Važnost blagdana Presvetoga Srca Isusova

Francuski isusovac Josip de Gallifet (1663.-1749.) bio je jedan od ranih promicatelja štovanja Presvetoga Srca Isusova. Kao učenik sv. Klaudija de la Colombièrea, ispovjednika sv. Margarete Marije Alacoque, vrlo rano se upoznao s ovom pobožnošću.

Gallifet je 1726. objavio knjigu "De cultu sacrosancti Cordis Dei ac Domini nostri Jesu Christi" ("O štovanju presvetoga Srca Boga i Gospodina našega Isusa Krista").
Možete je vidjeti ovdje: De cultu sacrosancti Cordis Dei ac Domini nostri Jesu Christi.

Knjiga je posvećena papi Benediktu XIII., kome je zapravo i bila upućena s ciljem da ga uvjeri u potrebu uspostave blagdana Presvetoga Srca Isusova.
Prvi dio knjige iznosi povijest štovanja Presvetoga Srca Isusova u Katoličkoj Crkvi, a na kraju donosi neke molitve Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Drugi dio knjige govori o životu i viđenjima sv. Margarete Marije Alacoque. Sadrži prijevod njezinih spisa na latinski: autobiografije (koju je napisala po nalogu svog duhovnika) i nekih njezinih pisama.

Tu autobiografiju bi svakako trebali pročitati svi oni koji se žele dublje upoznati sa svrhom štovanja Presvetoga Srca Isusova.
Evo, da izdvojim ovdje samo ono ključno viđenje kojim je najavljeno ustanovljenje posebnog blagdana Presvetog Srca Isusova:

"Quum aliquando essem coram sanctissimo Sacramento die octava ipsius festi, accepi a Deo meo profusas ipsius amoris gratias, mihique suboriri sensi desiderium ipsius beneficiis aliqua ex parte respondendi, eique amorem pro amore reddendi et dixit mihi: 'Non potes majorem mihi amorem testari, quam id faciendo quod jam toties a te petii.'
Tunc divinum Cor suum mihi manifestans: 'En', inquit, 'Cor illud quod homines ita dilexit ut nihil praetermiserit ad suum ipsis amorem significandum, se etiam exhaurire et consumere non dubitans et in gratiarum actiones a plerisque nihil accipio aliud, quam ingrati animi signa, aliis irreverenter et sacrilege, aliis frigide et contemtim erga hoc amoris Sacramentum se gerentibus. Verum quod me gravius tangit illud est, quod mihi consecrata corda sic se gerunt. Quamobrem id a te peto, ut feria sexta proxime sequens octavam sanctissimi Sacramenti peculiari festo dicata sit in honorem sacratissimi Cordis mei; qui dies celebrabitur potissimum sacra Eucharistia suscipienda et luendis solemni satisfactione injuriis, quae ipsi sacratissimo Cordi illatae sunt, quamdiu in sacris aris sanctissimum Sacramentum publice adorationi palam propositum fuit. Ego vero tibi polliceor, Cor meum dilatatum iri ad effundendos abunde divini sui amoris influxus, in eos qui hunc ipsi honorem exhibebunt et ab aliis exhibendum procurabunt.'
Et ad haec cum respondissem me nescire qua ratione possem exequi quod ex me, a tam longo jam tempore, requirebat, dixit mihi ut super ea re alloquerer servum suum patrem de la Colombiere, quem mihi ad hoc consilium exequendum miserat."

("Kad sam jednom bila pred presvetim Sakramentom na osmi dan od njegova blagdana, primila sam od moga Boga obilne milosti njegove ljubavi, i osjetila da se u meni javlja želja da barem u jednom dijelu odgovorim, i da mu uzvratim ljubavlju za ljubav, a on mi je rekao: 'Ne možeš mi očitovati veću ljubav, nego tako da učiniš ono što sam već toliko puta od tebe zatražio.'
Tada otkrivajući mi svoje božansko Srce: 'Evo', rekao je, 'onoga Srca koje je ljude toliko ljubilo da ništa nije propustilo kako bi im pokazalo svoju ljubav, ne oklijevajući se iscrpiti i trpjeti, a kao zahvalu od mnogih [ljudi] ne primam ništa drugo osim znakova nezahvalnosti, dok se prema ovom Sakramentu jedni odnose nedostojno i svetogrdno, a drugi hladno i s prezirom. No, ono što me još više boli je to što se tako ponašaju i srca koja su mi posvećena. Zbog toga od tebe tražim da petak koji najbliže slijedi osminu presvetoga Sakramenta bude posvećen posebnim blagdanom u čast moga presvetog Srca; koji dan neka se naročito slavi primanjem svete Euharistije i okajavanjem svečanom zadovoljštinom za uvrede koje se nanose samome presvetom Srcu, dok je na svetim žrtvenicima izložen presveti Sakrament javnom klanjanju. A ja ti obećavam da će moje Srce izliti obilne milosti svoje božanske ljubavi na one koji mu budu iskazivali ovu čast i pobrinuli se da mu je i drugi iskazuju.'
A kad sam na to odgovorila da ne znam na koji bi način mogla izvršiti ono što od mene traži već toliko dugo vremena, rekao mi je da o tome porazgovaram s njegovim slugom, ocem de la Colombière, koga mi šalje za savjetovanje o toj odluci.")

Smatram da je važno spomenuti kako Gallifet tumači ovo viđenje, u prvom dijelu knjige (str. 134.):

"In primis, maxima ratio habenda est eorum, quae Jesus ipse in supra memorata revelatione expresse praescripsit. Itaque singulis annis, ut in similibus officiis usuvenit, dies una cultui Cordis Jesu dedicanda est; festumque sacratissimi Cordis maxima qua fieri potest, solemnitate ac pietate celebrandum. Porro diem hanc Dominus ipse definivit, nempe feriam sextam octavae Corporis Christi proximam. Illa igitur dies tota in colendo Cordis Jesu consumenda est. Quod ut recte fiat, necesse est apprime cognoscere, seduloque perpendere, quae sit hujus festi ratio? Quod Christi in illo instituendo consilium? Quis finis? Quis scopus? Qua intentione celebrandum sit? Quo affectu? Quibus animi sensibus?"

("Prije svega, najviše treba voditi računa o onome što je sam Isus izričito odredio u gore spomenutoj objavi. Stoga treba svake godine, kao što je uobičajeno u sličnim službama, posvetiti jedan dan štovanju Srca Isusova; i blagdan Presvetoga Srca proslaviti s najvećom mogućom svečanošću i pobožnošću. Nadalje, ovaj je dan odredio sam Gospodin, to jest, petak najbliži osmini Tijelova. Cijeli taj dan treba provesti u štovanju Srca Isusova. A da bi se to pravilno učinilo, osobito je nužno spoznati i pomnjivo procijeniti, koja je svrha ovog blagdana? Koja je Kristova namjera u njegovom ustanovljenju? Koji cilj? Koji smjer? S kojom nakanom treba slaviti? Kojom voljom? Kojim osjećajima u duši?")

Odgovore na ta pitanja Gallifet daje u nastavku:

"Accedendum ad poenitentiae sacramentum, in quo, hac quidem die decet et expedit confiteri summo animi dolore, quicquid contra Jesum in Eucharistia residentem per totam vitam peccatum est, irreverentiis, sacrilegiis, negligentia, tepore etc. Tum Christi Corpus sumendum: quod eo ferventius hac die praestari convenit, quod haec sacra communio ad alienarum defectus compensandos ordinari debet. Post caelestes epulas, adhibenda violati honoris expiatio ad sacrosanctum Cor Jesu directa, quemadmodum Dominus expressis verbis postulavit. Haec autem expiatio aliud nihil est, quam affectus animi ex intimis enascens praecordiis, quo quis amore simul pudore et dolore tactus ob injurias amantissimo Redemptori ab ingratis hominibus illatas; hunc suum amorem, pudorem ac dolorem Jesu pedibus abjectus testatur, conaturque profundissima animi summissione ac reverentia, offensas ab aliis atque a semetipso irrogatas, abolere et quoad fieri potest, compensare."

("Treba pristupiti sakramentu pokore, u kojemu baš na taj dan dolikuje i priliči ispovijediti se sa najvećom boli u duši za sve sagriješeno protiv Isusa prisutnog u Euharistiji, tijekom cijeloga života: nedostojnostima, svetogrđima, nemarom, mlakošću itd. A onda primiti Tijelo Kristovo: što toga dana dolikuje učiniti sa to većim žarom, što se ova sveta pričest treba prikazati kao naknada za nedostatke drugih. Nakon nebeske gozbe, treba dati zadovoljštinu presvetom Srcu Isusovu za povrijeđenu čast, kao što je to Gospodin izričito tražio. A ova zadovoljština nije ništa drugo, nego težnja koja izlazi iz najvećih dubina duše, kojom netko - dirnut ljubavlju, a istodobno i sramom i boli zbog uvreda koje nezahvalni ljudi nanose preljubljenom Otkupitelju - svjedočeći tu svoju ljubav, sram i bol, pavši ničice pred Isusovim nogama, nastoji s najdubljom podložnošću duše i dostojanstvom ispraviti i uvrede koje je sam nanio i one koje su drugi nanijeli, i - koliko je moguće - za njih naknaditi.")

Nadalje, kaže da bi bilo dobro na taj blagdan obići i više crkava, pa i pet puta ako možemo: da naknadimo za sve uvrede koje ljudi nemarom i mlakošću nanose u tim crkvama:

"Eo vero habitu, ea modestia, ea reverentia templa frequentanda, ut appareat animum esse, irreverentias ibidem admitti solitas abolere. Quinquies, quoad fieri poterit, hac die Jesus visitandus est:
I. Eo fine, ut ei gratias habeamus ob immensum beneficium nobis in tanti Sacramenti institutione praestitum.
II. Ut Jesu itidem gratias referamus, quod toties sacro ejus corpore in sacra mensa pasti fuerimus: atque etiam pro caeteris omnibus gratiis in hoc Sacramento acceptis.
III. Ut violati honoris expiationem Cordi divinissimo pro omnibus injuriis ac sacrilegiis, quibus ab haereticis aut infidelibus affectum est, adhibeamus.
IV. Ut pro innumeris etiam ac gravissimis fidelium offensis faciamus satis.
V. Denique ut Jesum tot in desertis locis residentem, ubi tam male habet, tam raro visitatur, tam ex omni parte negligitur, ea loca animo lustrando, suprema adoratione et amore debito prosequamur."

("S onakvim držanjem, onom skromnošću, onim dostojanstvom treba obilaziti hramove, da je očito kako je namjera ispraviti nedostojnosti koje se uobičajeno događaju na tim mjestima. Pet puta, ako je moguće, treba toga dana posjetiti Isusa:
I. sa ciljem da mu zahvalimo za neizmjernu povlasticu koju nam je dao ustanovljenjem tolikog Sakramenta;
II. da Isusu isto tako zahvalimo što smo se toliko puta nahranili njegovim svetim Tijelom pri svetom stolu, i također za sve druge milosti primljene u tom Sakramentu;
III. da pružimo okajanje za povrijeđenu čast božanskom Srcu, za sve uvrede i svetogrđa koje mu nanose heretici ili nevjernici;
IV. da također damo zadovoljštinu za nebrojene i preteške uvrede koje nanose i vjernici;
V. da napokon pratimo Isusa koji boravi na tolikim pustim mjestima - gdje se prema njemu tako loše odnose, gdje ga tako rijetko posjećuju, tako na svaki način zanemaruju - pohodeći ta mjesta dušom, s najvećim klanjanjem i dužnom ljubavlju.")

Važno je reći da su pape u 19. i 20. stoljeću promicali štovanje Presvetoga Srca Isusova upravo u gore navedenom smislu.
To se lako vidi pogledom u liturgiju. U tradicionalnom Rimskom brevijaru se na blagdan Presvetoga Srca Isusova čitaju u II. nokturnu dijelovi enciklike pape Pija XI. koja baš o tome govori.
Tako u 5. čitanju piše:

"Verum, ad cultum sacratissimi Cordis Jesu plene perfecteque constituendum, eumdemque per totum orbem propagandum, Deus ipse sibi instrumentum elegit humilimam ex ordine Visitationis virginem, sanctam Margaretam Mariam Alacoque, cui a prima quidem aetate jam in Eucharistiae Sacramentum amore flagrati, Christus Dominus saepenumero apparens, divini Cordis sui divitias et optata significare dignatus est. Quarum apparitionum celeberrima illa est, qua ei ante Eucharistiam oranti Jesus conspiciendum se dedit, sacratissimum Cor ostendit et conquestus quod, pro immensa sua caritate, nihil nisi ingratorum hominum contumelias reciperet, ipsi praecepit ut novum festum, feria sexta post Octavam Corporis Christi, instituendum curaret, quo Cor suum honore debito coleretur atque injuriae sibi in Sacramento amoris a peccatoribus illatae dignis expiarentur obsequiis."

("Doista, za potpunu i savršenu uspostavu štovanja Presvetoga Srca Isusova i njegovo širenje po cijelome svijetu, sam je Bog sebi izabrao kao sredstvo poniznu djevicu iz Reda pohođenja, svetu Margaretu Mariju Alacoque, kojoj se od najranije mladosti, kad je već gorjela ljubavlju prema sakramentu euharistije, često ukazivao Krist Gospodin, i udostojao se naznačiti bogatstva i želje svoga božanskoga Srca. Od ovih je ukazanja najslavnije ono, u kojem joj se prikazao Isus dok je molila pred Euharistijom, pokazao presveto Srce i požalio se da za svoju neizmjernu ljubav, nije dobio ništa osim uvreda nezahvalnih ljudi, te joj zapovijedio da se pobrine za uspostavu novog blagdana, u petak nakon osmine Tijelova, u kojem će se dužnom čašću štovati njegovo Srce i dostojnim službama okajavati uvrede koje mu grešnici nanose u Sakramentu ljubavi.")

Iz svega navedenog jasno je što je istinska svrha blagdana Presvetoga Srca Isusova.
U štovanju Presvetoga Srca Isusova mogu nam pomoći i razne stare knjižice i molitvenici koji su tome posvećeni, posebno one koje su pisali isusovci.
Znamo da su se isusovci još od vremena sv. Klaudija de la Colombièrea i ovdje spomenutog autora Josipa de Gallifeta, pa sve do sredine 20. stoljeća, osobito iskazali širenjem štovanja Presvetoga Srca Isusova.


Među dobrim knjižicama spomenuo bih jednu koju ste vjerojatno svi vidjeli:  
"F. Alcaniz - Osobna posveta Srcu Isusovu". Ovo je izdanje iz 1969. god.

Izdvojio bih jednu pouku iz ove knjižice, koja pokazuje koliko se svakodnevno čovjeku pruži prilika da malim žrtvama dade zadovoljštinu za svoje grijehe.
Ovo treba zapamtiti...

Moram i ovaj put preporučiti molitvenik Srce Isusovo - spasenje naše (izdanje 1946.), koji je posebno posvećen širenju ove pobožnosti. Sadrži puno dobrih molitava,  a također na str. 106.-156. donosi obrazac mise za blagdan Presvetoga Srca Isusova, zajedno s cijelim redom mise (usporedno latinski i hrvatski).