Missa pro defunctis

Kardinal Franjo Šeper služi sv. misu zadušnicu za kardinala Stepinca, veljača 1960. g.

Misa za pokojne je najstariji, najvažniji i najuspješniji način, kojim Crkva pomaže dušama u čistilištu.

Jedan od najučenijih papa u povijesti, Benedikt XIV. (1740.-1758.) nabraja svjedočanstva kojima dokazuje koliko je stara tradicija prinošenja svete žrtve za vjerne mrtve, u svojoj knjizi De sacrosancto missae sacrificio (lib. II., cap. 17., 3.):

"Apertissima sunt testimonia veterum patrum.
Tertullianus (De corona militis, cap. 3.): 'Oblationes pro defunctis annua die facimus.'
Augustinus (serm. 171. de verbis Apostoli) ita scribit: 'Hoc enim a patribus traditum universa observat Ecclesia, ut pro iis, qui in Corporis et Sanguinis Christi communione defuncti sunt, cum ad ipsum Sacrificium loco suo commemorantur, oretur, ac pro illis quoque id offerri commemoretur.'
Et consentit Chrysostomus (homil. 69. ad populum Antiochenum): 'Non temere ab apostolis haec sancita fuere, ut in tremendis mysteriis defunctorum agatur commemoratio: sciunt enim illis multum contigere lucrum et utilitatem multam.'
His fundamentis quinta canonis oratio innititur; atque in ea sacerdos praesentes animo eos habere debet defunctos, pro quibus praecipue intendit orare: 'In hoc loco sacerdos, quorum maluerit defunctorum, debet agere memoriam specialem'; verba sunt Innocentii III., ac porro peragens orat pro animabus omnibus, quae detinentur in purgatorio, ut verba illa indicant, 'ipsis Domine', id est pro quibus praecipue oravit, 'et omnibus in Christo quiescentibus', iis scilicet omnibus, qui in purgatorio igne expiantur..."

("Vrlo su očita svjedočanstva starih otaca.
Tertulijan (De corona militis, cap. 3.): 'Prinose za pokojne činimo na godišnjice.'
Augustin (serm. 171. de verbis Apostoli) ovako piše: 'Ovo naime od otaca preneseno obdržava Crkva, da za one koji su preminuli u zajedništvu Tijela i Krvi Kristove, kad se kod same žrtve na svom mjestu spominju, moli se i spominje da se također i za njih prinosi.'
I suglasan je [sv. Ivan] Zlatousti (homil. 69. narodu Antiohije): 'Nije ovo slučajno određeno od apostola, da se u veličanstvenim otajstvima čini spomen pokojnih, jer znaju da im donosi veliki dobitak i veliku korist.'
Na tim je temeljima položena peta molitva kanona [mise]: i pri njoj svećenik treba imati na umu pokojne, za koje naročito želi moliti: 'Na ovom mjestu svećenik treba činiti poseban spomen onih pokojnika kojih želi', riječi su Inocenta III., i prelazeći dalje, moli za sve duše koje se nalaze u čistilištu; kao što naznačuju ove riječi 'ipsis Domine', to jest za koje posebno moli, 'et omnibus in Christo quiescentibus', naime onima koji u čistilišnom ognju okajavaju [grijehe]...")


I Tridentski koncil nas uči da je prinošenje svete misne žrtve kao pmoći za duše u čistilištu, tradicija koja potječe od apostola.
Ovo su točne riječi Tridentskog koncila (sess. XXII., cap. 2.):
"...non solum pro fidelium vivorum peccatis, poenis, satisfactionibus et aliis necessitatibus, sed et pro defunctis in Christo nondum ad plenum purgatis, rite, iuxta Apostolorum traditionem, offertur."
"...ne samo za grijehe, kazne, zadovoljštine i druge potrebe živih vjernika, već i za preminule u Kristu koji još nisu potpuno očišćeni, pravilno se, prema tradiciji apostola, prinosi.")


No, postavlja se pitanje: Što ako svećenik služi svetu misu za neku dušu za koju misli da je u čistilištu, a ona je već u raju i ne treba joj pomoć?
Evo, npr. vidimo gore na slici kako kardinal Šeper služi sv. misu za kardinala Stepinca.

I na to pitanje nalazimo odgovor u spomenutoj knjizi pape Benedikta XIV. De sacrosancto misse sacrificio (lib. II., cap. 17., 5.):

"...cum autem possit contigere, ut vel pro damnatis, vel pro iis qui in coelo beata vita perfruuntur, sacrificium offeratur, monet [Grimaud] illius fructum sacrificii in Ecclesiae thesauro remanere, quem Deus dispertit et applicat in animabus, quae possint eiusmodi fructum consequi, quibusque Deus levamen aliquod vult afferre."

("...jer bi se naime moglo dogoditi, da se prinese žrtva bilo za osuđene ili za one koji već na nebu uživaju blaženi život, opominje [Grimaud] da plod te žrtve ostaje u riznici Crkve, koji Bog raspoređuje i namjenjuje dušama, koje mogu primiti takav plod, i kojima Bog želi dati neko olakšanje.")

Dakle, misa za pokojne postoji kako bi se pomoglo dušama u čistilištu. Jer, onima koji su u raju ne treba naša pomoć, a onima koji su u paklu ionako ne možemo pomoći (jer u paklu nema otkupljenja).
Duše u čistilištu su jedine kojima možemo i moramo pomoći.


Postale su slavne riječi sv. Augustina:
"Orationibus sanctae Ecclesiae et sacrificio salutari et eleemosynis, non est dubium mortuos adiuvari."
("Molitvama svete Crkve i spasonosnom žrtvom i milostinjama, nema sumnje da se pomaže mrtvima.")

Oba ova elementa (sveta žrtva i molitva) sadržani su u misi za pokojne, kao što nas uči sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 9., ad 5um):

"...in officio missae non solum est sacrificium, sed etiam sunt ibi orationes. Et ideo missae suffragium continet duo horum quae hic Augustinus enumerat, scilicet orationem et sacrificium. Ex parte ergo sacrificii oblati missa aequaliter prodest defuncto, de quocumque dicatur; et hoc est praecipuum quod fit in missa. Sed ex parte orationum, magis prodest illa in qua sunt orationes ad hoc determinatae."

("...u službi mise nije samo žrtva, već su također ondje i molitve. I stoga sufragij mise sadrži dvoje od tih koje ovdje nabraja Augustin, to jest molitvu i žrtvu. Sa strane prinesene žrtve, misa jednako koristi pokojniku, bez obzira o kome se govori, i to je osobito što se događa u misi. Ali sa strane molitava, više koristi ona [misa] u kojoj su molitve za to određene.")


Ili da se poslužimo riječima sv. Grgura Velikoga (Dialogorum , IV., 55.):
"Multum solet animas etiam post mortem sacra oblatio hostiae salutaris adiuvare, ita ut hanc nonumquam ipsae defunctorum animae expetere videantur."
("Mnogo običava dušama poslije smrti pomoći prinošenje spasonosne žrtve, tako da se nerijetko čini da i same duše preminulih to traže.)

U misi za pokojne, posebnu pozornost treba obratiti na molitvu ofertorija:
"Domine Jesu Christe, libera animas omnium fidelium defunctorum de poenis inferni et de profundo lacu; libera eas de ore leonis, ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum: sed signifer sanctus Michael repraesentet eas in lucem sanctam, quam olim Abrahae promisisti et semini eius."

Ta prastara molitva je puna dubokoga značenja.

Inače, neke ljude je zbunjivalo ono "libera animas omnium fidelium defunctorum de poenis inferni."
U toj molitvi se pod "poenae inferni" ne misli na kazne pakla, nego na kazne čistilišta (koje su vrlo slične kaznama u paklu).

Evo, kako to objašnjava papa Benedikt XIV. (De sacrosancto missae sacrificio, lib. II., cap. 10., 6.):

"...Ecclesiam ea antiphona seu offertorio in missis defunctorum purgatorii poenas intelligere; et purgatorium ideo infernum appellare, quod idem utrobique sit ignis: orare ut animae liberentur 'de profundo lacu et de ore leonis', hoc est de carcere illo subterraneo, ubi iustorum animae expiantur; denique Ecclesiam a Deo petere 'ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum', id est ne in illo tenebricoso carcere tot cruciatibus conflictae diutius detineantur..."

("...Crkva [u] toj antifoni ili ofertoriju u misama pokojnih misli na kazne čistilišta, i čistilište zato naziva paklom, jer je u oba mjesta isti oganj; moli da se duše oslobode 'de profundo lacu et de ore leonis', to jest iz onog podzemnog zatvora, gdje duše pravednih okajavaju [grijehe]; naposljetku Crkva od Boga moli 'ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum', to jest da ne budu duže zadržane u tom mračnom zatvoru izložene tolikim mukama...")


A ovako tu molitvu objašnjava sv. Robert Bellarmin (De Purgatorio, lib. II., cap. 5.):
"Ecclesia vere orat, quantum ad intentionem suam, ut animae liberentur a poenis purgatorii, tamen utitur eo modo loquendi, quasi animae migrarent a corpore, et in periculo essent aeternae salutis, quia commemorat et raepresentat die depositionis sive obitus."
("Crkva zaista moli, što se tiče njezine namjere, da se duše oslobode kazni čistilišta, ali koristi se načinom govora, kao da duše tek izlaze iz tijela i kao da se nalaze u opasnosti za vječno spasenje, jer se spominje i predstavlja dan pokopa ili preminuća.")


U toj molitvi također možete vidjeti da se moli posebna pomoć sv. Mihaela Arkanđela za duše u čistilištu ("sed signifer sanctus Michael repraesentet eas in lucem sanctam").

Inače, na starijim prikazima čistilišta i misa za pokojne, često vidimo kako sv. Mihael Arkanđeo oslobađa pojedine duše iz čistilišta.