Samo onda moći ćemo gorjeti kod prikazivanja svete Misne Žrtve

Prenosim dva pisma bl. Alojzija Stepinca svećeniku Vinku Komeričkom 
(iz Glasnika postulature bl. Alojzija Stepinca, god. 2000., 11. listopada, br. 3.-4., str. 79.-81.).
Pisma govore o važnosti pobožnoga služenja sv. mise, o potrebi dobre pripreme za sv. misu, te o osobnoj pobožnosti svećenika.

I. Pismo vlč. Vinku Komeričkom, župniku u Desiniću. Ovo pismo raspravlja o potrebi razmatranja i kontemplacije da se sačuva vjernost u svećeničkom životu.

Krašić, 1.VI.1957.

Carissime!

Primio sam Tvoje cijenjeno pismo, kojim me obavješćuješ, da ćete naskoro imati svećeničku rekolekciju. Bilo u sto dobrih časova! Kao što i sam vidiš, bezbožni komunizam ne odustaje od svoje nakane, zatrti svaki trag i spomen na Boga na zemlji i istrijebiti Crkvu Kristovu, a to je Katolička crkva.

Nije dakle čudo, da i Vatikan ponavlja ono, što sam neki dan čuo na francuskom jeziku iz Vatikana i dobro si zapisao: "De nouveau... Le communisme est absolument inconciliable avec la religion."

Ponovno se dakle stavlja na srce svima, da se znadu ravnati: komunizam i religija su dva kontradiktorna pojma. Jednoga mora nestati, a to ne će biti Katolička crkva, jer Kristovo obećanje stoji i dalje: "Et portae inferi non praevalebunt." (Mt 16, 18)

Komunizam je apsolutno nepomirljiv s vjerom.

No kako znadeš, može se desiti i desilo se, da tu i tamo sotona prisvoji vlast bar za neko vrijeme i Crkvu bar za neko vrijeme istrijebi iz kojeg kraja.

Zar nije današnja Turska bila kula kršćanstva u vijeme svetoga Pavla, pa do dolaska Turaka? Egipat, Sirija, Palestina, kakvo cvatuće kršćanstvo za vrijeme onih velikih pustinjaka i stilita! A u Europi, dosta je sjetiti se samo Njemačke, Švedske, Danske, Finske, Norveške, Engleske etc. Danas su to kule hereza, kojima se već ne zna ni broja, ili bolje kule formalnog poganstva, ako stoji, što sam n.pr. čitao za Švedsku, da sedam promille vjeruje u Boga ili prakticira vjeru.

Kad pak stvari tako stoje, onda nema sumnje, da svećenik mora biti spreman na tešku borbu, dok Gospodin ne kaže 'dosta' za ovu kugu (bez borbe ne će svećenik nikada biti na toj zemlji), jer ne veli uzalud Kempenac: "Fili, nunquam securus es in hac vita, sed quoad vixeris, semper arma spiritualia tibi sunt necessaria."

Mislim pak, da Ti ne trebam posebno isticati, da među odlična "arma spiritualia" svećenikova spada meditacija, razmatranje. I kad bi koji svećenik kušao podcijeniti važnost dnevnog razmatranja, stavio bi se iznad autoriteta proroka, koji govori: "Desolatione desolata est terra, quia nullus est, qui recogitet corde." (Jer 12, 11)

Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći. Kako možemo izbjeći ruševinama naše duše, ako živimo po svjetski, bez pravog poznavanja naših svećeničkih dužnosti, mlitavi? 
A kako su teške i velike dužnosti svećeničke!

A kako će svećenik upoznati mnogostrukost svojih dužnosti i praktična sredstva prihvatiti za njihovo ostvarenje, ako nikada ne razmatra?

Ne kaže uzalud i ne opominje uzalud mudri Sirah: "Cogitatum tuum habe in praeceptis Dei et in mandatis Illius maxime assiduus esto et Ipse dabit tibi cor et concupiscentia sapientiae dabitur tibi." (Sir 6, 37)

Sjećaš se iz Deuteronomiuma, kad je Bog preko Mojsija ponovio narodu izraelskom zapovijedi svoje. I jer je znao, kako će zemaljske brige i rastrešenost brzo baciti u zaborav te zapovijedi u svijesti naroda, zato mu govori: 'Eruntque verba haec in corde tuo et meditaberis in eis sedens in domo tua et ambulans in itinere, dormiens atque consurgens et ligabis ea quasi signum in manu tua, eruntque et movebuntur inter oculos tuos, scribesque ea in limine et ostiis domus tuae.'

Ako je to Bog naredio već priprostom puku, kud više vrijedi za nas, svećenike Gospodnje. Onda samo moći ćemo gorjeti kod prikazivanja svete Misne Žrtve, kod molitve brevira, "sancta sancte tractare", kao što je dijeljenje svetih sakramenata i sakramentalija, jer će nas upravo meditacija učiniti "ignem urentem", kao što veli Psalmist: "Et in meditatione mea exardescet ignis."(Ps 39, 4)
  

U protivnom slučaju, smrznut ćemo se i biti slični onome, za kojega kaže Sveto Pismo: "Propter frigus piger arare nolui." (Izr 20, 4)

Ja znam da su svećenici danas preopterećeni poslom. Ali Ti se sjećaš, jer si bio svjedok žalosnih otpada iza Prvoga svjetskog rata, kako su pale neke columnae katoličkog pokreta kod nas među svećenicima. Raditi, raditi, raditi bilo im je geslo. 
Da bude uspjeh što veći na oko, radili su, ali zanemarili meditaciju, ili bolje, vlastitu dušu, i rezultat je bila "ruina magna" (Mt 7, 27).

Stavi dakle toplo na srce braći svećenicima, da svi, napose mlađi, kojima predstoje još mnoge borbe i muke, budu ljudi meditacije, da uzmognu sve junački podnijeti i spasiti sebe i povjerene si ovce. 

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu

+ Alojzije kard. Stepinac, nadbiskup zagrebački

-------------------------------------------------------------------------------

II. Pismo vlč. Vinku Komeričkom, župniku u Desiniću, o pripravi za slavljenje sv. Mise i potrebi zahvale nakon sv. mise.

Krašić, 2.VI.1957.

Carissime!

Primio sam Tvoje cijenjeno pismo i za drugu mjesečnu svećeničku rekolekciju.

Upravo ovih dana čitao sam knjigu glasovitog apostola ne samo u Njemačkoj, nego poznatog već po svoj Europi, a i izvan, p. Leppicha S.J., koji u formi nagovora iznosi grozne mane našega vremena. Nije dakako mogao obići ni komunizam, najveću herezu današnjeg vremena, pa se obraća Kristu i kaže: "Herr Jesus Christus, angesichts der kommunistischen Weltpropaganda mochten wir fast jenen Stimmen glauben, die uns damit drohen, dass der Kommunismus die ganze Welt verbrennen wird. Aber Du hast Dein au-serwahltes Volk auch durch das rote Meer geleitet. Fuhre uns, die Du mit Deinem Blute erlost hast, durch diese rote Flut hindurch. Dein Vater hat nicht Karl Marx den Auftrag und die Gnade gegeben, das Angesicht der Erde zu erneuern, sondern uns Christen, sofern wir mit Deiner Lehre ernst machen."

Kao što znaš, lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem Njegove krvave žrtve na drvetu križa.

"Scientes", veli apostol sveti Petar, "quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso Sanguine quasi agni immaculati Christi et incontaminati."(1 Pt 1, 18).

Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici "ernst machen" s najsvetijim činom na zemlji, svetom Misom, po kojoj se u prvom redu obnavlja lice zemlje. A sigurno se ne može govoriti o "ernst machen", ako se svećenik brižno ne pripravlja na svetu Misu i dolično ne zahvaljuje za nju. 
Što naime kaže Mudrac u Svetome Pismu? "Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu Illius sanctificabunt animas suas." (Sir 2, 20)

Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: "Manhu? - Quid est hoc?" (Izl 16, 15)

Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što nama dolazi u ruke nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist. 

Mojsiju nije bilo dopušteno približiti se ni gorućem grmu: "Ne appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est." (Izl 3, 5)

Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?

Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: "Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli." (Post 28, 16-17)

Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji, gledamo, ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje, On preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu! 

Nije dakle potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za svetu Misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka: "Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensum abominatio est Mihi. Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse." (Iz 1, 13-16)

U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake Mise: "Ego in innocentia mea ingressus sum."

A ako se dolikuje priprava, dolikuje se i zahvala. "Benedic, anima mea, Dominum, et omnia quae intra me sunt, nomini sancto Ejus et noli oblivisci omnes retributiones Ejus."

Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiumu: "Nec est alias natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris." (Pnz 4, 7)

Što bi rekao Mojsije danas, da mu je dano služiti svetu Misu?

I ako se je Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom:

"Postula quod vis, ut dem tibi", zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, onoga Isusa, "de quo virtus exibat et sanabat omnes" (Lk 6, 19)

Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od svete Mise, zaslužilo bi ukor: "Domus mea deserta est et vas festinatis unusquisque in domum suam." (Hag 1, 9)

Zar se ne pristoji mnogo više ono: "Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam Eum." (Pj 3, 4)

Ako se budemo Njega držali i Njega držali, onda, i samo onda, bit ćemo u stanju "renovare faciem terrae", jer je samo On put, istina i život.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu, Tebi i ostaloj braći svećenicima

+ Alojzije kard. Stepinac nadbiskup zagrebački