Zagrebački nadbiskup kard. Juraj Haulik u poslanici kleru svoje nadbiskupije od 19. siječnja 1851., povodom jubilejskog oprosta, detaljno propisuje kako će svećenici pripremiti puk za primanje potpunog oprosta. Jedna misao iz te poslanice posebno je vrijedna naše pažnje: naime, da je za primanje oprosta doista potrebno biti prožet pokorničkim duhom.
Kardinal Haulik naglašava kako samo primanje potpunog oprosta ne oslobađa čovjeka od obveze da i inače živi pokorničkim životom i nastoji što češće vršiti pokornička djela (citiram prema knjizi: Georgii Haulik, Selectiores encyclicae literae, tom. III., 1853., str. 11.):
"Patere porro, ad impetrandam Indulgentiae gratiam necessarium esse genuinum poenitentiae, et praestandae satisfactionis zelum: siquidem Ecclesia per Indulgentiae concessionem in nobis nequaquam exstinguere intendat Deo pro peccatis nostris satisfaciendi zelum, sed succurrere velit imbecillitati eorum, qui toto corde satisfacere desiderantes, ac prompte, quae suae patiuntur vires, in hunc scopum conferentes, ex fragilitate, viriumque tenuitate deficiunt. Patere proinde Indulgentias iis tantum evadere utiles, qui quantum possunt, se per bona opera exercent, nequaquam autem incuriis, frigidis, ac remissis, qui festina Confessione et sacrae Communionis sumptione, paucarumque precum persolutione, se pro cunctis anteactae suae vitae aberrationibus, et praevaricationibus divinae justitiae satisfecisse arbitrantur. Hinc opinionem illam, quasi non debeat quisque, praeter praescripta fine impetrandae Indulgentiae, opera pia, aliis etiam, quae in sua sunt potestate posita, vacare, aut plane indulgere possit praevaricationibus quibuscunque, et obtentu hoc novis conscientiam suam peccatis maculare, tanquam erroneam atque adeo Ecclesiae Catholicae sensui adversam, et impiam esse reputandam."
("Očito je nadalje, da je za stjecanje milosti oprosta nužna iskrena revnost za pokoru i pružanje zadovoljštine; naime, Crkva pružajući oproste nipošto ne želi u nama ugasiti gorljivost da Bogu damo zadovoljštinu za naše grijehe, već želi pomoći slabosti onih, koji svim srcem žele zadovoljiti, i spremno to nastoje koliko mogu svojim snagama, ali zbog krhkosti i slabosti ne uspijevaju. Očito je iz toga, da će oprosti biti korisni samo onima, koji se, koliko mogu, trude oko dobrih djela, a nipošto nemarnim, hladnim i raspuštenim ljudima, koji misle da će brzom ispovijeđu i primanjem svete pričesti i izmolivši nešto malo molitava, zadovoljiti božanskoj pravdi za sva skretanja i prijestupe svoga dotadašnjeg života. Zato treba smatrati pogrešnim i protivnim shvaćanju Katoličke Crkve, te opakim, ono mišljenje kao da ne treba svatko, osim propisanih djela za stjecanje oprosta, vršiti i druga pobožna djela prema svojim mogućnostima, i kao da može i dalje kaljati svoju savjest novim grijesima.")
Kardinal Haulik potiče svećenike da objašnjavaju vjernicima kako su kršćani iz prvih stoljeća Crkve vršili stroge pokore za svoje grijehe. Ta je pouka potreba današnjim vjernicima kako bi shvatili koliko su zapravo male i lake današnje pokore.
"Exponite, quam severa fuerit primis temporibus reconciliationis disciplina, quomodo vel in unum grave peccatum lapsi, fidelium communione privati, longo saepe annorum decursu ad Ecclesiae foras, sacco induti ac cinere conspersi, ingredientium fidelium deprecati fuerint misericordiam, ac nonnisi per gradus, sensim ac sensim, ad Ecclesiam rursus, ad communionem subin precum, tandem ad mysteriorum et sacramentorum participationem sint admissi! Nunc quidem mutata esse tempora, numerum peccantium in dies augeri, vere poenitentium magis magisque imminui; sed apud aeternum vindicem malorum non dari mutationem, nec vicissitudinis obumbrationem: exosum semper ei esse peccatum, eumque nisi pro his, quantum in nobis est, satisfacere adnisi fuerimus, condignas de nobis in alio mundo desumpturum poenas, donec ad ultimum obulum expungantur debita nostra."
("Izložite kako je bila stroga disciplina pomirenja u prvim vremenima; kako su čak i oni koji su pali u jedan teški grijeh, lišeni zajedništva vjernika, često morali dugi niz godina pred vratima crkve, odijeveni u vreću i posuti pepelom, moliti milosrđe od vjernika koji su ulazili, i ne drukčije, nego su postepeno bili primani u crkvu, malo po malo, u zajedništvo molitve, a onda u dioništvo otajstava i sakramenata! No, sada su se vremena promijenila, svakodnevno se povećava broj grešnika, dok se sve više i više smanjuje broj istinskih pokornika; ali kod vječnog Suca nema promjene u kažnjavanju zla, niti sjenke mijene: uvijek mu je grijeh mrzak, i ako se za njega ne trudimo zadovoljiti koliko možemo, dat će nam prikladne kazne na drugom svijetu, dok se naši dugovi ne isplate do posljednjega novčića.")
Zašto je o ovome potrebno govoriti? Jer, nažalost, danas ni mnogi dušobrižnici više ne vode računa o ovim istinama.
Što bi kardinal Haulik rekao za današnji vjeronauk, gdje djeci i mladima nude "Youcat" koji neozbiljno (i šaljivo) banalizira pojam pokore?
Pogledajte što su u "Youcatu" napisali o pokori koju svećenik određuje u ispovijedi...
 |
| Klaus Dick [et al.], "Youcat - Update! Ispovijedi se!", Split, 2014. |
Dakle, prema "Youcatu" cijela pokora se svodi na to da: "svećenik daje uglavnom malu molitvu, kao znak želje za popravkom".
Nevjerojatno! Insinuira se da pokora koju određuje svećenik u ispovijedi nema nikakve veze s kaznom, nego da je samo "znak želje za popravkom".
To je protivno nauku Crkve! Tridentski koncil izričito opominje svećenike da imaju na umu da pokore koje određuju u ispovijedi nisu samo poziv na novi život, nego i kazna za grijehe: "odmazda i prijekor" ("vindicta et castigatio").
Crkva je udarila anatemom protestantsko krivovjerno mišljenje da čovjeku nisu potrebna pokornička djela (poput postova, molitava i milostinja), nego da je dovoljna promjena života, kao da je sam novi život najbolja pokora (Trident. koncil, sess. XIV., can. 13.).
Danas imate situacije da mladi ljudi (koje su cijeli život indoktrinirali modernističkim i protestantskim zabludama) ako jednoga dana i uspiju otkriti pravi nauk Crkve, ostaju začuđeni jer vide nešto o čemu im nitko nikada nije govorio. Nekima se onda čini da je nauk Crkve prestrog, jer gledaju iz perspektive onog razvodnjenog i modernističkog svjetonazora u kojem su odgojeni.
Vrlo je važno točno poučavati mlade o katoličkom nauku, i to od najranijeg djetinjstva. Pa tako i o nauku Crkve o pokori i zadovoljštini za grijehe.
Da ne ulazim sad u detalje (jer sam o ovim temama već više puta pisao), upućujem vas na poglavlje o zadovoljštini u Kniewaldovom fakultetskom udžbeniku za ispovjednike iz 1943. godine: Pastirsko bogoslovlje - svezak II. - Ispovjednik.
Nema komentara:
Objavi komentar