ponedjeljak, 3. veljače 2020.

Tko su "liberalni katolici"?



Kad je 30. travnja prošle godine na Facebook i Twitter stranici Ureda za mlade Hrvatske biskupske konferencije objavljena poruka pape bl. Pija IX.: "Liberalni katolici su najgori neprijatelji Crkve", pojavile su se brojne reakcije onih koji su se valjda osjećali prozvanima tom objavom. Među njima je bilo i članova nekih stranaka. Na nekim su se portalima pojavile i oštre reakcije na te objave.

Međutim, iz većine komentara bilo je vidljivo nerazumijevanje termina "liberalni katolik". Po svemu sudeći, ni onima iz Ureda HBK za mlade, koji su objavili ovu poruku, nije baš jasno na koga je Pio IX. mislio pod izrazom "liberalni katolici".

Inače, često se po internetu navode te riječi pape Pija IX.
Odlučio sam stoga potražiti u dokumentima i govorima Pija IX. što je on točno rekao; na koga je konkretno mislio pod "liberalnim katolicima". U ovom ću tekstu ukratko iznijeti rezultate.


Liberalizam - najpogubnija kuga

Pio IX. vrlo često u brojim dokumentima, govorima i pismima upozorava na opasnost od prikrivene ili otvorene liberalne infiltracije u Crkvu, te takozvanih "liberalno-katoličkih" stajališta. Sveta Stolica je i u službenim dokumentima govorila o "najpogubnijoj kugi liberalizma" ("liberalismi perniciosissima pestis").

Kada je Pio IX. poručio biskupu Nantesa, Félixu Fournieru (27. veljače 1875.) da se u poučavanju teologije i filozofije treba držati nauka sv. Tome Akvinskoga, napominje da je to najučinkovitije sredstvo za pobijanje liberalnih zabluda:
"Nec timendum, quin quousque Clerus ei adhaereat, catholicorum liberalium, uti vocant, placita (quibus nulla deterior pestis) sectetur; populus vero a tali Clero excullus avitam fidem et morum integritatem perpetuo servet."

("Niti se treba bojati, da se neće rasjeći stajališta takozvanih liberalnih katolika (od kojih nema gore kuge); dok god se kler bude držao njega [sv. Tome Akvinskoga], a narod će poučen od takvog klera zauvijek sačuvati djedovsku vjeru i neporočnost običaja.")

Pio IX. je često članovima raznih katoličkih udruga i društava govorio da im jedan od glavnih zadataka mora biti borba protiv liberalnih elemenata koji se infiltriraju u katoličke redove.

U pismu članovima društva sv. Ambrozija u Milanu, 6. ožujka 1873., papa Pio IX. kaže:
"Sed quoniam filii saeculi prudentiores sint filiis lucis, eorum tamen fraudes et violentia minus fortasse proficerent nisi multi, qui catholicorum nomine censentur, amicam eis manum porrigerent. Non desunt enim, qui, veluti iugum cum illis ducturi, societatem nectere conantur inter lucem et tenebras ac participationem inter iustitiam et iniquitatem per doctrinas, quas dicunt 'catholico-liberales', quaeque perniciosissimis frete principiis, laicae potestati spiritualia invadenti blandiuntur, animosque in obsequium, aut saltem tolerantiam iniquissimarum legum perinde inclinant, ac si scriptum non esset 'nemo potest duobus dominis servire' [Matth. 6, 24]. Hi vero periculosiores omnino sunt et exitiores apertis hostibus, tum quia inobservati, et fortasse etiam necopinantes, illorum conatibus obsecundant; tum quia intra certos improbatarum opinionum limites consistentes, speciem quamdam probitatis inculpabilis doctrinae praeferunt, quae imprudentes alliciat conciliationis amatores, et decipiat honestos, qui apertum adversarentur errorum: atque ita dissociant animos, unitatem discerpunt, viresque coniunctim opponendas adversariis infirmant."

("Ali, premda su sinovi svijeta snalažljiviji od sinova svjetla, ipak bi možda manje uspijevale njihove prijevare i nasilja, kad im ne bi mnogi koji se smatraju katolicima, pružali prijateljsku ruku. Naime, ne nedostaje onih koji kao da žele s njima vući jaram, pokušavajući sklopiti zajedništvo između svjetla i tmina, i dioništvo između pravde i bezakonja, po naucima koje zovu 'katoličko-liberalnima', i koji najpogubnijim oholim načelima laskaju laičkoj vlasti koja nasrće na duhovna dobra, i duše isto tako naginju na poslušnost ili barem toleranciju prema najopakijim zakonima, kao da nije pisano: 'nitko ne može služiti dvojici gospodara' [Mt 6, 24]. Ovi su doista mnogo opasniji i pogubniji od otvorenih neprijatelja, kako zbog razloga što neoprezni ljudi, a možda također i nesvjesni, popuštaju njihovim nastojanjima; tako i zbog toga što se postavljaju unutar određenih granica mišljenja, i daju određeni privid neporočnog nauka, koji pridobiva nemudre ljubitelje pomirenja, zavarava čestite koji bi se suprotstavili otvorenoj zabludi, i tako razdvajaju duše, razdiru jedinstvo, i oslabljuju snage koje bi se trebale zajednički suprotstaviti protivnicima.")

Iste godine, 8. svibnja 1873., papa Pio IX. piše katoličkim društvima u Belgiji, potičući ih na borbu protiv utjecaja "liberalnih katolika":
"Et in hoc quidem religiosissimo coepto vestro illud maxime commendamus, quod, uti fertur, aversemini principia 'catholico-liberalia', eaque pro viribus e mentibus evadere conemini. Qui enim iis sunt imbuti, licet amorem praeferant et observantiam in Ecclesiam, licet ei tuendae ingenium operamque impendere videantur; doctrinam tamen eius et sensum pervertere nituntur et, pro diversa animorum cuiusque comparatione, inclinare in obsequium vel Caesaris, vel assertorum falsae libertatis iurium; rati hanc omnino iucundam esse rationem ad auferendam discordiarum causam, ad conciliandum cum evangelio praesentis societatis progressum, ad ordinem tranquillitatemque restituendam; perinde ac si lux cum tenebris copulare valeret, et veritas natura sua privaretur vix ac violenter inflexa nativo vigore suo exuatur. Profecto si oppugnare nitamini insidiosum hunc errorem eo periculosiorem aperta simultate, quo speciosiore zeli caritatisque velo obducitur, et simplices ab eo retrahere sedulo curetis, funestam extirpabitis dissidiorum radicem, efficacemque dabitis operam compingendae fovendaeque animorum coniunctioni."

("I u ovom zaista najpobožnijem vašem nastojanju, najviše preporučujemo to što se, kako kažu, suprotstavljate 'katoličko-liberalnim' načelima, i njih nastojite koliko možete iščupati iz duša. Naime, oni koji su u njih uronjeni, makar pružali ljubav i poslušnost Crkvi, makar se činilo da koriste nadarenost i djela kako bi je zaštitili; no, nastoje izokrenuti njezin nauk i shvaćanje, i prema raznim sklonostima svakoga od njih, nagnati je ili u službu Caru, ili onih koji proglašavaju prava lažne slobode; uvjereni da je ovo posve ugodan način da se ukloni razlog nesporazuma, za pomirenje napretka sadašnjega društva s evanđeljem, za obnovu reda i mira; prema tome, kao da se može združiti svjetlo s tminama, i da se istina neće lišiti svoje naravi ubrzo nakon što joj se, nasilno savijenoj, skine njezina urođena snaga. Zaista, ako se nastojite boriti protiv ove podmukle zablude, koja je to opasnija od otvorenog neprijateljstva, koliko se ljepše zastire velom revnosti i ljubavi; i [zato] postojano nastojite odvratiti jednostavne ljude od toga, iskorijenit ćete pogubni korijen nesloga, i dati učinkovit doprinos za sklapanje i njegovanje zajedništva duša.")

Zatim Pio IX. nastavlja sljedećim poticajem:
"Hisce profecto monitis vos non indigetis, qui adeo obsequenter et absolute adhaeretis documentis omnibus huius Apostolicae Sedis, a qua liberalia principia toties reprobata vidistis; sed ipsum desiderium expeditioris et uberioris proventus laborum vestrorum nos compulit ad refricandam vobis rei adeo gravis memoriam. Ceterum bonum certamen susceptum alacriter certare pergite, et quotidie magis bene mereri contendite de Ecclesia Dei; coronam spectantes ab Ipso vobis reddendam."

("Ovakve opomene zaista vama ne trebaju, koji se toliko poslušno i potpuno pridržavate svih dokumenata ove Apostolske Stolice, od koje ste vidjeli da je toliko puta osudila liberalna načela; ali sama želja za uspješniji i obilniji ishod vašeg rada navela nas je da vam ponovimo spomen ove toliko važne stvari. Uostalom, dobar boj koji ste prihvatili, nastavite gorljivo vojevati, i svakodnevno nastojite sve više biti zaslužni za Crkvu Božju, gledajući na vijenac kojim će vam On uzvratiti.")

Dva mjeseca kasnije, 28. srpnja 1873., papa Pio IX. piše biskupu i vjernicima biskupije Quimper u Francuskoj:
"Moneo itaque, Venerabilis Frater, catholicae societatis sodales, Nos, dum saepe liberalium opinionum sectatores redarguimus, non de Ecclesiae osoribus egisse, quos supervacaneum fuisset indicare; sed de modo designatis, qui latens liberalium principiorum virus cum lacte haustum retinentes ac defendentes, utpote potente non foedatum malitia, et religiosis rebus, uti censent, innoxium, illud facile mentibus ingerunt, atque ita semina propagant earum perturbationum, quibus iamdiu quatitur orbis. Insidias hasce si vitare curent sodales, et praecipuas vires suas in insidiosum hunc hostem convertere nitantur, optime certe merebunt de religione et patria."

("Opominjem stoga, časni brate, pripadnike katoličkog društva, jer mi, dok smo često korili sljedbenike liberalnih mišljenja, nismo mislili na progonitelje Crkve, na koje bi bilo suvišno upozoravati, nego na ove sada naznačene, koji drže i brane otrov liberalnih načela ispijen s mlijekom, kao da nije previše okaljan zloćom, i kao da je bezopasan, kako misle, za vjerske stvari; lako će ga narinuti dušama, i tako promiču sjemenje onih nereda kojima se već toliko dugo trese svijet. Ako članovi društva odluče izbjegavati takve zasjede, i svoje naročite sile nastoje okrenuti protiv tog lukavog neprijatelja, zasigurno će steći velike zasluge za vjeru i domovinu.")

Iz svih ovih poticaja možemo dobro vidjeti kako je papa Pio IX. smatrao borbu protiv liberalizma iznimno važnom dužnošću i klerika i laika (katoličkih udruga i društava).

A sada dolazimo do pitanja: Što je uopće liberalizam?
Na što je točno mislio papa Pio IX. pod pojmom liberalizma, kojega se svaki katolik mora kloniti?


Što je liberalizam? 

Precizan odgovor na to pitanje daje Syllabus errorum, koji je papa Pio IX. objavio kao dodatak enciklici Quanta cura (8. prosinca 1864.). U Syllabusu je osuđeno ukupno 80 zabluda.

Zadnje poglavlje Silaba nosi naziv "Zablude koje se odnose na današnji liberalizam".
U njemu su osuđene sljedeće četiri zalude:
■ 77. "U ovom našem vremenu nije više potrebno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, a da svi ostali oblici štovanja budu isključeni."

■ 78. "Pohvalno je stoga u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se tamo useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru."

■ 79. "Neistina je da sloboda svakog štovanja i svakome dano potpuno dopuštenje da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma."

■ 80. "Rimski prvosvećenik može se i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom."

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum et definitionum, ed. IX., 1900. god., str. 386.


Dakle, ljudi koji drže navedene četiri zablude jesu liberali, bez obzira smatraju li oni sebe takvima ili ne. Po tome vidimo da su i mnogi koji danas sebe smatraju "konzervativnima" zapravo liberali, jer smatraju, primjerice, da bi država trebala dati punu slobodu svakoj religiji ili da bi svatko trebao imati "slobodu govora" (bez obzira koliko bile gnusne stvari koje govori).

U prikazanom izvatku iz Denzingera možete vidjeti da je ispod svake od četiri osude naveden dokument iz kojega je uzeta, odnosno u kojem je papa Pio IX. detaljnije objasnio zašto su spomenute propozicije osuđene.

Zadržat ćemo se danas na zadnjoj propoziciji, jer sam o ostalima (vjerska sloboda, sloboda govora) već dosta puta pisao na ovom blogu. Osim toga, ona zaslužuje iscrpno objašnjenje, zbog problematičnog ponašanja brojnih današnjih (liberalnih) prelata.


Crkva se ne smije nikada pomiriti s liberalizmom

Posljednja propozicija u Silabu Pija IX. odnosi se na ono toliko aktualno pitanje prilagođavanja svijetu, a u njoj se osuđuje sljedeća teza:
"Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."

("Rimski prvosvećenik se može i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom.")

Što je papa Pio IX. htio poručiti, osuđujući svaku ideju pomirbe s liberalizmom, detaljno je objasnio u govoru Iamdudum cernimus, 18. ožujka 1861.
U nastavku ću navesti dijelove tog govora, koji mi se čine posebno važnima i koji najbolje pokazuju zašto je apsolutno neprihvatljiva ideja o prilagodbi Crkve liberalizmu.

No, prvo jedna mala jezična napomena. Pio IX. s određenom ironijom koristi termin "hodierna civilitas", kako bi obuhvatio ukupnost (liberalnih) promjena u suvremenom društvu. Ja ću taj izraz prevoditi kao "današnja uljudba", u nedostatku boljeg termina.


Papa Pio IX. počinje govor riječima:
"Iamdudum cernimus, Venerabiles Fratres, quo misero sane conflictu ob invicem pugnantia inter veritatem et errorem, inter virtutem et vitium, inter lucem et tenebras principia, hac miserrima nostra praesertim aetate civilis exagitetur societas. Namque alii ex una parte tuentur quaedam modernae, uti appellant, civilitatis placita, alii ex altera iustitiae sanctimoniaeque nostrae religionis iura propugnant. Ac primi postulant, ut Romanus Pontifex cum 'Progressu', cum 'Liberalismo', uti vocant, ac recenti civilitate se reconciliet et componat."

("Već dugo opažamo, časna braćo, kakvim se zasigurno otužnim sukobom između načela istine i zablude, između kreposti i opačine, između svjetla i tmina, naročito u ovim našim žalosnim vremenima muči građansko društvo. Naime, s jedne strane, neki podržavaju određena moderna, kako ih zovu, mišljenja o uljudnosti, dok se drugi s druge strane bore za pravdu i prava naše presvete vjere. A prvi traže da se rimski prvosvećenik pomiri i složi sa 'napretkom', sa 'liberalizmom', kako ga zovu, i suvremenom uljudbom.")

Papa upućuje sljedeće pitanje onima koji predlažu pomirenje s liberalizmom:
"Iam vero ab iis, qui pro religionis bono Nos ad hodiernae civilitati dexteram porrigendam invitant, quaerimus utrum facta talia sint, quae Christi hic in terris Vicarium ab Ipso ad caelestis suae doctrinae puritatem tuendam, atque ad agnos ovesque eadem doctrina pascendas et confirmandas divinitus constitutum possint inducere, ut sine gravissimo conscientiae piaculo, et maximo omnium scandalo se cum hodierna civilitate consociet, cuius opera tot unquam satis deploranda eveniunt mala, tot teterrimae opiniones errores et principia promulgantur, quae catholicae religioni eiusque doctrinae omnino adversantur?"

("A sada one, koji nas za dobro vjere pozivaju da pružimo desnicu današnjoj uljudbi, pitamo stoje li tako stvari da bi namjesnik Kristov ovdje na zemlji, koji je od Njega odozgo postavljen da čuva čistoću Njegovog nebeskog nauka i da istim naukom pase i utvrđuje janjce i ovce, da bi se mogao bez teške nelagode u savjesti, i najvećom sablazni za sve, udružiti s današnjom uljudbom, iz čijih djela izviru tolika zla, koja se ne mogu dovoljno oplakati, tolike se zablude mišljenja i načela proglašavaju, koje su u potpunosti suprotstavljene katoličkoj vjeri i njezinom nauku?")

Dakle, Pio IX. je smatrao da bi bila najveća sablazan da se papa "pomiri" s liberalnim društvom.
Zatim Pio IX. nabraja razloge zašto je ta "moderna civilitas" neprihvatljiva za Crkvu. Zanimljivo je da među najgorim problemima navodi uvođenje ravnopravnosti za nekatoličke religije:
"Haec autem moderna civilitas dum cuique acatholico cultui favet, ipsosque infideles a publicis muneribus obeundis minime prohibet, et catholicas scholas illorum filiis recludit, irascitur adversus Religiosas Familias, adversus Instituta catholicis scholis moderandis fundata, adversus quamplurimos cuiusque gradus ecclesiasticos Viros amplissima etiam dignitate insignitos, quorum non pauci vitam in exilii incerto aut in vinculis misere agunt, et adversus etiam spectatos laicos viros, qui Nobis et huic Sanctae Sedi addicti religionis iustitiaeque causam alacriter defendunt. Haec civilitas dum acatholicis institutis ac personis subsidia largitur, catholicam Ecclesiam iustissimis suis possessionibus spoliat, et omnia adhibet consilia ac studia ad salutarem ipsius Ecclesiae efficaciam imminuendam. Insuper dum omnem tribuit libertatem quibusque verbis et scriptis, quae Ecclesiam omnesque ipsi ex corde devotos adversantur, ac dum licentiam animat, alit ac fovet, eodem temopre se omnino cautam moderatamque exhibet in reprehendenda violenta et immiti interdum agendi ratione contra eos adhibita, qui optima vulgant scripta; et omnem in puniendo exercet severitatem..."

("Ova naime moderna uljudba, dok pogoduje svakom nekatoličkom kultu, i samim nevjernicima ne zabranjuje da obnašaju javne dužnosti, i otvara katoličke škole njihovim sinovima, divlja protiv redovničkih zajednica, protiv instituta na kojima su utemeljene suvremene katoličke škole, protiv tolikih crkvenih ljudi svih redova, također i onih s najvećim dostojanstvom, od kojih nemali broj provodi jadan život u nesigurnosti progonstva ili u okovima, i također protiv istaknutih laika, koji odani Nama i ovoj Svetoj Stolici gorljivo brane stvar vjere i pravde. Dok ova uljudba dijeli pomoć nekatoličkim ustanovama i osobama, Katoličku Crkvu lišava njezinih najpravednijih posjeda, i ulaže sve napore i snage kako bi umanjila spasonosni utjecaj iste Crkve. Osim toga, dok pruža svu slobodu svakoj riječi ili spisu, kojima se protivi Crkva i svi koji su joj od srca odani, i dok potiče, hrani i pomaže raspuštenosti, u isto vrijeme se pokazuje pozornom i pažljivom u nasilnom suzbijanju primjenom okrutnih sredstava protiv onih koji objavljuju najbolje spise; i u njihovom kažnjavanju iskazuje svu strogost...")

I sad Pio IX. postavlja ključno pitanje - Može li se ikada jedan papa pomiriti s takvom situacijom u društvu?
"Huiusmodi igitur civilitati posset ne unquam Romanus Pontifex amicam protendere dexteram, et cum ea foedus concordiamque ex animo inire?"

("Ovakvoj, dakle, uljudbi može li ikada rimski prvosvećenik pružiti prijateljsku desnicu, i s njom sklopiti iskreni savez i zajedništvo?")

I daje jasan odgovor:
"At cum civilitatis nomine velit intelligi systema apposite comparatam ad debilitandam ac fortasse etiam delendam Christi Ecclesiam, nunquam certe quidem haec Sancta Sedes et Romanus Pontifex poterunt cum huiusmodi civilitate convenire. 'Quae enim', uti sapientissime clamat Apostolus, 'participatio iustitiae cum iniquitate, aut quae societas luci ad tenebras? Quae autem conventio Christi ad Belial?' [II. Cor. 6, 14-15]"

("Ali, kako se pod imenom uljudbe misli na sustav koji je upravo tako uređen kako bi slabio i možda također uništio Crkvu Kristovu, zasigurno se nikada neće moći ova Sveta Stolica i rimski prvosvećenik složiti s takvom uljudbom. 'Ta što ima', kako vrlo mudro kliče Apostol, 'pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijalom?' [2 Kor 6, 14-15].")

Kako ne bi bilo nikakve sumnje, papa Pio IX. svečano izjavljuje da se Crkva nema s kim pomiriti:
"Cum porro ita se res habeant, antequam loquendi finem faciamus, coram Deo et hominibus clare aperteque declaramus, nullam prorsus adesse causam quare cum quopiam Nos reconciliari debemus. Quoniam vero, licet immerentes, Illius hic in terris vice fungimur, qui pro transgressoribus rogavit veniamque petiit, probe sentimus a Nobis parcendum iis qui Nos oderunt, ac pro ipsis orandum ut divinae gratiae auxilio resipiscant, atque ita illius, qui Christi hic in terris vicarium gerit operam, benedictionem promereantur."

("Kada, dakle, tako stvari stoje, prije nego što završimo govor, jasno i otvoreno izjavljujemo pred Bogom i ljudima, da nema nikakvog razloga zašto bismo se s ikim trebali pomiriti. Budući da, iako bez zasluga, ovdje na zemlji zamjenjujemo službu Onoga koji je molio i tražio oproštenje za prijestupnike, s pravom smatramo da trebamo oprostiti onima koji nas mrze, i za njih moliti da se obrate uz pomoć Božje milosti, i tako zasluže blagoslov od onoga koji ovdje na zemlji obavlja službu Kristova namjesništva.")

Dakle, ne treba Crkvi nikakvo "pomirenje sa svijetom", već molitva da se taj svijet obrati. Svijet mora prihvatiti katolički moral, a ne da se katolički moral mijenja i "prilagođava" prema ukusima svijeta.
Zar ovo nije osuda onog "prilagođavanja" iz 1960-ih?

Iz svega navedenoga vidimo da je papa Pio IX. pod nazivom "liberalni katolici" mislio upravo na one skupine koje će stotinjak godina kasnije odigrati presudnu ulogu na Drugom vatikanskom koncilu i postkoncilskim reformama.

Riječ je o skupinama koje su predkoncilski pape smatrali najvećom opasnošću za Crkvu. To su one težnje i stajališta koja je papa Leon XIII. osudio pod nazivom amerikanizma. I koja je sv. Pio X. osudio pod imenom modernizma.
I ne samo pape, nego i biskupi, i obični svećenici, pa i angažirani katolički laici (poput bl. Ivana Merza), upozoravali su na veliku opasnost od liberalne infiltracije u katoličke redove.

Crkva je čak i mladež školske dobi upozoravala na opasnost od liberalizma i "liberalnog katolicizma".

Dovoljno je podsjetiti kako na opasnost od "liberalnog katolicizma" upozorava vjerski priručnik za mladiće Katolički đak iz 1926. godine.









Potpuno isti tekst je i u priručniku za djevojke Katolička učenica.



Nema komentara:

Objavi komentar