U knjizi sv. Roberta Bellarmina De officio principis christiani, o kojoj smo govorili prošli put, ima jedno poglavlje koje iznosi detaljnu usporedbu kralja Davida i rimskoga cara Teodozija Velikoga. To mi se poglavlje čini posebno važnim, kako bi se dala ispravna ocjena života i djelovanja ove dvojice uistinu svetih ljudi - i svetih vladara.
Nažalost, danas se nerijetko mogu čuti potpuno proizvoljne i neprimjerene ocjene o njima od strane nepozvanih i neukih ljudi: modernista, pseudo-bibličara, pa i kojekakvih polupismenih osoba, koje samo zato što su (površno) prolistale Bibliju, misle da si mogu uzeti za pravo da iznose ocjene o kralju Davidu.
Kao i uvijek, treba pogledati što kažu crkveni naučitelji. Još od sv. Ambrozija, često se uspoređuju kralj David i car Teodozije. Lako je uočiti mnoge sličnosti između njihova života i vladanja.
Što im je bilo zajedničko? Navode se četiri stvari:
1. obojica su bili uspješni ratnici
2. obojica su bili poznati po poniznosti i pobožnosti
3. obojica su zabranili lažne religije na području kojim su vladali
4. obojica su u jednom trenutku svog života počinili veoma težak grijeh, ali su ga okajali teškom i dugotrajnom pokorom
Davidov grijeh je bio preljub i ubojstvo. Teodozijev grijeh je bilo ono što bismo danas nazvali "prekomjerna upotreba sile". Naime, kad je izbila pobuna u Solunu 390. god., pobunjenici su na ponižavajući način ubili javne službenike. Teodozije je u srdžbi naložio upotrebu sile za gušenje pobune. Ubrzo je promijenio mišljenje, i poslao naredbu kojom je opozvao prijašnju odluku. Ali, nova je naredba prekasno stigla, i vojnici su napravili pokolj u gradu, tako da su zajedno s krivcima stradali i mnogi nevini ljudi.
Čim je sv. Ambrozije čuo što se dogodilo, zabranio je Teodoziju ulazak u crkvu.
Car se pokajao, a sv. Ambrozije mu je naložio javnu i tešku pokoru. Inače, to je jedan od najpoznatijih primjera javne pokore u povijesti Crkve. No, najvažnije je to što se car Teodozije tom teškom pokorom uspio posve očistiti od počinjenog grijeha.
U tome je njegova najveća sličnost s kraljem Davidom.
Sv. Robert Bellarmin je to sjajno objasnio u poglavlju, koje i nosi naziv:
"Collatio Theodosii cum Davide" - "Usporedba Teodozija sa Davidom".
Iznijet ću, korak po korak, sadržaj tog važnog poglavlja. Na početku Bellarmin navodi sličnosti i zajedničke crte kralja Davida i cara Teodozija:
"Rectissime Theodosius Imperator cum Davide Rege conferri posse videtur. Uterque bellator felicissimus fuit, uterque pietati in Deum addictissimus, uterque peccatum grande commisit, uterque ita serio peccatum suum lacrymis lavit, ut cor utriusque super nivem dealbatum fuisse videatur. Multa praelia fecit David et semper victor evasit, quia non in gladio et arcu confidebat, sed in Deo vivo et vero, qui est Dominus exercituum. Sic noster Theodosius multa praelia fecit... Itaque tam Theodosius quam David, divina protegente dextera, in omni praelio victor evasit."
("Najprikladnije se vidi da se car Teodozije može usporediti s kraljem Davidom. Obojica su bili najuspješniji ratnici, obojica najodaniji pobožnosti prema Bogu, obojica su učinila veliki grijeh, obojica su tako ozbiljno isprali svoj grijeh suzama da se srce obojice činilo bjeljim od snijega. Mnoge je bojeve vodio David i uvijek je izišao kao pobjednik, jer se nije uzdao u svoj mač i luk, nego u Boga živoga i istinitoga, koji je Gospodin nad vojskama. Tako je i naš Teodozije vodio mnoge bojeve... I tako je Teodozije, kao i David, uz zaštitu božanske desnice, iz svakog boja izišao kao pobjednik.")
David i Teodozije su slični i po tome što nisu tolerirali lažne religije na prostoru kojim su vladali:
"De pietate et fide David testimonium habemus ab Ecclesiastico, qui loquens de regibus Testamenti veteris, scribit, omnes reges illos peccavisse, praeter Davidem, Ezechiam et Iosiam (Eccli. 49, 5); reliqui omnes vel idolatrae fuerunt, vel idololatriam permiserunt. Idem nos de Theodosio dicere possumus, si comparetur ad imperatores qui ante illum fuerunt, uno excepto Philippo, qui tamen idololatriam non sustulit, nec prohibuit. Deinde Constantinus Magnus et eius filii, ut etiam Iovianus et Valentinianus cum filiis idololatriam prohibuerunt, sed non everterunt; quin potius Valens imperator eam liberam esse voluit, et Iulianus Apostata eamdem exercuit et fovit. Primus, qui cultum inanium deorum severe prohibuit, et fana ac templa deorum evertit, et idololatriam funditus extirpavit, Theodosius fuit, ut Theodoretus testatur."
("O pobožnosti i vjeri Davida imamo svjedočanstvo Crkvenice [Knjiga Sirahova se u Vulgati naziva "Ecclesiasticus", hrv. "Crkvenica", op. AC], koja govoreći o kraljevima Staroga zavjeta, piše da su svi kraljevi sagriješili osim Davida, Ezekije i Jošije (Crkve. 49, 5); svi su ostali bili ili idolopoklonci ili su dopuštali idolopoklonstvo. Isto možemo reći o Teodoziju, ako se usporedi sa carevima koji su bili prije njega, s jednom iznimkom Filipa, koji ipak nije uklonio idolopoklonstvo, niti zabranio. Nadalje, Konstantin Veliki i njegovi sinovi, kao također Jovijan i Valentinijan sa sinovima, zabranili su idolopoklonstvo, ali ga nisu iskorijenili; štoviše, car Valens je želio da bude slobodno, a Julijan Apostat ga je držao i njegovao. Prvi koji je strogo zabranio štovanje lažnih bogova, i srušio svetišta i hramove bogova, i temeljito iskorijenio idolopoklonstvo, bio je Teodozije, kako svjedoči Teodoret.")
O poniznosti Davida i Teodozija:
"Ad haec, rex David mitis et humilis fuit, et arguentes se patienter audiebat, ut intelligi potest ex increpatione Nathan Prophetae: noster quoque Theodosius non solum mitis et humilis, sed sacerdotibus Domini obedientissimus fuit. Iussit illum aliquando sanctus Ambrosius exire de sanctuario, et cum reliqua plebe consistere: paruit continuo, et gratias egit, quod ab Ambrosio didicisset differentiam inter sacerdotes et laicos, quam differentiam apud Constantinopolim discere non potuerat. Et tamen hic non erat unus ex regibus, sed Imperator Orientis et Occidentis universi."
("Na to, kralj David je bio krotak i ponizan, i ponizno je slušao one koji su ga prekoravali, kao što se može shvatiti iz opomene proroka Natana: a naš Teodozije, ne samo da je bio krotak i ponizan, nego je svećenicima Gospodnjim bio najposlušniji. Jednom mu je sveti Ambrozije naredio da izađe iz svetišta i stoji s ostatkom puka: odmah se pokorio, i zahvalio što je od Ambrozija naučio razliku između svećenika i laika, koju razliku u Carigradu nije mogao naučiti. A on nije bio tek jedan od kraljeva, nego car čitavoga Istoka i Zapada.")
Usporedba grijeha i pokore Davida i Teodozija:
"Venio ad comparationem peccati et poenitentiae. David peccavit adulterans alienam uxorem et maritum eius occidi procurans: qua occasione non ille solum, sed permulti alii perierunt, ut intelligi potest ex libro secundo Regum. Theodosius iratus, quod apud Thessalonicam seditione facta magistratus publici lapidibus obruti fuissent, iussit a militibus suis occidi obvios quosque de populo, et caedes ascendit ad numerum septem millium hominum. Admonitus postea David a Nathan Propheta, poenitentiam egit: admonitus Theodosius ab Ambrosio Episcopo, simili modo poenitentiam egit."
("Dolazim do usporedbe grijeha i pokore. David je sagriješio počinivši preljub s tuđom ženom i pobrinuvši se da njezin muž pogine: kojom prilikom nije samo on poginuo, nego i mnogi drugi, kako se može shvatiti iz Druge knjige o kraljevima. Teodozije je gnjevan što su u Solunu tijekom pobune javni službenici kamenovani, naredio svojim vojnicima da pogube koga sretnu iz naroda, i pokolj je dosegao brojku sedam tisuća ljudi. Opomenut poslije David od proroka Natana, činio je pokoru; opomenut Teodozije od biskupa Ambrozija, sličnim je načinom činio pokoru.")
Malo bliži pogled pokazuje da je zapravo Davidov grijeh bio teži od Teodozijevog:
"Comparemus nunc peccatum cum peccato et poenitentiam cum poenitentia. Peccatum Regis David ex concupiscentia carnis, peccatum Imperatoris Theodosii ex iracundia originem duxit. Sed peccatum David fuit geminatum, adulterium videlicet cum aliena coniuge, et occisio multorum innocentium sine ulla causa iusta: peccatum Theodosii fuit unum, et ex iusta causa, ultionis videlicet iniuriae in publicos Magistratus. Itaque peccatum Theodosii in eo solum positum fuit, quod iracundia vehemens effecit, ut ultionis iustae metas excideret. Addit autem sanctus Ambrosius in Oratione de obitu Theodosii, flevisse illum peccatum, quod ei aliorum fraude obrepserat: quae certe circumstantia culpam illius non parum extenuat."
("Usporedimo sada grijeh s grijehom i pokoru s pokorom. Grijeh kralja Davida ima izvor u požudi tijela, a grijeh cara Teodozija u srdžbi. No, Davidov grijeh je bio dvostruk, to jest, preljub s tuđom ženom i pogibija mnogih nevinih bez ikakvog opravdanog razloga; a Teodozijev grijeh je bio jedan, i to iz opravdanog razloga, to jest, kazne za uvrede nanesene javnim službenicima. Dakle, Teodozijev grijeh je bio samo u tome što ga je srdžba silno ponesla da je prešao granice pravedne kazne. Dodaje, naime, sveti Ambrozije u govoru o preminuću Teodozija, oplakao je taj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih: koja okolnost zasigurno nemalo umanuje njegovu krivnju.")
Bellarmin također dodaje i sljedeću konstataciju:
"Huc accedit, quod Deus ipse videtur peccatum Davidis gravius iudicasse quam peccatum Theodosii: Davidi enim per Nathan significari iussit, filium ex adulterio natum paulo post moriturum, et gladium ex eius domo non recessurum, et uxores eius publice violandas, quae vaticinia brevi adimpleta sunt omnia: Theodosio nostro post peractam poenitentiam, omnia prospere evenerunt. Poenitentia Davidis sine dubitatione ulla, seria et gravis, et diuturna fuit, sed tamen privata, inter domesticos parietes, in gemitu et lacrymis: at poenitentia Theodosii non solum seria, et gravis, et diuturna, sed etiam publica fuit. Primum per menses octo, sancti Ambrosii iussu ab ingressu templi, communicatione Sacramentorum abstinuit; quod totum tempus in lacrymis et dolore consumpsit. Deinde publice in templo coram populo humi stratus, pavimentum lacrymis lavit, frontem percussit, capillos sibi evulsit: ita Deo, sacerdotibus et toti Ecclesiae satisfecit. Et, quod argumentum est verissimae et maximae poenitentiae, toto vitae tempore peccatum illud postea deflevit. Sic enim loquitur sanctus Ambrosius in Oratione paulo ante commemorata: 'Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem, quod utique a sancto Davide didicisse videtur, qui ait in Psalmo, quem proprie scripsit ob peccatum homicidii cum adulterio coniunctum: Peccatum meum contra me est semper (Psal. 50, 5)'."
("Ovome dodajmo da se čini i da je sam Bog strože sudio Davidov grijeh, nego Teodozijev grijeh. Naime, Davidu je preko Natana dao do znanja da će mu sin rođen iz preljuba za malo vremena umrijeti, i da mač neće odstupiti od njegova doma, i da će njegove žene biti javno obeščašćene, a ta su se proročanstva ubrzo sva ispunila. Našem je pak Teodoziju, nakon izvršene pokore, sve išlo po dobrome. Davidova je pokora bez ikakve dvojbe bila ozbiljna i teška, i bila je duga, ali je bila privatna, unutar kućnih zidova, u jecanju i suzama; a Teodozijeva je pokora bila ne samo ozbiljna i teška i dugotrajna, nego također i javna. Prvo se osam mjeseci, po odredbi svetoga Ambrozija, suzdržavao od ulaska u hram i pristupa sakramentima, a to je cijelo vrijeme proveo u suzama i boli. Zatim je javno u hramu pred pukom ležao na tlu i suzama prao pod, udarao se u čelo, čupao si kosu: i tako je zadovoljio Bogu, svećenicima i cijeloj Crkvi. I, što je pokazatelj najistinitije i najveće pokore, cijeli je svoj život poslije oplakivao taj grijeh. Ovako, naime, kaže sveti Ambrozije u Govoru koji smo malo prije spomenuli: 'I nije bio kasnije nijedan dan, da se nije kajao za tu pogrešku, što je, čini se, zasigurno naučio od svetoga Davida, koji kaže u Psalmu kojeg je sam napisao zbog grijeha ubojstva spojenog s preljubom: Grijeh je moj uvijek protiv mene (Psal. 50, 5)'.")
Zbog svega navedenoga, Bellarmin zaključuje da i David i Teodozije trebaju biti uzori svim katoličkim vladarima:
"Sic igitur David pariter cum Theodosio, et Theodosius cum Davide speculum fidei, iustitiae, humilitatis, religionis et poenitentiae omnibus regibus, aliisque principibus; ut cum regnum temporale dimiserint, regnum adipiscantur aeternum."
("Tako je, dakle, David zajedno s Teodozijem, i Teodozije s Davidom ogledalo vjere, pravde, poniznosti, pobožnosti i pokore svim kraljevima i drugim vladarima, da, kad napuste prolazno kraljevstvo, dostignu vječno Kraljevstvo.")
Navedimo i ono što je još na početku Teodozijevog životopisa, Bellarmin napisao o carevom postignuću vječnoga života:
"Post Constantinum, celeberrimus et religiosissimus Theodosius fuit, quem sanctus Ambrosius non dubitat inter eos connumerare, qui statim ab obitu in caelum ascendunt. Sic enim loquitur in Oratione funebri de eius laudibus habita ad populum: 'Convertere', inquit, 'anima mea in requiem tuam (Psal. 114, 7), in quam festinavit ingredi Theodosius'. Et paulo infra: 'Absolutus igitur dubio certamine, fruitur nunc augustae memoriae Theodosius luce perpetua', et infra: 'Manet ergo in lumine Theodosius, et sanctorum coetibus gloriatur'. Et quoniam potuisset illi obiici peccatum caedis Thessalonicensis, respondit in eodem loco idem sanctus Ambrosius, dicens: 'Dilexi virum qui magis arguentem quam adulantem probaret. Stravit omne quo utebatur insigne regium, deflevit in Ecclesia publice peccatum suum, quod ei aliorum fraude obrepserat. Gemitu et lacrymis oravit veniam. Quod privati erubescunt, non erubuit Imperator publice agere poenitentiam. Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem.' Sancto Ambrosio sanctum adiungimus Augustinum. Hic in libro quinto De civitate Dei miris laudibus effert fidem et pietatem Imperatoris Theodosii, quem dicit in bello magis orando quam feriendo pugnasse..."
("Nakon Konstantina, najslavniji i najpobožniji [car] bio je Teodozije, koga se sveti Ambrozije nije dvoumio pribrojiti među one, koji odmah nakon smrti uzlaze u nebo. Tako naime kaže u sprovodnom govoru narodu o njegovim pohvalama: 'Vrati se', kaže, 'dušo moja u pokoj tvoj (Psal. 114, 7), u koji je požurio ući Teodozije'. I malo dalje: 'Odriješen stoga od dvojbene borbe, uživa sada uzvišene uspomene Teodozije vječno svjetlo', i dalje: 'Ostaje, dakle, Teodozije u svjetlosti i slavi se u četama svetih'. A jer mu se moglo prigovoriti zbog grijeha solunskog pokolja, odgovara na tom mjestu isti sveti Ambrozije, govoreći: 'Volio sam čovjeka, koji se više priznao pokornikom nego udvornikom. Odložio je sve što je imao znamenito kraljevsko, javno je u Crkvi oplakivao svoj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih. Jecanjem i suzama molio je milost. Ono što se srame činiti privatni ljudi, car se nije sramio javno činiti pokoru. Niti je bio ijedan dan poslije, u kojem nije žalio zbog one pogreške.' Svetome Ambroziju pridružujemo svetoga Augustina. On u petoj knjizi De civitate Dei zadivljujućim hvalama iznosi vjeru i pobožnost cara Teodozija, za koga kaže da se u ratu više borio molitvom nego udaranjem...")
Završavam ovaj tekst s Bellarminovim usklikom:
"Utinam multos haberemus Theodosios, et multos simul Ambrosios!"
("Da berem imamo mnogo Teodozija, i istovremeno mnogo Ambrozija!")
Nema komentara:
Objavi komentar