Utjecaj privatnih objava na crkveni život

Kad sam nedavno govorio o knjizi Josipa de Gallifeta "De cultu sacrosancti Cordis Jesu" (ovdje), u vezi s blagdanom Presvetoga Srca Isusova, nisam spomenuo jednu stvar koja je meni osobno privukla pozornost kad sam prošloga ljeta (iznova) čitao tu knjigu.

Cilj je te knjige (koja je napisana 1726. god.) bio uvjeriti crkvene vlasti o potrebi uvođenja blagdana Presvetoga Srca Isusova. Izgleda da su neki tadašnji protivnici tog blagdana smatrali da ne bi bilo primjereno uvesti blagdan samo na temelju privatnih objava.

De Gallifet im odgovara da je već ionako velik broj svetkovina uveden na temelju privatnih objava, i to još od najstarijih vremena Crkve (npr. spomendan našašća moći sv. Stjepana Prvomučenika, koje su nađene zbog privatnih objava jednome svećeniku). Također naglašava da su brojni crkveni redovi nastali na temelju privatnih objava koje su primili njihovi utemeljitelji.


Vrijedi ovdje navesti točne riječi de Gallifeta:

"Ante omnia, hoc observare juvabit: quam multa sint in Ecclesia Catholica, religionis officia, aliaque omnis generis pia opera, ad Dei gloriam, sanctorum cultum, animarum bonum, spectantia; quae quum in singulis regnis, provinciis ac pene civitatibus recepta jam ac stabilita sint; non aliam tamen habent originem, quam privatas revelationes: seu summis pontificibus, seu episcopis, seu aliis sanctis viris aut foeminis divinitus injectas. Mitto religiosorum ordinum, tam virorum quam mulierum, institutiones; quae prope omnes Deo aut Virgine Matre revelantibus, initium accepere; uti ex fundatorum vitae actis ac propriis cujusque ordinis annalibus certissime constat. Mitto innumera, quae in monumentis ecclesiasticis passim occurunt, ad fidei propagationem, ad malorum Ecclesiae impendentium liberationem, aut bonorum procurationem conducentia, ab eodem fonte profecta. Haec mitto, ut in rebus quae proposito nostro magis congruunt haereamus. Enimvero quot in Ecclesia celebritates, ac festi dies; quot devotionis officia, ac pietatis exercitia, fidelium usu ubique recepta, initium a privatis revelationibus habuere? Quid memorem festa inventionis Sanctae Crucis, dedicationis Sanctae Mariae ad Nives, ejusdemque Virginis conceptionis, nativitatis ac visitationis festivitates, rosarii ac scapularis solemnitates, apparitionem s. Michaelis Archangeli, inventionis Sancti Stephani, aliaque ejusmodi sexcenta, adeo nota et communia, ut pigeat his enumerandis immorari?"

("Prije svega, pomoći će ako ovo promotrimo: kako je mnogo vjerskih službi u Katoličkoj Crkvi i drugih pobožnih djela svake vrste koje se tiču slave Božje, štovanja svetaca i dobra duša, koje su već prihvaćene i ustaljene u svim kraljevinama, pokrajinama i gotovo svim gradovima, a nemaju drugog izvora, nego privatne objave: bilo vrhovnim svećenicima, bilo biskupima, bilo da su drugim svetim muževima ili ženama božanski utisnute. Uzmite uspostavu redovničkih družbi kako muških tako ženskih, od kojih su gotovo sve dobile početak od objava Boga ili Djevice Majke, kao što je vrlo očito iz životopisa utemeljitelja redova i njihovih vlastitih anala. Uzmite mnoštvo [objava] koje se nalaze u crkvenim spomenicima, a tiču se širenja vjere, oslobođenja Crkve od zala koja joj prijete, ili dobrih djela koja bi trebalo izvršiti. Ovo navodimo kako bismo bolje objasnili naš prijedlog. Štoviše, koliko je u Crkvi svetkovina i blagdana, koliko devocija i pobožnosti koje su posvuda prihvaćene od vjernika, a imaju početak u privatnim objavama? Da samo spomenem blagdane: našašće svetoga Križa, posvete crkve Svete Marije od snijega, blagdane začeća, rođenja i pohođenja iste Djevice, svetkovine ružarija i škapulara, ukazanje sv. Mihaela Arkanđela, našašća svetoga Stjepana, i drugih šesto sličnih primjera, koji su toliko poznati i zajednički, da bi bilo zamorno zadržati se u njihovu nabrajanju.")

De Gallifet posebno ističe blagdan Tijelova, koji je uveden na temelju privatnih objava sv. Julijane iz Liègea:

"Verum inter omnes ejusmodi festivitates, quarum initia, privatae cuipiam revelationi referri debent; una est, tota Ecclesia celeberrima, tam ad propositum nostrum accomodata, ut nefas sit, illam hoc loco praeterire. Celebritatem dico Corporis Christi: in cujus institutione, tanta reperitur, cum ea de qua agimus, conformitas, ut mihi utriusque originem, progressum, modum, successus, difficultates, incrementa attente consideranti, nihil omni ex parte similius esse posse, visum fuerit... Igitur ex legitimis historiae ecclesiasticae monimentis, duo circa festivitatis Corporis Christi institutionem, pro certis habentur. Primum: eam ortum sumsisse ex facta privata revelatione. Constat hoc punctum, ex ipsa institutionis bulla Urbani IV. his verbis: 'intelleximus olim dum in minori essemus officio constituti, quod fuerat quibusdam catholicis divinitus revelatum, festum ejusmodi generaliter in Ecclesia celebrandum.' Fuit autem haec revelatio facta virgini Deo sacrae, nomini Julianae, quae postea in sanctorum numerum relata est: ejusque festus dies in 5. Aprilis incidit. Secundum: hujus festivitatis initia, innumeris magnisque contradictionibus ac difficultatibus patuisse."

("Zaista, među svim takvim svetkovinama, čije početke treba staviti u neku privatnu objavu, jedna je, u cijeloj Crkvi najslavnija, toliko slična s našim prijedlogom da bi bilo neprimjereno ne spomenuti je na ovom mjestu. Govorim o blagdanu Tijela Kristova: u čijoj se uspostavi vidi takva podudarnost s onim o kojem govorimo [tj. blagdanom Presvetoga Srca Isusova], da mi se čini da ništa ne može biti sličnije kad sam pozorno promotrio njihovo podrijetlo, napredak, uspjeh, teškoće i rast... Dakle, iz legitimnih crkvenih izvora, dvije stvari su sigurne o uspostavi blagdana Tijela Kristova. Prvo: njegov je postanak vezan uz privatnu objavu. Ovo je očito iz same bule njegove uspostave od Urbana IV., u ovim riječima: 'shvatili smo nekoć dok smo bili na nižoj službi, da je nekim katolicima bilo božanski objavljeno, da ovakav blagdan treba općenito slaviti u Crkvi'. Ta je objava učinjena djevici posvećenoj Bogu, imenom Julijana, koja je kasnije proglašena svetom, a njezin je spomendan 5. travnja. Drugo: počeci ove svetkovine bili su suočeni s brojnim i velikim suprotstavljanjima i teškoćama.")

Kasnije de Gallifet detaljnije objašnjava sličnosti između ustanove blagdana Tijelova i blagdana Presvetoga Srca Isusova, uz naglasak na tome da im je početak u privatnim objavama svetim redovnicama.

Iz svega ovoga može se dobro vidjeti koliko su privatne objave utjecale na crkveni život. Njihov je utjecaj nezaobilazan u liturgiji i uspostavi brojnih svetkovina, u redovničkom životu, a napose u osobnim pobožnostima običnih vjernika.

No, osim istinitih i autentičnih privatnih objava, bilo je kroz stoljeća (a ima ih i danas) i mnogo lažnih objava, vizija, poruka... Pa se postavlja pitanje: Kako razlikovati autentične objave od lažnih objava i đavolskih prevara?

O tome je pisao jedan od najobrazovanijih papa u povijesti Benedikt XIV. u svom važnom djelu Doctrina de servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione.

Papa Benedikt XIV. ističe da se autentičnom može smatrati samo objava čiji se sadržaj u potpunosti slaže s naukom i tradicijama Crkve. A ako privatna objava sadrži bilo što protivno nauku Crkve, treba je odmah odbaciti. Važan je test da li se objava podudara sa stajalištima svetih otaca (str. 280.): 

"Praecipua itaque privatae divinae revelationis tessera est conformitas cum sacris Litteris, cum divinis et apostolicis traditionibus, cum moribus et definitionibus Ecclesiae, non quod statim ac hujusmodi conformitas eluceat, revelatio habenda sit ut divina; sed quod si revelatio illis adversetur, statim sit rejicienda, juxta monita Apostoli ad Galatenses 1, 6-9; 2. ad Thessalonicenses 2, 1-3; et ad Haebreos 13, 9.
Idem dicendum est de revelationibus continentibus aliquid unanimi sanctorum patrum aut theologorum sententiae contrarium, quae quidem patrum sententia in explicanda Sacra Scriptura et theologorum consensus in rebus fidei et morum, quanti sit, eruitur ex conciliis Tridentino et Viennensi."

("Prvenstveno je stoga znamenje božanskog podrijetla privatne objave: podudarnost sa svetim Pismima, sa božanskim i apostolskim tradicijama, s običajima i definicijama Crkve - ne zato što bi odmah čim se takva podudarnost pojavi, trebalo držati objavu božanskom, nego ako im je protivna, treba je odmah odbaciti, prema upozorenjima Apostola Galaćanima 1, 6-9; 2. Solunjanima 2, 1-3; i Hebrejima 13, 9.
Isto treba reći o objavama koje sadrže bilo što protivno jednoglasnom stajalištu otaca ili teologa, jer se važnost stajališta otaca u tumačenju Svetoga pisma i jednoglasnost teologa u stvarima koje se tiču vjere i običaja, izvodi iz zaključaka koncila u Tridentu i Vienni.")

Dakle, privatnu objavu treba temeljito teološki analizirati. Sve što se u njoj kaže: riječ po riječ, rečenicu po rečenicu - i pažljivo (rekao bih: skrupulozno) provjeriti je li sve u skladu s naukom Crkve: Svetim pismom, Tradicijom, spisima svetih otaca, definicijama općih koncila itd.

Dobar primjer takve temeljite analize možete vidjeti u klasičnom rimskom izdanju privatnih objava sv. Brigite, koje je tiskano 1606. godine uz odobrenje i povlasticu samoga pape Pavla V.: Revelationes sanctae Brigittae.

Pogledajte samo jednu stranicu... Vidjet ćete da iza svakog poglavlja dolaze bilješke (notae) u kojima se analizira to poglavlje: nerijetko i grafijski (usporedba raznih rukopisa Brigitinih objava) i teološki (usporedba s djelima svetih otaca, crkvenih naučitelja i drugih istaknutih teologa).

Dakle, pazilo se na svaku riječ, na svaki izraz... Moram priznati da se ponekad i začudim kad vidim na koje su sve detalje pazili teolozi koji su analizirali vizije sv. Brigite.
No, sve je to itekako potrebno.

Baš me zanima bi li pobornici nekih novijih, modernih privatnih objava bili spremni podvrgnuti svoje tvrdnje jednoj ovakvoj temeljitoj teološkoj analizi... Čini mi se da ne bi, jer su i sami svjesni da ne bi izdržale ozbiljniju provjeru.

Osim toga, treba istaknuti da je za razlikovanje autentičnih objava od lažnih vizija i objava, potrebno temeljito proučiti što su o toj temi pisali crkveni naučitelji: sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Avilska i dr.
Onaj koji to nije pažljivo proučio, ne bi se smio stavljati sucem, koji proglašava ovu ili onu privatnu objavu autentičnom. Nažalost, danas se na to slabo pazi.