Želja za istinom

Prošli tjedan, 7. ožujka, u tradicionalnom je obredu bio spomendan sv. Tome Akvinskoga. U čitanjima časoslova toga dana, u matutinu, spominje se jedna vrlo važna karakteristika sv. Tome, koja je zapravo ključ njegovog intelektualnog rada. Riječ je o neprekidnoj molitvi za prosvjetljenje. Nikada nije pristupao ni učenju, ni pisanju, bez molitve. I to samo zato što je doista želio spoznati istinu. Želio je da sve ono što piše zaista bude točno i istinito. Kad je trebalo protumačiti neka teža mjesta Svetoga pisma, nije samo molio za prosvjetljenje, nego je i postio na tu nakanu.

U V. čitanju časoslova na blagdan sv. Tome piše:

"Numquam se lectioni aut scriptioni dedit, nisi post orationem. In difficultatibus locorum sacrae Scripturae, ad orationem jejunium adhibebat. Quin etiam sodali suo fratri Reginaldo dicere solebat, quidquid sciret non tam studio aut labore suo peperisse, quam divinitus traditum accepisse."

("Nikada se nije dao na čitanje ili pisanje, osim nakon molitve. Na težim mjestima Svetoga pisma, molitvi bi dodao i post. Štoviše, svome je redovničkom bratu Reginaldu običavao govoriti, da štogod znade nije stekao toliko svojim učenjem ili trudom, koliko je božanski primio.")

Rimski brevijar iz 1942., zimski dio, str. 929.

Dakle, sv. Toma je vidio da za pisanje teologije nije bilo dovoljno samo to što je detaljno proučio sva tada dostupna teološka i filozofska djela, sva djela svetih otaca i odluke crkvenih koncila, nego je potrebno i prosvjetljenje s neba. A sve to s motivom iskrene želje da se dozna istina.

Slično možemo vidjeti i u životopisima drugih crkvenih naučitelja. Tako u životopisu sv. Petra Kanizija, njegov subrat F. Sacchini (De vita et rebus gestis p. Petri Canisii, 1616., str. 89.) opisuje teški rad u pisanju velikog katekizma, u čemu je najvažnije sredstvo bila molitva:

"multas ad Deum preces, multa sacrificia, caeleste auxilium et lumen exposcens"
("mnogim molitvama, mnogim žrtvama, tražeći nebesku pomoć i svjetlo")

Osim što je sam ustrajno molio kako bi svaka riječ koju će napisati u katekizmu bila točna i istinita, on je poticao i druge da mole na tu nakanu. Štoviše, kao provincijal Družbe Isusove u njemačkim zemljama, mogao je obvezati svoje podređene da mole i služe mise na tu nakanu. Naložio je da se i u bazilikama u Rimu služe sv. mise na tu nakanu.

Sv. Petar Kanizije se sjećao sv. Pavla, koji je u svojim poslanicama stalno pozivao vjernike da mole za njega: "da mu se otvore usta" i da hrabro i odvažno naviješta kršćansku istinu.
Navedimo samo dva primjera iz Pavlovih poslanica Efežanima i Kološanima:

"Poradi toga bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo Evanđelja..." (Ef 6, 18-19)

"U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan; da ga očitujem propovijedajući kako treba." (Kol 4, 2-4)

Ako su i sv. Pavlu bile potrebne tolike molitve da bi točno naučavao, koliko je onda to potrebno drugima?
Svijest o tome obilježila je postupke sv. Petra Kanizija tijekom izrade katekizma, kako naglašava Sacchini:

"Illud praeterea observabat ex Apostolo Paulo, et solerter imitabatur, ut aliorum pro se preces assidue postulabat. Nam si is, qui hausta in caelo, ex ipso fonte sapientiae Sanctoque Spiritu adeo plenus erat, Colossensium tamen, et Ephesiorum, et Thessalonicensium, et Hebraeorum requirebat orationes, ut mysteria Christi, quemadmodum oporteret ipsum loqui, sic loqueretur; considerabat Canisius quid alios eorundem mysteriorum dispensatores tam procul a Pauli facultate distantes facere verum esset."

("Osim toga, držao se onoga od Apostola Pavla, i mudro nasljedovao, da je neprekidno tražio od drugih molitve. Naime, ako je on koji je toliko primao s neba iz samog izvora mudrosti, i koji je bio toliko pun Duha Svetoga, ipak tražio molitve Kološana, i Efežana, i Solunjana i Hebreja, da onako govori o otajstvima Kristovim, kako i treba o njima govoriti, razmišljao je Kanizije što bi onda trebali raditi drugi upravitelji istih otajstava, koji su tako daleko od Pavlovih sposobnosti.")

Briga koju su klasični katolički teolozi ulagali u svoja djela zbilja je zadivljujuća. S jedne strane, pažljivo i marljivo (gotovo skrupulozno) proučavanje izvora (svetih otaca, koncila, papinskih odluka...). S druge strane, neprekidna molitva samo kako bi sve to iznijeli potpuno točno. A sve je ovo vodila njihova iskrena želja za istinom.

To je jedan od glavnih razloga zašto su klasični katolički teolozi tako pouzdani. To pogotovo vrijedi za klasične katekizme: Katekizam Tridentskog koncila, Katekizam sv. Petra Kanizija, Katekizam sv. Roberta Bellarmina, Katekizam sv. Pija X.

Važno je to imati u vidu, kako bismo shvatili što fali "modernim teolozima" i "modernim katekizmima" - i što ih čini nepouzdanima; dapače, i štetnima. U ovom su tekstu navedeni vrlo visoki kriteriji, koje su postavili klasični katolički teolozi. Te kriterije ni izbliza ne ispunjavaju "moderni teolozi". Osim što je njihov istraživački i znanstveni rad prilično traljav, to nisu ljudi molitve i pokore. Ti ljudi nisu poput onih klasičnih teologa neprestano molili za prosvjetljnje i vodstvo. Oni pišu članke i knjige iz udobnih fotelja, uz šalicu kave i zapaljenu cigaretu. Teolozi u civilnim odijelima i kravatama.
A najgore od svega jest to što njih uopće ne zanima istina. Nemaju želju za istinom!

Ne samo da ih ne zanima istina, nego oni svjesno nastoje iskriviti i zamutiti istinu, kako bi je "prilagodili" modernom vremenu. Evo jedan aktualan primjer... Nametanje ljevičarske ideologije multikulturalizma u katoličke škole, po direktnom nalogu iz hijerarhije.
Vijest od 3. siječna 2017., koja vas navodi na pitanje: Koliko su uopće katoličke te današnje "katoličke škole"?

Koja je onda uopće razlika između sekularno-državnih škola i modernih "katoličkih" škola, kad i u jednima i u drugima dobiješ isti sinkretistički multikult?

Ne treba ni pitati kakav ovo utjecaj ima na vjersku pouku u tim školama.
Kako će u "katoličkoj" školi, kojoj je prioritet multikulturalizam, poučavati djecu o dogmi Extra Ecclesiam nulla salus? Kako će ih poučavati o osnovnim istinama katoličke vjere, kao što je istina o Općinstvu svetih?
Hoće li se tamo učiti tko jest, a tko nije u Općinstvu svetih?

Navedimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (■ 224.-225.):

"■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?

O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?

O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici."

Poučavaju li se ove istine u modernističkim školama, kojima je prioritet "međukulturalni dijalog"? Naravno da ne, jer njih ne zanima istina.
Mnogi smatraju da je glavni problem modernista filozofski: naime, da oni nemaju ispravno shvaćanje pojma istine. Ali, ja bih prije rekao da njih uopće nije briga za istinu. Njima je "nauk" samo sredstvo za promicanju lijevo-liberalne agende.
Zato bi svaka savjesna osoba trebala izbjegavati knjige modernističkih pseudoteologa i modernističke katekizme.