Nadovezao bih se malo na svoj prošli tekst, da neke stvari budu jasnije i da možda ne bi ostale neke nejasnoće. Mislim da bi na sva eventualna pitanja najbolji odgovor bila propovijed bl. Alojzija Stepinca na nedjelju za mir, u Katedrali 24. studenoga 1940.
U toj propovijedi, bl. Alojzije otvoreno govori da su griješni ljudi zaslužili Božju kaznu:
"Sveti Luka evanđelist propovijeda, kako su jednom neki ljudi došli k Spasitelju i javili mu, da je Pilat dao sasjeći mnoštvo Galilejaca. A Isus im odgovori: 'Mislite li, da su ovi Galilejci bili veći grješnici od svih Galilejaca, jer tako postradaše. Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti. Ili mislite li, da su onih osamnaest, na koje pada kula u Siloamu i ubi ih, bili veći krivci od svih ljudi, što stanuju u Jeruzalemu? Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!' (Lk 13, 1-5). O kakva ozbiljna opomena za sve nas i za cio ljudski rod! Bol nam para dušu i groza nas hvata, kad se sjetimo svih posljedica strahovitog pokolja u svijetu. Koliko spaljenih sela, koliko razrušenih gradova, koliko razorenih kuća, koliko uništenih materijalnih dobara, koliko rascviljenih udovica, koliko rasplakane djece, koliko ožalošćenih majki, koliko zdvojnih i satnih obitelji! A jesu li te kazne došle slučajno? Bog naš nije 'Bog meteža, nego mira' (1 Kor 14, 33), veli Apostol. Ali, kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtijeva da kazni opačine, kad današnji čovjek i ne pomišlja na to, da ih okaje. I da ljudi ne zaborave te istine, eno nas pravodobno opominje na usta prorokova: 'Ako budete htjeli i slušali me, uživat ćete dobra zemlje! Ako ne budete htjeli, nego me izazvali na srdžbu, mač će vas proždirati, jer su usta Gospodnja progovorila!' (Iz 1, 20). A ima li tko među nama koji veli da ljudi nisu ničim zaslužili tako teških kazna kakve su stigle čovječanstvo?"
Zatim nabraja opačine koje izazivaju kazne Božje: pobačaji, priležništva, psovke, nemar za sv. misu, prijevare, klevete, oholost, tlačenje siromaha, nevjera...
Bl. Alojzije daje rješenje:
"Što nam dakle preostaje? Dva su samo puta pred nama. Ili se raskajana srca saviti u prahu pred Bogom, ili ćemo konačno izginuti od srdžbe Njegove. Naravni nas nagon goni, da se očuvamo. Onda neka nas i volja pod vodstvom razuma, prosvijetljena vjerom, gane, da činimo dostojnu pokoru, jer govori Krist: 'Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično propasti!' (Lk 13, 15)Pokora je dakle životna nužda za kršćanina, za čovjeka. Ona je najbolji znamen da smo u miru s Bogom, jer znate li što govori apostol: 'A koji su Krista Isusa, razapeše tijelo svoje sa strastima i požudama!' (Gal 5, 24) Ne gleda dakle Bog na to, da li si veliki učenjak, koliko na to, prije svega, da li slijediš raspetoga Krista. Ne gleda Bog na to, da li si bogat ili siromašan, nego na to, da li slijediš raspetoga Krista.Duh pokore, to je oduvijek bio znamen Božjih ljudi, ali isto tako oduvijek i znamen, da će prilike krenuti na bolje i da će srdžbu Božju zamijeniti milosrđe Božje. Pogledajte grješnika Davida. Kako je duboko pao! Ali pogledajte pokornika Davida. Kako se visoko digao i u praksi iskusio što znači 'srca skrušena i ponižena nećeš prezreti o Bože!' (Ps 50, 19)Pogledajte Magdalenu grješnicu. Ali pogledajte i Magdalenu pokornicu! Kako se visoko digla, nakon što je suzama oprala noge Spasiteljeve, i kako je brzo čula one utješne riječi – opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je ljubila mnogo! (Lk 7, 47) Pogledajte Augustina grješnika. Ali pogledajte i Augustina pokornika! Kako se visoko digao te poput najljepše svijeće u Crkvi Božjoj postavljen 'na svijećnjak, da svijetli svima'. (Mt 5, 15).Pogledajte revnost u pokori i onih, za koje nam nije poznato, da bi se teško ogriješili o zakon Božji, a ipak su upravo satirali pokorom tijelo svoje. Pogledajte sv. lvana Krstitelja, sv. Alojzija, sv. Stanislava, sv. Tereziju, sv. lvana Arškoga i bezbroj drugih. Sve ih je vodila jedna misao – ne htjeti pokore, znači isto što i propast!Pokora, to je bila glavna tema, glavni predmet govorničkih napora lzaije, proroka Jeremije, proroka Jone, proroka Ezekijela, Joela, Amosa, Ivana Krstitelja i samog Spasitelja Isusa Krista, a kasnije svih velikih svetaca Crkve Božje.Kako je dakle opravdan apel svetoga Oca Pia XII. da cio kršćanski svijet uđe u se, i skrušenom molitvom i pokorom u ovim strašnim danima uznastoji ublažiti srdžbu Božju!"
Inače, važno je shvatiti da ono što smo vidjeli da sveci govore o dobrovoljnom prihvaćanju kazni kao zadovoljštine za grijehe nisu samo njihova privatna mišljenja, nego službeni nauk Crkve.
Crkva službeno naučavajući na Tridentskom koncilu o nužnosti zadovoljštine za grijehe, govori također i o blagodatima i uzvišenosti dobrovoljnog trpljenja za grijehe
(Trident. kon., sess. XIV., cap. 8.):
"Accedit ad haec, quod dum satisfaciendo patimur pro peccatis, Christo Jesu, qui pro peccatis nostris satisfecit, ex quo omnis nostra sufficientia est [II. Cor. 3, 5] conformes efficimur, certissimam quoque inde arrham habentes, quod si compatimur, et conglorificabimur [Rom. 8, 17]."
("Dodajmo ovome, da dok čineći zadovoljštinu trpimo za grijehe, postajemo suobličeni Kristu Isusu, koji je zadovoljio za naše grijehe, od koga dolazi sva naša sposobnost [2 Kor 3, 5], imajući odatle najsigurniji zalog da ako zajedno trpimo, zajedno ćemo se i proslaviti [Rim 8, 17].")
Tridentski koncil izričito naučava da dobrovoljnim prihvaćanjem vremenitih bičeva čovjek može zadovoljiti za grijehe (sess. XIV., cap. 9.):
"Docet preterea, tantam esse divinae munificentiae largitatem, ut non solum poenis, sponte a nobis pro vindicando peccato susceptis, aut sacerdotis arbitrio pro mensura delicti impositis, sed etiam, quod maximum amoris argumentis est, temporalibus flagellis a Deo inflictis et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Jesum Christum satisfacere valeamus."
("Naučava osim toga [Koncil], da je tolika darežljivost božanskoga dobročinstva, da ne samo kaznama koje su od nas dobrovoljno prihvaćene, ili naložene od svećenika prema mjeri grijeha, nego također, što je najveći argument ljubavi, vremenitim bičevima nametnutima od Boga, a od nas strpljivo podnesenima, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")
Taj je crkveni nauk jasno vidljiv i u liturgiji i obredniku. Pogledate li Rimski obrednik iz 1929., vidjet ćete da na nekoliko mjesta potiče svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje teškoće kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.
Tu se ističe obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik, str. 137.-139.), gdje rubrika izričito traži da svećenik pouči bolesnika:
"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."
Zanimljivo je iznova pročitati napomene rubrika u cijelosti...
Sve što ovdje vidimo u rubrikama vrlo je slično uvjetima koje su inače pape davali za potpuni oprost na smrtnom času. Ako pogledate Enchiridion indulgentiarum iz 1952. primijetit ćete da su Pape za priličan broj djela dali potpuni oprost na smrtnom času, ali uvijek pod uvjetom da umirući:
"mortem tanquam peccati stipendium de manu Domini patienter susceperint"
("strpljivo prime smrt iz ruke Gospodnje kao plaću za grijeh")
I sad se postavlja pitanje, zašto se o ovim važnim stvarima danas gotovo uopće ne govori? Zašto se o ovome šuti? Što se to promijenilo u "modernom društvu" i pogledu na ova pitanja? Što mislite?
Pa evo, i jedan poznati profesor, bivši dekan KBF-a u Đakovu, prije desetak dana u intervjuu izjavljuje:
"Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni. Neki to smatraju cinizmom, nedostojnim Boga. To je za mene samo pokazatelj poganskoga duha, duha koji se udaljio od Svetoga pisma! Rekao bih: tko kaže da Bog ne kažnjava, taj je poganin! Pa čitajte povijest izraelskoga naroda, čitajte psalme, proroka Ezekiela, Jeremiju, Tužaljke, Novi zavjet, Poslanicu Hebrejima, crkvene oce! Ne mogu vjerovati što sve ovih tjedana biskupi i svećenici govore, a što, vjerujte mi, nema gotovo nikakve veze s vjerom, a u većini slučajeva radi se o poganskoj misli."
Ne bih se složio da je nevoljkost modernih pastira da govore o kazni rezultat "poganske misli". Puno bi točnije bilo reći da je to utjecaj "prosvjetiteljstva". Takve stavove nisu inspirirali toliko poganski mislioci iz antike, nego "prosvjetiteljski" autori: Voltaire, Rousseau, Hume... i cijela plejada zavedenih im sljedbenika. Njihov je utjecaj uvijek bio lako uočljiv i kod "teoloških modernista".
No, da se vratim na ovu rečenicu iz intervjua:
"Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni."
Pa, barem bi to trebalo biti jasno. Reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila, labavljenje formacije u sjemeništima, dokidanje i nestanak klasičnog teološkog obrazovanja, uz istodobno širenje "nove teologije" po fakultetima, rezultirale su upravo time: velikim brojem pastira koji se ne usude ni govoriti o "teškim temama" poput Božje kazne.
Jedan od glavnih uzroka ovakvoga stanja je i novi obred mise koji je uveden 1969. godine. Ako usporedite molitve u tradicionalnom obredu sa onima u novom obredu, odmah ćete primijetiti da su iz novog obreda sustavno i smišljeno uklonjene ili marginalizirane molitve u kojima se spominje Božja kazna.
Na primjer, ako pogledate samo zborne molitve, naći ćete da u tradicionalnom obredu tijekom crkvene godine dolazi barem šest zbornih molitava koje jasno govore da grijeh izaziva Božju kaznu, da ljudi zasluženo trpe zbog svojih grijeha, te da je potrebna pokora kako bi se te kazne otklonile.
Evo, da ih navedemo...
Na IV. nedjelju po Bogojavljenju molitva glasi:
"Deus, qui nos in tantis periculis constitutos, pro humana scis fragilitate non posse subsistere: da nobis salutem mentis et corporis; ut ea, quae pro peccatis nostris patimur, te adiuvante vincamus. Per Dominum..."
("Bože, koji znaš da zbog ljudske slabosti ne možemo odolijevati tolikim pogiblima, daj nam zdravlje duše i tijela, da ono što trpimo za svoje grijehe, svladamo uz tvoju pomoć. Po Gospodinu...")
Na Sedamdesetnicu molitva glasi:
"Preces populi tui, quaesumus, Domine, clementer exaudi: ut, qui iuste pro peccatis nostris affligimur, pro tui nominis gloria misericorditer liberemur. Per Dominum..."
("Molitve puka svojega, molimo, Gospodine, milostivo usliši da mi koji s pravom trpimo zbog svojih grijeha, milosrdno budemo oslobođeni na slavu tvojeg imena. Po Gospodinu...")
Na četvrtak nakon Čiste srijede:
"Deus, qui culpa offenderis, paenitentia placaris: preces populi tui supplicantis propitius respice; et flagella tuae iracundiae, quae pro peccatis nostris meremur, averte. Per Dominum..."
("Bože, koga grijeh vrijeđa a pokora ublažuje, pogledaj milostivo ponizne molbe puka svoga i odvrati bičeve srdžbe svoje koje za grijehe svoje zaslužujemo. Po Gospodinu...")
Na subotu korizmenih kvatri molitva glasi:
"Populum tuum, quaesumus, Domine, propitius respice: atque ab eo flagella tuae iracundiae clementer averte. Per Dominum..."
("Milostivo pogledaj, Gospodine, svoj narod, i blagostivo odvrati od njega bičeve svoje srdžbe. Po Gospodinu...")
Na IV. korizmenu nedjelju (Laetare) molitva glasi:
"Concede, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui ex merito nostrae actionis affligimur, tuae gratiae consolatione respiremus. Per Dominum..."
("Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji zasluženo trpimo zbog svojih djela, odahnemo utješeni tvojom milošću. Po Gospodinu...")
Na Veliku srijedu prva molitva glasi:
"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nostris excessibus incessanter affligimur, per unigeniti Fílii tui passionem liberemur: qui tecum vivit et regnat..."
("Podaj, molimo, svemogući Bože, da nas koji se neprestano mučimo radi svojih prestupaka oslobodi muka jedinorođenoga Sina tvoga: koji s tobom živi i kraljuje...")
Neke od tih molitava ušle su i u Litanije svih svetih, kao i u obične pučke pobožnosti. Pape su za njih podijelili i određene oproste. Prema tome, te su molitve svakako stoljećima bile važan dio života Crkve. U liturgiji su prisutne više od 1500 godina.
S kojim su onda pravom liturgijski reformatori 1960-ih uklanjali te molitve iz novog obreda mise? No, to je tek vrh ledene sante. Postoje još deseci drugih molitava, zaziva i gesti u tradicionalnoj liturgiji kojima se izražava pokora i kajanje za grijeh, a koje su posve uklonjene iz nove liturgije.
Da navedem samo jedan primjer takve geste. U tradicionalnom časoslovu, molitelj svaki put kad moli kompletorij (posljednji čas u danu) načini znak križa na prsima govoreći stih Psalma 84.:
"Converte nos, Deus salutaris noster. Et averte iram tuam a nobis."
("Obrati nas, Bože, spasitelju naš. I odvrati srdžbu svoju od nas.")
Ta je gesta ušla također i u Mali oficij Blažene Djevice Marije.
Nema komentara:
Objavi komentar