Čistim srcem, gorućom vjerom i dubokom boli zbog naših grijeha

Siguran sam da su mnogi od vas puno toga čitali u starim knjigama o velikim milostima koje dolaze onima koji pobožno slušaju sv. misu. Govorimo, dakako, o nadnaravnim milostima, a ne nekakvim osjetilnim doživljajima, ugodnim osjećajima ili estetskim dojmovima. Govorimo o milostima koje se ne mogu vidjeti našim tjelesnim očima, niti čuti našim tjelesnim ušima, niti "osjetiti" tjelesnim osjetilima.

Koliko su nam koristile sve svete mise koje smo pobožno slušali tijekom našega života, vidjet ćemo tek kad umremo.

Za postizanje nekih milosti svete mise, traži se dostojno i sabrano držanje, poniznost, pa i određeni pokornički stav u srcu - jer je jedan od učinaka svete mise upravo u tome da isprosi vjernicima milost pravog pokajanja i pokore.
Misa se kao propicijatorna žrtva prinosi i kao naknada za grijehe.
Vjernicima je u interesu da, milošću svete misne žrtve, postignu barem u jednom dijelu i otpuštenje vremenitih kazni (koje su posljedice grijeha) - za sebe i za duše u čistilištu.


U tom smislu, govori nam Katekizam Tridentskog koncila (p. II., cap. IV., 78.):

"Quare si puro corde, accensa fide, et intimo scelerum nostrorum dolore affecti hanc sanctissimam hostiam immolemus et offeramus, dubitandum non est, quin misericordiam a Domino consecuturi simus et gratiam in auxillio opportuno. Huius enim victimae odore ita delectatur Dominus, ut gratiae et poenitentiae donum nobis impertiens peccata condonet. Quamobrem et solemnis est illa Ecclesiae precatio: 'Quoties huius hostiae commemoratio celebratur, toties opus nostrae salutis exercetur'; nimirum uberrimi illi cruentae hostiae fructus per hoc incruentum sacrificium ad nos manant."

("Zato ako čistim srcem, gorućom vjerom i dubokom boli zbog naših grijeha, žrtvujemo i prinosimo ovu presvetu žrtvu, ne treba sumnjati da ćemo postići milosrđe od Gospodina i milost skore pomoći. Jer je miris ove žrtve tako ugodan Bogu, da će nam oprostiti grijehe darujući nam milost i dar pokore. Zbog toga je i svečana ona molitva Crkve: 'Quoties huius hostiae commemoratio celebratur, toties opus nostrae salutis exercetur'; dakako, da nam pritječu oni obilni plodovi krvne žrtve po ovoj nekrvnoj žrtvi.")

Traži se, dakle, da naš stav i držanje na sv. misi bude: "puro corde, accensa fide et intimo scelerum nostrorum dolore" ("čistoga srca, gorućom vjerom i dubokom boli zbog naših zlodjela").
Što je to više izraženo kod vjernika, to će postići veće otpuštenje vremenitih kazni.

Naravno, jedna misna žrtva je dovoljna da ukloni sve vremenite kazne svih ljudi i da isprazni cijelo čistilište, ali mi jadni ljudi zbog naših slabosti i nedostataka ne primamo u cijelosti te milosti.

Sjetimo se riječi sv. Tome Akvinskoga (Summa theologica, III, q. 79., a. 5.):

"Quamvis ergo haec oblatio ex sui quantitate sufficiat ad satisfaciendum pro omni poena, tamen fit satisfactoria illis pro quibus offertur, vel etiam offerentibus secundum quantitatem suae devotionis, et non pro tota poena."

("Iako je ovaj prinos [žrtva] po svojoj količini dovoljan da zadovolji za sve kazne, ipak će biti zadovoljština za one za koje se prinosi, ili također onima koji prinose, prema količini njihove pobožnosti, i ne za cijelu kaznu.")

Ako je to, dakle, "secundum quantitatem devotionis" - prema količini pobožnosti, devocije, predanosti..., razumije se zašto se vjernici moraju truditi da budu što više pažljivi i sabrani na sv. misi, dok se svećenici moraju truditi da što pobožnije prinose svetu žrtvu, držeći se točno rubrika misala.

Iz svega navedenoga, razumljivo je također zašto su nekada pobožni vjernici nastojali slušati i više sv. misa u jednom danu. I ne samo obični vjernici, nego i svećenici i biskupi. Sjetimo se fra Augustina Miletića, koji je običavao svakoga dana prvo slušati svete mise koje su služili ostali franjevci, a tek je onda sam služio svetu misu.
Više o tome ovdje: Fra Augustin Miletić.