Osobine uskrslih tijela

 

Uskrsno vrijeme je dobra prigoda da razmišljamo i o svojem vlastitom uskrsnuću. Svi ćemo uskrsnuti u svojem vlastitom tijelu na Sudnji dan. No, kakvo će to tijelo biti? Kakve će biti njegove osobine, svojstva, vlastitosti? Što će uskrsli čovjek novo dobiti, a što sada nema?

Svaki vjernik zna da će to tijelo biti besmrtno. No, danas se premalo govori o ostalim osobinama uskrslih tijela. Pogledat ćemo, stoga, što klasični katekizmi i teolozi govore o toj temi.

Na početku treba istaknuti da se obično izdvajaju četiri dara (lat. "dotes" - od riječi: dos, dotis, f. - miraz, dota) koji će krasiti uskrsla tijela blaženika:
1) impassibilitas (netrpljivost, nepodložnost trpljenju, nemogućnost trpljenja, neraspadljivost...)
2) claritas (sjajnost, svjetlost, blistavost...)
3) agilitas (okretnost, pokretljivost, agilnost...)
4) subtilitas (suptilnost, prodornost...).

Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila) o tim darovima kaže:

"Habebunt praeterea Sanctorum rediviva corpora insignia quaedam et praeclara ornamenta, quibus multo nobiliora futura sint, quam unquam antea fuerint. Praecipua vero sunt quatuor illa, quae dotes appellantur, ex Apostoli doctrina, a Patribus observatae."

("Imat će, osim toga, oživljena tijela određene izvrsne i divne urese po kojima će biti mnogo plemenitija nego što su ikada prije bila. Poglavita su pak ona četiri obilježja koja se nazivaju darovima prema nauku apostola, koji su obdržavali oci.")

Prvi dar nosi naziv impassibilitas (nepodložnost trpljenju). O tom daru Rimski katekizam naučava:

"Earum prima est impassibilitas, munus scilicet et dos, quae efficiet, ne molesti aliquid pati, ullove dolore aut incommodo affici queant: nihil enim aut frigorum vis, aut flammae ardor, aut aquarum impetus obesse eis poterit. Seminatur, inquit Apostolus, in corruptione, surget in incorruptione (I. Cor. 15, 42. Vide item Isaiam 25, 8; 49, 10; Apoc. 7, 16; 21, 4). Quod autem impassibilitatem potius, quam incorruptionem scholastici appellarint, ea causa fuit, ut, quod est proprium corporis gloriosi, significarent: non enim impassibilitas illis communis est cum damnatis, quorum corpora, licet incorruptibilia sint, aestuare tamen possunt, atque algere, variisque cruciatibus affici (Job 24; Isai. 66, 24, Matth. 8, 12; 25, 46)."

("Prvi je od njih netrpljivost, to jest dar i nadarje koje će činiti da ne mogu pretrpjeti nikakvu neugodnost, niti da ih pogodi ikakva bol. Naime, neće im moći nauditi ni silna hladnoća, ni žar plamenova, ni navala voda. Sije se, kaže Apostol, u raspadljivosti, ustaje u neraspadljivosti (1 Kor 15, 42. Vidi također Izaiju 25, 8; 49, 10; Otk 7, 16; 21, 4). A razlog zašto su skolastici ovu osobinu radije zvali netrpljivost nego neraspadljivost bilo je to da se istakne ono što je vlastito slavnom tijelu. Naime, netrpljivost im nije zajednička s osuđenicima [u paklu], čija tijela, premda neraspadljiva, mogu gorjeti i smrzavati se, te trpjeti razne muke (Job 24; Iz 66, 24, Mt 8, 12; 25, 46).")

Drugi dar naziva se claritas (sjajnost). O tom daru Rimski katekizam kaže:

"Hanc consequitur claritas, qua Sanctorum corpora tanquam sol fulgebunt; ita enim apud sanctum Matthaeum testatur Salvator noster: Justi, inquit, fulgebunt sicut sol in regno Patris eorum (Matth. 13, 43; Sap. 3, 7; Dan. 12, 3). Ac ne quis de eo dubitaret, suae transfigurationis exemplo declaravit (Matth. 17, 2). Hanc interdum Apostolus gloriam, modo claritatem appellat: Reformabit, inquit, corpus humilitatis nostrae configuratum corpori claritatis suae (Philipp. 3, 21); et rursum: Seminatur in ignobilitate, surget in gloria (I. Cor. 15, 43). Hujus etiam gloriae imaginem quamdam vidit populus Israel in deserto, cum facies Moysis ex colloquio et praesentia Dei ita colluceret, ut in eam filii Israel oculos intendere non possent (Exod. 34, 29). Est vero claritas haec fulgor quidam ex summa animae felicitate ad corpus redundans, ita ut sit quaedam communicatio illius beatitudinis, qua anima fruitur: quomodo etiam anima ipsa beata efficitur, quod in eam pars divinae felicitatis derivetur."

("Ovu će slijediti sjajnost kojom će tijela svetih sjajiti poput sunca; tako, naime, kod svetog Mateja svjedoči naš Spasitelj: Pravednici će, kaže, zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega (Mt 13, 43; Mudr 3, 7; Dan 12, 3). I da ne bi netko posumnjao, pokazao je to primjerom svojeg preobraženja (Mt 17, 2). Ovu osobinu Apostol ponekad naziva slavom, a ponekad sjajnošću: Preobrazit će, kaže, tijelo naše bijede i suobličiti ga tijelu svoje sjajnosti (Fil 3, 21); i opet: Sije se u sramoti, ustat će u slavi (1 Kor 15, 43). Određenu sliku ove slave vidio je također izraelski narod u pustinji kad je Mojsijevo lice, zbog razgovora s Bogom i Božje prisutnosti, tako svijetlilo da ga sinovi Izraelovi nisu mogli gledati (Izl 34, 29). Ova je pak sjajnost određeni bljesak koji se iz najveće sreće duše prelijeva na tijelo, tako da je to određeno priopćavanje onog blaženstva koje duša uživa: na način kako i sama duša postaje blaženom jer se u nju ulijeva dio božanske sreće.")

Ovo obilježje nije jednako kod svih blaženika, nego je u većem ili manjem stupnju izraženo kod različitih ljudi, ovisno o stupnju milosti i zaslugama:

"Hoc vero munere non aeque omnes, perinde ac primo, ornari credendum est; erunt quidem Sanctorum corpora omnia aeque impassibilia, sed eumdem splendorem non habebunt; nam, ut testatur Apostolus: Alia claritas solis, alia claritas lunae, et alia claritas stellarum: stella enim a stella differt in claritate, sic et resurrectio mortuorum (I. Cor. 15, 41)."

("Isto tako, treba prvo vjerovati da nisu svi jednako urešeni ovim darom. Bit će, doduše, sva tijela svetaca jednako nepodložna trpljenju, ali neće imati jednak sjaj; jer kao što svjedoči Apostol: Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju, tako i uskrsnuće mrtvih (1 Kor 15, 41).")

Treći dar naziva se na latinskom jeziku agilitas (okretnost, pokretljivost, agilnost...). O tom daru Rimski katekizam kaže:

"Cum hac dote conjuncta est illa, quam agilitatem vocant, qua corpus ab onere, quo nunc premitur, liberabitur; facilimeque in quamcumque partem anima voluerit, ita moveri poterit, ut ea motione nihil celerius esse queat: quemadmodum aperte sanctus Augustinus in libro de Civitate Dei, et Hieronymus in Isaiam docuerunt. Quare ab Apostolo dictum est: Seminatur in infirmitate, surget in virtute (I. Cor. 15, 43)."

("S ovim darom povezan je onaj koji nazivaju agilnost, kojom će se tijelo osloboditi od tereta koji ga sada tišti; i moći će se tako lako kretati kamo god duša poželi, da ništa ne može biti brže od tog kretanja: kao što su otvoreno naučavali sveti Augustin u knjizi De civitate Dei i Jeronim u tumačenju Izaije. Zato je Apostol rekao: Sije se u slabosti, a ustat će u snazi (1 Kor 15, 43).")

Četvrti dar naziva se subtilitas. O tom daru Rimski katekizam kaže:

"His vero addita est, quae vocatur subtilitas; cujus virtute corpus animae imperio omnino subjicietur, eique serviet, et ad nutum praesto erit; quod ex illis Apostoli verbis ostenditur: Seminatur, inquit, corpus animale, surget corpus spirituale (I. Cor. 15, 44)."

("Ovima je dodana osobina koja se naziva suptilnost, po čijoj će se snazi tijelo u potpunosti podlagati vlasti duše i služiti joj, i na svaku zapovijed spremno odgovoriti; što se pokazuje iz onih Apostolovih riječi: Sije se, kaže, tijelo životinjsko, a ustat će tijelo duhovno (1 Kor 15, 44).")

Katekizam sv. Roberta Bellarmina pokazuje koliko su ti darovi uzvišeni ako ih usporedimo s onim što danas ljudi žele kod svojeg tijela: zdravlje, ljepota, pokretnost, snaga (pogledaj: R. Bellarmin, Catechismus seu explicatio doctrinae christianae, Köln, 1720., str. 53.)

"...in vita aeterna corpus hoc quoad sanitatem, habebit immortalitatem et impassibilitatem, id est, nihil erit, quod ei noxium esse possit; quoad pulchritudinem, claritatem, id est, splendorem solis instar; quoad agilitatem, tanta celeritate praeditum erit, ut uno momento ab una mundi parte possit se movere ad alteram, et a terra in coelum usque citra ullam defatigationem; quoad firmitudinem vero tantum robur habebit, ut sine cibo, sine potu, sine somno, sine quiete spiritui vacare possit in omnibus, quae ei necessaria erunt, et nihil timere."

("...u vječnom životu ovo će tijelo, što se tiče zdravlja, imati besmrtnost i nepodložnost trpljenju, to jest neće biti ničega što bi mu moglo nauditi; što se tiče ljepote, imat će sjajnost, to jest sjaj poput sunca; što se tiče pokretnosti, bit će obdareno takvom brzinom da će se moći u jednom trenutku pomaknuti od jednog kraja zemlje do drugoga, i od zemlje do neba bez ikakvog zamora; što se pak tiče jakosti, imat će takvu snagu da će moći bez hrane, bez pića, bez sna, bez odmora, biti predano duhu u svemu što je potrebno, i ničega se ne bojati.")

Ovdje možemo navesti i ono što Katekizam sv. Pija X. naučava o uskrsnuću tijela (239.-245.):

■ 239. P. Što nas uči jedanaesti članak – "u uskrsnuće tijela"?
O. Jedanaesti članak Vjerovanja uči nas da će svi ljudi uskrsnuti, te da će svaka duša uzeti ponovno svoje tijelo, koje je imala u ovom životu.

■ 240. P. Kako će se dogoditi uskrsnuće mrtvih?
O. Do Uskrsnuća mrtvih doći će snagom svemogućega Boga, kojemu ništa nije nemoguće.

■ 241. P. Kada će biti uskrsnuće mrtvih?
O. Uskrsnuće svih umrlih dogodit će se na svršetku svijeta, a poslije toga će biti opći sud.

■ 242. P. Zašto Bog hoće uskrsnuće tijela?
O. Bog hoće uskrsnuće tijela zato, što je duša djelovala dobro ili zlo, dok je imala svoje tijelo. Pa ako je tako, onda mora biti nagrađena ili kažnjena zajedno s tijelom.

■ 243. P. Hoće li ljudi uskrsnuti svi na isti način?
O. Ne, nego će biti velika razlika u uskrsnuću tijela između izabranih i prokletih, zbog toga što će samo tijela izabranih sličiti uskrsnulom Isusu, t. j. imat će darove slavnih tijela.

■ 244. P. Kakvi će to darovi resiti tijela izabranih?
O. Darovi koji će resiti slavna tijela izabranih jesu:
1. nemogućnost trpljenja, zbog čega oni više neće biti podložni nikakvu zlu, nikakvoj boli, neće im biti potrebna hrana, počinak, ni bilo što drugo;
2. sjajnost, tako da će oni biti sjajni poput sunca i zvijezda,
3. pokretljivost, po kojoj će moći za tili čas i bez ikakva napora prijeći s jednog mjesta na drugo, sa zemlje na nebo,
4. produhovljenost pa će moći bez zapreke prodrijeti kroz svako tijelo, kako je to mogao Isus Krist kad je uskrsnuo.

■ 245. P. Kakva će biti tijela prokletnika?
O. Tijela prokletnika neće imati darova proslavljenih tijela blaženika nego će nositi strašno obilježje vječne osude.

Nemamo ovdje mjesta da redom navodimo što sve razni teolozi govore o ovoj temi. Ograničit ćemo se, stoga, na jednog hrvatskog teologa iz razdoblja prelaska između 19. i 20. stoljeća.

Prof. Ivan Bujanović piše u svojem udžbeniku Eshatologija (Zagreb, 1894. god., str. 202.-203.):

"Sva uskrsnula tjelesa bit će neumrla. Sdružena sa dušom, od koje se ne će više rastati, i ona će dijelnici postati njezine neumrlosti. Neumrlost ta ne će biti posljedak nikakvog naravnog uzroka, nego, kao što je tijelo prvog čovjeka u prvobitnom stanju bilo neumrlo jedino po svemogućnosti Božjoj, tako će i uskrslo tijelo biti s istoga razloga neumrlo. Objava to izrično potvrgjuje… Ne treba naposeb tu vlastitost uskrsnulog tijela dokazivati, kad ju i sv. pismo i sv. oci pretpostavljaju, kad govore o uskrsnuću tijela. Svrha bo i povod uskrsnuću tijela nije druga, nego vječni život, gdje će duša i tijelo uživati vječno blaženstvo, ili trpiti vječne muke, kako je već tko zaslužio."

O gore navedena četiri dara, Bujanović kaže:

"Vlastitosti preobraženog tijela pravednika dadu se svesti na one četiri koje nabraja apostol Pavao u 1. Kor. 15. 42. 44.: impassibilitas, claritas, agilitas, subtilitas. Zovu ih bogoslovi obično dotes, darovi, miraz i to za to: Quod iis veluti quibusdam ornamentis Christus electorum suorum corpora sit dotaturus. (Estius Com. §. 15.)"

Bujanović kaže o prvom daru (impassibilitas):

"Prema apoštolskom razlaganju uskrsnulo tijelo bit će a) neskvarljivo, t j. neće se moći više u svoja počela rasuti... red. 42. seminatur in corruptione resurget in incorruptione. Ta se vlastitost podudara sa neumrlosti tijela, o kojoj smo malo prije govorili, koja je zajednička svim uskrsnulim tjelesima. U koliko je ta vlastitost pako svojstvo samo pravednika zovu ju impassibilitas. Tjelesa pravednika ne će biti podvržena ni bolima ni bolestima: 'et absterget Deus omnem lacrymam ab oculis eorum, et mors ultra non erit, neque luctus, neque clamor, neque dolor erit ultra, quia prima abierunt'. (Apok. 21. 4.) Ta je vlastitost posljedak neumrlosti, jer bolesti, patnje i u opće stradanja, kojim je tijelo podvrženo ovdje za života, posljedice su umrlosti, koju je tijelo grijehom na se navuklo."

O drugom daru (claritas) Bujanović piše:

"Slava uskrsnuloga tijela sastojati će povrh svega toga, što smo dosad nabrojili i u nekom svrhunaravskom svijetlu, kojim će uskrsnula tjelesa sjati. Objava to naročito i opetovano naglašuje. Apostol Pavao prispodablja (red 41.) uskrsnula tjelesa sjaju nebeskih tjelesa; Mathej veli: da će pravednici u kraljestvu svoga Oca sjati kao sunce… Sjaj preobraženog tijela posljedak je blaženstva duše, koje će se odsjevati i na tijelu, za to veli kat. rim. da ne će sva uskrsnula tjelesa jednako sjati, nego razmjerno prema stupnju blaženosti, što i apostol potvrgjuje: 'Alia claritas solis, alia claritas lunae, et alia claritas stellarum ; stella enim a stella differt in claritate sic et resurrectio mortuorum'. Sr. Thoma: 'Claritas illa causabitur ex redundantia gloriae animae in corpus'. Supll. III. Q. 85. a. 1."

O trećem daru (agilitas) Bujanović ističe:

"Nadalje bit će uskrsnulo tijelo jako, kao što apostol kaže: seminatur in infirmitate, surget in virtute (red. 43.). Ako i ne možemo potpuno shvatiti u čem ta vlastitost sastoji, to bez dvojbe amo ide: zdravlje i napon tjelesne snage, a s tim u savezu stoji što sv. Toma zove agilitas t. j. da će sva uda biti na mig duše pripravna ju slijediti, kamo bude htjela. Duša nije samo forma tijela, jer mu daje da osjeća i živi, nego mu je i motor, jer ga ona giblje i po njoj se miče. U ovom zadnjem pogledu bit će odnošaj uskrsnulog tijela naspram duši potpuno usavršen. Za života uda po prirodjenoj tromosti nijesu mogla dosta okretno slušati dušu kao svog motora, ali i to će se usavršiti kad uskrsnu, jer će tako snažna i okretna postati, da će u istom času već ondje biti, gdje bude duša htjela da budu. Sv. Toma. Supl. III. Q. 84. a. 1. U tom smislu veli sv. Augustin: 'Credere enim debemus talia corpora nos habituros, ut ubi velimus, quando voluerimus, ibi simus'. (Serm. 242. al. 149. de temp. 3. 5.) Čini se da i apostol na to misli, kad veli: 'Deinde nos, qui vivimus qui relinquimur, simul rapiemur cum illis in nubibus obviam Christo in äera.' (1. Thes. 4, 16)"

O četvrtom daru (subtilitas) Bujanović kaže:

"Napokon prema izlaganju apostolovom bit će preobraženo tijelo: duhovno. 'Seminatur corpus animale, surget corpus spirituale' (l. c. r. 44.) Tijelo je orugje duše, s kojim se ona služi u svom raznovrsnom djelovanju, za to tijelo mora da bude primjereno blaženoj duši... Prema tom i tijelo za života bilo je primjereno orugje duše (corpus animale životinjsko) nu kad se bude duša preobrazila (kad bude psyhe postala pneuma) mora se i tijelo promjeniti (prije psyhičko sada pneumatičko), da bude dostojno i primjereno orugje za preobraženu dušu i njezin nebeski život. To je općeniti smisao apostolovog razlaganja, a potvrgjuje ga i sv. Augustin kad veli: kao što dušu koja služi tijelu zovemo carnalis, tako se punim pravom i tijelo koje služi duši zove spiritale..."

Bujanović ovdje napominje:

"Ako hoćemo, da pobliže istumačimo vlastitost duhovnog tijela - corpus spiritale - to po suglasnom nauku bogoslova, valja ovdje držati, da će uskrsnulo tijelo biti duhovno t. j. postat će slično duhu, dočim će izgubiti materiji prirodjenu tromost, težinu, krutost. Tim nije rečeno, a i ne smije se reći, da se ne će moći više vidjeti i ticati, to ostaje i nadalje svojstvo i preobraženog tijela, kako je to izrično Gospodin svojim učenicima naglasio. Ma kako uskrsnulo tijelo postalo suptilno, ipak će ostati pravo tijelo; ako ono i postane posve slično duhu, ne će postati duh. Za to pobijaju sv. oci one, koji su to svojstvo odveć natezali učeći, da će se uskrsnulo tijelo gotovo na vjetru rasplinuti, jer će biti ätherične naravi."

Što konkretno donosi ovaj dar:

"Duhovno tijelo ne potrebuje hrane, za to uslijed te vlastitosti prestaje naravna potreba jela i pića. Sv. Augustin izrično to uči: '...neque ullis aliis corporalibus alimentis (indigebunt) quibus esuriendi ac sitiendi qualicunque molestia devitetur' (Civ. XIII. 20). Uskrsnućem će i individua biti u sebi završena i upotpunjena, te za to ne će trebati hrane, koja uzdržaje i pomaže razvijanje pojedinih individua. Nu ako prestaju u uskrsnulom tijelu radnje životinjske (functiones animales) kao što su: jesti, piti, spavati i ragjati; to ne će prestati radnje ćutila (functiones sensitivae)...
Sa duhovnošću tijela u savezu je i njihova probojnost (penetrabilitas) t. j. uskrsnula tijelesa moći će u istom mjestu biti u isti čas i sa drugim tjelesima. Gospodin je poslije uskrsnuća uslijed te vlastitosti unišao na zatvorena vrata. Kažemo da je ta vlastitost u savezu sa preobraženim tijelom, a ne kažemo, da je posljedak duhovnosti, jer znameniti bogoslovi, kao sv. Toma uče, da će i uskrsnula tjelesa (dakle duhovna) zadržati svoje dimensije, te ne će biti po svojim vlastitostima probojna, nego će to svojstvo imati po osobitom utjecanju Božje svemogućnosti."

Bujanović ne propušta istaknuti da ove divne darove neće imati tijela onih ljudi koji su osuđeni na vječne muke u paklu. Iako Sveto pismo donosi malo podataka o tijelima osuđenih, ipak neke su istine nedvojbene:

"Mjesto slave kojom će sjati tjelesa preobražena, moramo si misliti tjelesa prokletih odurna i ogavna, jer za nje veli sv. pismo da će uskrsnuti na rugobu i sramotu (Danijel 12. 2). Pučka predaja ima dakle biblički oslon, kada običaje gjavole si predstavljati u ružnoj i nakaznoj spodobi.
Mjesto okretnosti i živosti (vigor) kod njih će biti tromost i tvrdost vlastitost njihovog tijela, da tako bude spodobno sveudilj podržavati i hraniti vječni oganj. Ako si napokon mjesto duhovnog tijela, što će ga pravednici imati, mislimo kruto tijelo - to samo imamo općeniti i približni pojam vlastitosti tijela prokletih."

Sveci su itekako razmišljali o ovim istinama i naviještali ih svijetu.
Bl. Ivan Merz napisao je studiju pod nazivom "Ljudsko tijelo i tjelesni odgoj u svjetlu učenja Katoličke Crkve" (objavljeno u Sabranim djelima bl. Ivana Merza, sv. V., Zagreb, 2014., str. 209.-404.)

Ivanova studija ima jedno poglavlje pod nazivom "Budućnost ljudskoga tijela u raju i paklu" (str. 240.-246.) u kojem govori o osobinama uskrslih tijela i, dakako, o razlikama između tijela blaženika na nebu i osuđenika u paklu.

Glede nadnaravnih darova proslavljenih tijela u raju, bl. Ivan Merz piše:

"Tijela blaženih imat će osim naravnoga savršenstva još četiri vrhunaravna dara: netrpnost (impassibilitas), jasnoću, prozračnost (claritas), pokretljivost (agilitas), produhovljenost (subtilitas).

a) Netrpnost – (impassibilitas). Duša će tako savršeno vladati tijelom da je svaka protivna djelatnost za tijelo isključena.

– b) jasnoća, prozračnost (claritas). Svjetlost će biti odraz slave u duši i na tijelu. Svjetlost koja je u duši kao duhovna prima se u tijelu kao tjelesna. Zbog većih zasluga duša će biti veće svjetlosti, isto tako će biti i stupnjevitost svjetlosti u tijelu.

– c) Pokretljivost (agilitas) znači lakoću da se kreće brzo i bez zapreke. Ovo je svojstvo u tijelu ukoliko je tijelo podložno duši kao pokretaču; to nije tek pasivno svojstvo da najlakše prima pokrete duše, već i stanovita pokretnost u samom tijelu.

– d) Produhovljenost (subtilitas). Prestaju s jedne strane animalne djelatnosti (hranjenje, razmnožavanje), a s druge strane tijelo savršeno služi svim djelatnostima duše. Po tome tijelo može biti istodobno na istom mjestu s drugim tijelom."

Bl. Ivan Merz ne zaboravlja da stupanj slave blaženika ovisi o njihovim zaslugama u ovom životu, pa će zato postojati nejednakost u slavi uskrslih tijela:

"I kao što je nejednaka slava duše u blaženicima, isto je tako i slava tijela. O toj stvari veli Apostol: 'Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju. Tako i uskrsnuće mrtvih' (1 Kor 15, 41–42).
Bit će tijela u duhovnom stanju, ali će biti prava ljudska tijela s potpunim integritetom i savršenstvom koje im pripada i bez ikakvih nedostataka, po uzoru na proslavljeno Kristovo tijelo. Neće biti djelatnosti vegetativnoga života. 'Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu' (Mt 22, 30). No bit će djelatnosti senzitivnoga života, ali bez ikakve strasti ili pokvarenosti udova. Blaženi će vidjeti proslavljena tijela, čut će ljudske glasove. Nemamo jasno pojmove toga budućeg života.
Blaženi će imati akcidentalno blaženstvo radi društva prijatelja. Stanoviti blaženici imaju akcidentalno blaženstvo koje se zove aureola (coronula). To je privilegirana nagrada za privilegiranu pobjedu (naučavanje, mučeništvo, djevičanstvo – doctores, martyres, virgines)."

Istine koje se navode u ovom tekstu kršćanin treba usvojiti bogoslovnim krepostima vjere i nade. Vjerovati u istine o uskrsnuću tijela i darovima proslavljenih tijela blaženika, i nadati se da ćeš ih i ti postići po Božjoj milosti.

Sv. Robert Bellarmin je pred kraj svojeg života napisao knjigu De aeterna felicitate sanctorum (O vječnoj sreći svetih). O toj knjizi govori o vječnom životu na temlju onoga što možemo spoznati iz Božje objave: Svetoga pisma i Tradicije.

Gospodin kaže: "Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 14)

Put je tijesan, jer čovjek treba u ovom životu suzbijati napasti, izbjegavati grešne prigode, odricati se mnogih užitaka, činiti pokoru... a sve to brojni ljudi ne žele činiti. I prije svega toga, čovjek treba vjerovati u mnoge istine koje nadilaze ljudski um, treba se nadati da će postići život koji je daleko iznad svega što je čovjek vidio i iskusio na ovom svijetu. Sv. Pavao kaže: "Što oko nije vidjelo, i uho nije čulo, i što u srce čovječje nije ušlo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2, 9)

Sv. Robert Bellarmin kaže da i krepost nade ima svoj tijesan put, jer se čovjek mora nadati da će postići nebesku slavu s kojom se ništa na ovom svijetu ne može usporediti:

"Iam vero spes quoque suas habet angustias, sive praemii magnitudinem, sive parvitatem nostram consideres. Si quis enim iuberet rusticum indoctum, et qui nullam habet experientiam rerum humanarum, sperare brevi se habiturum sapientiam Salomonis, vel certe Platonis et Aristotelis, et simul imperium Alexandri Magni, vel Augusti; quando quaeso persuaderi posset eiusmodi homini, ut tantillus tanta speraret? At id multo facilius est, quam ut homo mortalis speret sapientiam et potentiam Angelorum, qui in coelo sunt; et purae intelligentiae sunt."

("Zaista, nada također ima svoje tijesne puteve, bilo da promatraš veličinu nagrade, bilo da promatraš našu malenost. Naime, kada bi netko zapovjedio neukom seljaku, koji nema nikakvo iskustvo u ljudskim stvarima, da se treba nadati kako će ubrzo imati mudrost Salomona ili barem Platona i Aristotela, a istodobno vlast Aleksandra Velikoga ili Augusta; pitam, kako bi mogao takvog čovjeka uvjeriti da se nada tolikim stvarima? No, to je mnogo lakše nego da se smrtni čovjek nada mudrosti i moći anđela, koji su na nebu i koji su čista razumska bića.")

Bellarmin, nadalje, ističe:

"Nam ille rusticus, et Alexander, atque Aristoleles, eiusdem naturae erant, omnes homines mortales erant; et sapientia Aristotelis sapientiam humanam: non trascendebat, et imperium Alexandri ne tertiam quidem terrae partem occupavit. At spes fidelium sperare eos iubet aequalitatem Angelorum, dicente Domino: Qui digni habentur, saeculo illo, et resurrectione ex mortuis, neque nubent, neque ducent uxores; neque enim ultra mori potuerunt: aequales enim Angelis sunt, et filii sunt Dei. (Luc. 20.) Et si quis hominem; qui humi repit, sperare iuberet, brevi futurum ut volet per aerem, aut in aquis longo tempore subsistat, et currat atque discurrat; quando adduci posset ut ista speraret?"

("Naime, taj seljak i Aleksandar i Aristotel bili su iste naravi, svi su bili ljudi smrtnici; i Aristotelova mudrost nije nadilazila ljudsku mudrost, a Aleksandrova vlast nije obuhvaćala ni trećinu zemlje. No, nada vjernika zapovijeda nam da se nadamo jednakosti s anđelima, jer Gospodin kaže: Oni koji se nađu dostojnima onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: jer su jednaki anđelima i djeca su Božja (Lk 20). I kada bi netko čovjeku, koji plazi po zemlji, zapovjedio da se nada kako će u bliskoj budućnosti letjeti po zraku, ili da će dugo vremena ostati na vodama i trčati na njima i optrčavati; kako bi ga se mogalo navesti da se tome nada?")

Kršćanska nada nalaže nam da se nadamo i većim stvarima. Bellarmin nastavlja:

"At spes Christianorum sine ulla ambiguitate, iubet, ut homo Christianus etiam cum corpore speret se super coelos ascensurum, et a coelo ad terram sine ullo periculo ruendi descensurum, et in cursu ab ortu ad occasum cum sole ipso certaturum, eumque sine dubitatione victurum. Denique si quis pauperculus parentibus orbatus, sperare iuberetur, a Rege magno sibi non cognito se in filium adoptandum, certe multum laboraret, ut id posse fieri aliquando speraret: et tamen uterque homo est, et terrae filius, ac morti obnoxius. At spes Christiana docet, hominem quemcumque, modo baptizetur in Christo, et Christi mandata custodiat, spiritum adoptionis a Deo habiturum, et vere in filium cooptandum, et fore haeredem universorum quae ipse Deus possidet (Rom. 8.) cohaeredem autem Christum, qui Filius est naturalis et proprius, et quem Pater constituit haeredem universorum. (Heb. 4.)"

("Ali, kršćanska nada zapovijeda da se čovjek kršćanin bez ikakve dvojbe nada da će i s tijelom uzići na nebesa, i silaziti s neba na zemlju bez ikakve opasnosti od pada, i natjecati se sa samim suncem u trku od izlaska do zalaska, i pobjeđivati ga bez ikakve dvojbe. Napokon, ako bi se nekom siročetu bez roditelja zapovjedilo da se nada da će ga posvojiti veliki kralj, kojega ne poznaje, sigurno bi se veoma trudilo kako bi se moglo nadati da će se to jednom dogoditi: a ipak, oboje su ljudi i sinovi zemlje, i podložni smrti. A kršćanska nada naučava da svaki čovjek čim se krsti u Kristu, i obdržava Kristove zapovijedi, dobiva duh posinstva od Boga, i da se zaista izabire za sina, i postaje baštinikom svega što sam Bog posjeduje (Rim 8), a subaštinikom Kristovim, koji je naravni i vlastiti Sin, i koga je Otac postavio baštinikom svega (Heb 4).")

Bellarmin zatim kaže da bi ova nada trebala kršćane učiniti hrabrima poput lavova i spremnima da sve podnesu kako bi postigli ovo čemu se nadaju:

"Haec spes tam magna et tam excelsa, si a Christianis, ut par est, coleretur et teneretur, certe faceret illos impavidos ut leones, ut nullis neque periculis neque terroribus cederent, et cum Propheta dicerent: Dominus mihi adiutor, non timebo quia faciat mihi homo. (Psal. 117.) et: Si consistant adversum me castra, non timebit cor meum. (Psal. 26.) et cum Apostolo: Omnia possum in eo, qui me confortat. (Phil. 4) et: Si Deus pro nobis, quis contra nos? (Rom. 8.)
Sed valde pauci sunt, qui res tam arduas sperent ut oportet, complurimi inveniantur, qui res etiam temporales et parvas a Deo non sperant, et magis confidunt in astutia sua, in furtis, in mendaciis, quam in adiutorio Altissimi."

("Ova nada je tako velika i uzvišena: kada bi je kršćani štovali kako pristoji, sigurno bi ih učinila neustrašivima poput lavova, da ne bi posustajali ni pred kakvim opasnostima i strahovima, i govorili bi s Prorokom: Gospodin je moj pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti čovjek (Psal. 117.) i: Ako se protiv mene vojska utabori: neće se bojati srce moje (Psal. 26.) i s Apostolom: Sve mogu u onome koji me jača (Fil 4) i: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8)
No, vrlo je malo onih koji se nadaju tako uzvišenim stvarima, kako bi trebali, a mnogi se nađu koji se ne nadaju čak ni vremenitim i malim stvarima od Boga, i više se pouzdaju u svoju lukavost, u krađe, u laži, nego u pomoć Svevišnjega.")

Doista, kada bi se danas više propovijedalo o onoj nagradi kojoj se kršćanin treba nadati, sigurno bi bilo mnogo više ljudi koji bi bili spremni raditi i trpjeti za Kraljevstvo Božje.