17. rujna, Crkva slavi spomendan mučenika sv. Petra Arbuesa, regularnog kanonika i inkvizitora u španjolskoj kraljevini Aragon, koga su ubili Židovi dok je molio matutin u katedrali u Zaragozi (17. rujna 1485.). Blaženim ga je proglasio papa Aleksandar VII. 1664., a svetim papa bl. Pio IX. 1867. godine.
Rimski martirologij za 17. rujna ovako bilježi mučeništvo sv. Petra:
"Caesaraugustae, in Hispania, sancti Petri de Arbues, primi in Aragoniae regno Quaesitoris fidei; quem, a relapsis Iudaeis ob eandem, quam pro munere suo strenue tuebatur, catholicam fidem, immaniter trucidatum, sanctorum Martyrum catalogo Pius Papa Nonus adiunxit.
("U Zaragozi, u Španjolskoj, [mučeništvo] svetoga Petra od Arbuesa, prvog istražitelja vjere u kraljevini Aragon, okrutno ubijenoga od otpalih Židova, jer je po svojoj službi čvrsto branio katoličku vjeru; njega je papa Pio Deveti pridružio katalogu svetih mučenika.")
Papa Pio IX. u apostolskom pismu Maiorem caritatem (29. lipnja 1867.), izdanom u povodu kanonizacije sv. Petra, ovako opisuje njegove kreposti:
"Modestia, temperantia, corporis afflictatione, rerum terrenarum contemptu, psalmodia in choro persolvenda, singularique in Deum et proximum caritate, in sana doctrina clericis tradenda mirabiliter eluxit; omnia omnibus factus."Zatim papa opisuje okolnosti u kojima je sv. Petar postao glavni inkvizitor Aragona nakon oslobođenja južnih krajeva Španjolske od arapsko-islamske vlasti:
("Čednošću, umjerenošću, mrtvljenjem tijela, prezirom zemaljskih stvari, obavljanjem dužnosti molitve psalmodije u koru, i osobitom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, u prenošenju zdravog nauka klericima čudesno se isticao; postavši sve svima.")
"Interea Ferdinandus rex Catholicus, formidabili exercitu paullo ante ad granatense bellum coacto, cum totam fere Hispaniam Maurorum tyrannide diu oppressam liberasset, illamque catholicae fidei restituisset, Xysto IV atque Innocentio VIII antecessoribus Nostris petiit, ut sacrae Inquisitionis tribunal ad orthodoxam fidem in posterum melius tutandam, atque hebraeorum perfidiam et mahometicam superstitionem penitus ex Hispaniis eradicandas institueretur."Sv. Petar je službeno imenovan glavnim inkvizitorom u Aragonu 4. svibnja 1484.
("U međuvremenu je Ferdinand, katolički kralj, koji je nedugo prije toga strašnom vojskom prisiljen na Granadski rat, oslobodivši gotovo cijelu Španjolsku od maurske tiranije, pod kojom je dugo bila pritisnuta, i vratio je katoličkoj vjeri, zatražio od Siksta IV. i Inocenta VIII., naših prethodnika, da se uspostavi sud svete Inkvizicije kako bi se ubuduće bolje štitila prava vjera i iz Španjolske u potpunosti iskorijenila hebrejska nevjera i muhamedansko praznovjerje.")
Pio IX. hvali način kojim je sv. Petar obavljao tu službu:
"Maximo animi ardore hic demandatam provinciam suscepit. Totus enim erat, ne ovile Christi ab haereticis atque acatholicis ullo modo impeteretur. In hoc munere eius diligentia, studium, et caritas semper eluxere; monitis enim, hortationibus, ac suasionibus solerter utebatur. Amice cum ipsis loquebatur, patienter eos audiebat, docebat, eorum difficultates enucleabat, eosque non veluti iudex, sed tamquam amantissimus pater excipiebat. Sin autem incassum haec omnia cesissent, ne muneri suo deesset, commisosque sibi christifideles ab haereticis atque heterodoxis tueretur, pervicaces tandem reos puniebat, Deo magis quam hominibus placere studens."
("S najvećim žarom duše prihvatio je povjerenu provinciju. Naime, sav je bio u tome kako ovčinjak Kristov ne bi ugrozili krivovjerci i nekatolici. U toj se službi uvijek isticala njegova pažljivost, trud i ljubav: naime, mudro se često koristio opomenama, poticajima i uvjeravanjima. Prijateljski je s njima razgovarao, strpljivo ih je slušao, poučavao i razjašnjavao njihove poteškoće, i primao ih ne kao sudac, nego kao preljubljeni otac. No, ako bi sve ovo bilo neuspješno, a kako ne bi zakazao u svojoj službi i kako bi obranio povjerene Kristove vjernike od heretika i heterodoksnih, kažnjavao je tvrdokorne kao krivce, nestojeći više ugoditi Bogu, nego ljudima.")
Kao i mnogi drugi sveci, sv. Petar je molio za dar mučeništva. Nije trebao dugo čekati da se to ostvari.
Židovi su skovali urotu kako bi ga ubili:
"Cum enim Iudaei, ceterique catholicae religionis osores perspicerent, inquisitorio tribunali manente tutos esse non posse, in Arbuesium uti rei inopportunae auctorem et scelerum vindicem ira exarserunt, prudentemque virum sibi infensissimum e medio tollere conspirarunt."
("Kad su, naime, Židovi i ostali mrzitelji katoličke vjere opazili da pokraj inkvizicijskog suda ne mogu biti sigurni, planuli su gnjevom protiv Arbuesa kao začetnika ove nevolje i osvetnika zločina, i urotili se da pogube tog razboritog muža, koji ih toliko uznemiruje.")
Židovi su ubili sv. Petra u katedrali u Zaragozi dok su kanonici pjevali invitatorijalni Psalam 94. (koji se moli svakoga dana na početku matutina), što je vrlo znakovito.
Ovdje trebam dati jednu napomenu. U tradicionalnom časoslovu se koristi latinski prijevod psalama sv. Jeronima, koji je priredio na poziv pape sv. Damaza 383. godine (poznat kao Psalterium Gallicanum, jer je najprije uveden u Galiji).
Jedini izuzetak je upravo Psalam 94., za koji se koristi stariji prijevod, tj. prvi prijevod psalama sv. Jeronima (Psalterium Romanum – koji se, inače, u cijelosti koristio u časoslovu samo u crkvi sv. Petra u Rimu).
U tom starijem prijevodu, posljednji stih Psalma 94. glasi ovako:
"Quadraginta annis proximus fui generationi huic, et dixi: Semper hi errant corde, ipsi vero non cognoverunt vias meas: quibus iuravi in ira mea; Si introibunt in requiem meam."
("Četrdest sam godina bio blizu ovom naraštaju i rekoh: Oni uvijek lutaju u srcu, jer oni nisu spoznali moje puteve; kojima sam se zakleo u svojom gnjevu da oni neće ući u moj pokoj.")
To mjesto govori o okorjelosti Židova, koji uvijek lutaju u srcu i ne poznaju pravi smisao i svrhu Staroga zavjeta.
I upravo dok se pjevao taj stih u pozivnom psalmu u matutinu, Židovi su ubili sv. Petra.
Papa Pio IX. ovako opisuje mučeništvo sv. Petra:
"Itaque iudaei, contra illum, uti olim in Christum, consilio inito, magno pretio conduxerunt, ut Arbuesium dolo tenerent, eumque occiderent. Cum frustra Petrum in eius cubiculo necare tentassent, detecti illico sunt; mox metropolitanam ecclesiam tanti facinoris theatrum elegerunt; singulis enim noctibus Vir Dei assurgens una cum canonicis fratribus matutinas horas persolvebat. Omnibus antea bene perspectis, sicarii in templo se abdunt, ac Petrum opperiebantur qui canonicali habitu indutus aliquantulum ante altare orare solebat. Clam sequuntur, et vix ante marmoreum arae maximae septum genua flectit, eo ipso temporis momento, quo canebatur: quadraginta annis proximus fui generationi huic: quibus verbis Iudaeorum pertinacia a Davide arguebatur; Hebraei multos inter ictus lethifero gladio guttur beatissimo viro confodiunt, qui in terram procumbens exclamat: laudatus sit Iesus Christus quia morior propter eius sanctam fidem."
("I tako su Židovi održali vijeće protiv njega, kao nekoć protiv Krista, potkupili su neke velikom cijenom kako bi Arbuesa na prijevaru uhvatili i ubili. Kad su uzalud Petra pokušali ubiti u njegovoj sobi, odmah su otkriveni, pa su ubrzo odabrali metropolitansku crkvu za pozornicu tolikoga zločina. Naime, svake je noći Božji čovjek ustajao kako bi s braćom kanonicima molio jutarnje časove. Prethodno sve dobro pregledavši, razbojnici su pošli u hram i čekali Petra, koji je običavao u kanonskoj odjeći neko vrijeme moliti ispred oltara. Potajno su ga slijedili i tek što je prignuo koljena na mramornu ogradu glavnoga žrtvenika, baš u onom trenutku kad se pjevalo: Četrdeset godina bio sam blizu ovom naraštaju; kojim riječima David prekorava židovsku okorjelost, Hebreji su, među mnogim udarcima, smrtonosnim mačem prerezali grlo preblaženom mužu, koji je pavši na zemlju uzviknuo: Neka je hvaljen Isus Krist, jer umirem za njegovu vjeru.")
Mučeništvo sv. Petra je opomena za sve nas:
"Sancti Petri fortitudo, nostra redarguatio est. Ipse ut Christum coram omnibus confiteretur mortem ipsam oppetiit, ac sanguinem fudit. Quidquid habuit dedit, nihil sibi reliquit, cum vita praelio tam acri cessit. Si corporeis oculis intueamur, victus cecidit, sed aliter coram Deo pensanda res est. Non ista quam vivimus, sed futura, vera vita est, atque ad illam omnes cogitationes oculosque convertere debemus."Ove riječi pape Pija IX. svojevrsni su zaključak cijelog apostolskog pisma:
("Hrabrost svetog Petra naša je opomena. On je podnio smrt i prolio krv, kako bi ispovjedio Krista pred svima. Dao je sve što je imao, ništa nije ostavio sebi, kad je prepustio život u tako teškom boju. Kad bismo gledali tjelesnim očima, pao je poražen, ali kod Boga se stvari drugačije procjenjuju. Nije ovaj život, kojim živimo, pravi život, nego onaj budući, i trebamo prema njemu okrenuti sve misli i oči.")
"Beatissimus itaque martyr Petrus non minor sed maior fuit in certamine. Athleta Christi forti clypeo armatus insidias, blandimenta superavit, acerrimum hostem vicit. Si Deus pro nobis, quis contra nos? Fremat mundus, populi meditentur inania, principes adversus nos conveniunt in unum, falsis arguant criminibus, custodiis intolerabilibus includant, urant, bestiis subiiciant, si Deus pro nobis, quis contra nos?"
("Preblaženi, dakle, mučenik Petar nije bio manji, nego veći u boju. Borac Kristov naoružan čvrstim štitom, nadvladao je zasjede i laskanja, pobijedio je ogorčenog neprijatelja. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Neka urla svijet, neka narodi smišljaju ispraznosti, neka se zajedno vladari skupljaju protiv nas, optužuju nas za lažne zločine, zatvaraju u nepodnošljive tamnice, spaljuju, bacaju zvijerima; ako je Bog za nas, tko će protiv nas?")
A ja bih dodao da ovo mučeništvo ima posebnu pouku baš za ovo današnje vrijeme, kad su modernisti postavili slugansko dodvoravanje židovima na prvo mjesto svoje ljestvice vrijednosti (na drugom mjestu je dodvoravanje protestantima, a na trećem dodvoravanje muhamedancima).
Dodvoravanje svijetu je protivno svim načelima kojima su se vodili sveti mučenici. Smrt svetih mučenika je sama po sebi najveća osuda modernističkog konformizma i puzanja pred nevjernicima, kao i međureligijskog sinkretizma i indiferentizma.
Nema komentara:
Objavi komentar