Političke hereze

Od naših starijih pisaca, termin  "političke hereze" često je koristio Juraj Križanić, i to kad je branio monarhijski oblik vladavine protiv onih koji su ga napadali.
Kao uvjereni monarhist, Križanić piše u svojoj Politici:

"Sicut contra Ecclesiam Christi et fidem catholicam salutiferam, daemon exerit omnes suas vires, semperque eam oppugnat haeresibus spiritualibus; ita contra regimen monarhicum (quod inter omnia optimum est et in quo maxima viget iustitia et disciplina politica) similiter exerit omnes vires et conatur illud destruere haeresibus politicis."

("Kao što protiv Crkve Kristove i spasonosne katoličke vjere, demon upire sve svoje snage i stalno je napada duhovnim herezama; tako protiv monarhijske vladavine (koja je od svih najbolja i u kojoj vlada najveća pravda i politička disciplina) slično upire sve snage i pokušava je uništiti političkim herezama.")


Ovdje je, kao i u nekim drugim stvarima, Križanić bio dalekovidan. Ako pogledamo što se u kasnijim stoljećima događalo, vidimo da su političke hereze koje su na kraju uspjele srušiti stare monarhije u Europi, iste one hereze koje su uništile i katoličke države.

Među političkim herezama, na prvom mjestu je ono osnovno načelo liberalno-demokratske države: da vlast proizlazi iz naroda.
Temeljni dokument Francuske revolucije - Deklaracija o pravima čovjeka i građanina - kaže u čl. 3:

"Začetak svakog suvereniteta bitno je u narodu. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac, ne može vršiti vlast koja izrijekom iz njega ne proizlazi."

Ustavi koji slijede ideje Francuske revolucije obično svečano proklamiraju to načelo već u svom prvom članku. Tako i Ustav RH u čl. 1. kaže:

"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana."

Tezu da vlast "proizlazi iz naroda" uobličili su u 18. stoljeću francuski "prosvjetitelji" (Rousseau, Montesquieu...). Ona je direktna pobuna protiv kršćanstva.
Sveto pismo kaže da vlast dolazi od Boga, a ne "od naroda".
Sv. Pavao jasno kaže u Poslanici Rimljanima:

"Nema vlasti, osim od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene."       (Rim 13, 1)

Zbog toga su katolički monarsi u svim službenim dokumentima isticali da vladaju milošću Božjom. Time su priznavali da je Bog vrhovni vladar, koji im je po svojoj milosti dopustio da vladaju na zemlji.

Francuska revolucija je bila pobuna upravo protiv tog tradicionalnog poretka.
Žalosno je da su njene antikršćanske ideje upisane i u Ustavu RH (koji zapravo i nije ništa drugo nego kopija francuskog ustava).

Za nas katolike stvari su jasne. O državnom ustrojstvu i odnosu Crkve i države, autoritativno se izjasnila Sveta Stolica.
Papa Leon XIII. je razjasnio ta pitanja u enciklici Immortale Dei (1885.), koja nosi podnaslov "de civitatum constitutione christiana" ("o kršćanskom ustavu država" ili bolje o "kršćanskom ustroju država").

U toj enciklici, papa Leon XIII. jasno osuđuje zabludu "da vlast proizlazi iz naroda", i kaže:

"Ex quo illid consequitur, potestatem publicam per se ipsam non esse nisi a Deo. Solus enim Deus est verissimus maximusque rerum dominus, cui subesse et servire omnia, quaecumque sunt, necesse est: ita ut quicumque ius imperandi habent, non id aliunde accipiant, nisi ab illo summo omniumque principe Deo: 'Non est potestas nisi a Deo' (Rom. 13, 1). Ius autem imperii per se non est cum ulla reipublicae forma necessario copulatam: aliam sibi vel aliam assumere recte potest, modo utilitatis bonique communis reapse efficientem. Sed in quolibet genere reipublicae omnino principes debent summum mundi gubernatorem Deum intueri, eumque sibi metipsis in administranda civitate tamquam exemplum legemque proponere."

("Iz čega ovo slijedi, da javna vlast sama po sebi nije od drugdje, nego od Boga. Jedini je naime Bog pravi i najviši gospodar stvari, kojemu je nužno da se podlože i služe sve stvari, koje god postoje: tako da tko god ima pravo vladanja, ne prima ga od drugdje, nego od vrhovnog vladara Boga: 'Nema vlasti, osim od Boga' (Rim 13, 1). Pravo pak vladanja po sebi nije nužno vezano s bilo kojim oblikom države: jednu ili drugu može se s pravom uzeti, dok god je pogodna za koristi i zajedničko dobro. Ali, u svakoj vrsti države, vlastodršci trebaju u svemu gledati na vrhovnog upravitelja svijeta Boga, i Njega sebi postaviti u upravljanju državom kao primjer i zakon.")


Vidimo da papa Leon XIII. kaže da je manje bitno pitanje vrste vladavine, tj. je li monarhija ili republika ili što drugo... Bitno je da vlastodršci izričito priznaju Boga vrhovnim vladarom i gospodarom, i da u donošenju zakona slijede Njegove zapovijedi.

Iako su Crkva i država dva neovisna društva, one moraju biti povezane kao duša i tijelo. To su riječi Leona XIII.:
"inter utramque potestatem quaedam intercedat necesse est ordinata colligatio: quae quidem coniunctioni non immerito comparatur, per quam anima et corpus in homine copulantur"
("između obje vlasti nužno je da postoji određena povezanost: koja se naime ne bez razloga uspoređuje s onom povezanošću, kojom se duša i tijelo spajaju u čovjeku").

Ovim je papinim riječima osuđena i ona druga velika hereza u Ustavu RH (čl. 41.), koja glasi: "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."

Tu političku herezu je osudio još na samom početku Francuske revolucije, papa Pio VI. (Pobjeda nevjernika je već u tome što odbijaju proglasiti katoličku vjeru vladajućom),
zatim Grgur XVI. (Mirari vos, 1832. god.) i bl. Pio IX. (u Syllabus errorum).

Poznavajući nauk tih papa, ne možemo se i ne smijemo pomiriti sa sadašnjim liberalnim političkim ustrojem država.

Bl. Ivan Merz je napisao u jednom svom pismu iz kolovoza 1927. godine:

"...kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi da sva vlast dolazi od naroda, da je svaki pojedinac potpuno autonoman, te se iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži i t.d. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zbacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno."

I ono što je još značajnije, bl. Ivan Merz dodaje već u idućoj rečenici: "kao katolici nikada ne smijemo odobriti sve sadašnje političke prilike."