Limb

Prošli tjedan netko me pitao što crkveni nauk kaže o limbu.
Pa evo par riječi o toj temi...

O limbu su najviše pisali srednjovjekovni teolozi (sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Antun Padovanski, sv. Bernardin Sienski itd.), ali i kasniji teolozi i crkveni naučitelji (npr. sv. Robert Bellarmin).

Ukratko, u ovome se svi slažu:
Kako se grijesi dijele na tri vrste (smrtni grijeh, laki grijeh, istočni grijeh) - svaka od te tri vrste grijeha ima posebnu kaznu na onom svijetu... Kazna za smrtni grijeh je pakao; kazna za laki grijeh je čistilište; a kazna za istočni grijeh je limb.

Evo kako to izravno kaže sv. Bonaventura (Centiloquium, II., 4.):

"Triplex autem locus est, sive receptaculum, post hanc vitam ad peccata hominum punienda, secundum triplex genus peccati. Est enim locus purgatorius, et hic debetur peccato veniali; est limbus et hic debetur peccato originali; est infernus et hic debetur peccato mortali. Et creduntur esse sub terra gradatim posita ista loca..."

("Trostruko je naime mjesto ili prebivalište, namijenjeno za kažnjavanje ljudskih grijeha poslije ovoga života, prema trostrukoj vrsti grijeha. Postoji naime mjesto čišćenja [čistilište] i ovo se duguje za laki grijeh; postoji limb i on se duguje za istočni grijeh, postoji pakao i on se duguje za smrtni grijeh. I vjeruje se da su ta mjesta položena stupnjevito pod zemljom...")


Limb je, dakle, mjesto gdje idu oni koji umru sa istočnim grijehom (ako nemaju nijedan drugi grijeh), kao što su nekrštena djeca ili kao što su bili pravednici (npr. starozavjetni proroci) prije Kristova dolaska.
Po tome se razlikuju:
a) limb otaca ("limbus patrum")
b) limb djece ili limb malenih ("limbus infantium", "limbus parvulorum", "limbus puerorum"...).

Gospodin naš Isus Krist oslobodio je svete oce i pravednike iz limba otaca, kad je nakon svoje smrti sašao nad pakao.
Tu istinu nam potvrđuje Evanđelje:
"...zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima." (Mt 27, 51-53)

Danas je limb otaca prazan... No, limb nekrštene djece je pun, i svaki dan sve puniji.

Kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 69., a. 6.):

"...limbus patrum et limbus puerorum absque dubio differunt secundum qualitatem praemii vel poenae. Pueris enim non adest spes beatae vitae, quae patribus in limbo aderat; in quibus etiam lumen fidei et gratiae refulgebat. Sed quantum ad situm, probabiliter creditur utrorumque locus idem fuisse; nisi quod limbus patrum erat in superiori loco quam limbus puerorum..."

(...limb otaca i limb djece se bez sumnje razlikuju prema kakvoći nagrade ili kazne. Djeci naime ne pripada nada blaženoga života, koja je pristojala ocima u limbu, jer je u njima [ocima] također svjetlilo svjetlo vjere i milosti. No, što se tiče položaja, dokazivo se vjeruje da su oba mjesta jedno; osim što je limb otaca bio na višem mjestu nego limb djece...")


Nekrštena djeca koja su u limbu ne trpe nikakvu osjetilnu kaznu, osim što im je uskraćeno gledanje Boga.
Uskrata promatranja Boga jest glavna kazna na onom svijetu za istočni grijeh. To je Crkva oduvijek naučavala.

Pa tako, na primjer, papa Inocent III. kaže (prema navodu u Dekretalima Grgura IX., lib. III., tit. 42., cap. 3.):
"Poena originalis peccati est carentia visionis Dei, actualis vero poena peccati est gehennae perpetuae cruciatus."
("Kazna za istočni grijeh je uskrata gledanja Boga, a kazna za aktualni grijeh je pakao vječnoga mučenja.")


Trebamo naglasiti da je limb u širem smislu dio pakla.

Firentinski koncil izričito i autoritativno uči:
"Illorum autem animas, qui in actuali mortali peccato, vel solo originali decedunt, mox in infernum descendere, poenis tamen disparibus puniendas."
("Duše naime onih, koji umiru u aktualnom smrtnom grijehu ili samo u istočnom, odmah silaze u pakao, ali da budu kažnjeni drugačijim kaznama.")

Pozivajući se upravo na te riječi Firentinskog koncila, zaklučuje sv. Robert Bellarmin (De Purgatorio, lib. II., cap. 6.):

"Quod autem limbus puerorum sit in inferno, probatur; nam Concilium Florentinum sessione ultima diserte definit tam eos qui moriuntur cum peccato mortali, quam eos qui cum solo originali, mox in infernum descendere, poenis tamen disparibus puniendos; et B. Augustinus (De Baptismo parvulorum, lib. 4., cap. 28.) dicit, fidem catholicam non nosse nisi duo loca, ubi homines sint futuri perpetuo: coelum beatorum et infernum damnatorum. Est tamen communis opinio scholasticorum, limbum puerorum esse in loco inferni altiore, quam sit purgatorium, ita ut ad eum ignis non perveniat..."

("Da je naime limb djece u paklu, dokazuje se [ovime]: Firentinski koncil je na zadnjoj sjednici jasno definirao da, kako oni koji umru sa smrtnim grijehom, tako i oni koji umru samo sa istočnim, odmah silaze u pakao, no da bi bili kažnjeni drugačijim kaznama; i bl. Augustin (De Baptismo parvulorum, lib. 4., cap. 28.) kaže da katolička vjera ne poznaje druga, osim dva mjesta gdje će ljudi biti u budućnosti zauvijek: raj blaženika i pakao osuđenih. Zajedničko je mišljenje skolastika, da je limb djece na višem mjestu u paklu nego čistilište, tako da do njega ne dopire oganj...")


Dakle, do nekrštene djece u limbu ne dopire oganj, ona ne trpe osjetilne kazne... Ali (naglašavam!) nekrštena djeca u limbu nisu spašena!

Vjernici su dužni vjerovati da se nitko ne može spasiti bez krštenja.

Tridentski koncil (sess. VII., can. 5.):
"Si quis dixerit, baptismum liberum esse, hoc est non necessarium ad salutem, anathema sit."
("Ako netko kaže da je krštenje slobodno, to jest da nije nužno za spasenje, neka bude proklet.")



Zbog svega ovdje navedenoga, vidimo zašto je važno djecu što prije krstiti.

Evo što o tome kaže Katekizam sv. Pija X. (561.-563.):

■ 561. P. Kada treba odnijeti djecu u Crkvu da se krste?

O. Djecu treba odnijeti u Crkvu da se krste što je prije moguće.

■ 562. P. Zašto se treba žuriti da se djeca krste?

O. Treba se žuriti krstiti djecu jer djeca u toj dobi mogu lako umrijeti, a ako nisu krštena ne mogu se spasiti.

■ 563. P. Griješe li očevi i majke ako zbog njihova nemara umru njihova djeca bez krštenja ili ako odgađaju njihovo krštenje?

O. Očevi i majke koji zbog nemara ne krste djecu, pa se dogodi da bez krštenja umru, teško griješe i tada kad dugo odgađaju krštenje, jer na taj način izlažu djecu opasnosti da umru bez krštenja.