su se suprotstavljali protestantskim ikonoklastima i rušiteljima oltara.

Na primjer, isusovac Franjo Coster (Enchiridion controversiarum nostri temporis, s.339.)
"In Epistola ad Haebreos, cap. 13. 'Habemus altare de quo edere non habent potestatem, qui tabernaculo deserviunt'. Satis manifeste dicitur in Ecclesia esse altaria, atque de illo altari aliquos edere, nimirum christianos, non autem illos qui tabernaculo deserviunt, id est, qui adhuc in Iudaismo legem observant, necdum conversi ad fidem. Si habemus altare, ergo et sacrificium, quae duo inter se sic referuntur, ut non possit esse altare, nisi propter sacrificium."

("U Poslanici Hebrejima, glava 13.: 'Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji šatora'. Sasvim se očito kaže da u Crkvi ima žrtvenika, i da sa tog žrtvenika neki jedu, dakako kršćani, ali ne oni koji služe šatoru, to jest, koji još obdržavaju zakon u židovstvu, i nisu se još obratili na vjeru. Ako imamo žrtvenik, onda imamo i žrtvu, koji se međusobno tako odnose, da ne može biti žrtvenika, osim zbog žrtve.")

Treba čitati katoličke pisce iz vremena protureformacije. Kad ih čitate, zapravo shvatite da su oni pobijajući protestantske zablude, istodobno velikim dijelom pobili i zablude današnjih modernista. Jer modernizam i nije ništa drugo nego jedna nova verzija protestantizma.

Nije slučajno da su modernisti uništavali oltare i devastirali crkve, poput kalvinista iz 16. stoljeća. To je potpuno isti mentalitet, kojem je u središtu duhovnog života anarhični subjektivizam, a glavno pravilo molitve i liturgije: improvizacija.
Sjetimo se kako su opustošili hrvatske crkve: Pokoncilska devastacija crkava.



Broj komentara: 6:

  1. tradicionalni katolik23. lipnja 2018. u 05:15

    Stvar je doista vrlo jednostavna. Modernisti i katolici nemaju istu religiju. Jasno je i očekivano da će modernistički teolozi poučavati svoje učenike u njihovoj novoj religiji i odbacivati što je katoličko, kao njihovi duhovni oci protestanti i arijanci, te tako proizvoditi nove kopije sebe samih. Zato treba osvijestiti sve pod njihovim utjecajem kako bi shvatili da im takvi pod prividom katolicizma zapravo nude protestantsko krivovjerje, te ih usmjeriti na pravu katoličku nauku.

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala za još jedan izvrstan blogpost!
    Mala opaska, niste preveli "provolutus" u tekstu iz života Sv. Antonija, koji je uradio tzv. metaniju, tj. savijanje koljena i doticanje zemlje čelom (kako se to i danas radi). Ne znam imamo li odgovarajuću hrvatsku riječ za to.
    F

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Cijeli kontekst tog dijela rečenice ("statim fixis genibus ante Dei vultum provolutus oravit") može se prevesti jedino tako da je odmah počeo ničice, klečeći, moliti.
      Možda je bilo i doticanja zemlje čelom, ali to se ovdje (izričito) ne spominje.

      Inače, kad u latinskim izvorima izraz "provolutus" dolazi zajedno sa "flexis genibus" ili "fixis genibus", kao u ovom slučaju, to upućuje na klečeći položaj.

      Izbriši
  3. Očigledan i veoma jasan primjer "učinkovitosti" protestantskog (ot)pada i deformacije, može se vidjeti na ovoj poveznici: - https://plus.google.com/u/0/+DonQuijotNL/posts/aUr2wVCfMiY
    JbD

    OdgovoriIzbriši
  4. Čitajući ovaj zanimljiv članak nisam se mogao oteti slici žrtvenika u starozavj. bogoslužju. Nije izgledao kao stol ali niti kao oltari koje je pomela 'obnova'. Što mi zapravo zovemo žrtvenikom? Gdje je? Ima li oblik križa na kojemu se Krist žrtvovao za spasenje? O kakvom je oltaru riječ? Ľongin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Čitajući ovaj zanimljiv članak nisam se mogao oteti slici žrtvenika u starozavj. bogoslužju."

      Pa, tu svakako postoji vrlo snažna poveznica. Nauk Crkve nas uči da su sve starozavjetne žrtve bile pralik i proročka najava novozavjetne žrtve, kao što je i Crkva novi izabrani narod.

      U Katekizmu Tridentskog koncila imate jedno poglavlje koje govori o starozavjetnim proroštvima o euharistijskoj žrtvi ("Eucharistiae sacrificii figurae et prophetiae"), a tu piše:

      "...haec hostia tam ante quam post latam legem, variis sacrificiorum generibus praenuntiata est. Etenim bona omnia, quae in iis sacrificiis significabantur, haec una victima, tamquam omnium perfectio et absolutio, complexa est."

      ("...ova je žrtva najavljena, kako prije, tako i poslije davanja [Mojsijevog] Zakona u različitim vrstama žrtava. Naime, sve ono dobro što su označavale te žrtve, obuhvatila je ova jedna [novozavjetna] žrtva, kao njihov dovršetak i ispunjenje.")

      Inače, o ovoj sam temi opširnije i detaljnije pisao u svibnju prošle godine, u postu Da prinosite ugodne žrtve za grijehe i uvrede naroda.
      Mislim da ćete tu naći odgovore i na ostala pitanja.

      Izbriši