O krivovjerju kao grijehu

Krivovjerje spada među grijehe protiv Prve Božje zapovijedi.
Sv. Toma Akvinski kaže da je krivovjerje vrsta nevjere (Sum. the., II-II, q. 11., a. 1.):
"haeresis est infidelitatis species, pertinens ad eos qui fidem Christi profitentur, sed eius dogmata corrumpunt"
("krivovjerje je vrsta nevjere, koja spada na one koji ispovijedaju vjeru Kristovu, ali njegove dogme iskrivljuju [kvare]")

I ne samo da je krivovjerje vrsta nevjere, već je krivovjerje najgora od svih vrsti nevjera.
Kako također kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 10., a. 6.):
"simpliciter loquendo, infidelitas haereticorum est pessima"
("jednostavno govoreći, nevjera krivovjeraca je najgora")

Sv. Bonaventura kaže da su krivovjerju vlastite tri stvari: odstupanje od vjere, krivo tumačenje Svetoga pisma, i naposljetku ono što slijedi kao kazna za to: izopćenje iz Crkve.
Tako piše sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 26.):

"Haeresis idem est quod divisio, et sic dicitur haeresis propriissime: recessus a fide; proprie, falsa interpretatio Scripturarum; minus proprie, excommunicatio."

("Hereza je isto što i odjeljenje [razdor], i tako se kaže da je za herezu najvlastitije: odstupanje od vjere; vlastito, krivo tumačenje Pisama; manje vlastito, izopćenje.")


Sv. Bonaventura naziva heretika: "subversor Ecclesiae", "rušitelj Crkve", tj. onaj koji potkapa Crkvu.

Naravno, nije svaki grijeh protiv vjere odmah hereza.
Treba biti vrlo oprezan u tome koga se naziva heretikom. Tu nas ozbiljno upozorava Katekizam Tridentskog koncila (p. I., c. 10.):

"Non, enim, ut quisque primum in fide peccaverit, haereticus dicendus est; sed qui, Ecclesiae auctoritate neglecta, impias opiniones pertinaci animo tuetur."

("Ne treba se, naime, kad netko prvi put sagriješi protiv vjere, nazvati heretikom, nego onaj koji, zanemarujući autoritet Crkve, okorjelo drži opaka mišljenja.")


Sjetimo se da Hus i Luther nisu bili odmah izopćeni iz Crkve, nego tek nakon što se vidjelo da oni s prezirom odbacuju sve opomene crkvenih vlasti i da se okorjelo drže krivovjerja. Isto tako, nije sv. Pio X. odmah izopćio moderniste, nego ih je prvo pokušao obratiti blagim opomenama, zatim ozbiljnim upozorenjima, a tek kad je vidio da njihovoj okorjelosti nema pomoći, onda je počeo primijenjivati crkvene kazne.
I u Hrvatskoj kad se pojavio "žuti pokret", naši biskupi su ih prvo pokušali obratiti. No, kad se vidjelo da "žuti svećenici" tvrdokorno odbacuju sve opomene, onda je nadbiskup Bauer presjekao to bolesno tkivo mačem izopćenja.

Kad se uvidi okorjelost krivovjeraca, ne preostaje ništa drugo, nego da ih se izopći iz Crkve. Treba im onemogućiti da dalje šire svoje krivovjerje. Dužnost je crkvenih vlasti da spriječe heretike koji zavode naivne na krivi put.
Ovdje Crkva slijedi riječi sv. Pavla: "S krivovjercem nakon prvog i drugog upozorenja prekini, znajući da je izopačen i da griješi; on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)


Dosad smo govorili o problemu javnog krivovjerja; no, što je sa situacijama kad netko osobno drži krivovjerja, ali ih ne otkriva u javnosti?
Krivovjerje kao smrtni grijeh šteti čovjeku i kad je u tajnosti; i kad nitko drugi za nj ne zna.

Sv. Robert Bellarmin u svom djelu De arte bene moriendi kaže da je prva napast kojom vrag napastuje čovjeka na samrti upravo napast krivovjerja, kojom mu pokušava oduzeti pravu vjeru (koja je temelj spasenja):

"Propinquante morte, diabolus adversarius noster 'tanquam leo rugiens' non deest sibi, sed tanquam ad praedam velox accurit et totis viribus in extrema illa lucta moribundum aggreditur. Primum vero praelium inchoare solet a tentatione circa fidem. Nam et res quas credimus, non solum supra sensum, sed etiam supra rationem naturalem accendunt; et ipsa eadem fides fundamentum iustificationis nostrae est, et eo fundamento everso omnis aedificatio bonorum operum corruit. Est autem haec tentatio facile omnium gravissima, quia proelium nobis est cum adversario non solum doctissimo et acutissimo, sed etiam in eiusmodi praeliis assueto ab exordio mundi. Ipse omnes principes haereticorum seduxit, quorum non pauci viri optimi et sapientissimi fuerant."

("Kad se približava smrt, naš neprijatelj đavao 'poput ričućeg lava' ne drži se za sebe, već kao na plijen brzo dođe i svim snagama nasrće na umirućega u toj posljednjoj borbi. Prvi boj običava započeti sa napašću oko vjere. Naime, stvari koje vjerujemo ne samo da su iznad osjetila, nego se također uzdižu i iznad naravnog razuma; i baš ta vjera je temelj našeg opravdanja, i ako se sruši taj temelj, ruši se i cijela zgrada dobrih djela. Ta bi napast lako mogla biti najteža od svih, jer se moramo boriti s njeprijateljem ne samo vrlo učenim i vrlo lukavim, već i iskusnim u ovakvim bojevima još od početka svijeta. On je zaveo sve vođe heretika, od kojih su nemali broj prije bili ljudi dobri i vrlo mudri.")


Bellarmin i neki drugi katolički pisci navode primjere nekih ljudi, koji su tijekom života bili dobri vjernici, ali ih je vrag na samrti naveo da povjeruju u neku herezu i tako umru bez prave vjere.
Sv. Alfonz Liguori ističe u svojoj Praksi ispovjednika (Praxis confessarii) da se vrag naročito često služi takvim varkama kad napastuje intelektualce na samrti, o čemu sam pisao u tekstu Opasnost na samrti.